DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

28. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (3.10.2003.)

UVODNIK

NEKI NOVI FILM

Osvanuo je šugav dan. Podsjetio me na one dane kad bi se budio s rupom u želudcu, općim nemirom u tijelu, životnom voljom na nuli. Nebesko sivilo me nikako ne može natjerati da budem zadovoljan, čak ni sad kad nema krize da mi pokvari dan. Sunce na nebu, sunce u oku. To je ono što mi treba. Shvatio sam da na moje raspoloženje ne utječu ni hladnoća ni toplina niti ono između, sa svim mogućim meteorološkim pojavama. Mom mozgu samo treba što veća količina fotona, narodski rečeno, sunca. I tada je sve u redu. Mogao bi se preseliti na neku lokaciju gdje stalno sija sunce. Na netu ću potražiti informaciju koje je mjesto s najviše sučanih dana u godini, nešto kao u nas Hvar, na primjer. Kakve sam sreće, tražilica će mi izbaciti neko mjesto sa neljudskim uvjetima, Saharu ili takvo nešto. Ali nema veze, još ću se neko vrijeme, pod dekom, grijati mislima na neke daleke sunčane horizonte, a onda ću ustati, izići na ulicu i vjerojatno steći dojam da živim u nekom drugom gradu. I što je još čudnije, u nekom drugom vremenu. Naime, u zadnje vrijeme me pucaju neka čudna stanja uma.

Prije par dana vozikao sam se po nekim zabitim dijelovima grada, po ulicama u kojima, majke mi, nikad nisam bio. A moj grad nije uopće tako velik da bi si takvo nešto dopustio. Ali, eto, i to se zna dogoditi. Svejedno, htio sam reći da sam tih nekoliko minuta imao dojam kao da sam u nekom drugom gradu. I baš mi je bilo fino. Sunce sija, ugodna toplina u zraku, milim ko puž, kazaljka pokazuje manje od 10km/h. U autu glazba lagano svira, ja dimim cigaretu, skroz bezbrižan. Puko me neki novi, bezvremenski film.

U sobu mi je uletjela muha. To je jedna od onih pametnih (ili jako glupih) muha koje izrazito sporo lete, ali ih nikako ne možeš dohvatiti. Pokušavam na razne načine doskočiti maloj crnoj kurvetini. Jurcam za njom, skačem po sobi, mašem krpom, smrdljivom čarapom, novinama. Ali ona uvijek, a da ni sama nije toga svjesna, izbjegne napad. Čak i pokušavam stvoriti verbalni kontakt, govorim joj, molim je da se smiri ili iziđe, psujem joj majku leteću. Širom otvorim prozor ne bi li glupača sama izletjela vani, ali čim se približi prozoru ona opet trkom (letom) nazad u sobu. Bar da negdje stane pa da je onda ubijem, ali ta ne staje. Nikad. Odustajem od lova iako me stravično iritira dok pišem ovo čudo od kolumne. Ruga mi se jer, za jednu prosječnu muhu, stravično sporo leti i baš zbog toga je ne mogu dohvatiti. Kako, zašto? Ne znam. Još jedan paradoks.

No ono što znam jest to da će i moje vrijeme doći. Nakon desetak minuta, kad sam je već zaboravio jer je negdje nestala, ipak je primjećujem kako stoji na zidu. Sad si moja, mamicu ti tvoju. Uzimam šlapu i polagano joj, kao indijanac prilazim. Bez velikog zamaha (da se ne uplaši i opet poleti) kratkim potezom udaram po zidu. Samo sam je okrznuo, još je živa. Pala je na pod. Uhvatio sam je prstima za krila, a ona se još trza ne bi li utekla. Nećeš, nećeš ti nigdje. Pobjedonosno, ali i sa stanovitim gađenjem nosim je do prozora gdje je sa olakšanjem bacam. Ostaj mi zbogom, ti mala ružna sporoleteća beštijo. Sad sam miran. Možemo nastaviti sa pisanjem.

Javio mi se Ron. Živ je i zdrav. Radi, lomi se od posla, ima para. Novce štedi iako nema pojma zašto. Tamo dolje, Down Under, ima sve što mu treba tako da nema gdje trošiti novce, barem ne na neke skuplje stvari. Naravno, isto kao i lik iz prethodne kolumne Marko, prisilno se skinuo jer nije imao gdje nabaviti dopa. A nabavio bi ga sigurno da je imao shemu tamo u Sidneyu. Lova mu se koti uzalud, gorko mi priznaje. Shvaćam ga. To je onaj sindrom kad se nakon napornog posla osjećaš ugodno umoran i koristan pa želiš sebe nekako nagraditi.

