DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

25. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (12.9.2003.)

UVODNIK

ŠMRKANJE TRAVE U VENE

Čitao sam knjigu "Droge, bič novog doba" autora Drage Plečka i pokušao se ufurati u stanje svijesti kao da nikad nisam probao nitijednu drogu. I čini mi se da čak ni tada ta dosta prijemčiva knjiga, jednostavno pisana, sa vjerno opisanim stanjima kad je čovjek pod utjecajem neke od droga, ne može niti približno nekom pojedincu koji nikad nije okusio drogu dočarati pravi osjećaj. Dapače, osoba može dobiti sasvim pogrešan dojam. Uspoređujem to sa samim sobom dok sam imao nekih desetak godina i sjećam se da su mi droge u to vrijeme bile potpuna nepoznanica. Svaka informacija o njima je imala jednu dodatnu, nepotrebnu težinu koja je u meni izazivala paničan strah, da ne spominjem brojne zablude. Mislio sam da droge potpuno oduzimaju svaku kontrolu pojedinca, da ga pretvaraju u zombija bez mozga koji naočigled sviju tumara po ulici i smrtno je opasan po ostale ljude. Da je spreman na sve ono loše, pa čak i na ubojstvo. I kad bi vidio negdje neku čudnu osobu prvo bih pomislio da je ta osoba narkoman.

Tada, u osamdesetima, po gradu je bilo dosta pankera. Plašila me njihova pojava i mislio sam da su sve to teški narkomani. A pankeri, po svom svjetonazoru, uopće nisu skloni drogama. Štoviše, zaziru od njih. Njihove droge su alkohol, glazba i pogo.
Moja strina radi kao profesor u jednoj srednjoj školi. Dok sam bio klinac često bi je čuo da za neke učenike koji se nisu uklapali u njen okvir urednosti i lijepog ponašanja govori kako mora da se oni drogiraju. To je u meni budilo jednu dječju paranoju sa brojnim zastrašujućim slikama i vizijama kako bi to u stvarnosti trebalo izgledati. U svojim predpubertetskim tlapnjama zamišljao sam ih kako rasčupani i odrpani ulaze u školu, suludim izgubljenim pogledom strijeljaju sve oko sebe, tuku druge učenike, pa čak i profesore, a nitko im ništa ne može jer posjeduju nadljudsku snagu dobivenu drogom. Čisti užas.

Ili recimo, riječ diler poistovjećivao sam sa nekim sumnjivim i obavezno ružnim tipovima koji kao kopci kruže oko škola, nude neke šarene bombone djeci, čak ih i otimaju pa ih na silu kljukaju sa drogom, a kad se mali naivni učenici, i to obavezno odmah nakon prvog puta, navuku na tu zagonetnu drogu onda dolazi do stvari koje nisam mogao niti imao hrabrosti zamišljati.

I sve to samo upućuje na činjenicu da se u našem društvu sve što je loše ili barem neuobičajeno i čudno, obavezno povezuje sa drogama. Recimo, prije nekih šest, sedam godina znao sam bojati kosu u crveno ili ljubičasto. I počesto bi me neki primitivac, neovisno o njegovim godinama, u prolazu nazvao narkomanom. A ja, ja sam postao narkoman tek kad sam počeo njegovati image običnog momka iz susjedstva. A dok sam snebivao okolinu svojim izgledom, droge, i to isključivo one lake, bile su mi samo povremena zabava.

Imam još jedan zorni primjer kako čak i mlađi ljudi modernih nazora znaju biti neupućeni. Tamo negdje sredinom devedesetih imao sam jednog dobrog prijatelja koji je znao da eksperimentiram sa LSD-om. Bio je veliki fan Pink Floy-da i bio ozbiljno zabrinut zbog mog učestalog tripanja jer je bio uvjeren da ću garant završiti kao njihov davni član Syd Barrett, znači skrenuti pameću. Mislim da LSD nije imao puno veze sa njegovim psihičkim problemima. Droga je samo možda dopustila da na površinu ispliva ono što bi se u nekom životnom trenutku svejedno dogodilo. Mada, jako je upitno što se točno dogodilo sa nesretnim Syd-om u pitaj Boga gdje leži prava istina o tom iznimnom umjetniku.

