DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

24. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (30.8.2003.)

UVODNIK

ŠTO AKO …...…? (Razum, Osjećaji i Ćevapi)


Izgledao sam sve one tek sad emitirane "zabranjene" Latinice i mislim se pa jel' moguće da smo do prije desetak godina živjeli u takvom mraku da su se zabranjivale emisije za koje danas, ma koliko se trudili, ne možemo shvatiti zašto su bile skinute s programa? Pratim svaku izgovorenu riječ i ne mogu naći ništa opravdavajuće da se dotična emisija baci u bunker (izuzev ove posljednje pod naslovom "Derbi", tu mi je jasno zbog čega je zabranjena). Zar smo bili tolike ovce da u to vrijeme nismo primjećivali teške lance cenzure kojima smo bili okovani od strane tadašnje vrhuške? Pa to je bio jebeni Čile! Autokratski cirkus! A neki i dandanas plaču za njim! Samo pogledajte što je vaša omiljena politička opcija zabranjivala. Zar to ne graniči sa ludilom? Jedino opravdanje za ondašnji izostanak neke izraženije slobodarske reakcije nailazim u činjenici da se sve događalo tijekom ratnog vihora. Svi smo bili zauzeti golim preživljavanjem i zabrana emitiranje tamo neke Latinice nije bila među važnijim točkama dnevnog reda. To priznajem. Ali sad, sa određene vremenske distance, u meni se budi gađenje prema tadašnjim vlastodršcima i sram zbog osobne pasivnosti. No, u to vrijeme nisam ni bio u godinama koje zahtijevaju dizanje šake liberalizma i juriš na hadezeovske barikade. Bio sam mladac okupiran vlastitim problemima adolescencije, čak pomalo desno orijentiran jer je ono doba zahtijevalo određenu dozu zastranjivanja i pretjerane domoljubnosti. Ali da nije bilo toga, ne znam bi li danas imali svoju državu. No dobro smo i prošli s obzirom kako je moglo biti. Neki će reći da je tako moralo biti. Možda.

