doma

	DNEVNIK NARKOMANA (DETOX ONLINE) 12. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (22.5.2003.) UVODNIK THE SPACE BETWEEN The Space Between. Prekrasna pjesma. Izvode je Dave Matthews Band. Zaljubio sam se u nju prvi put kad sam je čuo. Jedan od boljih bolno ljubavnih tekstova ikad napisanih, ali ne želim sada pisati nekakvu glazbenu recenziju. Iako pjesma govori o ljubavi, njezino značenje prenijeti ću u svijet heroina. To neće biti teško jer je ljubav prema heroinu skoro ista, ako ne i jača kao ona bezuvjetna zaljubljenost koju posjedujemo kad nam mozak zavrti neka predivna žena ili muškarac (kako kome), samo što ta ljubav prema heroinu prerasta u opsesivnu potrebu. Doduše, to se ponekad događa i u ljubavnom odnosu između dvije osobe. To onda više nije ljubav, to je onda bolest, psihijatrijska dijagnoza. No, neću sad ulaziti u nepotrebne rasprave o ljubavi, ona ionako nije tema moje kolumne. Želim se samo posvetiti tom izrazu "The Space Between", tom malom prostoru između. Između čega, pitate se? Uvjeren sam da je to bitak, vjerojatno najvažniji dio heroinske ovisnosti iako ga mnogi koji se bave tom problematikom, zanemaruju. I sami narkomani ga više ne registriraju. Tijekom dugog razdoblja drogiranja zaboravili su na njega ili ga čak nikad nisu ni bili svjesni. U tom prostoru leži ključ objašnjenja zašto se drogiramo. Dobar vam dan. Malo mi je bolje nego prijašnjih dana. Nakon onog susreta sa policijom i jadne polovice piza nisam se više drogirao, a kriza je očekivano bila neusporedivo lakša od one prethodne, one koja me je rasturila. Nekako, kriza se pretvorila u običnu prehladu. Valjda mi je to odavno bilo suđeno, samo "doktor Horse" nije dopuštao nijednoj bolesti da mi se približi. Kiša je zadnja dva dana neumorno, onako kurvanjski rominjala. Sad je sve sivo, vlažno i šugavo. Kao da je jesen. Možda je ovako i bolje. Vrijeme je samo po sebi drogirano, pa ne moram biti i ja. A kad sija sunce, sve te vuče u grijeh. Želiš se puknuti dopom, voziti se besciljno, slušati neku dobru glazbu u autu, malo prošetati po prirodi, iskoristiti dan, ma koliko to apsurdno i s heroinom nespojivo zvučalo, barem onima koji nisu nikad probali tu carsku drogu. Ne mogu dočarati sebi onih par divnih i sunčanih dana, otprije nekoliko tjedana, kad smo se Ron i ja znali odvesti izvan grada sa naše dvije prijateljice Inge i Martinom i tamo, daleko od radoznalih pogleda, pokraj nekog makadama, u nekoj grabi svi se skupa urokati. Sve bi za nas tih dana bilo moguće. Šetali smo šumarcima, Ron je sakupljao nekakve otpale grane drveća za neku svoju skulpturu (Ron se inače bavi umjetničkim instalacijama), razgovarali smo o svemu i svačemu, udisali miris novog doba i nekog zapadnog vjetra. Inge i Martina su tek u proljeću svoje ovisnosti, vuku dop na nos i gledaju na nas dvojicu kao u Bogove dok iskusno ganjamo zmaja, vješto premećemo foliju po rukama. A mi smo tako jadni, patetični… no, tih dana, bili smo tako slobodni. To je to! Heroin ti zapravo daje neograničenu slobodu duha. Možeš biti što god želiš, možeš ići gdje god želiš. Možeš sve! A ovako bez heroina i njegovog čarobnog djelovanja….ovako se osjećaš tako težak, bez snage, bez budućnosti. Poželiš pobjeći od svega, od samog sebe, ali poznaješ samo jedno jedino umijeće bijega, a to je On, Mr. Heroin. Malo je apsurdno to što sam rekao da u trenutku drogiranja bježiš od samog sebe, jer opet, to te stanje vodi ka samom centru postojanja, samoj srži vlastite