DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

7. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (28.3.2003.)

UVODNIK


SVEGA POMALO

O čemu ovih dana svi pričaju? O ratu u Iraku, o čemu drugom? Ja baš zato neću o toj, meni već napornoj temi. Nama koji smo već vidjeli rat uživo, nama je svega toga dosta. Meni je bilo dosta prije nego što je i počelo. Uostalom, ovo je vec viđeno prije 12 godina. Samo ću reći jedno, a vi to shvatite kako hoćete. Najbolje bi bilo da oni svi lijepo popuše lulu (čitaj: foliju) mira. Nek' se malo spuste i opuste. I uopće ne glorificiram heroin vec utvrđujem činjenično stanje. Na svijetu ne bilo više bilo nijednog rata da su svi lijepo više manje na dopu. Istina da usput ne bi bilo ni ničeg drugog, ali nekim ratnim huškačima bi stvarno trebalo zabit iglu u venu pa da malo smanje doživljaj. Toliko o tome.

A što sam ja radio posljednjih dana? Nije me bilo dva tjedna i neki su se već uplašili da se slučajno nisam overdozirao. Ili otišao u komunu? Bože sačuvaj. Problem je bio tehnološke vrste. Kompjuter se iz meni nepoznatog razloga naljutio pa sam na kraju bio prisiljen kliknuti na povijesnu naredbu Format C. Ni nakon toga problem nije bio riješen. Ali nakon par dana turpijanja, uz pomoć jednog prijatelja ipak sam sredio stvar. I napokon, evo me.

Ništa se bitno nije događalo u mom malom uzaludnom životu. Moja borba i dalje traje. Uspio sam biti čist nekoliko dana. Ali opet sam se vratio na stare staze. Da budem iskren, nisam ni mislio skinuti se zauvijek. Ali tih par dana, bez obzira što su bili teški i frustrirajući, ulilo mi je nadu da se može bez heroina. Naravno da se može, samo… želim li ja to?

Posljednjih dana se dopisujem preko SMS-a s jednom curom. Zove se Tina. Ne znam odakle je… zapravo mislim da mi je rekla odakle je, ali ja sam to zaboravio. Morat ću je opet pitati. Tina ima veliku želju upoznati sad već slavnog kolumnista Maxa, Cro Cyber Junkija. Ja joj kažem da sam sasvim OK tip. Ali tip koji ima onaj mali "problemčić". Znaš ono… svaki put kad… i onda djevojci njen dragi začepi usta. Mi naravno možemo samo nagađati o kojem se problemčiću radi. Naravno, u mom slučaju problemčić je vrlo transparentan. Ali Tini to ne smeta. Ona me i dalje želi upoznati. Pitam je zašto, a ona veli da ima osjećaj da bi bilo interesantno popričati samnom. Ako je samo to, onda bi bilo dovoljno da čita moje kolumne. Jer, to sam ja. Nema muljanja ni laganja. Sve što ovdje pročitate, sve je istina. I povrh toga nema više ničega. Moj život se vrti samo oko heroina. Odavno sam definirao sebe kao krevet sa privlačnim pokrivačem ispod kojeg nema ničega. Nitko tu ne spava. Nema nikave tajne, nema mistike ma koliko Tina željela da je ima. Još prije nekoliko godina mi je jedna gospođa, inače moja nesuđena punica, rekla da sam mističan. Ja sam joj odgovorio da je to obmana. Samo zato jer ne govorim puno, a još manje govorim ono što stvarno mislim, i moje sjajne oči koje plivaju u heroinskoj otopini, to me ne može činiti mističnim. Na te je riječi, bez ovog posljednjeg naravno, nesuđena punica bila još uvjerenija u moju mističnost. No to mi je i bio cilj. Volim dizati prašinu. No kad se nered slegne onda se jasno vidi da tu nema ničega. Samo pustinja. Vjerojatno vam je jasno da me krasi osjećaj manje vrijednosti. Uvijek sam ga posjedovao, ali heroin je malo uspavao to nezadovojstvo samim sobom. Postao sam sigurniji u sebe. No to bi s godinama svejedno došlo samo od sebe. Ne zavaravam se mišlju da mi je heroin pomogao u hrabrijem koračanju među ljudima. Ako se ikad potpuno izvučem iz ovog heroinskog sranja mislim da ću biti jebeno jak igrač. Jer slab nikako ne mogu biti. Dovoljno je samo da se više ne drogiram. Samo to saznanje ti daje enormnu snagu, psihološku prednost pred svim ostalim ljudima. Znam da me od toga dijele godine truda. Najteže je zaboraviti na tu prokletu želju, na tu pomamu za dopom. Treba uvjeriti sebe da u heroinu nema ničega, ama baš ničega dobrog. Dovoljan ti je samo jedan razlog, jedna svijetla točka u toj priči pa da se bez problema opet pokloniš caru. E pa treba ubiti i tu posljednju lažnu oazu. Sve je to samo fatamorgana. Sve ono što me privlači dopu, sve je to samo privid, ali tako stvaran privid koji se utjelovljuje upravo u trenutku kad skidam krizu pomoću tog zmaja koji plazi sa folije u moja pluća. I tada više ništa nije bitno. Tek sutradan ću se misliti kako se opet spasiti muka po heroinu. Draga moja Tina, zar ti treba poznanstvo, možda čak i prijateljstvo sa osobom kojoj sva ljubav leži u malom staniolskom smotuljku? Meni ništa nije važno osim tog jebenog heroina. I tek kad ga iskonzumiram, tek tada ti odgovaram na poruke, tek tada sam onaj Max koji ti se na neki daleki način sviđa, za kojeg misliš da ga poznaješ samo zato jer si se na moment poistovjetila čitajući njegove smrdljive bilješke. I šta je najgore, u pravu si. Poznaješ me jer u meni nema ničeg drugog doli želje za heroinom i želje da napokon jednog dana raskinem tu vezu sa najgorim prijateljem kojeg sam si mogao naći. Neki smatraju da dobro pišem, da sam literarno nadaren. Ali ja ne znam pisati o ničemu drugom. Da mi netko predloži da pišem kolumnu o nekoj drugoj temi, ja se ne bi mogao snaći. Upitali bi ste se je li to uopće ista osoba?

