DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

27. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (26.9.2003.)

UVODNIK

IPAK SE MOŽE

Slušaj priču.
Marko je običan momak iz jednog manjeg mjesta na obali mora. Znamo se iz studentskih dana i zadnji put smo se vidjeli još u prošlom tisućljeću. Slučajno smo se, prije nekoliko tjedana, sreli jer ima neke rođake tu u mom gradu. Oduvijek je bio, za opći ukus čak i previše, iskren tako da mi je odmah ispričao što se događalo u njegovom životu otkad smo se zadnji put sreli.

Skroz me iznenadio, a bogme i ja njega. Obojica smo se posljednjih godina borili sa istim problemom. Naravno, već pogađate. Godinama je brijao po heroinu. Život mu se ubrzo pretvorio u pakao. I tako, kad je pomalo njemu, a puno više svima oko njega dopizdilo to trpjeti, poslali su ga u komunu. U komuni se, negdje na sjeveru Hrvatske, zadržao punih sedam (?!) dana, dok mu nije prošla fizička kriza. Čim mu se vratila prva snaga porazgovarao je sa šefom komune i sa svojim mentorom te im otvoreno rekao da to mjesto nije za njega i da on neće moći izdržati niti dana više. Oni su ga svim silama pokušali odgovoriti od namjere da baci u vodu tih najtežih početnih sedam dana na vjerujući da će uništiti priliku da se riješi ovisnosti. Rekli su mu da je povratak u centar zbivanja, na mjesto zločina, među staru ekipu nešto najgore što može učiniti i da će kroz par dana sve opet biti po starome. Ali on je usprkos svim njihovim argumentima ostao pri svojoj odluci. I tako se uputio pješke, sa cijelih 30kg osobnih stvari, a čak nije ni uzeo sve s čime je došao. Tri sata je pješačio uskom cestom kroz mračnu šumu prepunu sumnjivih zvukova. Došavši do glavne ceste, digao je palac. Uskoro mu je stao neki čovjek koji je, na Markovu sreću, išao za Zagreb. Marko mu je tijekom puta otvoreno ispričao svoju priču. Čovjek je bio neki razuman i bez predrasuda lik pa mu je, kad su došli do Zagreba čak kupio nešto za jesti i piti, te mu dao još 50 kuna, da se nađe. Marko je opet, na rotoru u Savskom Gaju, legendarnom stjecištu svih onih izgubljenih ili avanturističkih duša koji štopaju prema jugu, digao prst. Čekao je tri sata, čak i pomalo pocrvenio u licu jer ga je grijalo prvo ljetnje svibanjsko sunce. Uskoro su mu stali dvoje mlađih ljudi, gastarbajtera koji su iz Njemačke išli na odmor doma, u Imotski. Obično, kad te netko kao autostopera pokupi glupo je šutjeti dok se vozite pa je Marko i njima putem pomalo ispričao svoj život. Na pola puta, stali su nešto pojesti u starog dobrog Macole što ga je spasilo jer je skapavao od gladi. Dobro se najeo, naravno, na račun ovo dvoje, a da se ne osjeća kao zadnji grebator, platio je turu pića sa 50kn koje mu je dao onaj dobri čovjek u Zagrebu. Sasvim su ugodno čavrljali, a onda je otišao u WC. I kad se nakon samo par minuta vratio shvatio je da su ovo dvoje uhvatili crtu. Odmah se pokajao što im je rekao da se zadnjih godina pucao heroinom i da upravo dolazi iz komune nakon samo sedam dana odvikavanja. Bilo je očito da u genskom zapisu tih dvoje mladih ljudi i dalje živi zatucani krški mentalitet ma koliko ga oni peglali u bijelom svijetu. Istrčao je vani i pokraj ceste ugledao svoju veliku torbu. Ajde, barem mi nisu ukrali stvari, pomislio je i opet optimistički digao palac u zrak.