duše. U tom trenutku postojiš samo da bi postojao. Nemaš nikakav drugi, svjetovni zadatak na ovoj planeti. Samo si čovjek, vrhunsko i savršeno božje biće. Nisi ni inženjer, ni kuhar, ni otac, ni predsjednik. Samo čovjek. Nema boli, nema krivnje, nema ničeg negativnog. Potpuna nirvana. I onda kažete da je to loše? Naravno da jest, jer kažu da do tog blaženstva treba dolaziti prirodnim putem. A opet, što to uopće znači prirodni put? Snaga duha, volje? Pa ako nam je Bog dao sposobnost promišljanja, apstrakcije, ako nam je dao inteligenciju, onda je i stvaranje opiuma, morfija i heroina prirodan proces (iako je u igri opaka kemija). Sve dolazi iz majke Zemlje i iz prirodne čovjekove znatiželje i sposobnosti stvaranja novih izuma. Zar smo krivi što smo uspjeli? S druge strane, možemo reći da bi nam ta sposobnost promišljanja trebala služiti za razlučivanje dobra od zla. Jer, ako smo već stvorili i činilo zlo, trebali bi to prepoznati, pa se samim tim i obraniti od toga. Takav stav me malo podsjeća na inkviziciju. Tko uopće ima pravo odlučiti što je dobro a što zlo? Mislim da stvarna granica između te dvije stvari niti ne postoji. Sve je sve. I sve je relativno. Hvala Einstein-u. Ovo je samo jedno gledište na heroinski problem. Znam da sam mogao i drukčije to izvesti, mogao sam sasvim obratno postaviti stvari. Možda jednom to i učinim. Zasad nisam spreman izblatiti ono do čega mi je još uvijek stalo. I imam osjećaj, ako to jednom i učinim da ću izdati dio sebe, onaj iskonski dio, onaj dio koji izvire iz mene samo kad sam drogiran, onaj pravi ja, onaj koji bi želio biti uvijek. Ali to je nemoguće. Sad sam sentimentalan jer sam u blagoj krizi mada još uvijek ne želim cijelim bićem ponovno uroniti u plodnu vodu i biti beskrajno sretan fetus. Ali ako izdržim još kojih tjedan dana, želja će se javiti u svoj svojoj snazi i neće biti nikakve grižnje savjesti, opet ću se pošteno odvaliti. I tako, tijekom jednog od tih sunčanih dana, šetajući pitomim šumarcima, pjevušio sam pjesmu The Space Between, simultano je prevodio u glavi i onda me odjednom pogodilo, palo mi je na pamet kao jabuka na glavu gospodina Newtona. Nije samo golo drogiranje ono što me vuče ka tom stanju. Ima jedan posebni dio u svemu tome, a to je upravo taj The Space Between. Mali prostor između, nešto blisko slatkastom i prokleto neobjašnjivom osjećaju fenomena de ja vu. Pokušat ću to objasniti preko jednog primjera iz života mnogih ljudi, pogotovo žena. Nakon svih iskustava sa heroinom znam kako se osjećaju mnoge žene koje stalno pokušavaju svakakvim dijetama skinuti višak kilograma, ali nikad to vidno i zapravo ne uspiju. Po sto puta nanovo kreću u raznorazne kure. Upuštaju se u mjesečeve, ratničke ili šta ti ja znam kakve sve dijete, slijepo vjeruju raznim savjetima po ženskim časopisima koji okrutno diktiraju pravila "zdravog" života i izgled njihovih nesavršenih tjelesa. Obećavaju sebi da će sljedeće ljeto izgledati kao manekenke, svaki dan isprobavaju badić koji im je dobro stajao tamo negdje osamdesetih, ili ako su mlađe, namjerno kupe broj manji, sve samo da se natjeraju na skidanje tih prokletih masnih naslaga. Priča je tako slična onoj ovisničkoj, samo što se to u nas odvija u nekoj drugoj, monstruoznijoj dimenziji. I tako te nesretne žene svaki dan šetaju kuhinjom, prolaze ispred tog prokletog hladnjaka, gledaju ga, mrze ga i vole, krzmaju se, ali dođe i taj dan kad pokleknu. I uvijek se nađe razlog za to. Isto kao i kod nas