Jako mi smeta i ono klasično trpanje svih korisnika droge u isti koš. Većina ljudi i nema pojma kako se koja droga konzumira, na koji način djeluje, kako pojedinac izgleda i kako se ponaša pod utjecajem pojedine droge. Na primjer, jedan gospodin je izjavio, nakon što je u novinama pročitao da je neki mladić ubio svoju djevojku, kako mora da je momak bio na heroinu kad je to učinio. Moš si misliti. Da je bio na heroinu, sumnjam da bi mu se dalo ikoga napadati, a kamoli ubijati.

Najveći stimulator agresije je upravo alkohol, a ne droga. A alkohol su (doduše samo pivo i vino) naši zakonodavci strpali u istu košaricu sa prehrambenim proizvodima. Nemam ništa protiv, ali ipak dajte se malo obrazujte pa onda komentirajte.

Naravno, crack, kokain, speed i razni halucinogeni mogu osobu dovesti do ruba ludila pa tada nesretnik može napraviti veliko sranje sebi i drugima. Ali navedene droge same po sebi nisu okidači agresije već tu treba tražiti mnoge druge utjecaje. Na primjer, da li je osoba inače sklona agresiji, kakva je točno situacija koja je dovela do problema, je li žrtva nasilja možda sama izazvala agresiju, te niz drugih faktora. Većinom svi mi gledamo subjektivno i prvo stavljamo sebe u određenu situaciju, pitamo se kako bi mi reagirali. A meni, kao potpuno pitomom biću, nikad ne bi palo na pamet raditi agresivne gluposti kad sam urokan bilo čime. Zabavljam se, uživam u vlastitom cirkusu u glavi, ponekad tražim odgovore na neka životna pitanja ili na kraju krajeva, samo postojim kao biljka, bez nekog višeg cilja.

Naravno, ima nas svakakvih. Dobrih i mirnih, ali i agresivnih i ludih. Znam jednog starog junkija (star samo po narko stažu, ne i po godinama) koji jednostavno ne može biti miran i uživati u životu bez da radi probleme. I ne radi se tu o bezazlenim stvarima. Znao je on i fizički napadati ljude, opljačkao je jednu trgovinu, bio je i u zatvoru, uvijek je zbog nečega bijesan, mrzi cijeli svijet i uopće ne zna normalno komunicirati. To je takvo biće i gotovo. Nema pomoći. I jedino je miran kad se životinjski razvali dopom, ali i to kratko traje. Ja bi takvima besplatno davao heroin, samo da ne prave probleme. Njemu droga, konkretno heroin, pomaže, čini mu dobro, ali on je samo ekstremni slučaj koji ipak potvrđuje pravilo da je svaka droga u većoj ili manjoj mjeri štetna.

U prvoj kolumni koju piše Malena pročitao sam da je jaz između osobe koja nikad nije probala nijednu drogu i osobe koja ju je makar i eksperimentalno okusila zapravo golem i nepremostiv. Točnije, rekla je da te dvije osobe dolaze sa različitih planeta. Potpuno je u pravu. Osjetio sam to u pogledu dvoje kolega sa bivšeg radnog mjesta kojima sam jednom prilikom, dok sam još bio zaposlen, rekao da sam svašta probao, a oni nisu ništa nikad od droga okusili, čak ni travu. Gledali su me sa zanimanjem, strahopoštovanjem i nekom nelagodom. Kao da su sjeli u kavez skupa sa divljim tigrom pa ne znaju kako će zvijer reagirati. Opet ta jebeno velika društvena zabluda. Odmah sam požalio što sam u trenutku opuštenosti (potaknute upravo jednim dobrim dimom sa folije koji sam netom prije toga potegao u WC-u firme) lanuo glupost otkrivši im svoj intimni hobi. Zato poslušajte i zapamtite. Mi smo i dalje normalni ljudi, samo što imamo neka dodatna iskustva.

