DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

32. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (31.10.2003.)

UVODNIK

UMJETNOST PSOVANJA

Prije nekih dvadesetak dana, dok još nije uletjela ova glupa ciklona i pokvarila vrijeme, sjedim u kafiću, pijuckam kavu i pušim cigaretu. Savršen dan. Topla jesen, bez daška vjetra, ljudi još uvijek hodaju samo u majicama, kafići ugodno popunjeni, hrvatska radnička klasa po običaju satima odrađuje turneju po birtijama, a učenici su odjebali školu i svoje vrijeme provode na puno ugodnijm mjestima.

Bio sam u društvu dvoje ljudi, ali nisu sad oni bitni. Pogledam udesno, a kad otamo, na skuteru lagano dolazi jedan moj školski kolega, Dino. Dino je još u srednjoj školi bio na dopu. I tada sam to znao, ali nisam pridavao nikakvu pozornost njegovoj ovisnosti. Heroin mi je bio dalek ko Pensilvanija. Već onda, prije desetak godina, Dino je izgledao užasno, a kroz svo to vrijeme nije se skidao sa dopa. Možda je i imao nekoliko perioda čistoće, ali ja za njih ne znam. I eto ti njega, vozi skuter, iza njega sjedi neka njegova jebulja, vjerojatno također junkerica. A on, "juri" čitavih 10km/h, noge mu u jeftinim rasparanim šlapama stružu po asfaltu, kaciga dignuta na vrh glave, oči su mu poluotvorene s tim da mu se vide samo bjeloočnice, a jezik je isplazio vani. Točnije, nekontrolirano mu visi iz usta. Čak mu se i vidi bijeli mjehurić sline (vjerojatno žvale) na vrhu jezika. Jednom riječju: GADLJIVO! Dino, puknut dopom ko zvijer, vozi motor i u isto vrijeme kljuca! Pa sad ti reci, jel' to normalno? Zar smo on i ja ista kategorija? Ne mogu se pomiriti s tim. Taj bljutavi prizor me tako pogodio da sam istog časa sam sebi rekao: "Pa zar se želiš staviti u isti koš sa tom propalicom, tom ruinom od ljudskog bića, tom sramotom za ljudski rod?! Zar te nije sram pred Bogom i ljudima? Zar želiš da te drugi uspoređuju sa Dinom? Zar želiš biti viđen skupa s njim negdje na ulici ili kafiću? Zar se želiš naći u nekom memljivom narkomanskom stanu, u komuni, u bolnici ili nedajbože u zatvoru zajedno s takvim muzejskim primjerkom?" A muzej u koji on spada može se slobodno nazvati "Muzej voštanih narko figura". Jer on kao da i jest od voska. Sav žut, mekan, gadljiv, krhak, mrtav iako izgleda živ.

I koliko god se ja branio i zavaravao misleći da sam na puno višem nivou od njega (jer na prvi pogled i jesam), ipak smo obojica narkomani, ovisnici o heroinu. I u mom i u njegovom tijelu kola isti otrov. Dino je, kljucajući, lagano prozujao dalje sa svojom dragom na motoru. Tko zna, da me primjetio, možda bi me i pitao za koju kunu kao što to obično radi. Žica po ulici novce za dop. Kuna po kuna, pa se, htio ne htio, kroz nekoliko sati skupi za prijeko potrebni piz. I na taj način Dino živi već više od jednog desetljeća. Čelična volja. Magareća upornost. Paklena želja. Gola potreba. Čudim se da je još uvijek živ. U ovom gradu je, otkada ja pamtim, riknulo podosta junkija. Većinom je riječ bila o overdose-u i komplikacijama zbog istog. Ali neki su pali i od raka, hepatitisa, side, speedball-a (koktel kokaina i heroina), gangrene (da, da, vjerovali ili ne i toga je u nas bilo), prometnih nesreća, samoubojstva, i naravno, ubojstva.

Nedavno sam čitao u novinama o jednoj domaćoj forenzičarki. Članak se većinom bavio narkomanskim dijelom njenog posla. Mnogi bi narkosi dali desnu ruku da se nađu na njenom mjestu. Sve zapljene droge u ovoj zemlji dolaze k njoj na obradu. Zamisli samo! Pa da čovjek ne bi posegnuo za zabranjenim prahom, makar za kojim gramom. Bar za prodati, ako ne i konzumirati. A ona, kao vrhunski stručnjak, uvijek može nešto izmisliti da nadoknadi manjak koji je "digla". No, zato je ona na tom mjestu, a ne netko kao ja. Čitao sam da joj je u ruke pao onaj strašni, 85%-tni, bijeli heroin koji dolazi sa dalekog istoka, iz zlatnog trokuta. Ali kaže da taj nije bio za naše tržište već je samo bio u tranzitu. I bolje, mislim se ja. Bilo bi masu overdose-a da to doleti na naše ulice. U nas se većinom dila smeđi, afganistanac, maksimalno do 50% čistoće. Naravno, u tom obliku ga nema na ulici, kod krajnjih potrošača. Omjer je na kraju smanjen za desetak puta.

Pričao mi je jedan tip da je u Amsterdamu probao bijeloga. Kaže da se to ne da s ničim usporediti. Dovoljno je u gun staviti količinu od otprilike polovicu glave šibice te da je i s tom mrvom zagarantiran let u svemir. Prosto nevjerojatno. A mogu zamisliti što se događa kad se navučeš na takvu stvar i onda se, nakon koju godinu intenzivnog pucanja ideš skidati. To je za umrijeti. Bolje si odmah skratiti muke sa zlatnim šutom, pa barem umrijeti sretan. Znam da sam rekao groznu stvar, ali…to je tako.

