DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

3. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (25.2.2003.)

UVODNIK


REZIME


Radim neki glupi posao za mizernu plaću koju i ne vidim tako često.
Ono što zaradim istopi se u roku deset dana
Većinu love potrošim na heroin
Balansiram na rubu ovisnosti, ili mi to se samo čini
Vjerojatno sam već ovisan
Dani mi strelovito prolaze, a ja imam osjećaj da nešto čekam
Više ne znam što čekam
Iz dosade sam se razvio u prekrasnog cinika
Toliko vremena nisam imao djevojku da mi više i ne treba
Onanija mi nije redovna
Ništa u životu nisam priveo kraju
Prije sam glumio hladnoću, sad sam stvarno hladan
Ne pijem alkohol
Ništa me više ne može iznenaditi
Ne pamtim kad sam zadnji put plakao
Zaboravio sam se zabavljati
Izgubio sam volju za sve ono u čemu sam bio iole perspektivan
Volje za bilo što drugo i nemam
U ništa više ne vjerujem
Više nemam snova
Ne želim ničiju pomoć


Ništa tu ne bi bilo čudno da nisam ovaj kratki rezime napisao još prije dvije godine. Već tada sam mislio da sam dobrano ujeban. A sad, dvije godine poslije, čini mi se da nekako s više optimizma koračam kroz ovaj život, ako se to uopće tako može nazvati. Pomirio sam se sa sudbinom. Znam da ću do kraja života ostat više manje vjeran heroinu. I čim sam se jednog dana predao stihiji, postalo je lakše. Znam što me svaki dan čeka, znam što svaki dan trebam činiti.

Heroin je tako dobar razlog za postojanje. Možda je moj tadašnji pesimizam iznikao iz prvih kriza koje su mi dotada bile strane. Od tada sam ih iskusio nekoliko, sad mi dođu kao dobar dan. Tako poznato stanje. I šta je najgore, u to doba, te 2001.-e, uopće nisam svaki dan bio na dopu. Prosjek je bio nekih tri do četiri puta tjedno. A sad mi je prosjek otprilike 29 puta mjesečno. Dobar prosjek. Više ne mogu pronaći one motive koji su mi pomagali u par navrata kad sam uspio biti čist i po mjesec dana. Ti motivi su se jednostavno potrošili, kao i onaj hormon sreće u mom mozgu, a ne mogu pronaći nove. Sad mi se i pauza od tri dana čini nedostižna. Sa heroina se relativno lako mogu skinuti samo izuzetno glupi ili izuzetno inteligentni ljudi. Mi ostali, srednja klasa, mediokriteti, nama je najteže. Uvijek iznađeš onaj jedan razlog više da se danas urokaš. Čak više ni to nije potrebno. Sve se svelo na automatizam. Otvoriš oči i prvo što ti padne na pamet je heroin. Ni slučajno da prva misao bude kako da ga taj dan, za promjenu, ne uzmem. Tu se pojavljuje ono staro pravilo. Ili se dopaj svaki dan ili nemoj više nikad. Za mene više nema sredine. Pokušavam dozvati onaj osjećaj kad si čist. Vjerujte mi, nakon heroina to uopće nije neka ljepota. Nakon što preživiš fizičku krizu, dolazi ona još gora, psihička. A ako izdržiš još nekih tri tjedna počne ti se buditi životna energija i na momente se uhvatiš kako si jednostavno sretan. Sretan jer si se izvukao, sretan jer te ništa ne boli, sretan jer ti ne treba heroin kao pogonsko gorivo. Pronalaziš ljepotu u običnom sunčanom danu, a to čak nisi mogao prije avanture sa heroinom.

Ali ti trenuci su kratkotrajni. Još uvijek većinu vremena žudiš za njim, kao za voljenom ženom. Vozikaš se po gradu, ugodno ti je, slušaš glazbu, javljaš se poznatim licima, sa pobjedničkim osmjehom kao da im želiš reći: "Evo me, čist kao suza, izvukao sam se." Ali na tvom licu, ispod osmjeha vidi se patina. I nije to patina neke prošle boli, već znak da još uvijek patiš, da još uvijek želiš. Čak ako se i susretneš s nekim junkijem ponosno mu se pohvališ kako si čist i teškom mukom odlaziš bez onog pitanja koje ti tako očito visi iz usta. Sljedećih dana, u dokonim satima naginješ se kroz prozor ne bi li vidio nekoga iz tvog heroinskog društva, da ga pitaš kako je, ima li dobre robe, može li se šta srediti. Sam sebe proklinješ što nisi pitao kad si imao šansu, proklinješ se što uopće želiš to što želiš. Anđeo i vrag na tvojim ramenima mlate se po pravilima ultimate fighta, znači skoro bez pravila. I onda jednog dana, nagaziš na minu iznenađenja. To čak i nije iznenađenje jer si posljednjih dana tako intenzivno slao poruku svemiru da ti je taj isti svemir poklonio priliku da se opet unerediš. Voziš se po gradu i ugledaš osobu na koju si tako revno mislio, ukočiš u mjestu, pa makar se netko odotraga zabio u tvoj auto i provališ pitanje koje je kao gladni lav iskočilo iz tvojih usta. A ono, taj frend upravo kreće u akciju. Pitaš možeš li se pridružiti. Naravno da možeš. Taj prvi dan se u pravilu sve riješi u nekoliko minuta i to te ohrabri. Skoro bijesan, nakon toliko dana psihičkog mučenja (koje si ipak, priznaješ, sam sebi nametnuo), osvetnički se razvališ, uživaš u svakom času tog divnog osjećaja, govoriš sebi kako ti je baš to trebalo i da ćeš nakon toga opet pauzirati mjesec dana. Ali ne, to tako ne ide. Možda ga sljedeći dan i ne uzmeš, ali treći dan sigurno hoćeš. I kroz desetak dana shvatiš da opet jašeš na konju za Had. Daš si pljusku jer u tebi još uvijek živi zrno savjesti i odlučiš stat na loptu, ali ta prva kriza koja naleti gora je od svake dotad (ne znam zašto, valjda zato jer si pomalo zaboravio na taj užas) i to se ne da izdržati.

