DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

6. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (16.3.2003.)

UVODNIK


BOXING HEPTANONI

Heptanoni. Kako to gordo, oprostite, grozno zvuči. Ako ti heroin uzme skoro cijelu dušu, oni pokupe i ono malo što je ostalo. Iskreno ih mrzim. I dok me trese kriza, ja niti ne pomišljam na njih. Jednom sam od njih najebao, drugi put neću. Oni su skoro najlakši bijeg iz kriznog stanja, drže čvrsto drugu poziciju iza samog kralja, heroina.

Mnogi bivši narkomani kažu da su im heptanoni, odnosno metadonska terapija spasili život. Ja se u nekim slučajevima slažem s tim. Neki ljudi jednostavno ne mogu izdržati bez njih. No to priznajem samo ako je terapija izvedena pod strogim nadzorom liječnika. A ja sam svoju terapiju heptanonima, otprije nekih dvije godine, skupo platio. Nabavljao sam ih na divlje, na ulici, pomiješane s cedevitom i vjerojatno s još nekim medikamentima, jer su ih u to doba u ambulantama na taj način davali junkijima, da se s tim ne bi mogli furati u žile, a i sama prodaja im je priskrbljivala manje svote zbog tog miksa. Ne znam, možda ih još uvijek tako daju. Nisam ih odavno okusio niti namjeravam. Tada je bilo jako teško pronaći fino originalno zapakirane tabletice heptanona, one su bile na visokoj cijeni. Ja bi svoj bezobrazni miks kupovao od jednog starog narkosa, a sto kuna tog praha bi mi trajalo jedno četiri dana. Puno jeftinije nego sam heroin. A osjećao sam se sasvim dobro. Čak sam se pitao, pa čemu onda heroin? U samom početku bi znao i zakljucati, ko da sam se puknuo sa dopom. Ta kura je potrajala mjesec i pol. Svaki dan bi u plastičnu kutijicu od foto filma sasuo malo tog praha, ulio vode do pola bočice, dobro promućkao da se prah rastopi i trgnuo k'o kratku žesticu jer je okus te mješavine bio najblaže rečeno bljutav. Nakon toga bi bočicu još dodatno oblizao iznutra da ništa ne ostane, te je na kraju dobro obrisao i sve je bilo spremno za sutrašnju ponovnu uporabu. Tijekom tih nekoliko tjedana "foto-session-a" osjećao sam se iznenađujuće dobro, ponovo sam bio normalan, skoro čist. Osjećao sam se kao anđeo među hrpom smrtnika. Kakva li je to samo bila zabluda. Činilo se kao da bi mogao tako cijeli život. Navika je učinila svoje i svaki dan sam izvodio taj ritual. Moji narko prijatelji su znali da sam prešao na hepove i počesto bi rekli da pazim i da se s tim ne valja previše igrati. Slušao sam razne strašne priče o ljudima koji su iskusili heptanonsku krizu, kako je tri puta gora od one heroinske. No ja sam ih više manje ignorirao, bilo mi je predobro da bi se brinuo. I što je najvažnije, napokon sam se na bezbolni način rastao od heroina. A sastao sam se sa još gorom ovisnošću. Jednog svibanjskog dana jednostavno sam odlučio da je kraj i s tim. Ne sjećam se dobro, možda je na tu moju odluku utjecalo to što je tih dana mom dobavljaču nestalo heptanona, ili je bio vikend pa nije mogao doći do njih. Nisam se uopće zabrinuo. Dan je bio topao i ugodan, kao i svaki drugi, sve do nekih 16h. Sjedio sam u fotelji i gledao TV kad sam osjetio prvo neki čudni nemir u nogama koji je rapidno prešao u dotad mi nepoznatu bol, a onda i u grčeve. Iznenađen, i pomalo lud, lupao sam šakama po bedrima ne bi li istjerao tu užasnu neugodu. Ali bivalo mi je sve gore i gore. Nervozno sam, poput lava u kavezu koji pati od strašne zubobolje šetao po stanu, u čudu pušući i cvileći. Bol se s nogu proširila na cijelo tijelo. Sjeo sam, pa opet ustao i besciljno se tako izluđen neko vrijeme vrtio po prostorijama stana. Zatim sam legao na krevet… kad ono, kvragu, ubrzo sam shvatio da je baš to bio potpuni promašaj. Trzao sam se pokušavajući pronaći najbezbolniji položaj.

Nisam nikako mogao odgonetnuti je li mi vruće ili hladno. Namazao sam noge nekom mašću protiv bolova, ali to me je samo još više izneredilo. Nije mi bilo jasno što se to sa mnom događa. Tek nakon pola sata shvatio sam da se radi o krizi izazvanoj nedostatkom heptanona. Počeo sam teško disati, puls mi je skočio toliko da sam mogao čuti vlastito srce kako divlje lupa. Našao sam se obliven hladnim znojem znajući da to neće prestati samo od sebe. U usporedbi s heroinskom krizom, ova je bila nekako izravnija. Jer, ako je heroinska kriza u većini slučajeva različita (nikad nije potpuno isto, simptomi su često izmiješani) ova se činila tako medicinski konkretna, do bola jasna. Nisam mogao vjerovati da se takvo što može dogoditi samo zato jer sam na jedan jebeni dan prestao uzimati heptanone! Hitno sam nazvao Nina u Špansko (jer tada sam živio u Zagrebu), mog starog prijatelja, ujedno i dilera kod kojega sam u to vrijeme (prije igre s heptanonima) često kupovao heroin i panično mu izložio svoj problem. Njemu je, kao prekaljenom višegodišnjem junkiju sve bilo jasno. Pristao je da mi da jedan piz dopa na dug, jer je i on neko vrijeme uzimao heptanone i znao je da je kriza od njih neugodnija od one heroinske. Sav uzdrhtao sjeo sam u svoj neregistrirani, od zuba vremena sjeban Renault 4, teškom mukom, obliven znojem odvozio tih nekoliko kilometara do njegove kuće i tamo se spasio jednom debelom lajnom dopa u nos. Olakšanje koje sam nakon par minuta osjetio, graničilo je sa božjim blagoslovom, otpustom najtežih smrtnih grijeha. I tada sam rekao, nikad više, nikad više. Ponavljao sam te dvije riječi poput mantre sve dok nisam, blažen, zakljucao. Od tog dana, ni u najtežim trenucima nisam niti pomišljao na heptanone kao na substitut olakšavanja apstinencijskih boli.

