DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

9. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (22.4.2003.)

UVODNIK


IDEMO DALJE

Ovo je izravni nastavak na prethodnu kolumnu, samo što je datum objavljivanja dva tjedna kasnije. Trebalo mi je ovoliko vremena da malo dođem k sebi, a iskreno govoreći, nisam imao ni volje, snage, a ni inspiracije za pisanjem. Ova kolumna je pisana više prema mutnom sjećanju tako da ni sam ne znam jesam li potpuno sve opisao što mi se događalo tih prvih par dana detoxa.

Noć je bila paklena. Legao sam oko ponoći, prije toga se nagutao sedativa i začudo, brzo zaspao pod teškim naletom djelovanja tableta. Kao da me ne netko pogodio čekićem posred čela. Sav sretan, osjećao sam kako doslovce ponirem u san, kao da padam iz aviona. Ne znam koliko je taj tupi san, bez R.E.M. faze, trajao. Probudio sam se u neko gluho doba noći. Nisam imao snage niti pogledati na sat. Bio sam sav mokar. Sva sreća da sam bio potpuno ošamućen ljekovima pa nisam bio sasvim svjestan gdje sam i što se to dovraga događa. Miješali su mi se san i java, razgovarao sam s nekim poznatim ljudima koji su se nekim čudom našli tu, u mojoj sobi, pokraj mog kreveta. Svađao sam se s njima, objašnjavao im da ja nisam narkoman nego da samo povremeno eksperimentiram sa drogama. Nikako ih nisam mogao uvjeriti u svoju priču iako sam u tom džumbusu od bunila bio potpuno uvjeren u svoje riječi i misli. Vikao sam na njih, tjerao ih vani i tukao šakama, ali moji udarci su prolazili kroz te prikaze kao vrući nož kroz maslac. Bjesnio i lajao na njih sam kao pas, ali oni kao da me uopće nisu čuli. Cerili su mi se u lice, plazili jezike i kreveljili se. Naganjajući se s njima i tjerajući ih iz sobe, odjednom sam se našao u dnevnom boravku i stalno pokušavao sa plinskim sprejem napuniti upaljače kojih je na podu bilo na stotine, svih boja i oblika. Sav u panici, divljački sam gurao ventil u upaljače, ali nitijedan nisam mogao napuniti jer su svi bili jednokratni. Tada me je zabljesnulo snažno svjetlo i nikako mu nisam mogao umaći. Gurao sam glavu u ormare i ladice ne bi li negdje pronašao mrak. I tako, prošavši glavom kroz jedan ormar, našao sam se se u nekom nepoznatom gradu skupa s Ronom i sa još dvije naše prijateljice, Inge i Martinom i tamo smo bezuspješno tražili gdje bi mogli kupiti dopa. Kad smo ga napokon pronašli, počela nas je ganjati murija, a ja sam cijeli paketić heroina strpao u usta. Ali nikako ga nisam mogao progutati. Čak se najlon rasparao pa me je izluđivao užasno gorki okus heroina. Davio sam se s tim dopom, bježeći, ali nigdje se nisam kretao. Ron je negdje nestao, s njim i njih dvije, a ja sam sav očajan ispljunuo razmočeni paketić dopa. Odjednom to više nije bio heroin, već stiropor. U isto vrijeme sam bio i razočaran, ali i sretan jer mi murija ne može ništa kad se dop pretvorio u običan stiropor. Počeo sam snažno kašljati, a kašalj me je probudio. Još uvijek je bila noć. Strahovit nemir mi je razvaljivao tijelo. Bedra su me boljela kao nikad do tad. Neobjašnjiva bol. Onaj tko je nije iskusio ne zna o čemu pričam. Želio sam nekako iskočiti iz vlastitog tijela. Lupao sam šakama po nogama, grizao uprazno, tresao se što od hladnoće, što od bijesa. Bio sam toliko sluđen da se uopće nisam sjetio ponovo posegnuti za Lumidolima i Apaurinima. Takvo stanje je potrajalo još neko vrijeme, a onda se smirilo. No daleko od toga da mi je bilo dobro. Zgrčen sam ležao umotan u deke i zurio u prazno, u mrak. Uspio sam potići neku vrstu hibernacije tako da sam zoru dočekao kao živi mrtvac, staklena pogleda. Čak me ništa više nije izrazito boljelo. Začuo sam cvrkutanje ptica iz šumarka preko puta moje zgrade. Skoro plačući sam im se poveselio. Njihov pjev kao da je označavao kraj moje patnje. Iskobeljao sam se iz kreveta i tek tada se sjetio da bi mogao popiti još koji painkiller. To sam i učinio. Sam sebi sam se čudio zašto nisam preko noći pokraj kreveta ostavio čašu vode i ljekove. No sumnjam da bi se u onom noćašnjem bunilu dosjetio popiti ih. Otvorio sam prozor i udahnuo prohladni jutarnji zrak. Ulica je bila pusta. Činilo mi se kao da sam doživio nuklearni udar i da sam jedini preživjeli nakon katastrofe. Pogledao sam se i vidio da sam odjeven, da sam sinoć zapravo legao u trenirci. To mi je dobro došlo jer ne bi imao snage sad se oblačiti pa bi ostao u krevetu ko zna dokad. Bauljao sam po stanu par minuta i onda se smirio u fotelji. Još uvijek sam se tresao od hladnoće, a u nosu i grlu sam osjećao onaj gadljivi miris i okus hrpe ljekova koje sam popio u zadnjih desetak sati. U želudcu sam osjećao ogromnu rupu, ali nisam mogao ništa staviti u usta. Glava me boljela i cijeli sam bio ošamućen. Nekako, na neki ultra mazohistički način bilo mi je drago što sam proživio tu strahotu. Bio sam sretan što sam se napokon suočio sam svojim najvećim strahom, sa apstinencijskom krizom. Pomislio sam, što bi tek bilo da sam pravi teškaš, da sam na igli jedno desetak godina, sa bar pola grama ili gram dnevno. Mislim da bi umro. Ili bi barem sve to skupa trajalo puno dulje, ta divljačka kriza i sve što ona sa sobom nosi. Zapitao sam se je li onaj najgori dio prošao ili me još čeka nekoliko ovakvih paklenih valova? Ovo je uvjerljivo najgora kriza koju sam doživio. Razlog tomu je taj što se zadnjih šest mjeseci nisam niti na jedan dan lišio dopa. Uvijek bi ga nabavio, makar i neku sitnicu u vrijednosti 20kn, samo da ublažim onaj prvi dio krize, da preživim do sutra kad bi opet skupio nešto para. I nikad nisam bio u tako dugom nizu drogiranja bez itijednog dana pauze. Dotad mi je rekord bio nekih desetak dana u nizu, a da ne spominjem da sam u par navrata znao biti čist i više od mjesec dana. Zato je ovo stvarno bila okrutna osveta gospodina heroina.