Priča dalje je poznata. Još jedno tjedan dana se boriš sa vlastitim demonima, svaki dan se drogiraš i mrziš se zbog toga, a onda se prepustiš, ostavljajući odluku sudbini kad će te opet staviti pred zid i kad ćeš opet skupiti hrabrost za skinuti se, bar na neko vrijeme. To se kod mene obično događa u razdobljima od nekoliko mjeseci. Ova zadnja etapa brijanja po heroinu je dosad najduža, traje više od četiri mjeseca i ne vidim joj kraja. Opet se vraćam na stare motive koji su me prije izvlačili. Većinu svojih mladih dana sam proveo intenzivno trenirajući razne sportove. Povratak na sportske terene me je donedavno uspješno udaljavao od heroina, ali sad se više ne mogu natjerati na to. Problem je taj što se pokazalo da sport nije dovoljno dobar razlog. Izdržao bi tako mjesec dana čist, a onda opet povratak na heroinske terene. To je pravo mučenje organizma i nema nikakvog smisla. Nisam spreman zauvijek se odreći dopa. Sve teže balansiram između dva života, vaga je sve češće na onoj lošijoj strani.

Ovo pišem u još jedno klasično popodne, sa velikim hamletovskim upitnikom nad glavom. Nagutao sam se nekih tableta protiv bolova pa mi nije toliko loše. Najlakše bi bilo jednostavno nazvati stanoviti telefonski broj i riješiti sve probleme, barem za danas. Glede sporta, baš se divim Kostelićima i njihovim uspjesima iako mi neke stvari kod njih i smetaju, ali neću sad o negativnostima. Mora da je strašna droga kad si svjetski i olimpijski prvak. Jebiga, samo se rijetki drogiraju medaljama. Možda, da mi je život krenuo u nekom drugom smjeru, možda bi i ja tako nizao uspjehe, bio uzor mladim sportašima, nadahnjivao naciju u ovim sjebanim vremenima. Ponekad pomislim na njihove muke tijekom devedesetih, puste ozljede i operacije, spavanja u šatorima na minus 20 Celzijevaca, na već legendarni luk i špek pa shvatim da ništa u životu nije teško ako to stvarno želiš. Zašto se ja onda ne bi lagano skinuo sa heroina? Eh da, lako je o tome razmišljati i praviti planove dok drogiran ležiš u krevetu i onako u mraku prijetiš se sebi i svijetu kako ćeš jednog dana opet biti zdrav i jak, a već sutra ujutro zaboraviš ono što si obećao, ili ako se i sjetiš, mrtvo hladno kažeš ma ko ga jebe, idemo se samo još danas urokati pa ću noćas ponovo pod dekom smišljati detox.

Dodatak kolumni:

Namjerno se nisam posebno osvrtao na posljednje izdanje emisije "Latinica" (s naslovom: "Kako sam se počeo drogirati") jer je to bio običan cirkus, ali bez smijeha. Doduše, Ron i ja smo se smijali toj naivnosti i već stotine puta prožvakanim parolama. Izuzev par dobrih rečenica gospodina sociologa Perasovića, vidi se da se nije, niti će se daleko odmaći u globalnoj borbi protiv ovisnosti. Jedino je njemu tamo bilo sasvim jasno da ništa nije crno i bijelo i da se problemu ne može pristupati represijom, prislinim testiranjima po studentskim domovima i u vojsci, pa čak ni zatvaranjem velikih dilera. Doveli su tamo neke bivše junkije, razočarane roditelje, u publici je prosjek godina bio nekih 60-tak, pa to je stvarno bilo obično ruganje. Nitko tamo ništa novoga nije rekao. Shvatite već jednom! Lijeka ili jednostavnog rješenja nema! Zapravo, ima ga, ali ga ne smije biti. Droga je jedan od najprofitabilnijih biznisa, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. O tome je napisana hrpetina literature, cijele generacije su izrasle na drogama, ratovi su se vodili na drogama i zbog droga! Mogao bi o samoj emisiji i njenoj jalovosti ispisati još na desetke stranica, ali jednostavno nema smisla. Ja ću i dalje na jedan laičko sociološki način furati svoj dnevnik narkomana jer imam osjećaj, bez lažne skromnosti, da mogu reći puno više no što se reklo u jednoj tako eminentnoj emisiji državne nam televizije.
I što je najgore, to je bila jedna od lošijih, bolje rečeno dosadnijih Latinica.

Max, Cro Cyber Junkie, 25.2.2003. (postavljeno isti dan, oko 17.30h)


ARHIVA KOLUMNI:

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)