DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

13. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (1.6.2003.)

UVODNIK


KEEP IT REAL


Živim onako osrednje. Svaki novi dan, nova tiha pobjeda. Ponekad sam zadovoljan, ali većinu vremena provodim kao panj, bez nekih izrazitih emocija. Neka, tako je najbolje. Više ne brojim dane, barem ne onako intenzivno, ali znam da je od zadnjeg konzumiranja heroina prošlo sigurno pet tjedana, ako ne i više. No svemu dođe kraj.

Bilo je to prije dva dana. Noć je već pala na moj grad, petak je lagano klizio prema svom kraju, a ja sam, već odavno pomiren sa sudbinom da mi se novo dopanje ne smiješi tako uskoro, sjedio pred računalom i pokušavao složiti nekakav smisleni tekst za sljedeću kolumnu. Bezrazložno sam svakih desetak sekundi bacao pogled na mobitel isčekujući nekakvu poruku ili nenadan poziv na heroinsku večeru. Znao sam da se takvo nešto neće dogoditi, ali ipak sam se nadao da možda Ron, Martina ili Inge iznađu neku lovu ili da se javi netko četvrti tko nema gdje nabaviti horsa pa da ja uskocim sa uslugom koju bi naplatio nekakvom mizernom količinom dragocjenog praha. Jer, ni u najoptimističnijim razmišljanjima nisam vidio šansu da iz vlastitih sredstava skuckam potrebnih stotinjak kuna. Ma i sa pedeset kuna bi se moglo nešto učiniti, možda uspjeti nagovoriti dilera da mi da pola piza, ili čak cijeli, pa da mu ostatak love dam neki drugi dan. Jedini novci koje sam imao bilo je čitavih deset kuna i dvadeset lipa. Ali, život posvećen heroinu naučio me je da nikad nije gotovo i da nada uvijek postoji. Ni sam ne znam zašto su mi se heroinske misli opet počele rojiti pa glavi. Moja intuicija nanjušilo je da bi se nešto, nakon toliko vremena apstinencije, moglo dogoditi. Vidiš, i ona se probudila iz heroinskog sna. Ukratko, predao sam se slijedu događaja koji sam vlastoručno pokrenuo. Skoro automatski sam uzeo mobitel u ruku i nazvao jednog starog prijatelja sa kojim nisam tako često u kontaktu, i baš zbog toga sam se nadao da bih ga mogao, bez puno srama, pitati da mi posudi nekih stotinjak kuna. Kod većine boljih prijatelja još odavno sam potrošio moralne kredite, a s ovim se toliko rijetko čujem tako da mu sigurno ne bi ni u najluđim snovima palo na pamet da bi njegova lova mogla završiti kod lokalnog dilera. No, stari frend nije imao novaca. I zamislite, čak mi se ispričavao što nije pri lovi. Nastavio sam dalje sa listanjem imenika u mobitelu i naišao na još jednog prijatelja koji je zadovoljavao uvjete bezbolnog grebanja novaca. Ni tu nisam imao sreće, ali rekao mi je da će sutradan imati nešto love pa da mu se onda javim. Pomislih, ajde barem to, da se sutra imam čemu nadati. No, nisam odustao od daljnjeg traganja za sponzorom. I uspio sam. Treća sreća. Sjeo sam u auto i odvezao se par kilometara do prigradskog naselja gdje je živjela jedna moja bivša kolegica sa posla. Ona je odmah znala za što mi treba lova, ali s njom sam u toliko dobrim odnosima da smo se čak i zezali na moj račun. Moja ovisnost joj je bila uzbudljiva, a ponekad sam joj i prepričavao dogodovštine iz heroinskog svijeta. Nije bilo prvi put da je žicam para za dop, ali uvijek sam bio korektan pri vraćanju dugova. Čak bi joj uz povrat duga ponekad kupio dar, nekakvu svjetlucavu sitnicu za kojima je inače patila. S njom sam, uz kavu, proveo nekih pola sata i žurno se vratio u grad. Sa kupovinom droge nisam imao problema, sve se riješilo u par minuta. Došavši doma lagano sam raspakirao piz koji i nije bio na standardnom nivou što se tiče količine, ali zato me je kvaliteta iznenadila. Osjetio sam topli val koji me je zapljusnuo od lubanje duž čitavih leđa, sve do nožnih prstiju. Ah, kako je dobro vidjeti te opet. Nisam htio pretjerivati pa sam se zadovoljio sa trećinom piza. Znao sam da bi me, ako sve odmah popušim, moglo dobro lupiti nakon višetjedne apstinencije pa sam se mudro suzdržao. A i nema ničeg ljepšeg nego kad znaš da imaš još heroina za kasnije, onako, za laku noć.