Sjetio sam se Rona. Mora da je i njemu noćas bilo gadno. Možda i gore nego meni jer znam da je njegov organizam slabiji od moga, a i mislim da je on u zadnje vrijeme bio na većim količinama dopa nego ja. Nisam ga htio zvati jer je još uvijek bilo rano, a i bio sam uvjeren da mu je mobitel isključen. Pogledao sam na svoj mobitel i vidio da se baterija ispraznila. Ako me je prijatelj i pokušao nazvati, ne bi me mogao dobiti. Uključio sam aparat da se baterija napuni i nakon par minuta došla je poruka koju mi je Ron poslao tamo negdje u tri sata ujutro. Žarko me je zanimalo što mi je napisao. Poruka je bila sljedeća: "Umirem, imaš li kakvu ideju da se spasimo?" E moj dobri prijatelju, pomislih, nemam ja više nikakvih ideja. Očito je da smo obojica dočekali zoru u mukama. Osjećao sam jednu veliku prazninu u svakoj pori svog bića. Ali postojalo je i stanovito olakšanje koje nikad još nisam osjetio. Bio sam kao bijeli papir na kojem tek treba ponovo nacrtati nove životne zakone, nanovo krenuti ispočetka. Interesantno, uopće nisam ni na trenutak pomislio na heroin. Cijeli noćašnji cirkus mi je izbrisao želju za instant olakšanjem svih muka koje me još uvijek, doduše u smanjenom obimu, more. Uopće nisam imao želju za dopom. Preskupo sam platio početak novog, heroin free života da bi odmah sljedeći dan opet ugazio u govno. Znao sam da će se želja pojaviti čim malo ojačam, ali uživao sam u poklonjenom trenutku koji nije obilježen žudnjom za heroinom, barem dok traje. Nisam se želio opterećivati onim što donose sljedeći sati i dani. Biti će kako bude, idemo korak po korak. To je jedini recept za zadržavanje zdravog razuma u ovom vihoru. Nekako, mislim da bi mi sve skupa bilo teže da se nisam svjesno oprostio od mogućeg ponovnog drogiranja u bliskoj budućnosti. Pojam "bliska budućnost" za mene znači danas ili sutra jer svaki sat bez dopa dug je kao dan. U meni se velikom brzinom izmjenjuju optimizam i pesimizam. Padam iz jedne krajnosti u drugu. Nemam nikakve kontrole nad osjećajima. Ili se kao malo dijete radujem što je vjerojatno ono najgore prošlo, ili patim od depresije jer ne vidim ništa lijepo u sljedećim danima. Kako dalje? Kako ubiti te dane bez heroina, što mi je činiti? Bar da imam snage za neku fizičku aktivnost, bar da se mogu malo prošetati po gradu ili otići negdje u okolicu, udahnuti svježeg zraka, smiriti divlje misli, biti miran bar na pola sata. Ovakvu emocionalnu katastrofu nisam nikad osjetio u proteklih 27 godina mog života. Zapravo, možda jesam prije nekoliko godina, riječ je bila o ljubavnim jadima, ali sad mi se ne čini da je bilo tako stravično. Ali bilo je. Dobro znam da je bilo. No neću sad o tome. Nema smisla ni potrebe podsjećati se na neke loše stvari. Dovoljno mi je ovo što sada osjećam. A i potpuno sam ozdravio sam od tadašnjih boli. Mislim da je moj prvi susret s heroinom i bio posljedica ondašnje ljubavne tragedije. Da, bomba me pogodila krajem ljeta 1997.-e, a s dopom sam se upoznao samo mjesec dana kasnije, dok su rane bile još jako svježe. Sad, možda to ima jedno s drugim veze, a možda i nema. Život je ionako samo slijed slučajnosti i kad bi znali kolike smo sve prilike nesvjesno propustili mogli bi se odmah ubiti.