Uskoro ga je pokupio neki čovjek koji je išao do Senja. Iako mu to uopće nije bilo usput, pristao je. Htio je što prije ugledati more, a i mislio je da će ga prije netko povesti na Jadranskoj magistrali nego usred Like. Ovog puta je odlučio šutjeti o svojoj prošlosti. Putem su brbljali o autima i motorima, nogometu i politici. I naravno, o ženama. A i o čemu bi drugo mogla razgovarati dva muškarca koji su se tek upoznali, a vjerojatno se više nikad neće vidjeti? Marku nije bilo na kraj pameti da tom, očito konzervativnom (to je shvatio već nakon prvih par rečenica kad su se uhvatili politike) Ličaninu kaže odakle dolazi i kako je provodio posljednje tri godine. Vrijeme je brzo proletjelo i stigli su u Senj. U Senju je sjeo na klupu pokraj mora i uživao u bonaci. Zapalio je cigaretu i razmišljao što će reći roditeljima kad se vrati debelo prije očekivanog roka. Ništa mu pametno nije padalo na pamet. Shvatio je da će biti najbolje da im kaže istinu. Bilo mu je neopisivo drago što ga ništa ne boli i što može uživati u običnom danu bez dopinga. No da nije bio premoren, sigurno bi mu se u glavi javila želja za jednim dobrim šutom.

Već se spuštala večer i odlučio je da treba krenuti dalje. Satima je stajao pokraj magistrale, ali nitko ga nije htio povesti. Imao je osjećaj da svi na neki način vide da je junkie (jer ga se nakon mizernih sedam dana čistoće sigurno ne bi moglo nazvati bivšim) i da svi zato okreću glavu kad ga ugledaju pokraj ceste, onako umornog i ispijenog, velikih očiju, s ogromnom torbetinom, dok mu okoštali palac strši prema nebu. Sreća mu se osmjehnula tek kad je pala noć. Uz glasno kočenje stao mu je neki veseli sredovječni čovjek u Golfu njemačke registraicije. Marko je odmah saznao da ovaj putuje iz Munchena, da tamo radi na gradilištu i da su mu Vinjani Donji krajnji cilj putovanja. Opet jedan zajebani primjerak svoje vrste, pomislio je. Još mu je manje bilo drago kad je osjetio njegov alkoholni zadah, ali bilo je kasno za predomišljanje jer je auto punim gasom već jurio prema jugu. Eto, opet ga je potrefio kameni gastarbajter, i to odjeven po vječno aktualnoj modi neukusa. Ljubičasti sako, crne hlače na faldu, košulja pastelne boje sa uzorkom riblje kosti ispod koje se nazirala znojna potkošulja, šarovita kravata u svim mogućim bojama, a na nogama opasno zašiljeni špic papci.

Marka je jedino još zanimalo kakve se čarape kriju ispod kaubojskih čizama koje je upicanjeni bauštelac nosio. U unutrašnjosti automobila na sve strane su se kočoperila hrvatska obilježja. Na šofer-šajbi naljepnica "Proud To Be Croat", na retrovizoru se klatila zastavica Hajduka, na stražnjem sjedalu šahovnica jastučić, a na privjesku za ključeve umjesto wolksvagenova loga, ljuljajući se smješkao natpis HOS, vjerojatno sašiven mesnatom rukom njegove gospođe. Marko je samo čekao moment kad će ga hrvatina pitati za ime ne bi li dokučio njegovu nacionalnost. U autu je preglasno svirala najužasnija glazba koju je ikad čuo. Iako se dobro razumio u glazbu, nije nikako mogao dokučiti kojem smjeru pripada to đubrivo što dopire iz zvučnika. Jedino ga je mogao okarakterizirati kao najsmrdljiviji srpsko-muslimanski turbo folk. Balkanski kulturološki paradoks. Okorjeli hrvatski nacionalist sluša glazbu svojih smrtnih neprijatelja. A to što je sve dopiralo iz vrhunskog Alpine uređaja još mu je više cijepalo dušu. Marku je palo na pamet da bi čovjek negdje u pretincu mogao imati i Thompsonov album koji je prema ovome što trenutno svira prava delikatesa, primjerak vrhunskog World Music-a. To ga je, derući se zbog turbo-folk tutnjave i priupitao, ali nije imao sreće. Ovaj ga je, također vičući pitao zar mu se ne sviđa to što svira, a Mario nije htio izazivati vraga i s gorkim osmjehom urliknuo da mu se jako sviđa. Nato je čovjek, uz pobjedonosni izraz lica još malo pojačao glazbu. Marka je jedino tješilo to što zbog glasne glazbe barem ne mora razgovarati sa svojim vozačem kojeg mu je nebo, sigurno iz neslane zajebancije poslalo u toj mračnoj senjskoj noći. Malo je bolje poslušao riječi pjesama i shvatio da se susreće sa nečim što nema nikakvog smisla. Nije mogao vjerovati da netko to snima, a što je još gore, i uspješno prodaje. Stoga je odlučio nekako ignorirati zvučnu kulisu s nadom da će što prije završiti putovanje, ali ipak, ne nauštrb sigurnosti.

