DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

14. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (8.6.2003.)

UVODNIK

NEDJELJA , PONEDJELJAK

Šugava nedjelja. Iako je prekrasno vrijeme, ljeto je odavno stiglo, ja sam svejedno zabrinut, pomalo turoban. Sve je zasad na poljima psihe, a fizika će doći na svoje za do večeri. Zašto? Jučer navečer sam se, nakon osam dana pauze opet udopao. I to samo kako se uneredio, braćo moja. Nisam odavno tako kljucao, čak mi je došlo i povraćati. Kao u stara dobra vremena. Dobio sam neke novce, davno zaboravljeni dug, pa sam se odlučio počastiti kad me već tako iznenada pogladila ruka sreće. Kupio sam dopa za 200kn i odlučio se razvaliti do daske. I uspio sam. Prvo sam malo pušio na foliju, pa onda potegao jednu pravu lajnu u nos, i onda opet lagano pušikao. Odlučio sam izići vani, ipak je bila subota, ali ostavio sam i malo dopa za kad se vratim, pred spavanje. To je ono najljepše. Kad imaš malo dopa za laku noć. Još je ljepše kad ga imaš i za dobro jutro, ali ipak tražim previše.

Bio sam u lokalnoj birtiji, na svirci nekog benda, bili su sasvim dobri. Prije da je to bio samo moj osobni, heroinski dojam jer ljudi oko mene baš i nisu bili oduševljeni. Trudio sam se izgledati normalno, ali ne vjerujem da mi je uspjevalo. Cuclao sam svoju pivu(usprkos dopu), poluzatvorenih očiju, sa onim vječnim, tako prepoznatljivim osmjehom na licu. Možda se pitate zašto nisam počastio Rona i izišao u život s njim, kao što bi i on učinio za mene da je dobio neku lovu. E pa isto kao što sam i ja prije nekoliko dana opet krenuo u detox, a jučer sve ukenjao, tako je i Ron bio u detoxu. Dogovor je bio da se ne vidimo niti da se čujemo par dana jer je to najbolji način ostati podalje od dopa. A dogovorili smo se i da ako nekome uleti neka lova ili neopisiva želja za heroinom, da ne obavještava ovog drugog i ne kvari mu skidanje. Ja sam održao obećanje iako znam da mu ne bi bilo drago da slučajno sazna da sam se tako fino razorio. Možemo to gledati i na način, da sam ga počastio, onda se nitijedan od nas dvojice ne bi baš tako divlje puknuo. Bilo bi nam dobro, ali opet bi imali osjećaj da smo bacili novce u vjetar. Sad, nakon svega, ideja o jednotjednom, ali poštenom drogiranju, i nije tako neostvariva. Guraš preko tjedna, skupiš neke novce, živiš za tu subotu i onda vatromet. Iziđemo u grad, u onu gužvu koju možeš istrpiti samo ako si dobro naliven ili drogiran, malo se tamo zadržimo, a onda besciljna vožnja po gradu i okolici, glazba u autu, kljucanje za volanom. Sve isto kao i ja sinoć. Zabava za bogove.

A sad? Osjećam se tako prazan. Ispred mene je bijelo kino platno, a na meni je što ću pustiti sa magnetoskopa i gledati sljedećih dana. Uspio sam biti čist osam dana, ako se to tako uopće može nazvati zbog kratkoće apstiniranja, a sinoć sam se razvalio tako da još danas osjećam posljedice. Ugodni, topli umor, ali i saznanje da ću već sutra počet patiti. Nije me strah, samo sam tužan. Valjda će i ta tuga isčeznuti kroz koji dan, ako uspijem držati se podalje od dopa. A nakon toga je sve moguće. Moguć je i život bez heroina.
Palim cigaretu za cigaretom. Ogledavam se po sobi, večer je stigla neprimjetno, slušam radio, što inače skoro nikad ne činim. Pomislim da bi bilo dobro da čvaknem jednu tabletu za spavanje iako znam da mi i nije potrebna. Želim se ušuškati u krevetu kao u kolijevci, sanjariti o nekim lijepim vremenima koje sam si toliko puta obećao. Želim sanjati o ljetu, o jednostavnim osmjesima, o putu ka sjaju. Novi vjetar u jedrima, novi val ispod pramca, novi ljudi oko mene, neki dobri ljudi. Dosta mi je svega čime sam se okružio u posljednje vrijeme, želim nešto novo, nešto staro i davno izgubljeno. Umoran sam od samog sebe, ovakvog sebe.
Mnogi ljudi su me razočarali, a vjerojatno i ja njih. Samo, čini mi se da moj nestanak iz njihovih života nije nešto što su osjetili kao grubost. Svjestan sam svoje neprimjetnosti čak i kad sam u društvu. Čini mi se da kad bi ovaj čas umro da skoro nikom ne bi falio. Sve donedavno sam želio umrijeti ili bolje rečeno, nisam želio živjeti. Nisam imao razlog za to. Sam sebi sam postao dosadan, a druge sam odavno prestao zamarati svojom pojavom. Isčezao sam sa scene, nigdje više nisam izlazio, a ako bi i sreo neko poznato lice, prvo pitanje koje bi mi bilo upućeno odnosilo bi se na moj čudnovati nestanak. Možda su čak neki, oni upućeniji, pomislili da sam se otišao liječiti u neku komunu. Sve mi se srušilo i i nisam vidio izlaz iz te vlastite čahure. Možda zato jer je bila crna zima. Sad, kad su tu topliji dani, i ja se pomalo budim. Širim krila, probijam čahuru kao leptir, možda i poletim. Uvijek taj "možda". Tu riječ najviše koristim. Ništa u mom životu nije sigurno. Ne vjerujem ni sebi ni drugima. Sve će biti dobro, a možda i neće. Možda.