Prijepodne je prošlo u nepromijenjenom stanju mog organizma. Čekao sam ponovni napad krize. U tom čekanju je došlo i poslijepodne, pa večer i ponovno prokleta noć. Gledao sam TV i kljukao se Lumidolima, vitaminima i onim bezimenim painkillerima, kroz cijeli dan od hrane sam okusio samo jedan komad kruha, tek toliko da se ne onesvjestim. Čak sam i nasilu unosio tekućinu u sebe, da ne dehidriram. Oni neznani analgetici su stvarno odradili lavovski dio posla, čak su bili bolji od Lumidola. Malo su me uspavali, baš onoliko koliko sam i priželjkivao. Taman da budem smiren, da ne zaspem jer u protivnom bi zamijenio noć za dan, a to je najgore što mogu učiniti dok me pere kriza. Moram ostati u donekle razumnom rasporedu spavanja i budnog stanja.

Zapalio sam prvu cigaretu nakon više od 24 sata. Okus duhana je i dalje gadljiv, ali sam čin pripaljivanja cigarete i uvlačenja prvog dima čini me sretnim na jedan melankoličan način. Dok polako, teškom mukom pušim osjećam se kao zatvorenik koji je sam samcat na dnevnoj šetnji u zatvorskom krugu. Cigareta obilježava zrno slobode, ona je prvi znak da bi me jednom mogli pustiti među normalne ljude, odnosno da bi se mogao ubrzo pronaći kako sjedim negdje na suncu, u velikoj slamnatoj fotelji, pijuckam svoju kavu i uopće ne mislim na heroin. Ali još uvijek je noć, ona prava nesmiljena noć koju sam si kupovao toliko dugo vremena, toliko dugo se utapljao u heroinskom dimu i teško će biti izroniti na površinu. Ali barem znam da sam krenuo prema željenom cilju.


Max, Cro Cyber Junkie, 22.4.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)