Braco (čovjek mu se tako kasnije predstavio) je vozio ko lud, ništa sporije od 130km/h. Čak ni u opasnim okukama nije spuštao nogu sa gasa, a po ravnim dijelovima znao je dignuti kazaljku iznad dvjesto. Cijelim putem vrtio je jednu te istu kasetu, a glasna glazba mu je trebala samo zato da ne zaspe jer je iz Munchena već deset sati vozio bez prestanka. Marko ga je jednim okom pratio kako kljuca za volanom i ozbiljno se pobojao za svoj život. Ne bi bilo lijepo da skonča na tako neslavan način, uz turbo folk kao posljednje što će mu pogladiti uši, mislio je. Nešto prije Zadra, nakon jednih stravičnih škara iz kojih su jedva izvukli živu glavu, od straha uzbunjeni Braco zamolio je da ga zamijeni za volanom jer više stvarno nije mogao gledati na oči. Marko je objeručke, s olakšanjem prihvatio izazov vožnje opake mašine, nabrijanog Golfa od nekih 140 konja. Kad se, nakon desetak kilometara privikao na novu pilu, istinski je uživao. A Braco je spavao kao top pa je mogao ugasiti ogavnu glazbu. Marko je ljudinu komotno mogao iznijeti iz auta, ili izbaciti ga na cestu poput komada mesa, bez da se ovaj probudi i otperjati dalje sam, negdje na brzinu utopiti Golfa (jer je znao neke tipove u Bibinjama koji su se bavili ukradenim autima) i od istih sumnjivaca kupiti gomilu dopa. Ali samo se nasmijao na tu misao. To bi stvarno bilo previše.

Teško je opisati šok koji su doživjeli njegovi ukućani kad su ga vidjeli pred vratima. Njegovu pojavu nisu očekivali barem još pola godine. A on im se ukazao nakon samo tjedan dana odsustva. Cijela obitelj i rodbina su popizdili. U roku odmah smislili su plan B. U samo dva dana sredili su pojedinosti i katapultirali ga rođacima u Kanadu. Tamo je vrijeme provodio čuvajući njihove klince, zatvoren u kući, dan i noć igrajući Playstation. To je bila prava terapija, nema bolje, reći će Marko. Čak je zaradio onaj žuljeviti iskrivljeni palac koji je karakterističan za ljude, pogotovo djecu, koji previše turpijaju po video igricama. Da ne spominjemo kvarenje vida i zračenje ekrana. A rođaci su, hvala Bogu, imali televizor velik ko pola zida. No što je to prema tri godine svakodnevnog rokanja heroinom? Marko mi još kaže da je situacija kad jednostavno nemaš gdje kupiti dopa (jer si novi u gradu i nikog ne znaš, a i nigdje se ne krećeš, barem ne po kvartovima gdje žive dileri) jedini pravi način za pošteno odrađivanje detoxa. Prva dva tjedna je ludio, a onda se tenzija počela smanjivati. Počeo je normalno spavati te više nije bilo potrebe za danonoćnim igranjem video igrica. Počeo je i normalno jesti, izlaziti na zrak u parkove i uopće nije mislio na heroin. Nije se čak ni morao prisiljavati da ga zaboravi. Drastična promjena okoline činila mu je dobro. Ponekad bi se sjetio starog kraja, prijatelja i obitelji, ali samo kad bi se telefonski čuo sa nekima od njih, tamo na drugom kraju svijeta.

