DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

17. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (29.6.2003.)

UVODNIK

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja)

Rođen sam u godini Zmaja, pa stoga i ganjam zmaja. Ganjam ga upravo u momentu dok pišem ovu kolumnu. Sedamnaesta po redu. Tko bi rekao da ću ovoliko izdržati. Kad sam počeo sa pisanjem davao sam si najviše dva mjeseca književnog života. Ispalo je da trajem već četiri ipo mjeseca, a kraj se još ne vidi. Nekoliko puta sam htio isprovocirati kraj, makar ga izmislio. Ali zmaj mi uvijek da inspiraciju za nova promišljanja. Pišem i kad sam urokan i kad kriziram. Nadahnuće uvijek izroni iz neke crne rupe u mom mozgu za koju nisam znao da postoji. Ne pišem samo u rijetkim danima kad mi je dobro i bez dopa. Ti dani se sve više pojavljuju. Nemate pojma koliko mi je drago zbog toga. Stoga i naslućujem da bi kraj našeg druženja mogao biti blizu. Osjećam da se nešto mijenja u meni. Moj odnos prema heroinu nije više isključiv. Mogu ga uzeti, ali i ne moram. Okrenuo sam lentu vremena i idem unatrag. Sad sam u stanju u kakvom sam bio prije dvije godine, dok još nisam bio navučen. U prosjeku, heroin uzimam jednom do dva puta tjedno. Kao nekad. Najviše mi se sviđa ta predivna neopterećenost. Svaki dan mi je sve lakše vladati svojim nagonima i željama. Ponovo uživam u upravljanju svojim životom. Nekima se može učiniti da sam još uvijek u kurcu i da sam i dalje običan narkos. Da, može se i tako gledati. Ali nije me briga što bi drugi rekli. Bitno mi je samo što ja mislim i kako se ja osjećam. Ja, ja i opet samo ja. U ovom trenutku sam samo ja bitan. Ponovo volim sebe, a pomalo počinjem voljeti i druge. Budi mi se i libido. Život mi je počeo ličiti na ono o čemu sam još donedavno samo sanjao. Mislio sam da nikad više neću biti normalan i sretan. A sve češće se uhvatim u zadovoljstvu. Idem polako, korak po korak i nigdje mi se ne žuri. Ček', ček', da potegnem jedan dim…..ah, sad je dobro. Koja kontradikcija, zar ne?

Neki kažu da je susret sa heroinom sličan orgazmu. Meni se više sviđa ona ideja da je osjećaj sličniji smrti, kad i nakon pada u ambis ništavila još uvijek znaš da si živ. Prekrasno, skoro mistično objašnjenje. To, naravno, vrijedi samo ako se stvarno pošteno odvališ. Ovo ostalo se može nazvati više onako sportsko pušikanje heroina. Fino odganjaš svog zmaja, obavljaš redovite obaveze i radnje kao da si i čist, zjenice ti počesto nisu ni blizu onom točkastom kriteriju, nitko niti ne primjećuje da si se ovaj čas družio sa najopakijom drogom na svijetu. E pa upravo taj stil igre me zadovoljava. Ne moram se više ubiti k'o stoka da bi bio zadovoljan. Cijeli život mi se pretvorio u jednu veliku penziju. Zašto bi i njegov heroinski dio bio drugačiji?
Na dopu nema snova. A ako ih i ima, rijetko kad ih se sjećaš. Bolje rečeno, to su neka ugodna bunila pomiješana sa javom, slijepim ustajanjima da se napiješ vode i beskrajnim orgazmičkim češanjima po cijelom tijelu. Ujutro se malo bolje pogledaš i nađeš gomilu plitkih ožiljaka koje si sam sebi stvorio tijekom noći.
Za razliku od dopaških noći, u krizi snova ima i previše. Nisu to ugodni snovi, niti imaš puno prilike za sanjanje, ali ono što ti mozak šalje u trenucima polusna i bljutavog bunila, to su pravi pakleni cirkusi. Ja sam negdje u sumraku, na granici između zdravih i bolesnih snova. Sinoć sam sanjao da mi je preslatka djevojčica koja se odazivala na ime moje majke donijela vrećicu punu heroina. Najlon je bio otvoren, a dopa previše pa se sve prosipalo po podu. Unezvjereno sam pokušavao sakriti drogu, ali što sam je više premetao po rukama, sve se više prosipalo. No nije me to zabrinjavalo jer, dopa je bilo stvarno puno, nego sam se bojao da me netko ne vidi. Znao sam da je dop vlasništvo nekog opakog dilera koji se nalazio negdje u blizini, a mala djevojčica mu je ukrala vrećicu i donijela je baš meni. Nisam znao trebam li biti sretan ili uplašen. A bio sam i jedno i drugo.