A najbolja nagrada za junkija, bio on bivši ili ne, jest upravo i isključivo neka teška droga. Recimo, prvo se dobro podignuti sa kokom, cijelu večer lokati neka skupa pića i onda, pred spavanje uzet malko dopa, za lak san. Činjenica da se uspio skinuti sa heroina i da mu je sasvim dobro u životu samo još više podgrijava želju da si da na volju. Makar jednom, samo jednom. Da, da, naravno, samo jednom. No i on, i ja, i svi vi znate gdje to vodi. Zato, bolje da je ovako, dok mu neka nevidljiva sila ne dopušta da pronađe zlatni prah. Često ide po barovima i pokušao je prokljuviti ima li među gostima koji sumnjivi lik čije bi štakorsko lice odalo mogućnost nabavka težih droga. Ali tamo svi samo loču. Ili ja idem na kriva mjesta, pita se Ron. Prije da je ovo drugo, odgovorio sam mu. Ipak, svugdje u svijetu ima ovisnika ko blata pa zašto da Australija bude iznimka? Istina je da su debelim morem odvojeni od ostatka svijeta, ali oni su ujedno i svijet za sebe, sa svim svojim dobrim i lošim stranama.

Kao i obično, jesen se došuljala neprimjetno, poput lopova. S njenim dolaskom uhvatila me prehlada. Sad će početi sranja. Prijašnjih godina, pogotovo tijekom hladnijih perioda, bio sam na dopu koji me je štitio od svih boleština. Tako da ove zime očekujem neku tešku upalu bilo čega, da se virusi konačno izdovolje na mom izmučenom tijelu. Nije mi jasno što je to u heroinu da te tako štiti od gripe, prehlada i drugih zimskih boljetica. Logično bi bilo da on oslabi organizam pa da budeš još bolesniji nego što bi trebao biti. A u stvarnosti je sasvim obrnuto. Heroin kao da ti podari neki čarobni nevidljivi plašt, bolje rečeno stvori pokrov kroz koji ne prodiru vanjski utjecaji. Nek mi se javi neki doktor koji će mi to objasniti.
Toliko je paradoksa vezano uz taj jebeni heroin i baš zato je borba protiv njega tako kompleksna i teška. I imamo li uopće šanse pobijediti ga zauvijek, pitam se? Što li sam sve mogao napraviti u životu da se nisam nikad susreo s njim? Ali u ovom gradu je skoro nemoguće izbjeći ga. Moraš stvarno živjeti pod staklenim zvonom da te zaobiđe opijatska neminovnost. Gadim se sam sebi kad krenem u čitanje dosad napisanih kolumni. I pitam se je li to moguće? Što sam si to napravio? Zar nije moglo sve biti drukčije, ljepše, jednostavnije? I sad, kad sam se na neko vrijeme odlijepio od ovisnosti, još uvijek mi je svijet začinjen sivilom. Jedina pozitivna stavka je ta da me ništa ne boli, barem ne fizički. Mentalno sam i dalje ovisan. Čini mi se kao da sam izišao iz jedne prostorije i ušao u drugu, nimalo drugačiju.