junkija. Nekad postoji krivnja, nekad tinja samo lagana vatrica savjesti, ali većinu vremena postoji samo gola glad, kad ništa drugo nije bitno, kad ni nakon zadovoljenja gladi nema nikakvog osjećaja ugode. Nisu bile sretne ni prije jela, a još manje su sretne nakon što su proždrle, na primjer, pola kile sladoleda. Čemu cijela ova usporedba? Evo objašnjenja. Sreća i ono istinsko zadovoljstvo se pojavljuju samo u onom malom trenutku koji je brz kao treptaj oka, kad posižu za hranom i kad postoje samo one i ta hrana. To je taj "The Space Between". Neobjašnjivo, nedodirljivo, nedostižno. Ljudi su u neumornoj potrazi za srećom koja se uobličava samo u onom prostoru između dugotrajne želje za nečim i samog, tako željenog događaja. Taj pojam je vremenski neodređen, čista metafizika. A takvi kao ja, mi narkomani, mi smo pomoću heroina pronašli taj instant trenutak, uspjeli ga produljiti na opipljive okvire i koristimo taj dar što češće možemo. Ali naravno, kad pretjeruješ (čitaj: kad se navučeš) taj osjećaj jenjava. Na kraju ga se ni ne sjećaš. Zato se ja, a i mnogi slični meni ponekad žrtvujemo, asketski apstiniramo, da ne zaboravimo taj feeling. Timing je bitan. A ja se često izgubim. Gubim doticaj sa stvarnošću, dani se nižu, padaju kao domine, svaki je isti. Sve je teže održavati koncentraciju. Svaka nova kriza je fizički sve lakša, ali psihički sve teža. I onda ti je sasvim jasno da je heroinska ovisnost prvenstveno psihička, tek onda fizička bolest usprkos bezbrojnim naglašavnjima i reklamiranjima te famozne i fantomske fizičke heroinske krize. Možda će se nekima od vas učiniti da u nekim pasusima glorificiram heroin, ali to je sasvim očekivano od jednog čovjeka koji se još uvijek ne smatra narkomanom. Draži mi je izraz narkofil. Benignije zvuči, tješim se uzaludno, lažem si u oči. Mnogi mi pišu da se ostavim tog sranja, da uživam u životu, u običnim stvarima, u lijepom danu, u ženama. Sve je to istina, u pravu su, ali to je tako teško pronaći nakon veze sa heroinom. Sve češće se uhvatim u mislima kako je bezveze što sam uopće počeo pisati ovu kolumnu. Imam osjećaj da sam izdao sebe i sve one koji su vjerovali u moj uspjeh. Iskreno, nisam se ni namjeravao tako brzo ostaviti dopa, htio sam prvo ispisati sve ono što me muči, opisati sve ono što me je i dovelo do ovakvog stanja. Gadim se sam sebi, vjerojatno i onima koji su popušili priču da će ovo uistinu biti detox online. Niste popušili priču, samo sam vas malo htio zabaviti jer siguran sam u to da se želim skinuti, ali ne ide to tako lako kao što ste očekivali. Tako sam jednostavno mogao nakon prve kolumne reći: "Skinuo sam se, hajte sad svi zbogom." Čemu onda daljnje pisanje? Uostalom, naslov kolumne je Dnevnik narkomana, a Detox online je tek podnaslov. 22.05.2003. Max, Cro Cyber Junkie, 22.5.2003. *ARHIVA KOLUMNI:* KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003. NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003. IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003. NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003. SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003. BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003. PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003. PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003. REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003. SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30) KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)