Nekoć, dok nisam imao veze sa heroinom, znao sam se šaliti na račun narkomana, imitirati ih, otvoreno pričati o tome sa roditeljima i prijateljima. Ali, otkad sam iskusio njegovo ropstvo, više mi nije smiješno. Čak i izbjegavam bilo kakav razgovor o toj temi, doslovce mi je bed ako je na TV-u neka emisija o drogama pa to gledam skupa sa starcima. Imam osjećaj kao da i starci znaju da sam junkie. Ta misao kao plovi prostorijom, ali o njoj nitko nema petlje progovoriti. A ako razgovor i dođe na temu droga, ja se trudim što manje reći, ili ako je moguće, preći preko toga bez komentara. Ne znam, možda je to još sumnjivije. Imam osjećaj kao da će mi u očima pročitati istinu ako išta kažem. Opterećen sam s tim i vjerujem da moj pogled, ma kako dobro odglumljen bio, odaje da moja situacija nije sasvim čista.
Posljednjih tjedana je u medijima počela velika akcija protiv droge. Stalno neke emisije, prilozi na TV-u, javne akcije na gradskim trgovima. Svaki dan ponešto. Znači počela je hajka na izmučene ovisnike i njihove, nešto manje izmučene dilere. Što reći? U neku ruku mi je drago zbog toga, a s druge strane mi i nije baš drago. Objašnjenje za to možete pronaći u mojim dosadašnjim kolumnama.

Prije, dok se nisam družio sa carem od droga, mislio sam da sam imun na njega. Probao sam sve ostale droge i mislio da se meni ni u kom slučaju ne može dogoditi da zaglibim sa carem od droga. Tada sam imao već više od 20 godina i činilo mi se da sam svoje odsvirao što se tiče droga. Moj prvi susret sa heroinom mi je još više dokazao da sam siguran od ovisnosti jer sam nakon prvog iskustva doslovce zaboravio na njega i opet sam ga kušao tek debele dvije godine nakon toga. Čisti dokaz da nevolja udara kad joj se najmanje nadaš. A kad je toj nevolji ime heroin, tako privlačno i zabranjeno, onda moraš znati da nikad nisi siguran. Pa jebote, ljudi su se znali navuć na dop u tridesetima, pa čak i kasnije! Stvarno je car. Jako zajebani car. Daje ti svo svoje blagostanje, udijeli ti vrhunsku koncentraciju i čarobnu nadmoćnost nad smrtnicima koji ne znaju što propuštaju. S vremenom se sve izokrene i najviše što s njim možeš postići jest kratki predah između mnogobrojnih kriza. Je li sve to vrijedilo, zapitaš se. Još uvijek ne znam odgovor na to pitanje. Još uvijek sam sluga pokoran.

I za kraj, jedna bitna sitnica. Odlučio sam se podvrgnuti eksperimentu zvanom Ibogain. Nakon što sam upravo na ovim stranicama pročitao svjedočanstvo jednog, sad već bivšeg, narkomana potrudio sam se pronaći što više informacija na tu temu i mogu reći da me sve to skupa, najblaže rečeno, zaintrigiralo. Već sam stupio u kontakt sa osobama koje se bave Iboga-tretmanom u Sloveniji i načelno dogovorio svoj posjet. Malo ćemo pričekati da splasnu ove vrućine i onda ću se, vjerojatno u prvim danima jeseni, uputiti u deželu. Pa kud puklo da puklo. Naravno, obavijestiti ću pučanstvo o svom, nadam se, pozitivnom i spasonosnom iskustvu.

Max, Cro Cyber Junkie, 29.6.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)