DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

11. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (16.5.2003.)

UVODNIK


KLASIKA II (Kuća Duhova)

Ugodna svibanjska večer. Zapravo, već je službeno noć. Prošlo je 21h. Nedjelja. Stojim na prozoru i pušim cigaretu. Osjećam se nekako samozadovoljno, pomiješano sa tugom, bolje rečeno melankolijom. Na radiju sviraju neke ljubavne pjesme. Na svaku mi dođe da zaplačem. Zašto? Zato jer se nakon više od deset dana moje apstinencije (nakon onog neugodnog susreta sa murijom se nisam drogirao), pomalo bude zdravi osjećaji koje sam uspješno zatomljivao heroinom. Kao što bi to Arsen rekao: "…vraća mi se okus, kao poslije bolesti…". Čekam da dođe nekih 23h sata pa da popijem nekoliko tableta raznih boja i oblika, jedno sat vremena provedem čitajući i onda shrvan tugom i tabletama utonem u tvrdi san. Tugom ću biti shrvan jer čitam knjigu "Kuća Duhova" Isabel Allende. Strašno jaka i gorka knjiga, bar meni. Pri kraju sam i sve mi je teže čitati, samo brzam da što prije zgotovim to djelo koje me je potreslo ko nijedno dosad. Jebena prolaznost života, to me ubija. A u toj knjizi se uobličava u svom najintenzivnijem obliku. Teško mi je iti pomisliti na ono što sam dosad pročitao. Jebeno sam osjetljiv ovih dana. U meni se kuha toliko suza koje nisam isplakao kad je trebalo, grlo mi se steže od agresivne sjete. Kao da se cijela nesretna sudbina cijele obitelji Trueba stuštila na moja leđa. Sto godina, tri generacije, gomila ljudi i sudbina, većinom nesretnih. Naravno, da su bili sretni, nitko se ne bi sjetio o njima napisato roman. Isto kao i u mom slučaju. Ko bi me čitao da sam normalan lik? Zapaliti ću još jednu. Na prozoru. A radio nek' svira. Kroz drveće preko puta ulice provlači se miris nadolazećeg ljeta. Kako li će biti? Što li ću sebi priuštiti u paklu ljeta? I sa i bez heroina osjećam se poražen. Nadam se da će kroz koji tjedan sve ovo biti gorko-slatka uspomena, ako izdržim toliko bez da se u isto vrijeme unesrećim i usrećim sa dobrim pizom dopa.
I ovo je na neki način klasika, ali klasika na koju baš nisam navikao i koja mi nije prirasla srcu. Obično bi, za razliku od posljednjeg tjedna, već nabavio svoj šut i sve bi mi bilo ravno. Ma šta ravno? Nije ni to. Samo bi, na svu sreću, bio tup. Sve stvar navike. A dobrano sam se navikao na heroin, ja sam postao on, a on ja.

Gdje sam bio u ovo doba prošle godine? Dobro se sjećam. Bilo je to lijepo proljeće. Početkom veljače 2002.-ge skinuo sam se sa dopa na nekoliko mjeseci, sve do ljeta. A ni ono što sam radio ljetos nije bilo tako strašno kao ono što sam radio nakon ljeta pa sve do dana današnjeg. Bio sam tako jak prije godinu dana jer sam sam sebi dokazao da mogu bez dopa. I onda sam se uljuljkao u tu obmanu tako da sam već početkom lipnja opet neustrašivo jahao na konju za Had, kao raspomamljena i obezglavljena sablast. Ali imalo se para, imalo se s čim. A i krize nisam tako strašno doživljavao. Simptome sam pripisivao opakim vrućinama i nesanici koja me inače mori tijekom svakog ljeta. Pucao bi se pet dana, a onda jedno tjedan dana bio čist. I tako cijelo ljeto, sve do rujna kad sam se skinuo na mjesec dana. I opet sam bio jak, planirao kako ću svrsihodno provesti zimu, ali već početkom listopada je opet počela heroinska parada. I od tada, pa do danas, bez dopa sam možda bio sve skupa sedam do deset dana. Ostatak je poznat. Sedam mjeseci rasturanja. Potpuno sam obnevidio. Takav raspored se morao osvetiti. A dalja prošlost, ono otprije prije par godina, to mi je u takvoj magli da ne mogu rasčlaniti nijedan događaj i smjestiti ga u svoje vrijeme. Otkad sam se počeo intenzivno družiti sa heroinom, a tome ima tri, četiri godine, izgubio sam busolu. U mojoj glavi spava umorni kompas. Stalno neke borbe, povuci-potegni, povremeno čist, počesto drogiran, nemaš se više za što uhvatiti. Napustio sam ili bio napušten od svih onih stvari koje su me nekoć veselile. Ni ljudi me više ne vole. Očito me izbjegavaju, klone me se kao da sam kužan. A ja? Ja ih ne mrzim, ali ih više niti ne volim. Svejedno mi je. Ostala je samo tuga koju vješto krijem hladnom maskom. Nigdje se više ne pokazujem, nigdje se ne krećem. Jedina ruta koja me zanima je ona od moje kuće pa do mjesta gdje se već dogovorim sa dilerom i natrag. Više niti, kad se urokam, nemam volje za neke izlaske, niti bar na popodnevnu kavu. A i nemam novaca. Svaki sitniš ide u fond za heroin. I jebote, još uvijek mi ne pada na pamet da kažem "dosta je!". Više ne posjedujem savjest. Sve je podređeno olakšavanju krizaških boli. Možda trebam pasti na samo dno da bi se osvijestio? A do dna ima još puno, u to sam siguran. Plovim već godinama u ovo međuprostoru, bolje rečeno međuzemlju, ni gore ni dolje. Veliku energiju trošim da se održim u tom još uvijek sigurnom vakuumu. Možda stvarno nisam stvoren ni za narkomana. To bi tek bio užas, da ne mogu biti ni pošteni narkoman. Što to podrazumijeva? Pa, recimo, dilanje, prodaja stvari iz kuće, pljačkanje trafika i dućana, potkradanje ljudi s kojima se družiš, pokoji posjet zatvoru, možebitno i prostituiranje, ako si baš spreman na sve. A ja ništa od toga ne radim, niti želim raditi. I što sam onda ja? Uživalac, narkofil, eksperimentator? To sigurno nisam kad samo malo pomislim na ono što sam osjećao za vrijeme krize i na ono što me još uvijek mori. Teške noge, bezvoljnost, bol u leđima, vratu i trbuhu, opća nelagoda. Razbijam ih radnom terapijom. Bitno je biti u pokretu, ma kako teško bilo. Cijelo poslijepodne sam nešto kopao po autu, štelao kvačilo, lemio neke žice, prao stakla. Umorio sam se ko pas. Očito je da se brzo umaram. Kao poslije bolesti. A i došli su topliji dani pa se otrov preko znoja nešto brže izlučuje iz mog organizma. Samo naprijed, Maxime! Jedino čime se i dalje trujem su enormne količine cigareta. Za alkohol ili travu još nisam spreman, ni blizu. Samo bi me nepotrebno i neugodno razvalili. Ovo ljeto bi mi moglo donijeti stvarno svašta. Odavno sam izgubio vjeru u sebe. Netragom je nestala čvrsta volja kojom sam se mogao obraniti od heroinske napasti. Tko zna, možda ljeto provedem čist i polusretan, a možda bude kao i prošlo, ispunjeno drogiranjima i krizama. Ništa više nije sigurno. Treba mi neki adrenalin, da se opet osjetim živ. A ništa takvo mi ne pada na pamet. Kako se izvući, kako opet biti zadovoljan bez dopa?

