DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

21. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (8.8.2003.)

UVODNIK


VEZE I VEZICE

Potegnuti ću napokon jednu temu, jednu opću misao u vezi sa drogama. Htio sam o tome pisati još u početku, dok sam tek počinjao sa ovom kolumnom jer je na neki način bilo i logično tada o tome pisati, ali stalno sam odgađao ovaj obračun sa temeljima narko problematike. Riječ je o tome da većina ljudi (a većina je neupućena) smatra da su takozvane lake droge neminovan put prema teškima. I istina je, u praksi, kad pitate nekog ovisnika o heroinu s čime je počeo, u velikoj većini slučajeva odgovor će biti da su počeli sa travom ili hašišem, dakle canabisom. Štoviše, ja ne poznajem nitijednog junkija koji će reći drukčije, a kamoli da im je prvi doticaj sa bilo kakvom drogom bio upravo sa najopasnijom, dakle, heroinom. Naravno, sve počinje sa prvim tinejdžerskim opijanjima alkoholom i potajnim pušenjem cigaretama negdje u kvartu ili po uglovima školskih dvorišta, preko velikog odmora. Tako sam barem ja počeo.

No, tu se stvari već u startu krivo postavljaju. Od velike većine konzumenata canabisa, malo njih će ikad preći na heroin. O tome svjedoče i brojke raznih istraživanja. Kod nas recimo, uživatelja "dima" (namjerno ne koristim izraz "ovisnik", jer se taj izraz ne može spojiti sa korisnicima canabisa) ima na gomile, dok je ovisnika o, konkretno heroinu, na tisuće puta manje. Što vam to govori? Pa da će se možda svaki tisućiti uživalac marihuane jednog dana preći i na teže oblike opijata, a ostali će, velika većina, povremeno posegnuti za THC-om nafilanim rizlama. Čak je i vrli nam premijer priznao da je svojedobno probao joint. Znači, po nekim konzervativnim stavovima, on bi sada trebao svako jutro, prije radnog dana, u žile sasuti pola grama dopa i onda voditi državu. Ma hajte molim vas, rekao bi Ivica.

Istina je da regrutiranje mladih ljudi u narko vojsku počinje sa "lakim" drogama. Ali logika nam govori da je malo vjerojatno da će se neki osnovac prvo susresti sa horsom ili kokom, a tek onda saznati za travu i hašiš. I sva ta naklapanja o neumitnom prelasku sa lakih na teške droge imaju uporište jedino u svjesno iskrivljenoj i u pogrešne ciljeve korištenoj činjenici da je prvi korak ka heroinu zapravo trava. A nitko ne spominje alkohol i cigarete koji se slobodno reklamiraju na svakom koraku!?

Iskreno govoreći, moja prva iskustva koja su me okrenula prema opijatima bilo kakve vrste bila su sa alkoholom i cigaretama. Prvi put sam "maknuo glavu" upravo sa dimom cigarete koju mi je još kao klincu dao ujak, onako iz zajebancije, da vidi kako ću reagirati. Zavrtilo me k'o budalu. A da ne spominjem moje prvo pijanstvo, na selu, odmah sljedeći dan, u ujakovom vinskom podrumu. Popio sam čašu nekog opakog domaćeg vina i nakon pola sata izvrnuo se u krevet iako je bilo rano ljetno poslijepodne. Zaspao sam kao zaklan. Probudio sam se sat vremena kasnije, potajice se iskrao do podruma i kao hipnotiziran nagnuo iz boce još nekoliko gutljaja. Ni sam nisam znao što me nagnalo da opet posegnem za vinom. Jednostavno sam to morao učiniti. Sad je valjda svima jasno da je to bio prvi okidač mojeg naginjanja opijatima. Kad sam lakomo i nesmotreno strusio par decilitara vina izgubio sam se po nepreglednim voćnjacima i vinogradima te se vratio tek u sumrak. Uopće se ne sjećam tih nekoliko sati lutanja po prirodi. A cijelo popodne i večer su me svi pripadnici obitelji i šire rodbine bezuspješno tražili. Kad su me napokon ugledali na vratima dvorišta, onako pijanog, prazna pogleda i blago nasmješenog, nisu imali srca grditi me i mlatiti. Samo su me, ozbiljnih lica, poslali u krevet iako su svi u sebi umirali od smijeha. I sad, godinama kasnije, smijemo se tom događaju i mojem teturanju do kreveta. Mora da je bilo stvarno smiješno vidjeti šestogodišnjeg dječaka kako, do daske pijan, baulja k'o prase kad mu seljaci, u nedostatku bolje zabave, dadu malo rakije pa se smiju do suza jadnoj životinji koja ne zna što ju je snašlo.