Večer je bila još mlada, a ja dobre volje, pa sam odlučio izići u grad, među ljude. Ne pamtim kad sam zadnji put izišao navečer u grad. Inače, gužva i glasna glazba su mi samo stvarale neugodu bio ja na dopu ili ne. Ali kad bolje razmislim, u noćne provode bi i izlazio samo kad bi se izdrogirao jer u krizi nisi nizašta, a kamoli za neku zabavu. A nekad davno, prije heroinskog filma, utapljao sam se u enormnim količinama alkohola tako da sam mogao podnijeti sve moguće napade na moja osjetila. No tih se dana sad mogu samo sa sjetom prisjećati.

Otišao sam u jedan mirni lokal u kojem mi je uvijek bilo ugodno, poznavao sam ljude koji zalaze tamo, a i konobar mi je bio dobar prijatelj tako da sam bio siguran da neću biti osamljen i da ću imati s kim izmijeniti par riječi. Nisam htio zvati ni Rona, a ni Inge i Martinu jer bi to značilo da bi ih morao počastiti sa dopom, a to mi nije padalo na pamet s obzirom na malu količinu koju sam posjedovao. To je trebala biti samo moja večer. Sjeo sam uz šank, naručio neki sok (jer se alkohol i heroin u mom tijelu ne vole vidjeti skupa) te se potpuno opustio. Pušio sam cigaretu, lagano pijuckao svoj sokić i razgovarao sa barmenom koliko mu je njegovo slobodno vrijeme dopuštalo. I tada je, nakon nekih pola sata, u lokal ušla jedna zgodna djevojka. Svijetla kosa svezana u rep, savršen ten, lice k'o u svetice, velike inteligentne oči, pune usne, manekenska linija, ne prenapadno, dapače, ukusno odjevena, visina taman za mene. Ukratko, moj ideal žene kakvu bi volio imati pokraj sebe jednog dana kad mi se libido i ostali zdravi osjećaji probude iz heroinske kome. Neupitno je zračila toplinom i nježnošću. Začudo, ali nikad je dotad nigdje po gradu nisam primjetio iako je bila pravi bombončić. Očekivao sam da će za njom ući neki momak, barem prijateljica ili nekakvo društvo, ali to se nije dogodilo. I da situacija bude zanimljivija, bez riječi je sjela na prvu barsku stolicu do mene. Pogledali smo se, a pogled je trajao dulje od uobičajenog. Sve je bilo k'o u filmovima. Opskurni lokal, prigušena svjetla, lagana jazzy glazba, nekoliko kronera, ljubavni par koji izmjenjuje nježnosti za stolom u kutu, osamljena dama za šankom i na kraju ja, stari heroinaš koji još uvijek drži do sebe. Po vlažnom pogledu mlade dame shvatio sam da u njenom životu nešto ne štima. Zahvaljujući heroinu bio sam opušten i započeo sam razgovor, što inače rijetko kad činim sa osobama koje prvi put vidim, pogotovo sa ženama. Nakon prvih nekoliko uobičajenih i beznačajnih rečenica, enigma njene blage tuge u očima počela se otkrivati. Da skratim priču, upravo se posvađala sa dečkom, a razlog svađi bila je ni više ni manje upravo njegova ovisnost o heroinu za koju je saznala tek tu večer. Pomno sam je slušao, sa dubokim, čak i preglumljenim razumijevanjem koje iz mene izvire samo kad sam dobro udopan. No ona nije skužila da ja, kao i njen dragi, jašem na smeđem konju. I da stvar bude meni još zanimljivija, njen dečko joj je pokušao objasniti svoj problem pomoću kolumni na internetu čiji je autor stanoviti Max, Cro Cyber Junkie. Ludnica, pomislih. Tijekom razgovora pokušao sam je navući da mi što više priča baš o tim kolumnama i kakvo one djelovanje imaju na nju i njenog dečka ovisnika. Imao sam jedinstvenu priliku da dobijem izravni feedback mojeg pisanja, a to što sam ostao anoniman samo je dodatno potpaljivalo moju vatru egoista iako bi svatko pomislio da je upravo obrnuto. Nije mi ni na kraj pameti bilo otkriti joj svoj identitet. Dovoljna mi je bila nagrada što uživam u vlastitoj anonimnosti, a pri tom imam tihi, ali očito bitan utjecaj na ljude. Potiskivao sam svoje uzbuđenje, čak sam se uspio ufurati u film da ja uopće nisam taj o kome ona govori. Razgovarali smo tako dobrih sat vremena. Pokušao sam joj dati par savjeta, onako nenapadno, jer nisam htio ničim otkriti da sam jako upućen u njene probleme, štoviše da sam čak i dio problema. Maxovo pisanje je okarakterizirala kao privlačnu formu koja čak na momente i glorificira heroin, ali da joj je ipak malo rasvijetlio kako funkcionira um jednog ovisnika, u ovom slučaju, njenog dečka. Već na samom početku razgovora shvatio sam o kojoj se osobi radi. To je jedan momak za kojeg znam da je na dopu, još uvijek nije debelo upao u sranje, ali hrabro i slijepo korača prema dolje. Ne poznajemo se osobno, ali obojica se znamo iz viđenja i naravno, iz narko krugova.

