DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

10. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (1.5.2003.)

UVODNIK


NEUGODAN SUSRET

O Bože, kako li je glupo i bezveze bez dopa. Ta me misao pratila tijekom cijele noći dok sam se borio sa nesanicom, naletima vrućine i hladnoće. Vrtio sam se po krevetu s jedne strane ne drugu, bezuspješno tražio prihvatljiv položaj, otkrivao se i pokrivao dekama kojih je bilo i previše i premalo. Lumidoli i Apaurini kao da nisu uopće djelovali. Svaka dva sata bi se budio u mukama, a između, u malim predasima kad bi uhvatio i ono malo sna, sanjao bi svakakve ludorije. U krevetu sam proveo veći dio prijepodneva skupljajući hrabrost za nastavak života. Iako znam da će mi biti bolje kad se malo mrdnem, ipak se nekako najsigurnije osjećam zamotan u deke kao kakva gusjenica. Kad će više ta gusjenica postat leptir? Kad ću više poletjeti i naći se među normalnim ljudima?

Boli me trbuh. Neugoda je vjerojatno slična onoj kad pripadnice ljepšeg spola uhvati stvarno žestoki PMS. No to mogu samo nagađati. Najbolje bi bilo da ustanem, ma koliko teško bilo. Ovo mi je bila treća noć bez dopa i mora se priznati da je bilo lakše nego prve dvije, ali ipak, umorio sam se od apstinencijske torture. Na rubu sam da nazovem dilera i olakšam si boli. Je da nemam novaca, ali nekako bi ga izmolio da mi da na dug, makar neku sitnicu od 50 kuna. Ili da se strpim još koji dan? Ne bi bilo pametno uništiti sav ovaj dosadašnji trud i baciti u smeće zadnja tri dana koja ću pamtiti cijeli život. To mi je bila najteža kriza dosad. A opet, mislim se, mogao bi uzet mali predah, malo razbiti ovu krizu bar na nekoliko sati, pa će kasnije biti lakše. U to sam se uvjerio nekoliko puta. Kad te pere kriza nekoliko dana i nema naznake da će olakšati, onda uzmeš samo malo dopa i kad kriza opet dođe, neusporedivo je lakša nego ona prethodna. Jedan od najgorih djelova krize je nesmiljeni osjećaj da tome jednostavno nema kraja. Zato bi mogao prekinuti taj užasni niz, odmoriti dušu, pa ćemo se kasnije opet kriza i ja susresti, nadam se ovaj put sa nešto manje neugode. Mada, dobro znam da su se zakonitosti igre promijenile pa sumnjam da će se staro pravilo moći opet primijeniti. Ali vrijedi pokušati. Nemam puno toga za izgubiti, zar ne? Jedino što je sigurno, to je kriza. Zato je svejedno hoću li je prolongirati na par sati. Može mi samo biti bolje.

Hm, mogao bi nazvati Rona. Nismo se čuli od početka detoxa, možda je uključio mobitel. Da vidimo….uključio se, zvoni. S druge strane se začuo mutni, ispaćeni glas. Pitam ga kako je. Odgovara da se osjeća kao da ima 500 godina. I ja se isto tako osjećam, kažem mu. Nismo duljili ni okolišali, odmah smo se dogovorili da ubijemo krizu. Sva sreća da on ima 100kn. Nazvao sam dilera i dogovor je pao. Za 15 minuta, na starom mjestu. Sav drhtav, obukao sam se i sišao niz stepenice ko starac, sa nogama kao od stakla. Sjeo sam u auto, usput pokupio Rona i uputili smo se na dogovoreno mjesto, na jedno parkiralište na kraju grada. Došli smo prije dilera. Parkiralište je bilo pusto. Čekanje se odužilo na nekih desetak minuta, već smo postali nervozni i sami sebi sumnjivi. S mukom sam uvlačio dim cigarete i nešto baljezgao, bez ikakva smisla dok mi Ron nije rekao da bi bilo dobro da ušutim. Imao je i pravo. Napokon, pojavio se poznati auto i diler u njemu. Uzeo sam taj piz koji je bio ispod svake razumne razine, obična sramota, ali nisam ništa komentirao. Samo mi je bilo bitno da se oćuti bar malo tog svetog dima. Stavio sam piz u usta, za svaki slučaj.

Putem prema kući, prolazeći kroz centar grada vidio sam iza sebe policijski auto koji se ubrzo prestrojio u usporednu traku. Ja sam pogledao prema njima i shvatio da mi policajac daje znak da stanemo. Baš nemamo sreće, tiho sam rekao Ronu. Odmah me nešto steglo u želudcu. Zaustavio sam auto na prvom ugibalištu. Bijah pomalo unezvjeren, ali zadržao sam cool izraz lica. Policajac me je kulturno pozdravio i zatražio vozačku i prometnu. Nakon što je provjerio podatke rekao je da idemo u stanicu. Rona je poslao u policijski auto kod kolege, a on je sjeo na suvozačevo mjesto u mom autu. U policijskoj stanici su nas prvo posjeli u čekaonicu. Nismo ništa razgovarali. Ronu očito nije bilo do razgovora, a ja nisam mogao slobodno govoriti zbog piza dopa koji čučao u predjelu između desni i obraza. Pokušavao sam ga jezikom strpati u prostor gdje se nekoć nalazila lijeva donja šestica, okrutno izvađena prije desetak godina.

