DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

4. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (1.3.2003.)

UVODNIK


PLJUNI I ZAPJEVAJ

Tres, tres, tres …… osjećam se kao u drndavom vlaku lokalcu, a k tome kao da svud oko mene dopiru zvuci one raspojasane Bregovićeve "Kalašnjikov". Tri su sata poslijepodne. Pod prozorom čujem kolonu automobila kako mili, smrdljiva gusjenica. Vraća se proleterska klasa, ostavili su užarene strojeve drugoj smjeni i sad će se tusti pater familias-i lijepo izvaliti u svoje naslonjače, dignuti noge na stol, razviti novinu ko jedro i sebi u bradu psovati državu u kojoj žive dok im nujna žena kuha tripice sa krumpirom i taj predivan miris se širi daleko izvan granica zidova njihovog malog socijalističkog stana. Gospođa je zasmrdjela cijelu šesterokatnicu sagrađenu tamo negdje šezdesetih godina za zmijooke brkate oficire bivše države, kako bi to rekao jedan s riječima vješt čovjek.

E sad, kome je gore? Meni, ovako masnom, ljepljivom i smrdljivom nakon prislino neprospavane noći dok vapim za jednim dobrim pizom heroina, a nemam ni kune u džepu, ili njima, osuđenima na vječno nezadovoljstvo spajanja kraja s krajem, uz njihove čangrizave žene koje proklinju dan kad su se udale za luzera i izrodile mu par neposlušnih derišta i jedina izvjesnost im je još uvijek daleka mirovina od koje neće imati ni za osnovne životne potrebe. Ako uopće dožive mirovinu. Danas više ništa nije sigurno, kad pogledaš na nesretne sudbine mnogih poduzeća i industrijskih giganata koji su na tisuće ljudi doslovce ispljunuli na cestu. Pljuni i zapjevaj, da se opet vratim na Bregu.

Kad smo kod toga, prije par tjedana oni u zemlji Nedođiji ubiše Jugoslaviju. Mislim, ubili su na kraju i to smrdljivo ime jer je ono ostalo riknulo čim se rodilo. Ili bolje rečeno, rodio se kretenoid pa su ga držali na životu kojih pola stoljeća. Jao koja pogreška! Kako će se sad zvati stanovnici te zemlje, Srbogorci možda, da citiram već rečeno? A jedan je frajer, u nekom selu pokraj Subotice, do bola razočaran tom promjenom, svom par jutara velikom imanju dao ime Jugoslavija. Čak planira i proglasiti republiku, tiskati putovnice, pardon pasoše, dijeliti utočište i državljanstvo svim istomišljenicima koji više ne znaju što su i kom narodu pripadaju jer su oduvijek bili prvo "Jugosloveni" pa ondak sve ostalo. Pa nek se zna! Vjerojatno će to ličiti na nešto poput republike Peščenica, uz moj dubok naklon i odmah ispriku predsjedništvu iste što ih uopće uspoređujem sa tamo nekom davno ucrvljenom zemljom. Treba razlikovati čisti nostalgično-komunistički očaj od dobre zajebancije. A mislim se, sigurno je dop u "Srbogori" puno jeftiniji i kvalitetniji od ovog našeg. Jebiga, bliže su oltaru, a sami po sebi su dobar koridor, otkad veliki i lijepi teretni brodovi puni droge sve više zaobilaze hrvatske luke. A to što se ja mislim neće mi danas puno pomoći.

E da mi je sad jedno gram ili dva pa da sve istresem na pola metra dugu foliju, da satima razvlačim smeđu kapljetinu, kreativno šaram, pišem svoje cijenjeno ime i prezime, sa datumom i mjestom rođenja. Da se razbijem ko pička, da izrigam vlastiti želudac od gušta, da me strefi tako jako da za to ne budem mogao naći adekvatan izraz jer će kljucanje biti dječja igra prema tome. Ah, pusti snovi. Pljunut ću, ali zapjevat neću jer nemam snage. Ma sve je to zapravo pizdarija. I to skidanje i kriza i svi ti bedovi. Sve je to samo state of mind. Naravno, tek nakon onih par dana mučenja i standardne, do bola iritantne nesanice. Samo, to treba izdržati. A tu sam slab. Na prve znakove krize ja ko da ostanem bez pola mozga, i to bez one razumne polovice, pa samo mislim kako što prije srediti dopa.

Nije bitno kako i odakle izmust pare. Izmišljaš neke kvarove na autu, neke nepostojeće rođendanske poklone pa ti starci dadu lovu, posuđuješ od svih mogućih prijatelja, a onda i od poznanika, uopće ne razmišljajući kako ćeš te novce vratiti. Obraz ti se podeblja za par brojeva, a skoro svima je jasno da s tobom nešto nije u redu. Pomišljaju na drogu, ali nekako im predobro izgledaš, ne uklapaš se u opis jednog narkomana. Zapravo ne znaju da je većina junkija svud oko njih, da su to sve uzorni mladi ljudi, mnogi od njih uredno obavljaju svoje poslove, počesto imaju i vlastitu djecu koja eto ni ne znaju da se štedi na njihovim pelenama, kašicama, igračkama i odjeći. To tek mora da je pokora. Borba između želje za heroinom i želje da svom djetetu pružiš sve ono što možeš. Sva sreća da nisam u toj nezavidnoj poziciji.