Na žalost, ali i na sreću, prošlost se ne može mijenjati. Takvo nešto mogu reći i za svoju ovisnost o heroinu. Nisam potpuno odlučan kad kažem da bi istog momenta, kad bi bilo moguće, izbrisao onu davnu večer početkom jeseni 1997.-e kad sam ga prvi put okusio. Nisam siguran bi li to imalo ikakvog smisla jer bi po toj logici morao izbrisati svaki sljedeći božji dan, sve do dana današnjeg. Tko zna kako bi se u tom slučaju stvari posložile. Poznavajući sebe, heroin bi sigurno probao, ako ne tada, onda nekom drugom prilikom. Možda ga ne bi kušao kroz sve ove godine, ali bi ga probao danas. Ili sutra. Zato nema smisla razmišljati što bi bilo kad bi bilo. Bitnije je truditi se da sadašnjost i budućnost budu koliko toliko svijetli, ma što da se dogodilo u prošlosti. No kada vam iz bliske prošlosti vire neugodi događaji poput ovisnosti o heroinu ili neko sranje slične moralne težine, problem nastaje u obilježenosti koja može potrajati cijeli život. Žig narkomana je skoro pa nemoguće skinuti, obična tetovaža je goli kurac prema njemu. Utisnut je duboko u vašu kožu, skoro do kosti. Nema te metaforičke plastične operacije koja to može popraviti. Možeš biti ne znam kako dobar čovjek, nakon skidanja možeš postati vrijedan pripadnik društva, možeš zasnovati lijepu obitelj i dobiti dobar posao, ali….uvijek taj prokleti "ali" visi nad tvojom glavom. Nitko više neće imati bezrezervno povjerenje prema tebi. To si nepovratno izgubio. Znam da ovo zvuči vrlo pesimistično. Naravno, nije sve tako crno. Taj osjećaj davne prljavštine javlja se samo povremeno i većinu vremena ne razmišljaš o tome, a niti ljudi koji znaju za tvoj negdašnji problem ne vide te konstantno u svjetlu droge. Ali tvoj križ je uvijek na tvojim leđima. I svaki pravi bivši narkoman, ako je itimalo pametan, niti se ne trudi skinuti ili zamaskirati ga jer dobro zna da je to uzaludna borba. Trebaš što manje razmišljati o tome kako je život djelomice nepravedan jer si se uspio isčupati iz tako teške pozicije, a još uvijek ti nitko ne odaje pravo priznanje. Naravno, suludo je tražiti od okoline da ti diže spomenike. Ionako si sam kriv, svojevoljno si kupovao kartu za raj, a našao se u paklu. Vratio si se iz pakla, ko vojnik iz rata. Tvoja diploma i činovi vise na zidu tvoje duše, nitko ih ne vidi niti je poželjno ih svatko gleda. Snage treba okrenuti u drugom pravcu i to je jedini pravi način da ti život dobije pozitivan predznak. Imaj vjere u sebe i u ljude koji te vole. Uh, ovo zvuči tako američki. Go for it! Keep the faith! Never surrender, never retreat! Gade mi se sve te motivirajuće zapadnjačke izreke. Kao da smo svi jebeni kauboji. Ma sve je to uzalud ako nemaš para. Ameri većinom ne oskudijevaju što se tiče materijalnog statusa i osnovnih životnih potreba. Lako je izvikivati filmske parole kad u džepu šuškaju zelene novčanice. Ili barem nekoliko kreditnih kartica. Kako da se jedan hrvatski narkić skine sa dopa kad ne zna šta će sutra jesti? Strašno kontradiktorno zvuči jer ako majstor troši najmanje stotinjak kuna dnevno na heroin onda ne samo da je to dostatno za hranu već i za mnoge druge stvari. No, druga stvar je u pitanju. Ti novci, u narkomanovoj glavi, zapravo ne postoje jer nisu namijenjeni nizašta drugo doli za drogu. I kad nije na heroinu, on je jednostavno opet kronično bez novaca, teškom mukom spaja kraj sa krajem. Gdje je onda nestalo onih sto kuna dnevno, ja ne znam. Strašan apsurd. Teška misterija štoviše. Ne sjećam se da sam i prije ovisnosti o heroinu ikad imao veću količinu novaca. Dapače, otkad je počelo moje brijanje po dopu mogu reći da je bilo peroida kad sam stvarno bio dobro potkožen. Kako to objasniti? Možda me je ovisnost tjerala da više zarađujem? Već godinama vrijednost svih stvari mjerim u količini heroina. Jedan kvalitetan izlazak u noćni život=jedan do dva piza dopa. Hlače Levi's 501= otprilike gram dopa, ovisno o trenutku na tržištu. Kvalitetne cipele=dva grama dopa. Osiguranje za mog trulog Renaulta 4=nešto više od tri grama dopa. U svakom slučaju, ma kakav mi život bio, ma kakve god troškove imao, uvijek se natežem sa financijama. Uvijek sam na rubu. Možemo reći da su mi prihodi uvijek donekle u prisilnom skladu sa potrebama. Sve to se događa sasvim nesvjesno i ovo je prvi put da sam malo razbistrio stvari. Ostao sam začuđen, ali i prosvijetljen.

Tijekom pisanja ovih kolumni čak sam i samome sebi rasvijetlio neke enigme i način kako funkcionira moj um začaran heroinom. Pomoću toga sam uspio posložiti kockice koje su neophodne da se riješim ovisnosti. Većina narkomana odavno ne razmišlja o sebi. U njima i dalje postoje razum i osjećaji, ali u jednom prilično poremećenom omjeru. Osjećaja, i to većinom onih loših ima previše, a razuma premalo. Jednom riječju, izgubili su kontrolu. Stihija, prepuštenost struji da ih nosi. Ponekad se i uhvate za pokoju granu ili stijenu, ali volja za držanjem je kratka daha. Plivanje uzvodno ili izlazak iz nabujale mutne rijeke više im ne padaju na pamet. Preteško je iti pomisliti, a kamoli to učiniti. Neki imaju sreće pa ih rijeka izbaci na obalu ili u neki mirniji rukavac, kao što je to slučaj kod mene. Bez obzira što ja jesam svjesno poželio i odlučio izvući se iz žute rijeke, moram priznati da sam imao i sreće. Kako, pitate se? Kao prvo, Ron je otišao u Sidney i ostao sam bez partnera koji nije dobro utjecao na mene. Drugo, dva dilera kod kojih sam bio stalna mušterija pali su u ruke policiji i neće ih biti na slobodi neko duže vrijeme. I treće, čini mi se da mi je ljeto, usprkos svojoj vrućini i svemu neugodnom što ona nosi, dalo novu snagu i optimizam koje već godinama nisam osjetio. Pojavila se misao koja govori da bi se i moja kalvarija sa heroinom mogla nazvati samo fazom, kao i sva druga eksperimentiranja drogama. Naravno, ta misao je još u povojima i ne znam hoće li ikad zaživjeti.