Dan poslije, poslije dana poslije. Koja jebena konstrukcija rečenice. Znači sad je preksutra od zadnjeg dopanja. Ponedjeljak, 09.06.2003. Noć je prošla u toplim snovima, probudio sam se ranije no inače. Dobar znak? Možda. Da. Sinoć nisam gucnuo nikakvu tabletu za spavanje, ali sam ipak zaspao na sasvim prihvatljiv način. Već osjećam dolazak krize. Ali ne bi trebala biti jaka, ipak sam imao pauzu od osam dana, to se mora osjetiti. Imam par Lumidola, ako bude teže od očekivanog. Uspješno me tješi ta misao dok male ružičaste tabletice zadovoljno šuškaju u bočici.

Otkad sam počeo sa pisanjem ove kolumne, nekako mi se život ubrzao, prestao sam biti kronično turoban. Usprkos nastavku drogiranja (uz onu mamutsku pauzu od pet tjedana, a prije toga nekoliko pauza od par dana) ne osjećam se tako loše kao do prije par mjeseci. Tih nekoliko etapa apstinencije dalo mi je nadu, ipak se može bez dopa. Samo treba biti uporan i ne pokleknuti pred tako čestim napadima iskušenja.
Dopisujem se sa jednom curom iz Švicarske. Upamtio sam jednu njenu rečenicu. Ide otprilike ovako: "Užasno mi je bilo dok sam bila na heroinu, ali užasno mi je bilo i bez njega". Pitam se koliko treba vremena da se ponovo nađeš u starom stanju svijesti, onom prije iskustva sa heroinom. Postoji li uopće prava sreća nakon više godina pucanja dopom? Gdje je nestalo zadovoljstvo, gdje je nestala snaga? Jesmo li je nepovratno potrošili? Ne želim vjerovati da smo se doživotno zajebali. Ne prihvaćam to saznanje. Jer ako ga prihvatim, znači da nema smisla truditi se. Ne, jednostavno ne smijem tako razmišljati! Ako se prepustim stihiji, onda je svaki trud uzaludan. Ma koliko bilo teško i maglovito na ovoj cesti prema mizernoj točkici svjetla u daljini, ma koliko se činilo da je sve besmisleno, ja moram ići dalje. Ja sam jači od svih negativnosti! Ja sam krojač vlastite sudbine, jebemu majku! Tako mi treba ova pobjeda. Moram ponovo pronaći nešto jače od heroina, nešto čime ću okupirati mozak, nešto u čemu ću vidjeti perspektivu, novi život. Nisam očekivao da će biti ovako teško. Pri tome uopće ne mislim na fizičke tegobe već na prokletu psihu koja je i dalje usmjerena samo i isključivo prema heroinu. Nakon što završi fizička kriza, tek onda kreće prava borba. I svako malo mi iz ruku iskliznu motivi za nastavkom borbe. Tako je teško zadržati fokus na pozitivnim stvarima. Ma nek' sve ide kvragu, zapaliti ću još jednu cigaretu, stotu u nizu. Trujem se i baš me briga. Ovisan sam i o cigaretama. I ne namjeravam prestati. Cigareta mi je kao zadnji spas u ovom životu, osjećam se kao osuđenik na smrt koji povezanih očiju puši posljednju cigaretu i smije se streljačkom vodu. Ali pucanj neće večeras odjeknuti, metak neće ni sutra u zoru prekinuti moje muke. Skidam povez, đonom gasim čik i odlazim. Krvavi zid ostaje daleko iza mene, a zapovjednik streljačkog voda zabezeknuto zuri u moja leđa dok polako hodam. I on polako spušta svoju sablju koja je trebala dati znak za izvršenje smrtne presude. Odakle mu uopće ideja da mene itko može ubiti? Tako sam besmrtan.

A u streljačkom vodu, svi do jednoga, zadovoljno spuštaju puške. Odvratna im je bila pomisao da opet pucaju u nenaoružanog narkića. I dok njih sedmorica sretni odlaze svojim kućama, svojim ženama i djeci, ja odlazim u hladnu kuću, kuću bez žene, kuću bez cike razigrane djece. Ja živim u gluhoj kući čija vrata su zatvorena za sve ljude osim mene. Živim u kući duhova. Pred vratima pripaljujem novu cigaretu i ulazim unutra. I evo me. Evo me opet sjedim i pišem. Jedna mi je djevojka u svom mail-u rekla da ima osjećaj da ja pišem na način da jednostavno iziđem iz svog tijela i sa strane promatram sebe dok pišem. Ne, draga moja, ja sam tako bolno povezan sa sobom, iako bi tako često želio odlijepiti od ovog usranog izmučenog tijela i sitne ovisničke duše. Ljutito pišem, paranoično lupam po prljavoj tipkovnici, grčim se i izvijam kao crv, grizem usnice, puštam si krv, jedem vlastito tijelo. Završim i pritisnem tipku "Send", gasim računalo i odlazim na počinak. A počinak mi uopće ne treba. Treba mi bijeg. Trči, trči Maxime! Bježi koliko te noge nose! Ovo nije svijet za tebe.

Max, Cro Cyber Junkie, 8.6.2003.

ARHIVA KOLUMNI:

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)