DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

2. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (20.2.2003.)

UVODNIK + 1. kolumna "KLASIKA"

SUSRET PRVI

Bog mora da je kemičar, rekao je jednom moj poznanik, koji je kao i ja zaglibio duboko.

Nekidan smo brat mi po dopu, Ron i ja gledali film "Fear And Loathing In Las Vegas". To vam je onaj film sa Johnny Depp-om i Benicio del Torrom u kojem se ne događa zapravo ništa osim njihova narko divljanja po glavnom gradu Nevade, tamo negdje u na samom početku sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U filmu njih dvojica konzumiraju sve moguće droge koje Johnny nosi u svom magičnom koferčiću (travu, meskalin, LSD, amfetamine, koku, heroin, jebeni eter, čak i neke bijesnu drogu iscijeđenu iz žlijezde hipofize koja razvaljuje deset puta jače od meskalina, eeeej!), na nezamisliv način demoliraju hotelske sobe i konstantno su na granici i homicida i suicida. Da sam taj film pogledao prije no što sam otkrio heroin, još bi me se i dojmio, možda bi ga čak držao kao kultno ostvarenje i pri svakom spremanju sobe brižno, skoro sa divljenjem obrisao tu video kasetu. Ovako, njihov bolesni hedonizam, bezglavost koja krasi doba hipija i sve te puste halucinogene droge koje donose bljutavi nemir nisu mi baš prijali.

To gađenje nije izliječilo ni nekoliko grumenčića heroina koje smo Ron i ja bacili na foliju pred sam početak filma. Kao, biti će cool urokan gledati taj razvikani film, tu bibliju svih brijača po drogama. Baš. Ma ionako smo svaki dan na dopu.

Ma kako to čudno zvučalo, heroin me je zapravo riješio svih ostalih opijata ovoga svijeta, učinio me zdravim na jedan iznimno bolestan način. Još kao petnaestogodišnjak otkrio sam čarobne učinke alkohola kojim sam se razbijao do besvijesti. Onda sam počeo otkrivati svijet droga. Trava, hašiš, ljepilo, barbiturati, tripovi, exstasy, speed. Svaka od tih faza uranjala je jedna u drugu, ali uvijek stavljajući na dnevni red sljedeću koja bi postala aktualna u društvu i na taj način potiskivala onu koje smo se dotad, fala Bogu, preko mjere nauživali. Nijedna od tih faza, barem onaj njen najžeći dio, nije potrajala više od pola godine. Recimo, kad je naišao extasy, tripovi nam više nisu bili interesantni. Tipična mladalačka zaigranost. Kao kad nađeš novu curu pa ti ona stara više ne znači puno. Upoznavši heroin mislio sam da će se isto to dogoditi i s njim, da će mi jednostavno nakon nekog razumnog roka prisjesti i taj užitak. Pogreška prva. Heroin je zadnja stanica na toj opakoj pruzi i nakon nje nema ničega što bi te na neki bolji način zadovoljilo. No tada to nisam znao.

Godina 1997. Topla jesen. Susret prvi.
Ne sjećam se kako je točno do te heroinske defloracije uopće došlo. Prva slika koju mogu dozvati je podrum Ronove zgrade, otvoreni 50-kunski piz heroina u njegovoj ruci i moje iznenađenje zbog količine jer sam mislio da bi ga ipak trebalo biti više. Pomislio sam, jebemu, šta mi uopće može biti od to malo smeđe prašine?! Potegao sam pola piza u nos i čekao. U nosu me počelo peckati, ali ništa se osim toga nije promijenilo. Nakon par minuta rekao sam Ronu da mi nije ništa i da ću potegnuti i ostatak. On me pokušao odgovoriti od toga, ali ja sam ipak i drugu polovicu spremio u nos. I onda je počelo. Uhvatilo me dok smo koračali prema centru grada. Udar je bio jak, jedva sam se održao na nogama. Težina pomiješana sa mučninom prevladala je očekivanu bezbrižnost tako karakterističnu heroinu, iako ni ne znam šta sam točno očekivao jer sve priče o heroinu koje sam dotad čuo bile su sasvim apstraktne. A meni je bivalo sve gore i gore. No nastavili smo hodati, u jednom određenom tempu kojega sam se čvrsto držao jer ako bi za samo nijansu ubrzao ili usporio došlo bi mi povraćati. Da odmah razjasnimo onima koji nikad nisu probali heroin. Nije se radilo o onoj klasičnoj mučnini koju nitko ne voli. Ovo je bilo nešto bitno drugačije i ne mogu to s ničim usporediti. Bio sam toliko zaokupljen samim sobom da se uopće ne sjećam što se u isto vrijeme događalo sa Ronom. Znam samo da je hodao pokraj mene i bio sasvim normalan. Kažem, bio je normalan. Vraga. On se, kad ga ponekad priupitam za taj događaj, uopće ne sjeća te, za mene ključne večeri.