Pravi sam vladar heroinskog teoretiziranja, neprikosnoveni car opijatskog palamuđenja. Pucam s boka ko vrhunski kauboj, ali svaki je metak otišao u prazno, nebu pod oblake. Jebo me pas, sutra ću si kupiti dopa i životinjski se puknuti. Nabaviti ću taj gram i razvaliti se ko pička. I šmrkati ću i pušiti. Odletjeti ću s ove planete, raspasti se na stotinu komadića, makar na jednu večer. Mislim da mi je to stvarno potrebno, da razbijem ovaj bljutavi niz "čistih" dana i da opet, po tko zna koji put, krenem ispočetka, možda sa više sreće. Pitate se odakle sad ovaj pesimizam kad se to ne može isčitati iz prethodnih kolumni? Lagao sam. Zapravo, prešućivao sam istinu, nadao se da ću sam sebe na neki način uvjeriti da mi je dobro. A nije mi bilo dobro. Depra me, brate mili, već odavno pere. Mislio sam da će se dolaskom jeseni u meni probuditi optimizam jer se to događalo svake jeseni. Ali ne i ove. Baš kad mi je bila najpotrebnija, moja interna kemija je zakazala. Pljunuo sam i pokušao zapjevati. Glas mi je puko već na prvoj kitici. A gdje je tek refren? Prestar sam da bi si mogao prodati muda za bubrege. Nekoć sam se i mogao natjerati na optimizam, u sebi izvikivati motivirajuće parole, ali nema više, bez muke, izvlačenja iz bedova. Moj vlak samokontrole napustio je peron. Svi oni ispisani redci o novom buđenju, novom životu, zadovoljstvu bez heroina, bili su samo kratki fleševi. Istiniti, ali prekratki da bi imali neko dublje značenje i da bi bili lokomotiva mog napretka. Možda je ovo samo razumljiva, nimalo čudna, posve standardna mentalna kriza. Ima i tu istine. Bilo bi čudno da sve ide kao po loju. Heroinska ovisnost je preozbiljna stvar da bi svi problemi nestali preko noći. Sutra je novi dan, valjda će mi biti bolje. Ma i već sad mi je bolje, nakon ovih par rečenica razuma i auto-podrške.
Sad vjerojatno očekujete kao ću povući svoju izjavu o sutrašnjoj nabavci dopa. Aaaa, ne! Ostajem pri tome da se sutra razbijem. Ne mora biti baš sutra, ali ovih ću se dana sigurno lansirati u svemir. Nekako, to si dugujem i točka! Znam da oni koji nisu ovisnici ne mogu razumjeti ovu moju izjavu, ali ovisnici jako dobro znaju o čemu pričam. Čak mi se čini da mnogi od njih sad sa osmjehom čitaju i da im je drago zbog mene. Obavijestiti ću vas o svojoj eskapadi. Zapravo, mogao bi pisati u stvarnom vremenu, znači lagano se drogsati, razvlačiti taj gram dopa dok ga cijeloga ne stučem, a u isto vrijeme pisati o onome što mi se događa u glavi i tijelu. Ooops! Sad sam osjetio lagani potres. Vjerojatno se tlo pomaklo zbog snebivanja kvazi moralista i pseudo čistunaca koji me i dalje čitaju iako im se većinu vremena gadim. Pomisao na Real Time narko kolumnu još više im je podigla ionako kronično povišeni tlak. Ne ide im u glavu da postoje tako izvjetroperene duše kao što je moja. Tako vam je to nakon nekoliko godina drogiranja. Poremeti ti se svjetonazor i gotovo. Nema povratka. Pitate se pa kakav ću ja to jednoga dana biti roditelj? Ako ikad i budem roditelj, što zbog relativno izvjesnog skorog kraja mizernog života ako nastavim sa dopanjem i pređem u tešku kategoriju (prevedeno: počnem se bosti), što zbog zasigurno poremećnog sustava reprodukcije. Bumo vidli, rekli bi slepci. Ako onako generalno sjebani Ozzie Osbourne može imati djecu - onda ih definitivno može imati svatko! Moj Miki, kakav je ono tatek. Horror daddy. A tek ono dvoje gremlina, njegovi klinci?! Ne znaš tko je gori. Pa se ti i dalje opijaj i drogiraj! Veća je pokora imati takvu djecu nego sam biti sjeban od raskalašenog života. I onda kažu da su djeca blago. Bože me sačuvaj takvog blaga kao što su Kelly i Jack Osbourne. Još je veća tragedija to što svatko može imati djecu. Pa jebote, da bi dobio šugavu vozačku dozvolu trebaš ići tri mjeseca u auto-školu, a da bi imao djecu ne treba ti nikakva dozvola! Dovoljno je, barem nama muškarcima, samo ugurati svog golog vršnjaka u njenu macu i ne izvaditi ga kad ti dođe milo. A upravljanje automobilom apsurdno je uopće pokušati usporediti sa umjetnošću odgoja jednog ljudskog bića. Ja bi to drugačije uredio. Ako ne prođeš određene, i to jako zajebane, psihofizičke testove ne možeš praviti djecu. I gotovo! Nema rasprave! Koji bi to svijet bio. Zamisli samo nove mogućnosti malverzacija, sulude kriminalne djelatnosti? Ne želim niti pomisliti na opačine kojih bi se neki nezadovoljni pojedinci dosjetili, pogoto žene kojima bi zakon zabranio da zanesu dok u njima, poput vječne vatre bukti majčinski nagon. Ali ako bi sve bilo donekle po zakonu kroz stotinjak godina imali bi puno zdraviju i inteligentniju rasu. U tom divnom novom svijetu ja sigurno ne bih dobio roditeljsku dozvolu. O takvom svijetu bi se dalo napisati čitav roman. Dobra ideja, zar ne? Ali nemojte da mi sad netko popali ideju. Tužit ću svakoga tko mi je ukrade. Ova kolumna je dokaz da sam se prvi dosjetio. Ideja malo baca na A. Huxleya, sa primjesom nacizma. I ovo je dokaz da me pucaju neke strašne ideje. Neki novi filmovi. Odlazim, odlazim, prije nego ispalim još koju "strašnu" ideju. U ovoj čupavoj glavi ima ih podosta, pogotovo onih koje nije poželjno javno izreći.

Max, Cro Cyber Junkie, 3.10.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)