Stiglo je vrijeme za počinak. Hvala ti Bože. Prvo jedna mala bijela, pa nešto veća bijela, onda jedna žuto-plava i na kraju ružičasta (bez nje ništa ne vrijedi, to je već legendarni Lumidol). Kad ih popijem, istu takvu ekipu posložim pokraj kreveta, zlu ne trebalo ako se probudim prije vremena. Imam jedno sat, sat ipo dok koktel počne djelovati tako da to vrijeme provodim čitajući u krevetu. Mislima odlazim u taj daleki Čile, desetljećima u prošlost, bez problema se uživim u taj meni dosad nepoznat svijet. Sve vidim, svako lice mi je već poznato, svaki krajolik potpuno bistar. Živim i umirem s njima. Zašto je život tako tegoban? Ljudi se nikad ne mijenjaju. Uvijek smo bili i ostat ćemo divlja, agresivna bića spremna na sve čovjeku poznate opačine. Guši me svako novo saznanje, svaka nova stranica. Čovjek se uvijek nada da će sve dobro završiti, a rijetko kad se to stvarno i dogodi. I onda i iz najgore nesreće pokušava isčupati ono najbolje, jedino što vrijedi. Ljubav. Eh da, ljubav. Neću trošiti niti slova na nju. Ona mi je zasad zabranjena, ali na jedan izuzetno morbidan način. Sam sebe sam kaznio. Ne smijem, a niti mogu imati pravu ljubav sve dok ne raskrstim sa sadašnjom ljubavnicom, sa tim predivnim zmajem koji se ponosno izdiže sa folije i uranja u mene. Kočoperi se, umiljava, ljubi me i toplom rukom odvodi u svijet svog oca vladara, boga Morpheusa koji kao da kaže: "Moj si zauvijek". A ja i dalje pred njegovim očima obijesno općim s njegovom kćeri, karam je tvrdo, uživam u svakoj sekundi našeg sraza misleći da kupujem kartu za raj. A zapravo pretvaram sebe u njegova poniznog slugu, prodajem dušu samo da ne bi patio. Na kraju, ja sam taj koji je pojeban. I to tvrdo.
Uspomene mi se miješaju, sjećanje blijedi, ne mogu više pohvatati konce vlastite prošlosti i sudbine. Nekad, u ono zlatno doba odrastanja vjerovao sam da je moguće upravljati svojom životom, da mogu učiniti sve što poželim, samo ako to dovoljno jako želim. Nisam uspio. Ili nisam dovoljno želio? Ima vremena da se istina otkrije. Predamnom je, nadam se, još puno ispita. Ne smijem povjerovati da sam već kao tako mlad izgubio dušu, da je ovakav kraj neminovan. Povratak postoji, samo što je put prema natrag posut otrovnim trnjem. Čudno, kad sam se uputio tim istim putem, bio je neusporedivo ugodniji. Je li to uopće ista staza? Što se dogodilo s njom dok sam gledao prema naprijed?

Oči mi se sklapaju. Ja sklapam knjigu i odlazim u svijet nemirnih i vjernih snova, nježno tonem kroz želatinastu masu polusna, sve dublje, sve do teškog mulja podsvijesti. Sve dok ne stignem u moju kuću duhova. Možda u njoj dobijem odgovore na brojna pitanja na koja u svjesnom stanju nemam odgovora.


Max, Cro Cyber Junkie, 16.5.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)