DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

15. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (15.6.2003.)

UVODNIK

OMNIBUS

Priča prva

Godina gospodnja 1994.-ta. Zagreb, pakleno ljeto. To mi je bilo prvo ljeto koje sam dočekao u metropoli. Osnovni razlog tomu je bio studij i prokleti ispiti baš u "najugodnije" doba godine. Živio sam u jednom prigradskom naselju, skupa sa još četiri cimera. Jedan od njih je, naravno, bio i Ron. Obitavali smo u jednoj betonskoj prizemnici koju je gazda Štef Vnuk u pijanom građevinskom zanosu (vjerojatno zbog viška materijala i manjka inspiracije) sazidao pokraj svoje obiteljske kuće. Bila je to čak i usred ljeta sumorna i vlažna kutija šibica prepuna falinki. Usprkos sparini koja je tih dana suvereno vladala, noću bi se morali pokrivati dekom, što i nije bilo toliko loše. Ali zato je zima uzela svoje žrtve. No to nije tema ove priče. Tema je prvi dolazak Pape Ivana Pavla II u neovisnu nam Hrvatsku. Naša mala studentska obitelj nije osjećala sveopći zanos iz jednostavnog razloga jer smo bili tupi od danonoćnog napušavanja hašišem. Jedan od cimera je bio Tiho, vječni student i stari diler iz imotske krajine s kojim smo vrlo lako postigli dogovor da nam ne mora plaćati stanarinu i režije već će biti dovoljno da nas opskrbljuje hašišem kojeg je imao u velikim količinama. Tiho je svoju obvezu shvatio jako ozbiljno tako da nas je svako jutro doslovce budio sa povećim, već zapaljenim jointom. Kroz dan bi se zarolalo još nekoliko, a do noći bi već biti toliko uništeni da ne bi znali za sebe. I to je tako funkcioniralo puna tri mjeseca. Ne moram niti govoriti da smo svi izgubili svaki pojam o vremenu, a fakultetske obaveze su postale mislena imenica. Od tih tromjesečnih visinskih priprema oporavljao sam se cijeli ostatak ljeta, jer sam sredinom srpnja doslovce pobjegao glavom bez obzira natrag u svoj grad. Ali vratimo se mi u centar zbivanja.
Vruće dokono poslijepodne. Joint ide od ruke do ruke, krišom kroz zavjese gledamo što se zbiva u dvorištu. Gazda Štef i njegova obitelj sastavljena od triju kćeri rumenih obraza k'o u babuški i žene Marice ocijeđene od pustog alkohola i mučnog života, sjede u dvorištu. Vani su izvukli televizor, obukli su se k'o za nedjeljnu misu i prate prijenos dolaska Pape. Iz trulog zvučnika začu se himna. Štef i obitelj ustaju. Ruka na grudima i ponosan stav pozor. A mi, napušeni k'o krave, umiremo od smijeha ne vjerujući svojim očima. Doslovce se davimo i vrištimo. Sva sreća da je televizor pojačan do daske pa nas Štef ne može čuti inače bi se vjerojatno kao sveti Ilija stuštio na nas i sve nas golim rukama pobio zbog nepoštivanja tako svetog trenutka u hrvatskoj povijesti. No mislim da je taj dan bio trijezan pa i da nas je čuo ne bi imao snage i kuraže obračunati se s napušenom bandom.