Rekao sam da neću pisati o ratu u Iraku, ali ne mogu a da se ne osvrnem na divljanje američke čizme po islamskom pijesku. Mislim, Saddam je u kurcu tip, ali ovaj drugi je još veći govnar. Pod krinkom demokracije lagano osvaja svijet. Možda je baš George Bush onaj obećani nam antikrist. Ni Hitlera nisu baš preozbiljno shvaćali tamo tridesetih godina prošlog stoljeća, dok je još bio dobar vođa koji je izbavio Njemačku iz siromaštva. Zato, pazite se. Možda za par godina shvatimo da je Yankee Doodle i pred našim vratima. Ali tada će već biti kasno. Morat ćemo opet obući vojničke čizme, staviti gas maske i uzvratiti udarac. Ne želim ni razmišljati o mogućim scenarijima. Brrhh.

A Norac i ekipa? Šta kažete na presudu? Moje mišljenje nije bitno, ali ipak mi se čini da hrvatsko sudstvo nema puno veze s tim. Takva je presuda morala biti donešena. Oni gore su tako odlučili. Oni sa bogatog sjevera. Čak mi se i prosvjedovanje frustriranih branitelja činilo beskrvno. Očekivao sam veći nered. Valjda su se i oni više umorili od dizanja svoje šake i glasa protiv vlasti koja ih je stvarno junački odjebala. No da se razumijemo. Nije im baš trebao onaj balvan u Bibinjama zbog kojeg je jedan tip ni kriv ni dužan završio u bolnici, a bogme ni onaj otvoreni poziv na doručak sa Đinđićem nije lijepo zazvonio. Svaki ekstremizam smrdi, ne znaš koji je gori. Desni ili lijevi. A kad smo kod lijevog, nema opasnije stvari od agresivnog pacifiste. Sve je u ovoj zemlji u kurcu. Vlada je čak i mene, vječnog optimista, razočarala. Zbog njihovih zakona sam prije par mjeseci i izgubio posao. Da dragi moji, Max nije oduvijek bio lijenčina i neradnik. Kolumnu sam i počeo pisati u to vrijeme, iz blagog prosvjeda jer su me načele dosada i bezidejnost. Naravno, to nije bitno utjecalo na moju ovisnost. Jedino sam dobio novi problem, a taj je iznalaženje novaca. Teško je kad znaš da se više ne možeš svaki mjesec nadati plusu na tekućem računu. Nema više onih slavlja kad bi dobio plaću pa odmah kupio gram, dva, da se ne oskudijeva. Sad se snalazim kako znam i umijem. Dodje mi da počnem dilati. Ali ne. To je najgore što bi mogao učiniti. Ima par stvari koje nikad u životu ne bi radio, a jedna od njih je dilanje. To je skoro sigurna karta za robiju. Možeš ti i godinama dilati bez većih problema, ali kad tad ćeš pasti. Policija ionako sve zna. I kad im zatreba kakvo uhićenje, lako te sjebu. Zato, hvala, ali ne hvala. Čak izbjegavam nabavljati dop za neke druge ljude koji taj dan nemaju sreće sa svojim dilerom. Ali ponekad se i to mora, pogotovo kad me strefi kriza. Onda sam spreman i na takve stvari jer se u tom slučaju ja okoristim. Za one koji ne znaju, nepisano je pravilo (među gomilom ostalih narko kodeksa) da kad nekome nabavljaš dop, da te taj počasti za uslugu koju mu činiš. Jebiga, ako je nekom napeto da nabavi drogu i nema je gdje nabaviti, a ti poznaješ dilera onda se to i plaća. U naturi, naravno. Kao i u svemu drugome na ovom ludom svijetu, i ovdje prava informacija zlata vrijedi.

I za kraj malo trivije.
Nisam baš tip koji previše surfa po netu tako da sam tek nedavno naletio na site Narkomanija.com. Strašno su mi se svidjele sestre Lana i Nadja koje se prepucavaju na forumu. Kao, starija sestra, Lana skužila je Nadju da se drogira, obavijestila starce, ali ovi joj nisu povjerovali (ili nisu htjeli povjerovati) pa je ispalo generalno sranje. Po onome što sam tamo pročitao, imam razloga vjerovati da je Lana u pravu. Pogotovo ako je Nadjin dečko na igli. Tu nema šanse da ona prođe bez barem malo dopa u nosu. Jer, da se njoj ne sviđa što se njen dragi bavi sa dopom, brzo bi ga ona ostavila. Ali sumnjiva mi je i Lana. Čini mi se da ni ona nije bez grijeha. Na forumu je dosta aktivna i stanovita Luna. Ona je jedna od razumijih tamo. Mislim da je to ista ona Luna s kojom se i ja dopisujem (Luna, javi se!). Neki i mene spominju, a nekima sam se navodno čak i uvukao pod kožu. Svidjela mi se priča momka koji se predstavlja kao Dylan Dog. Dosta je slična mojoj životnoj priči. Naravno, na forumu ima i foliranata i kretena, ali na kraju krajeva, gdje ih to nema? Možda sam i ja jedan od takvih.

Max, Cro Cyber Junkie, 28.3.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)