Nakon deset mjeseci, kad su ljudi koji su ga okruživali, u dogovoru sa njegovim roditeljima tako odlučili, vratio se doma. Cijela je obitelj bila oduševljena njegovim izgledom, formom i psihičkim zdravljem. Bio je sušta suprotnost osobi koja je prije manje od godine dana otkantana u bijeli svijet da ponovo pronađe sebe, a što je još bitnije, nije se vratio sa mišlju kako se što prije razvaliti dopom. Marko je jedan od onih razumnih, sad već bivših junkija koji su svjesni da im heroin ne donosi ama baš ništa dobro. Zapravo, svi smo mi toga svjesni samo što neki od nas još uvijek pronalaze nove razloge da se nastavi sa lošom navikom. Pričam s njim i pomalo mu zavidim na toj lakoći kojom se opire iskušenju. Možda se to samo meni tako čini, možda u njemu ipak i dalje bukti borba heroinskih demona i glasa razuma. Ako je tako, onda se mora priznati da odlično skriva svoju dvojbu.

Ispričao mi je jedan slučaj kad se slučajno u lokalnom kafiću, samo par dana nakon što se vratio, susreo sa starim dilerom. I pazi što se dogodilo. Diler ga je podlo išao testirati. Zamolio ga je da mu posudi upaljač. Marko mu ga je dao, a ovaj je iz džepa izvukao vrećicu sa jedno pet grama heroina. Stavio ju je u krilo i upaljačem počeo, bez itimalo opreza (iako, doduše, u kafiću nije bilo nikog osim njih dvojice), mrviti heroin koji je većinom bio u roksevima (kamenito stanje heroina). Marko je sve to nastojao ignorirati i nije mu bilo lako. Tako blizu, a tako daleko. Dovoljno je bilo samo pitati. Diler, ujedno i stari prijatelj, sigurno bi mu bez problema dao besplatno. A tada, uslijedilo je još veće iskušenje. Diler mu je, bez riječi, vratio upaljač na kojem je bilo heroina u protuvrijednosti sigurno dvjesto kuna. U Marku se sve stisnulo od gomile proturječnih osjećaja. Doslovce je poludio u roku od pet sekundi. Ali othrvao se ludoj želji i mrtvo hladno pred dilerovim očima otpuhao prašinu sa upaljača. Pripalio si je cigaretu i nastavio gledati negdje u daljinu. Primjer vrhunske volje, mentalne snage. Onaj tko nikad nije bio ovisan o heroinu ne može si niti približno predočiti osjećaj o kojem se tu radi. Svaka čast.

Marko danas živi sasvim normalno. Nema previše para. Ponekad se ispuši travom, ponekad odlazi na techno-partyje bez dodatnih stimulacijskih sredstava, pije desetak piva dnevno i dobro mu je. Živi u turističkom mjestu, preko ljeta galebari i ima dosta uspjeha u tome. To je njegova nova droga. Prijašnjih je godina ganjao zmaja, a sad ganja strankinje i naše cure koje su došle na more ponajviše da dobiju onu stvar. A Marko im to svesrdno pruža.

Skupa s njim, u doba drogiranja, bilo je još par momaka njegovih godina. Bili su ekipa povezana ponajviše ljubavlju prema heroinu. Svi su se oni također izvukli, svatko na svoj način, bez odlazaka u komune. Ipak je moguće. Sve se to može, samo treba htjeti. Ili se jednostavno uvaliti u bezizlaznu situaciju, deportirati se na Mars i odguliti svoje. Ali ni to ništa ne vrijedi ako cijelo vrijeme samo sanjariš kako ćeš se prvom prilikom opet unerediti. Stanje uma, to je ono što treba mijenjati. A to nisu prljave gaće pa da ih samo skineš i obučeš čiste.

Max, Cro Cyber Junkie, 26.9.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

LIJEPA F., kolumna no. 25., 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)