I tako, stigosmo mi do prvog kafića i nadobudno naručili borovnicu jer smo uvijek od iskusnijih frajera slušali da kad uzmeš dopa da ti najviše prija borovnica. Koja glupost. Jedva sam držao oči otvorene, kljucao kao slijepa kokoš. Tko zna, možda sam svo to vrijeme spavao. No nalazili smo se u kafiću koji je bio poznat po narko mušterijama pa vjerojatno nisam pobudio nikakvo zanimanje prisutnih. Nisam ni srknuo prvi gutljaj borovnice kad mi je došlo povraćati toliko da se nisam mogao suzdržati. Punih usta sam izjurio iz kafića i skrenuo u prvu uličicu koja je ipak bila bliže nego WC i počeo povraćati. Bilo je to najugodnije povraćanje u mom životu. Nisam ništa bitno izbacio iz sebe, samo vodu, sluz i pokoji komadić nečeg kockastog, valjda komadiće krumpira koje sam jeo za večeru. Grčio sam se tako jedno par minuta te se vratio za stol, lakši za sto kila. Tek onda sam se donekle skulirao. Ron mi je tiho saopćio da je prvi komentar sa susjednog stola koji je čuo, odmah po mom izlijetanju iz kafića, bio, blago mu se. To je dovoljno govorilo o klijenteli. Vjerojatno su to bili neki stari junkiji, kao ja danas, koji su odavno izgubili onaj orgazmički osjećaj heroina. Promatrali su me ko guštera, samo što je u heroinskom svijetu, u usporedbi sa vojničkim, cijela stvar izokrenuta naopako. Ovdje su gušteri u puno boljoj situaciji od džombi. U nas rok službe traje koliko hoćeš i nećeš. Nema pravila, ili ih ima jako malo.

No da se ja vratim na tu večer. Što je bilo dalje? Put prema kući je obavijen velom zaborava, ko da su nas svemirci oteli i s gađenjem izbacili točno ispred Ronove zgrade. Da ga opet pitam kako smo se teleportirali, ni on ne bi znao ništa reći. Malo smo odmorili sjedeći na zidiću, ja sam spuštene glave jedva održavao vlastitu svijest budnom misleći šta mi je sve to trebalo, a onda mi je netko u oči uperio baterijsku lampu i isti tren sam izbacio cijeli sadržaj želuca ispred sebe, kao šmrkom ga rasprostirući po asfaltu. Osoba koja me je tako fino iznenadila, a bogme i ja nju, bila je naš prijatelj Darko. No on nije bitan za ovu priču. Jedino je bitno to što je začuđujućom brzinom izbjegao moj rigoleto napad. Pogledao sam što je to izašlo iz mene, iz istog razloga kao što svi gledamo u WC školjku nakon sranja, a nitko to neće priznati, i ustanovio da sam izbacio samo ono što se nekad zvalo ručkom, a večere i malih krumpirovih kockica nigdje. No bio sam preumoran, skoro grogi da bi dalje razbijao glavu s tim fenomenom nestale, vjerojatno već provarene večere, a ručka još zaostalog u želucu. Mislim, trebalo bi biti obrnuto. Ali to je bila samo još jedna od mnogih čudnovatosti koje su me čekale u svijetu heroina u koji tada, te 1997.-e, ipak nisam nesmotreno uletio. To se dogodilo tek par godina kasnije. Ali vratimo se mi opet na tu večer. Došao sam kući, opet teleportacijom popraćenom potpunom amnezijom, teškom mukom namjestio krevet i lagano se, kao starac uvukao u nj da slučajno ne bi opet došlo do želučanih ekscesa. I tada se dogodio taj klik koji je probudio onu prvu ovisnost, onu podsvjesnu koja je u meni spavala od mog rođenja. Opet sam bio u majčinoj utrobi, zaštićeni fetus. Ništa nije postojalo osim mene i beskrajno gostoljubivog i toplog svemira. Neopisivo zadovljstvo divljačkog češanja dovodilo me je do nadasve ugodnog ludila. Noć je proletjela neobjašnjivo brzo, u bunilu i kaši živih snova. Ustao sam u samo svitanje. Odmoran, preporođen, novi čovjek. To je bilo to. Ono što svi tražimo. Povratak u uterus. Bog mora da je kemičar, rekao je jednom moj poznanik, koji je kao i ja zaglibio duboko. Već smo do pasa u živom blatu. Ponekad se koprcamo, ali većinu vremena puštamo da nas blato vuče u svoju utrobu. Tako je lakše.

Max, Cro Cyber Junkie, 20.2.2003.

(13.2.2003. kolumna no. 1 "KLASIKA", postavljeno 17.2.2003.)