Eto, dovoljno sam vam rekao. A moj prvi susret sa jointom nije bio niti blizu tako spektakularan. Pa vi sami zaključite što je prva stepenica prema heroinu.

Sasvim sam uvjeren da konzumiranje trave i heroina baš i nema puno veze jedno s drugim. Pri tom mislim na onaj neobjašnjivi fluid koji pluta oko glave uživatelja canabisa ili ovisnika o heroinu. Čovjek koji puši travu nespojiv je s onim što uzima dop. I tu nema miješanja. Dapače, jedni druge preziru. Ovima na dopu, travaši i hašomani su napušene budale bez mozga koje ne znaju za pravi, božanski užitak, dok ljubitelji trave i hašiša junkije smatraju prljavim otpadnicima društva. Naravno, jednoj bakici ili desničarskom saborskom zastupniku sve je to ista stvar. Svi su oni narkomani. I oni što jednom tjedno pušikaju travu u intelektualnim krugovima, i oni što tri puta dnevno šibaju heroin u bolno otvdrnule žile. I svi zaslužuju istu zatvorsku kaznu. Hvala ti, katolički Bože, što ne živim u nekoj zajebanoj državi gdje se za travu dobija doživotna, za heroin smrtna kazna. Nekim našim političarima bi to jako pasalo. Iako, u tom slučaju, i oni bi završili na vješalima zbog vlastitih kaznenih djela iz gospodarskog kriminala. Ili bi im barem, onako javno, odsjekli koju ruku. Razmislite, uvažena gospodo, malo i o tome.

Informacije sa dalekog istoka kažu da je u jednom od kuteva "zlatnog trokuta" definitvno gotovo sa svim drogama. A i od ubojstva Đinđića prekinuti su neki bitni koridori kojim je droga dolazila u naše krajeve. Što nam je činiti, braćo i sestre po dopu? Ništa, ajmo se svi lijepo skinuti sa dopa i zajebat i ono malo posla što je našim dilerima preostalo. Možete li vi to? Neki mogu, ali velika većina ne. Ja sam na pravom putu. Guram i dalje. Malo čist, malo prljav. Jedan tip s kojim se dopisujem kaže da bi ga spasilo kad bi dobio neki veliki dobitak na lotu. Kaže se više nikad ne bi rastajao od dopa. Ja tu nemam što dodati. Potpuno ga shvaćam. Ima nas i takvih, koji jednostavno ne da ne mogu, već ne žele reći "zbogom" heroinu. Sve je stvar izbora. A izbora imamo, ma koliko se činilo da smo se ujebali. Iz svake situacije postoji izlaz, čak i iz one najgore. Samo treba željeti. Kad bi jedan prosječni narkoman koji se želi skinuti koristio sam 10% energije koju koristi kad očajnički traži šut, uspio bi iz prve, bez ikakvih problema. U to sam sto posto siguran. Stavio bi ruku u vatru za tu svoju tvrdnju.

U ovotjednoj kolumni se nisam uopće bavio sobom, možda su neki razočarani jer su sigurno htjeli pročitati još koji redak posvećen krizi. Svi su ljudi isti. Samo traže tuđu krv, tuđe patnje, nered bilo kakve vrste. Zabavite se tako da sami sebi priskrbite malo boli. Vidjet ćete da to i nije tako zabavno. Možete reći ono što ste već puno puta rekli i pomislili, da sam si sam kupio bol, da nitko osim mene nije kriv za to. To je istina, to smo još na početku skupa zaključili. Ali ne govorim sada o tome. Govorim o vama koji ovo čitate. Zapitajte se zašto čitate moju kolumnu. Što to govori o vama? Zanemarite osnovni razlog, taj što ste jednostavno naletjeli na ove stranice pa hajde da pročitamo što ovaj narkić ima za reći. Jer, da ste normalni, nakon prve ili druge kolumne više ne bi klikali na moj baner. Odjebali bi to i čitali neke druge stvari. Znatiželja? Možda. I sami imate narko problem ili netko od vaših bližnjih ga ima? Može i to biti. No, ne obraćam se sad takvima.