Znam neke bivše junkije koji su već godinama na heptanonima, na takozvanom održavanju. To nije život, to je životarenje. Sjede doma, gledaju u zid, ko da imaju PTSP, bez trunke volje za životom. Tuga i žalost. Totalna propast. Radije ću biti cijeli život na heroinu nego da završim kao ti nesretnici. A kad mi i to dopizdi uvijek mogu otići uz veliki prasak. Zlatni šut, i kako bi rekli južnjaci, adio Mare. Bar ću umrijeti sretan. Spremiti će me u kapsu. Dva metra pod zemljom, možda mi i posvete jednu epizodu te izvrsne serije. Moram priznati da je ta serija pravo osvježenje među hrpom standardnih Sit-com humorističnih i ostalih serija. Naravno, moja mex-sapunjara, "Cuando Seas Mia" još uvijek mi je usred srca iako se u zadnje vrijeme malo razvodnila. Ali jebiga, i život se ponekad razvodni.

Proljeće se vidno probudilo. Meni je i dalje hladno. Ja i dalje brijem po svome. Malo prljav, malo čist. Pravi izraz je da sam umoran, jebeno umoran. Želio bi… a šta bi ja želio? Puno toga. Ništa mi nije baš tako pri ruci. Želim se urokati mada znam da je svaki novi sat bez dopa novi mali korak prema konačnom cilju. Još uvijek nisam na čisto sam sa sobom što i kako dalje. Mogu se ovaj čas uhvatiti za mobitel i ubiti ove loše misli, zaboraviti na sve, a sutra… sutra šta bude, a biće kao i obično, kao što je upravo sad. I tako nikad kraja. Na taj način životarim predugo. Slušam neku lijepu glazbu na radiju, tako mi je daleka iako bode u sred srca. Tijekom posljednjih godina izgubio sam ogroman dio sebe, pogotovo onaj sretni, nevini dio svoje duše, onaj dio koji te čini zadovoljnim bez ikakvog razloga. Ono kad lebdiš hodajući ulicom, potiho pjevušiš, osmjesi oko tebe, sunce u oku, budućnost je tako izvjesna, heroin bez heroina. U ovakvim trenucima stvarno trebam pomoć, makar neku toplu riječ, tihi zagrljaj osobe koja me neće suditi po onome što sam sad, već po onome što jesam, što sam oduvijek bio, što sam želio i možda mogao biti. Mogao sam biti jednostavno netko drugi.

Noć je, uskoro će ponoć. Gubim se, želim zaspati, a ne mogu. Konačno sam pronašao cestu prema ničemu. Eto, eto vam malo iskonskog beda, malo zdrave i neprikosnovene tuge. Biće bolje, znam. Već sutra ću se čuditi samom sebi i misliti što mi bi da tako najednom uvenem, a bez nekog određenog razloga. Ugodna je to promjena, barem malo osjetiti neki zdrav feeling, makar to bila i tuga. A nakon kiše dolazi sunce. Ja ga čekam i spreman sam ga zagrliti isto onako kako bi želio da mene sad netko zagrli. Idemo dalje. I kao što sam prošli tjedan napisao, poljubio sam patos, sudac broji, ja se polako dižem. Već sam na koljenima, hvatam zrak i stremim prema gore. Opet ću stat' na obje noge, opet ću biti ponosan čovjek. Možda ću se ponekad osvrnuti i pogledati prema onome što mi se dogodilo, prema onome što me nokautiralo, ali bez imalo sjete, sa ozbiljnošću i poštovanjem, bez ijednog osmjeha. Spreman sam za nove pobjede, nove mečeve sa životom, sa tim gorostasom kojeg sam uvijek doživljavao kao neprijatelja, a zapravo bi se trebali rukovati i zagrliti. Život jest borba, ali ja sam ušao u ring s tim nezgodnim i odvratnim protivnikom. Taj meč nisam smio ni prihvatiti iako je ponuda bila tako privlačna.

Nikako da se pomirim s dolaskom proljeća. Zadnjih par godina dolazak toplijih dana je za mene značio čišćenje od heroina, barem na neko vrijeme, ali ovaj put znam da će biti uvjerljivo najteže. I zato se bojim izići vani i negdje na cesti pronaći neugodno pitanje zašto sam još uvijek na dopu, a proljeće uvelike jaše prema ljetu. Toliko je izgovora, svaki smrdi na kilometre. Sve se urotilo protiv mene iako bi bilo najiskrenije priznati da sam se jedino ja urotio protiv sebe. Ne mogu više zdravo i razumno razmišljati. Over an' out.

Max, Cro Cyber Junkie, 16.3.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)