Užasava me, ali i nasmijava onaj promidžbeni spot Nacionalne Anti-Droga Kampanje u kojoj smrtno ozbiljni glas (onako malo u reverbu, da bi se dobilo na dramatičnosti) govori: "Znaš li da nakon samo jednog konzumiranja extasy-ja ti više nikad nećeš biti isti?". Pa naravno da nećeš biti isti. Ni nakon pojedenog hamburgera i popijene Coca-Cole nisi više isti, ako ćemo tako gledati. Samo nas bezveze plaše. Partyjanere ionako boli ona stvar za vaša upozorenja. Uostalom, ako smo već prožvakali ne desetine bombona, a još uvijek smo (valjda) normalni, čemu panika?

Ili ona još luđa rečenica iz istog spota, opet s istim glasom (ovaj put je ton malo povišen, u znak opasnog upozorenja): "Znaš li da bi mogao završiti na heroinu?". Ma što to uopće znači? Taj izraz "završiti" nekako ima prizvuk konačnosti. Šta, zar je život gotov ako si na heroinu? Što je to završilo, što je gotovo? Ništa nije gotovo! Ideš dalje, rokaš se nekoliko godina, sjebeš svoj i živote bližnjih, pa se na kraju skineš. I to je to! Samo nas poštedite te vaše jeftine drame, molim vas. Vaše loše osmišljene i kontraproduktivne reklame teško da će spriječiti tamo nekog prištavog i znatiželjnog omladinca da proba ono što ga tako privlači upravo stoga jer je zabranjeno. A one mlađe, djecu kao što sam bio i ja, samo plašite s tim reklamama i uvaljujete im pogrešne filmove. Ionako će kad malo odrastu sami otkriti i shvatiti o čemu se tu radi.

Kao šlag na torti, neki dan Jutarnjem Listu mogli ste pročitati da se znanstvena ekipa koja je i izvela istraživanja o utjecaju extasy-ja na ljudski mozak malo zeznula te na pokojnim majmunčekima vršila pokuse sa amfetaminima oliti speedom umjesto dobrim starim X-om. Luuuudnica!

U ovoj državi je sve naopako. Ante Barbir, prvi čovjek gore navedene državne institucije, pronevjerio neke novce pa dao ostavku. Pa onda da će vlasti dignuti optužnicu protiv njega, ali na kraju ipak ništa od toga. Čak su ga vratili na staro mjesto da i dalje brije po svom. Možda je barba Ante i nevin, ali gdje ima dima ima i vatre. Njegov prethodnik, imenjak mu, Ante Sakoman, isto je tako pod povećalom policijske istrage jer je navodno (naglašavam: NAVODNO) novce predviđene za borbu protiv droge iskoristio za tiskanje i promociju neke tamo svoje knjige. Onda se ispostavilo da Ivan Skender, veliki diler kokom i tko zna čime sve ne, ima stan koji mu je dodijelio Ministarstvo obrane na račun nekog ratnog invaliditeta koji je, ako je i istinit, vjerojatno zaradio tako da se slupao s mečkom negdje u maglovitom zagrebačkom predgrađu. Očito da ima dobro zaleđe i da je dilerski dio priče samo vrh sante leda. A tko zna čija se imena, kakvih glavešina, kriju ispod površine. Korumpirani smo ko Italija.

Za kraj, kao zaključak kolumne prisjetit ću se već legendarnog, ali ništa manje istinitog citata koji objedinjuje cijelu zabludu i neinformiranost širokog nam hrvatskog puka kad je riječ o drogi (bolje rečeno, drozi). Jedna sredovječna dobrostojeća gospođa, vidjevši par sumnjivih mlađih likova na ulici kako nešto dogovaraju i šuškaju, mrtvo hladno, pače nadmoćno je izjavila:
"Eno ih, narkomani. Šmrču travu u vene". Kraj citata. Time sam vam sve rekao.

P.S. Ova kolumna nije poziv na sveopće drogiranje poradi stjecanja novih iskustava (shit, uvijek se moram ograđivati, op.a.).

Max, Cro Cyber Junkie, 12.9.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)