Za vas koji izravno ili neizravno patite zbog ovisnosti djelomično i pišem, a vi ionako poznajete tu bol. Obraćam se onima koji samo čitaju, a nemaju problema s tim. Svakodnevno dobivam vaše mail-ove i više-manje uredno odgovaram na njih, kulturno, uz zahvalu što ste se javili. A čemu sve to? Nit' ste vi nešto rekli nit' sam vam ja nešto bitno odgovorio. Ono što mi smeta kod toga jest jedno određeno ustezanje u pisanju. Svi nešto obilaze k'o mačka oko vruće kaše. Pažljvo važete svaku riječ. Kao, da se junkie ne bi naljutio, pa tko zna što bi se onda moglo dogoditi? Pa pobogu, na internetu ste! Anonimnost vam je zagarantirana. Niti vas vidim, niti čujem, niti poznajem! Opalite po meni, izvrijeđajte me ako želite! A znam da želite. Ponekad čak neke osobe i pokušavam isprovocirati, ali ne uspijevam. Dajte si malo oduška, uživajte u anonimnosti. Ponajmanje sam želio poruke koje nit' smrde nit' mirišu. Želim uvredu, nogu u guzicu, želim izjavu ljubavi, želim da me se obožava! Samo nemojte pažljivo i kulturno. Dajte mi inspiraciju za bilo što. Za to da se napokon skinem sa dopa, da možda napišem nešto dobro, nešto drugačije, čak i za to da prestanem pisati, ako to želite. Iako, naravno da neću prestati, sve dok budem imao što za reći. Osnova mog karaktera su egoizam i mazohizam.

Mislim se, kako li je lijepo što su mi dopustili da pišem, da izbacim sve loše iz sebe, sve ono šta ponekad ni imena nema. Loše bez imena. Mogli smo i tako nazvati ovu kolumnu. E sad ga stvarno serem. Čim sam se malo okrljao od heroina, čim sam osjetio snagu, odmah sam postao agresivan. Morati ću se vratiti sportu jer mi pisanje nije dovoljan ventil. Jedino bi mi pomoglo da pišem poput Markiza de Sade-a, onako, do jaja. Ali mister Ciglenečki se ne bi složio s tim. Nekome je sad sigurno palo na pamet da bi najbolje bilo da se Max vrati u okrilje majke droge. Eksperiment sa detoxom očito nije uspio. Izgubili ste Maxa narkomana, a dobili Maxa bijesnog psa. Ne znaš što je gore. Idemo unatrag, pritisni rewind i vrati film na početak. Heroin, Kokain, Speed, Exstasy, LSD, Barbiturati, Sedativi, Ljepilo, Hašiš, Marihuana, Alkohol, Cigarete. I evo nas na početku.

Imam šest godina i na selu sam. Ujak mi, šeretski namigujući, ispod stola dodaje već zapaljenu cigaretu. On puši stari dobri i do bola smrdljivi "Lord". Nije moglo biti gore. Kao da si ideš skinuti junf u šatoru stare i smrdljive, sto kila teške kurvetine. Baka je izišla na čas ispred kuće tako da je zrak čist. Uzimam cigaretu, smrdi mi k'o sam vrag, ali ipak, uvlačim dim. Odmah počinjem divljački kašljati dok se ujak smije i uzima natrag svoju cigaretu iz moje uzdrhtale ruke. Sjedio sam tako na stolcu dobrih pola sata, dok se vrtuljak u mojoj glavi nije malo usporio. Baka je, vrativši se, primjetila da sa njenim unukom nije sve u redu. Ja sam rekao da mi je loše, ali nisam objasnio zašto. Nisam htio izdati ujaka, a ni ja se ne bi dobro proveo da je baka rekla mojim roditeljima kako sam se dao nagovoriti na takvo nešto. A sutradan je došlo do poznatog ekscesa sa slatkim, primamljivim vinom i mojim čudnovatim nestankom među breskvama i grožđem. Tako je počeo moj narkofilsko-narkomaski put. Sad će netko pametan reći da je za sve kriv moj ujak. A on, da zna dokle sam došao, sigurno bi mi dao zvonku pljusku od koje bi mi se sve zavrtilo kao od onog smrdljivog "Lorda" i osobno me odvezao u prvu komunu. Nema pravila, tu nema pameti, kako pjesnik reče. Svatko pojede ono što skuha.

Max, Cro Cyber Junkie, 8.8.2003.



ARHIVA KOLUMNI:

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)