Čitam većinom sve što se nalazi na ovom site-u pa tako i kolumne drugih ljudi. Nažalost, provokativni Ante Pancirov je početkom svibnja zapeo sa stvaralaštvom. Poslao sam mu mail u kojem sam ga pitao što je tomu razlog, ali odgovor nisam dobio. A baš je dobro pisao. Vidi se da je novinar koji ima velike afinitete prema kolumnističkom pisanju, dakle nadaren je za inteligentno pljuvanje po događajima i vremenu u kojem živimo. Pri tom gledam pozitivno na riječ "pljuvanje". Sa zanimanjem sam pratio i njegove druge radove, a upravo je on bio taj koji je prvi šibnuo članak u Jutarnjem Listu o mojoj kolumni i dao mi potreban publicitet. Koliko sam samo dobio mail-ova nakon tog članka. Inbox mi je doživio overdose. Čudim se, ali njegovih članaka nema niti u jednim hrvatskim tiskovinama. Kao da je u zemlju propao. Glasine kažu da je otišao na neke daleke obale, da tamo na plaži, u nekom beach-baru miješa koktele i zavodi preplanule ljepotice. Ante, znam da ti je tamo lijepo, ali vrati se, ne prekidaj sa snebivanjem javnosti! Nek' netko drugi miješa koktele.

Sjetio sam se i već od svih vas zaboravljene Crne Pantere koja je vjerojatno ostala bez inspiracije već nakon svoje treće kolumne. I nju sam priupitao što je razlog prestanku pisanja, ali ni ona mi nije odgovorila. To nije lijepo od nje. Ja se uvijek trudim skoro svakome odgovoriti na mail, makar samo reda radi. Mnogi ljudi nemaju osnovnu kulturu korespodencije. Misle, sve se događa na internetu pa nema veze ako ne odgovore na sasvim konkretno pitanje. Ima, ima itekako veze. Nije ovo napad samo na Crnu Panteru, ovo je napad ne sve vas nekulturne surfere. Nevermind. Pantera je imala dobru podlogu i temu na koju je mogla stvarno pisati unedogled. Bilo je tu dosta potencijala. Moglo je prerasti u nešto poput serije "Seks i Grad". Ali….jebiga. To je sve što mogu reći. Sumnjam da će se mala pantera vratiti među nas.

I na kraju, vrijedna Sanja Nikolić sa svojom Banjaluka art & music news. Volim kad imam za pročitati nešto iz susjednih nam država. Bez obzira što smo tako blizu, čini se kao da smo udaljeni svjetlosnim godinama. Distancirali smo se jedni od drugih i proteći će još dosta Vrbasa vode studene dok se ponovo stvari ne srede. Konkretno, u Banja Luci sam zadnji put bio jako davno, još krajem osamdesetih, i to u par navrata. Bio sam još klinac, ali ostala mi je u divnom sjećanju, pogotovo ljudi čije je gostoprimstvo nenadjebivo. Ne znam kako je sad tamo, ali nadam se da su usprkos ne tako davnom ratu, ljudi i dalje jednako topli i neposredni. A tek ćevapi?! Moj kume, koji su to bili ćevapi! Nikad prije toga, a bogami ni poslije nisam jeo bolje ćevape. Ne bih sada da pomislite da taj lijepi grad poistovjećujem samo sa dobrim ćevapima, ali…..to je strašno. Ćevapi u lepinji sa mladim lukom, negdje u debelom, debelom banjalučkom hladu…..ma kakav heroin!

Max, Cro Cyber Junkie, 30.8.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)