Kad smo se rastajali, zahvalila mi se što sam bio suosjećajno uho. Uostalom, to je sve što joj je trebalo te večeri. Možda ste očekivali da ćemo završiti u krevetu ili da ću joj možda ponuditi malo heroina pa da vidi u što je to njen dragi zaljubljen više negu u nju. Ne, to bi već bila fikcija, a ja se povodim za jednom od prvih poruka koje sam dobio od webmastera, a glasila je: "Keep it real".
A što se tiče moje anonimnosti, upravo sam je djelomično uništio ovom kolumnom. I zato, lijepoj djevojci prekrasnih zelenih očiju poručujem: "Keep it to yourself, my darling". Nadam se da će djevojka zadržati svoje saznanje samo za sebe i za svog dečka. A njemu poručujem, ako je itimalo bistar, da se ostavi dopa dok je još u početnoj fazi i da ponovo pronađe pravu ljubav. Heroin ti uzvraća ljubav samo dok ga držiš na kratkoj uzici. A tako ne možeš dugo. Otet će ti se dok kažeš "keks" i pretvoriti se iz slatkog kokeršpanijela u divljeg pitbull-a. Djevojka se, sve dok je voliš i poštuješ, hvala Bogu, nikad neće pretvoriti u bijesnog psa. Šala mala.

Vrativši se doma, sjeo sam za računalo i imao što napisati, a i imao sam još dovoljno dopa da se razvalim kako spada. Večer je ipak završila kako dolikuje jednom prosječnom narkomanskom životu. A samo nekoliko sati ranije ništa nije ukazivalo na to da ću imati sreće. Još jedan dokaz da uvijek postoji šansa i nada. Mi narkomani smo pravi čarobnjaci u stvaranju nečega iz ničega, dobivanju svega što nam je potrebno. A nama ne treba puno da bi bili sretni. Eh, još da je tu volju i energiju usmjeriti na prave stvari, pa gdje bi mi bio kraj? Ali...uvijek taj "ali". Teško je osloboditi se okova, razbiti taj krug i krenuti ispočetka. Teški zajeb. I stalno sebi govorim (a sigurno i vi tako mislite dok čitate moje kolumne), prestani mudrovati i učini to! Skini se više jednom za svagda! E da znate, i hoću! Ali….ali….ali…kada? Soon, very soon.

Max, Cro Cyber Junkie, 1.6.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)