DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

26. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (19.9.2003.)

UVODNIK

LIJEPA F.

A ha! Prije svega moram nešto reći. Taman kad sam se u pretprošloj kolumni pitao gdje je nestao Ante Pancirov, on se opet pojavio, kao Feniks izronio iz pepela. No dobro, ne baš iz pepela, bolje reći da je izronio iz mora slatkastog alkohola jer mu je ljeto očito prošlo u ugodnoj atmosferi mućkanja shakera, brbljanja sa gostima, pušenju hašiša (opa!) i promatranja oku ugodnih prizora. Odsjaj sunca u debeloj čaši za koktele, povjetarac lagano nosi dim cigarete, u daljini, ljuljuškajući se na površini nemreškanog mora na luft-madracu spava odeblji Čeh, sa strane se čuje cika mokrih i veselih djevojaka koje skakuću u plićaku, brižna mlada majka obnaženih grudi maže svog goluždravog mladunca faktorom 25, na koži osjećaš slano usporavanje vremena, ništa ti neće ovi dan pokvarit. Jedini pepeo o kojem možemo pričati je onaj iz Antine pepeljare, nakon dnevno tri popušene kutije. Njegov posao barmena na vrućoj plaži, u coctail-baru koji vjerojatno liči na pitoreskni lokal negdje na obalama Havane, prepun opuštenih, sretnih, ljetom i ljepljivim koktelima pripitih ljudi jedan je od obaveznih likova koji svaki pisac koji drži do sebe treba odraditi. To zvuči tako jebeno Hemingvejski. Znači, možemo očekivati da A. P. sljedeće ljeto otplovi na otvoreno more, u lov na tune i sabljarke. A ne bi bilo zgoreg da i objavi kakav roman.

Prije nego nastavim, moram nešto priznati. Malo sam ga prećero u prethodnoj kolumni. Mudrovao sam uprazno, pravio se obrazovani frajer, brljao budalaštine. Odjahao sam u sumrak ekstrema. Ako se itko u potpunosti slaže sa svim tezama koje sam napisao, taj je vrhunska budala. Shvatio sam to, ali prekasno. Gledano kolumnistički, stvar možda, ali samo možda i može proći, ali sociološki i zdravorazumski gledano, dajem si čistu jedinicu. A da stvar bude još gora, nesmotreno sam dr. Slavka Sakomana prekrstio u Antu. Najobičniji previd poradi brzopletosti. Slavko oprosti. Ali tješim se tim da mi nitko nije poslao mail u kojem me špota radi gluparija (hm, a da još jednom provjerim inbox?). No, još me više tješi činjenica da ima i nesmotrenijih, a to su urednici site-a koji, valjda iz pustog povjerenja prema meni uopće ne provjeravaju, barem ne pomno, moje radove. Ali shvaćam ih, jer ima tu pun k**** posla oko postavljanja stranice svaki tjedan.
Ljudi, k tome, imaju i svoje day job-ove što se za mnoge ne može reći. Prvi primjer vam visi ispred očiju. To sam ja, vaš omiljeni kolumnist. Stari besposličar i gotovan.

A tko je zagonetna lijepa F. iz naslova kolumne?
Bilo je to jučer. Sjedim ja na kavi sa prijateljem, pričamo nešto, a pokraj kafića prolazi jedna djevojka koju odavno znam, još iz osnovne škole. Nikad mi nije bila posebno privlačna niti smo ikad bili bliski pa bi se i inače svih ovih godina samo pozdravljali u prolazu, a ponekad ni to. I sad slijedi onaj, iz filmova nam svima poznati usporeni kadar. Cura lagano korača, pogledi nam se susreću, ja ne očekujem niti pozdrav, a ona me milo gleda, kao što me odavno nitko nije gledao i podiže ruku u znak pozdrava i izusti ono nijemo "Bog". Ja, podignutih ruku u znak neke gestikulacije, zauzet vlastitim monologom, sporo pratim njen lik u prolazu, gledam je u sjajne zelene oči, glavom uzvraćam pozdrav i između riječi neke rasprave također bezglasno izustim "Bog". Ona nastavlja dalje, ja i dalje meljem iako više ne znam točno što govorim, pratim je pogledom, polako mi se budi toplina oko srca i u trbuhu se javljaju davno uspavani leptirići. Cijeli kadar traje ultra kratko, svega par sekundi, ali dovoljno da mi uljepša cijeli jučerašnji i današnji dan. I svaki sljedeći.