Sam sam ko pas. Djevojku odavno nemam. Moja posljednja veza srušila se pod teretom moje nezainteresiranosti i hladnoće koja je proizvedena upravo u heroinskoj kuhinji. Ljubav je bila lobotomirana mojom ovisnošću. Izgubio sam svaki interes za žene, sa ljubav, za seks. Gledam po gradu te brojne ljepotice, a u meni zagrobni mir. Totalna pomrčina svih osjećaja. Više niti ne pokušavam probuditi neki lijepi osjećaj. Ne izlazim u provode, ne tražim ljubav, a i sam se skrivam od nje. Što ja to mogu ponuditi nekoj ženi? Bar da sam neka emocionalna ruina pa da imam želju ponovo se izdići iz pepela neke razorene veze. Nisam niti to. U meni jednostavno više ne postoje ljubav, požuda ili strast. Jedini osjećaji koje posjedujem su mržnja prema samom sebi i zgađenost svijetom. No čim se ti osjećaji, pod naletom krize, počnu buditi ja ih ubijem sa novom dozom lijeka za sve bolesti. Da, jer heroin je upravo to.

Kad ste zadnji put čuli da neki junkie ima gripu, prehladu ili nešto treće? Ni ja nisam bio bolestan već godinama. Naša jedina bolest je kriza. Tu ne računam one klasične "boljetice" poput hepatitisa B ili C, pa i AIDS-a koje junkiji često znaju pokupiti tijekom svoje narkomanske karijere. Ali ni toga se ne bojim jer nisam intravenozni ovisnik, barem zasada. Što reći o tome? Ne znam ni sam. Je li izvjesno da ću se jednog dana počet i bosti? Nema pravila, opet ponavljam. Par godina sam bio "na nosu" i tek nedavno sam prešao na foliju. Ne znam je li to stepenica niže ili ne. Samo je feeling drukčiji. A i piz ti duže traje. Kad povučeš na nos to je to, nema više. A pušiti možeš pomalo. Možda me je k tomu privukao baš taj ritual iako sam se dugo otimao Ronovim nagovorima i uvjeravanju da je puno ljepše "ganjati zmaja". Na kraju sam jednog dana samo izvršio taj transfer, bez puno buke. To mi je došlo kao ugodna promjena. Kao da nikad nisam bio na dopu i sad ponovo otkrivam njegove čari. Dok pušiš osjećaš se kao neki indijanski poglavica. Sve fino natenane, nigdje ti se ne žuri. Jedini je problem što to moraš raditi doma ili u nekoj drugoj zatvorenoj prostoriji gdje si siguran da te nitko neće ukebati. Šmrkniti možeš i na ulici, dok hodaš. Znalo se i to dogoditi.

I dalje me trese groznica jednog običnog popodneva. Aaaa! Zvoni mobitel. Na zaslonu Ronov broj. Možda je iznašao nekih stotinjak kuna pa ovaj dan ipak završi kako i dolikuje, u spašavanju vlastotog života iz ralja nemani koja se zove apstinencijska kriza. Moja nada se nekim čudom obistinila. Paaali motoreee! Možda vam je čudno što je Ron tako altruistički odlučio podijeliti svoje novce samnom kad je jednostavno mogao sam kupiti piz dopa i cijeloga ga poduvati. No na taj način već dulje vremena funkcioniramo. Kad ja imam para, počastim ga, a tako i on mene. Ne gledamo na sitnice.
Odmah smo krenuli u akciju. Sva sreća da je diler bio od volje odmah nas uslužiti. Odmah mi je bilo duplo lakše. Ne bi izdržao još par sati ovog mučenja. Interesantno je to kako ti i samo saznanje da ćeš se kroz kojih petnaestak minuta puknuti odagna polovicu boli. Kad bi uspio zadržati to stanje svijesti droga mi ne bi više ni bila potrebna. Psiha narkomana je tako zajebana stvar. No druga polovica krizaških simptoma ipak ne puši taj placebo efekt, već čeka fizičke dokaze da je za taj dan stvarno gotovo sa nevoljama.

Svojim starim Renaultom 4 pokupio sam Rona pa smo se odvezli na neko super sumnjivo mjesto, samo stotinjak metara od policijske stanice, a tamo nas je, u svom autu, diler već čekao. Parkirao sam na samo par centimetara od njegovih vrata, otvorili su se prozori, razmijenila dobra i svatko je, onako divlje, ko u filmovima, odjurio na svoju stranu. Nismo ni krenuli, a u retrovizoru sam ugledao policijski Golf. Bio sam siguran da su nas vidjeli u akciji. Strpao sam u u usta, u najlonu zapakirani dop i molio Boga da nam ne dadu znak rotirkom da stanemo. Ne bi mi bilo prvi put da me pretresaju, ali ipak sam se uznemirio jer nijedan susret s njima nije dobra stvar. Pogotovo ako u ustima držim kartu za robiju, ili barem za uvjetnu kaznu. Polupanično sam vagao izglede i mogućnosti i shvatio da je bolje da su krenuli za nama umjesto za dilerom. Ta misao me pomalo utješila jer kod mene ionako neće ništa pronaći. Ja ću u slučaju uzbune progutati to malo dopa, a da su krenuli za dilerom ovaj bi sigurno najebao jer sam mu u ruci vidio onu kutijicu iz kinder jaja u kojoj je bilo još barem dvadesetak pizeva. To bi ga spremilo u zatvor na dulje vrijeme, tko zna šta bi još propjevao, a mi bi ostali bez tako dobre sheme. Plavci su vozili za nama neko vrijeme, a onda na drugom križanju skrenuli za svojim poslom. Obojica smo odahnuli i kao što sam već u prvoj kolumni napisao, život se mogao nastaviti.

Max, Cro Cyber Junkie, 28.2.2003. (postavljeno 3.3.2003.)


ARHIVA KOLUMNI:

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)