Nakon desetak minuta došli su ljudi u civilu, očito inspektori za narkotike i odveli nas, svakoga u zasebnu sobu. Tamo su me, a sigurno je i Ron imao isti tretman, skinuli dogola, dobro pretražili odjeću, gledali mi žile na rukama i nogama, čak sam i morao ispuhivati nos. Onda je jedan tražio da otvorim usta. Sad sam gotov, pomislio sam, pomiren sa nesretnom sudbinom. Inspektor je brzim pogledom vidio da nema ničega što bi njega zanimalo, zahvaljujući rupi bivše šestice koja je bila dovoljno duboka da se u njoj sakrije jedan pizić heroina. Čudi me da mi nisu gledali u ostale tjelesne otvore, znate na koji posebno mislim. Ja sam većinu vremena šutio i odgovarao što kraće ako bi me što pitali. Moji lakonski odgovori ih nisu baš zadovoljili, ali što su još mogli? Pitali su me gdje smo bili, a ja sam rekao istinu. Sve se svodilo na to da smo se Ron i ja jednostavno vozikali po gradu. Tada je jedan od njih, očito glavni, zatražio da idem s njim do mog auta, da ga pretraži. Prije pretrage upozorio me da je bolje da mu odmah kažem ako imam kakve droge sakrivene u autu. Ja sam mu odgovorio da koliko ja znam, u autu nema ničega sumnjivog. Za to vrijeme Ron je još uvijek bio u sobi za ispitivanje. Molio sam Boga da nam se priče poklope. Najbolje bi bilo da je i on rekao golu istinu, osim dijela priče da smo se našli sa dilerom. Nije bilo razloga da izmišlja i komplicira. Inspektor je pretraživao auto, a ja sam orlovskim pogledom pratio svaki njegov pokret jer je postojala opasnost da on sam podmetne drogu pa da onda stvarno budemo u sranju. No, inspektor je uredno obavio svoj posao ne našavši ništa kompromitirajuće, na primjer nešto u stilu očerupane kutije cigareta, komad folije ili neki zaostali komadić najlona u kojem se nekad nalazio heroin. Za takvo nešto je postojala velika šansa jer mjesecima nisam čistio auto i lako se mogao zalomiti koji dokazni materijal. Uto je Ron izišao iz stanice. Bilo mi je jasno da je sve prošlo u redu. Policajac je rekao da možemo ići. Ja sam u sebi odahnuo, a onda je Ron pitao zašto su nas uopće privodili. Ja sam htio viknuti na njega da ne pita gluposti jer sam se htio što prije izgubiti odatle, ali ipak to nisam učinio. Moglo se dogoditi da mi piz dopa ispadne iz rupe pa da počnem frfljati, a i moj prosvjed bio bi očit znak da nešto krijemo. Inspektor mu je odgovorio da je bila neka dojava u vezi droge i mog auta, ali da je očito riječ o pogrešci. Pogreška moj k****!

Ali bitno da smo se izvukli. Nakon ovog stresa podebljanog krizom jedini je lijek za smirenje bio upravo dop. U vožnji prema doma raspizali smo to malo heroina. Rona sam iskrcao ispred njegove zgrade te pojurio kući da se što prije smirim sa dimom za kojim čeznem već tri dana.

Još uvijek drhtavim rukama, što zbog panike, što od krize, sasuo sam sav dop što sam imao na foliju. Nije ga bio puno. A i što se uopće može očekivati od pola ne baš revijalnog piza? Taj prvi dim je u meni pokrenuo lavinu predivnih osjećaja. Stresao sam se od užitka. Rastezao sam tu kaplju po foliji, jedno pet puta sam ga prošetao s jedne strane na drugu. Nisam se štedio. A nije ni bilo smisla ostavljati išta za poslije. Najbolje je sve popušiti iz jednog puta, kad ga već nema puno. Odmah sam živnuo, opet sam se osjećao kao živo biće. Ali u isto vrijeme sam bio svjestan da je bal završio i da me uskoro opet očekuje borba sa krizom. Neću se izvući bez muke, to znam. A i danas sam mogao stvarno generalno najebati. Obećao sam sebi da ću se definitvno opametiti. Današnji neželjeni susret sa policijom dao mi je dodatnu snagu i volju da konačno raskrstim sa prokletom ovisnošću. Danas sam se izvukao, kao i već nekoliko puta tijekom mog heroinskog života, ali jednom se mora dogoditi da i ja padnem. Nastojat ću da se ovakve epizode više ne ponavljaju. A najbolji način za to je da se skinem sa dopa. No problem je što pod utjecajem heroina i slijepe želje za njim svako neugodno sjećanje blijedi tako da će mi već za par dana biti sasvim svejedno što se može dogoditi. Zaboraviti ću i krizu i policiju i opet ću tragati za heroinom kao križar za svetim gralom. Ima li izlaza, jebemu?!

Max, Cro Cyber Junkie, 1.5.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)