Što mi se to dogodilo? Zar je moguće da još uvijek mogu osjetiti leptiriće? Nisam ih osjetio godinama, zaboravio sam na taj predivni osjećaj. I onda, bez posebnog povoda, sinoć sam se uhvatio čitanja svojih dnevnika koje sam pisao tijekom srednje škole i prvih godina faksa. Točnije, vodio sam ih od 1991.-1996., barem u tom jednostavnom i jasnom dnevničkom obliku. I nakon toga sam pisao, ali na drugačiji, slobodniji način. Čitajući te bilježnice koje nisam godinama taknuo shvatio sam da sam se iz korjena promijenio. Mnoge stranice ispunjene su mojom paničnom željom za ljubavlju. Tražio sam osobu koja bi mi preokrenula svijet i to je bila moja najveća bolest i najveća želja. Svaki novi dan bi bio nova potraga, prepun pitanja kad ću napokon pronaći onu ljubav koja ti se desi samo jednom u životu. Ili barem nešto slično. Zapravo, tražio sam bilo kakvu ljubav. Tada nije bio problem voljeti nekog već samo da taj netko voli i mene. Pitate se pa kako je to moguće? Reći ćete da u ovom svijetu svatko sebi nađe kakvog takvog para, čak i bez nekog velikog truda. Nisam (bio) ružan niti je postojao neki drugi fizički problem. Ali psihički i emocionalno sam bio tako blokiran da nikako nisam mogao pokazati svoje pravo ja. A ono što sam pokazivao bila je ružna maska hladnog i za cijeli svijet nezainteresiranog teenagera. Bojao sam se cijelog svijeta, a svijet mi nije nitimalo pomogao da se promijenim. Činilo mi se da nikome, na prvu loptu, nisam bio interesantan. Istina je, prvi dojam je najvažniji. A moj je bio očajan.

Taj period mraka trajao je dosta dugo, sve do moje dvadesete. Ali ipak sam se isčupao iz prokletog zatvorenog kruga, donekle izliječio svoju bolest i postao normalna osoba sa pristojnim vještinama komunikacije i izražavanja svojih emocija. Čak sam u jednom momentu postao sušta suprotnost samom sebi, a to pretjerivanje me je dovelo do mnogih čudnih i ugodnih, a bogme i neugodnih situacija. No, što sam uopće htio reći? Čitajući dnevnike, prisjećajući se kako sam bio nesiguran u sebe, živio u strahu od života, željno isčekujući ljubav bez snage i sposobnosti da je pronađem, shvatio sam da sam se iz korjena promijenio, a nisam ni primjetio kako i kad se to dogodilo. Uz svesrdnu pomoć heroina, u samo par godina izbrisao se taj dio moje ličnosti i sigurno dobrih četiri godine nisam nitijednom ozbiljnije pomislio na ljubav. Nije mi uopće bila potrebna. Kako mi čudno i nestvarno sad to izgleda. Istina, imao sam pokoju vezu u posljednjem, ovom heroinskom periodu, ali tu nije bilo ljubavi. Čak sam je i pokušao isprovocirati, potruditi se, zaljubiti se, ali nije išlo. Jednostavno, nisam imao poriv nekog voljeti niti sam htio da mene netko voli. Ako bi i došlo do situacije da mene netko želi voljeti bježao sam od te osobe ko vrag od tamjana. Ljubav je bila samo opterećenje.