Kad je pala večer, događaj završio, a obitelj Vnuk se povukla u svoje odaje, u posjet nam je došao Tihin prijatelj iz starog kraja, također nekakav diler. Ali ne bilo kakav diler već diler heroinom. Iz čarape je izvadio je otprilike gram žutog praha i velikodušno nam ponudio da se počastimo. Znao je, vjerojatno preko Tihe, da ne brijemo na dop tako da je nanjušio moguće nove žrtve. A mi, ionako već bez pola mozga, bili smo lak plijen. Ali ne i ja. Od nas trojice mladaca, samo sam ja odbio tu privlačnu ponudu. Ne znam zašto, ali heroin me uopće nije privlačio. Momci su povukli svoje lajne, a ja sam otišao do starog Štefa uzeti novu plinsku bocu. Pokucao sam na vrata, ali ni nakon jačeg opetovanog kucanja nitko se nije odazvao. Ušao sam unutra i potiho zazvao gazdu. Opet muk. Nastavio sam dalje prema dnevnom boravku, a kad tamo…imam što i vidjeti. Štef i njegova Marica isprepleteni spavaju goli golcati, hrču k'o traktori, a u memljivoj sobi jasno se osjeti vonj tek obavljene jebačine. Prizor za pamćenje. Groteskna slika debelog Štefa mlohavog uda i ispijene mu žene sa već prorijeđenim sijedim stidnim dlakama mi i dan danas visi pred očima. Čini mi se da je Papin posjet na njih, između ostalog, djelovao i kao afrodizijak. Na prstima sam izjurio vani i odmah obavijestio ekipu o stravi kojoj sam nazočio. A oni me skoro nisu ni čuli. Samo su me beživotno, s očima na pola koplja gledali kao ovce, debilno klimajući glavama. Ron je jedva razumljivo isfrfljao da bi bilo dobro da i ja povučem malo dopa jer je osjećaj stvarno super. Moram priznati da sam, nakon šoka u kući Vnuk, bio u velikom iskušenju. Ali te, povijesne 1994.-te ipak nisam probao heroin. To sam učinio tek tri godine kasnije, tko zna iz kojeg razloga. Vjerojatno su u pitanju bile dosada i znatiželja. Naravno, a što bi drugo bilo?


Priča druga

Ispričat ću vam priču kako je Papa Ivan Pavao Drugi skinuo krizu Ivici L. i spasio ga od sigurne smrti i iz temelja mu promijenio život.
Bilo je to u jesen 1998.-e godine. Papin drugi posjet Lijepoj Našoj i to u najlipši grad na svitu….koji drugi nego Split. Neki bi rekli, glavni grad Hrvatske, gledajući sa heroinske strane života.

Na Žnjanu se skupila gomila naroda, svi u željnom isčekivanju svetog Oca. Ivica L. je već naveliko krizirao u svom domu koji ga je gušio na sve moguće načine. Roditelji, blaženo i nijemo zurili su u TV ekran i nisu ni primjetili da nešto mori njihova mladunca. A i da jesu, ne bi znali o čemu se radi, niti kako mu pomoći. Prethodnu noć donio je gorku, ali u tom trenutku jedinu ispravnu odluku. Odlučio se ubiti. Nabavio je gomilu sedativa i painkillera i samo čekao noć pa da cijelu šaku pilula strpa u sebe i to zalije sa barem pola litre neke žestice, onako iz jednog gutljaja. A sam Papin posjet bio je kao točka na i. Vidjet će Rim (u ovom slučaju vrhovnog rimskog svećenika) i nakon toga umrijeti. Gledajući Papu prilikom propovijedi grčio se od bolova koji su ga probadali po cijelom tijelu, a suze su mu nekontrolirano klizile niz lice. Roditelji kao da nisu primjećivali njegovu muku. Ili jesu, ali su njegove suze pripisali vjerskoj tronutosti.

I onda, najednom, izgubio je čulo sluha, a s njim i pripadnost stvarnosti. Tijelom se nalazio u sobi, ali duhom je plovio prema ništavilu. Nije se ni trudio vratiti. Suze su se istog časa osušile, pogledom je bio prikovan za Ivana Pavla II koji je sa ekrana bez glasa otvarao usta i odjednom je počeo osjećati tople i ugodne trnce koji su rapidnom brzinom zamjenjivali bolove koje je do maloprije trpio. Počeo je gubiti i vid. Nije se zabrinjavao jer ga je ruka koja mu je odnijela sve boli istovremeno vukla prema umirujućem svjetlu. Znao je da umire. Savršen mir mu je odagnao sve brige. Nije više mislio na roditelje, izgubio se svaki žal za životom. Bio je potpuno svjestan da će njegovo posljednje bivstvovanje na ovom svijetu biti upravo u toj fotelji, na samo metar udaljenu od ljudi koji su mu podarili život. Iz opće obnevidjelosti prenula ga je glasna zvonjava. Telefon. Trgnuo se i isti čas bio vraćen duhom natrag u mali stan, bačen s neba natrag u fotelju. Dvaput je žmirnuo da se uvjeri da je još živ. Papa je i dalje držao propovijed, jasno ga je vidio i čuo. Ali, ništa ga nije boljelo. Krizi ni traga. Nije znao je li samo tup ili i izliječen. Ostao je sjediti sve do kraja prijenosa, potiho zahvaljujući Bogu i Papi, ne želeći se pomaknuti ni milimetar da ne bi narušio savršenu ravnotežu duha i tijela.
Ivica L. je i danas živ. Više ne uzima heroin.