Nisam nikog htio zamarati svojom pojavom i osjećajima niti sam htio da se mene zamara. Našao sam novu ljubavnicu, heroin. Ona me je zadovoljavala na načine na koje nijedna žena ne može. Naravno, ostatak priče, kad je nestala idila, neću ponovo prepričavati.

Čudim se ljudima koji godinama briju po dopu, a recimo imaju stabilnu vezu ili su čak u braku. Odakle im samo volje, pokraj svakodnevnih briga oko nabavljanja dopa? Pa ja bi to odavno rasturio, bilo namjerno ili ne. Ili oni još uporniji, oni koji šetaju iz veze u vezu. Vjerojatno u njih još uvijek postoji onaj zdravi dio ličnosti koji zna da su ljubav i intimnost sa nekom osobom bitan dio života. Ja, koji sam zaboravio na to, ponovno otkrivam stare osjećaje i baš mi je lijepo.

Napustivši heroin, ponovo se u meni bude neki iskonski nagoni. Ponovo prolazim kroz pubertet i odrastanje, ponovno se susrećem sa nekim davno naučenim, ali i zaboravljenim stvarima. I ponovo ih učim, ovaj put sa puno više iskustva i moram priznati, sa puno više užitka. Zato je i tako teško sad zajebati. To je jedna od lijepih stvari koje ti se događaju kad se skineš sa heroina. Osjećaj suverene snage i sigurnosti u sve što radiš. Osjećam leptiriće u trbuhu i uživam u njima znajući da je to znak ponovnog zaljubljivanja. A zašto mi se to događa sa osobom za koju nikad ne bi pomislio da bi mi mogla zapeti za oko, to je jedino što mi nije jasno. Mora da mi je kemija u mozgu dobrano poremećena. Ali nije ni bitno. Glavno da se nešto događa. Pa čak i da je moj dojam o lijepoj F. posve pogrešan, nema veze.

Novi život bez dopa nosi gomilu, ja ih tako zovem, staro-novih stvari. Mozak ti odjednom ponovo radi kako treba. Hrpa novih informacija pristiže sa svih strana i ti ih ne stižeš obraditi u zadanom roku. Ali nije bed. Nitko te zapravo ninašta ne tjera. Uživam u mirisu života i to je sve što mi zasad treba.

Cijelo vrijeme pisanja ovih kolumni imam osjećaj da se ponavljam. Ali kad krenem pročitati što sam dosad napisao onda vidim da baš i nije tako. Pitao sam i ljude sa strane, one koji znaju da sam ja Max, što misle o mojim radovima i svi kažu da je OK. Problem je u tome što je narko tematika zapravo jako uzak teren, nema puno prostora za dribling i pravo je čudo da sam uspio napisati ovih dosadašnjih 26 kolumni. Fina cifra. Kad sam prije sedam mjeseci (!) počeo, nisam ništa očekivao od sebe, mislio sam pisati dok me ide. Obično pišem dvije, do tri kolumne unaprijed, da si ne dopustim da dođe do praznog hoda iako me ni to ne zabrinjava jer ne postoji deadline kojeg se moram držati. To što pišem nekoliko kolumni unaprijed nipošto ne znači da izmišljam stvari i obmanjujem čitatelje iako čujem da me neki još uvijek drže folirantom. Riječ je samo o određenoj temi koje se sjetim i koja mi dobro dođe kao temelj za pisanje, a ono kako se ja osjećam, to samo dodam u datom trenutku. Onda sve lijepo povežem u smislenu cjelinu, da ima glavu i rep i eto proizvoda. Ponekad i zabrljam (kao u prošloj kolumni), ali ipak sam ja samo amater, laik koji piše više nagonski nego po nekim pravilima. No tako je i bolje. Ako krenem u mudrovanje onda samo ispadne sranje. U zadnje vrijeme previše mudrujem. Sva sreća da sam se na kraju ogradio od svega. Ali uzalud. Ima li smisla ograđivati se od vlastitih riječi?

Max, Cro Cyber Junkie, 19.9.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)