Priča treća

Bilo je to prije točno tjedan dana. Ponedjeljak 09.06. 2003.-će. Posljednji dan Papinog petodnevnog posjeta, sad već čudesno izabranoj zemlji Hrvatskoj. Ni nehumana vrućina nije spriječila brojni katolički puk da se stušti u Zadar grad i uz skandiranje prikladnije košarkaškoj utakmici pozdravi Woytilu i posluša riječ božju. U zraku se osjećao neopisiv naboj. Ja sam, sav naježen, gledao prijenos, a elektricitet je bio toliko prisutan da ga se moglo oćutiti čak i preko TV ekrana. Ne mogu se pohvaliti nekakvom izraženom vjerom u Boga, počesto moje misli o njemu nisu ni blizu onakvih kakve bi trebale biti, ali ovo je nadilazilo klasično poimanje vjere, crkve i već poznate kršćanske dogme. Ovo je bio jedan događaj sveukupne ljudskosti, nade, života i ljubavi. Prije no što sam počeo gledati TV bio sam u krizi. Onog momenta kad se pojavio Papa, kriza je kao jato ptica poplašeno pucnjem puške odletjela u nepoznatom smjeru. Isčuđavao sam se u nevjerici i fokusirano se držao postojećeg stanja. Letio sam na lakim krilima nevjerojatnog optimizma. Prateći cijeli događaj i upijajući svaku drhtavu riječ Ivana Pavla Drugog shvatio sam da u meni još uvijek živi čovjek sposoban za ponovno rođenje. Ima u meni još puno snage i ljubavi koje su mi potrebne da se oprostim od starog i skoro bezvrijednog života te da bez osvrtanja krenem dalje. Iskonska životna energija nikad ne umire. Nekad je imamo više, nekad manje. Imamo je čak i kad mislimo da smo je nepovratno potrošili.

Nakon što je avion sa Papom uzletio prema Vatikanu, izišao sam vani. Bilo je još uvijek paklenski vruće. Lagano sam došetao do obližnjeg parka gdje sam naišao na ljude koji obično tamo provode svoje dokone i željom za heroinom ispunjene sate. Čim sam vidio da piju pivo znao sam da nije dobro. To je značilo da nemaju novaca za svoj svakodnevni čarobni lijek pa se heptanoni i ostala slična smeća zalijevaju alkoholom. Sjeo sam s njima. Besciljno se prožvakavala jedna te ista tema. Razgovor o heroinu samo me je rajcao, ali i na neki bolestan način zadovoljilo. Makar da razgovaramo o njemu ako ga već ne možemo imati. Proveo sam tako s njima nekih sat vremena i onda miran otišao kući. Heroin mi više nije očajnički falio.

E sad, možete pomisliti da sam i ja slijepo zabrijao na vjeru i da ću se na taj način skinuti sa dopa. Može se i tako uspjeti, ali ja nisam taj. Polet će ubrzo splasnuti, i kao što će se hrvatski puk ubrzo stropoštati u sivu svakodnevicu tako ću i ja izgubiti koncentraciju i dobru volju. Vratiti ću se u hedonističko crnilo, raspomamljeno rigati vatru kao nikada do sad. Javno ću se obračunati sa svima onima što uzalud zazivaju ime božje, a ne znaju uopće kome se obraćaju. Iskreno, to ne znam ni ja, ali barem se ne busam u prsa iskazujući svoju vjeru na malograđanski i vjerujem, Bogu ne toliko drag način. A što je najvažnije, progovoriti ću o vjeri i Svemogućem Stvoritelju na način na koji ne očekujete od mene. Mnogima se neće svidjeti ono što ću reći.
Bog s vama.

Max, Cro Cyber Junkie, 15.6.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)