Ponekad treba biti i realan. A i volim pisati grozne stvari. To me oslobađa napetosti. Ako Vedrana Strašna Rudan može pisati onako kako piše, onda mogu i ja. Mada, nisam ni blizu njene britkosti, a moj tonus psovki i "onih" riječi nije ni blizu njenog. Ona psuje, jebe majku svima, mrzi cijeli svijet, pogotovo muškarce. Kao da sam ja kriv što imam tvrdog pišu s kojim prijetim njenoj krhkoj i nezaštićenoj vagini. Malo me iritiraju njeni istupi u javnosti. Ma šta malo…puno! S njom se jednostavno ne može normalno komunicirati. Ona će uvijek biti protiv, ma što njen sugovornik rekao. Nadam se da privatno nije tako neugodna jer bi je u protivnom netko već odavno skratio za glavu, ponajprije njeni bližnji. Ali bilo kako bilo, ne bih se ni u kom slučaju volio naći s njom u nekoj javnoj raspravi. Ne bi se ni okrenuo, a već bi me sjebala bez pardona. Ne zato jer sam nesposoban u polemiziranju već je stvar u tome da ona ima tu svoju neku ultra zajebanu logiku protiv koje nikako ne možeš. Žena igra bez pravila. Konstantno je u ofsajdu iz kojega radi stravične faulove, lomi noge, daje golove rukom i usput se svima ruga misleći da ima puno pravo na to samo zato jer je žena. No dobro, u mnogim stvarima je u pravu, ali način na koji ona to izražava izrazito je neugodan i degutatntan. Ona je vjerojatno stara perverznjakuša koja se prazni na način da prljavim jezikom mlati i pljuje po svemu živome i neživom. Kako joj se samo jezik ne okrastavi, kako li joj grom ne pukne u kompjuter? A još kad je pogledate i vidite onaj njen maloumno-nezainteresirani pogled onda vam je sve jasno. Liči mi na hibrid između mršave krave i nekog manje važnog glodavca. No ljudi općenito vole njeno pisanje. Vole kad netko digne, makar i malo previše, svoj glas.

Neka bar netko javno psuje sve što mu se ne sviđa ako već ne možemo mi. Ali ako se novinarstvo i književnost u njenom slučaju svode samo na količinu prljavih riječi povezanih u jednu gigantsku uvredu onda to što ona radi može raditi i debeli Štef koji na tržnici prodaje krumpir i nitko mu nije dobar, psuje sve u šesnaest, pljuca po svima jer ga život nije mazio. Ali Štefu se to i može oprostiti jer je neuk i sam od sebe glup. Uvjeren sam čak da se ni ženama ne sviđa ono što Vedrana melje i piše. Što je previše, previše je. Vjerujem da su oni kojima se sviđa njen način pisanja većinom muškarci (da, i urednik sajta je 90% fan jer bar 10% ova ANA 4 PIŠTOLJA fakat pretjeruje), začudo, jer su upravo oni meta njenih otrovnih opservacija. Ali to je zato jer ju muškarci ne shvaćaju previše ozbiljno. Kao, neka luđakinje, nek' ona melje po svome, a mi ćemo se smijati, a i dalje raditi po svome. Možda, da je njen vokabular nešto pitomiji, možda bi je ljudi i ozbiljnije shvaćali.

E sad, samo se još postavlja pitanje što Vedrana zapravo misli i kako doživljava samu sebe. Najskloniji sam verziji da se i ona zajebava jer zna da od njenih riječi nema puno vajde.
Jebiga, Vedrana, morao sam ovo napisati. Droga me je 'zela, veći dio vremena sam neuračunljiv, heroin mi je pojeo pola mozga, a druga polovica se javlja jednom tjedno. Ovo se godinama kuhalo u meni, još od one davne "Latinice" kad sam te prvi put ugledao, a sad napokon imam kvalitetan medij preko kojeg mogu izraziti svoje gnušanje. I nije ovo sve. Da tek vidiš radnu verziju ovotjedne kolumne? Sumnjam da me čitaš, ali možda ti netko i ukaže na moje radove. Ako stigneš, javi se. Valjda će server izdržati ono što bi mi mogla napisati u mail-u.

Ma jebo psovke, pun mi je kurac psovki. Koja smo mi sjebana nacija. Sjećam se, na premijeri one sramote hrvatske kinematografije, one jeftine i neuspjele kopije srpskog urbanog filma, a mislim na film Mondo Bobo (baj d vej, jel se netko uopće sjeća tog filma?), publika se smijala na svaku jebenu izrečenu psovku. Zar to nije tužno? Bit će da smo kroz desetljeća toliko bili okovani lažnim moralom pa kad se napokon, na hrvatskim kino i TV ekranima počelo slobodno psovati mi nismo mogli usta zatvoriti od prevelikog ushićenja.

Svi mi psujemo, u većoj ili manjoj mjeri. Psovka je sastavni dio naše komunikacije. Tako je i u nas i u bijelom svijetu. Samo, neki narodi psuju više od drugih. Lingvistički stručnjaci kažu da u Europi psovački primat držimo upravo mi Hrvati, pod ruku s Mađarima. Bravo Hrvatska! I baš se mislim, u hrpetini onih pitanja na koja smo morali odgovoriti europskoj uniji da bi načinili još jedan korak prema blagostanju, je li bio govora o smanjivanju količine prljavih riječi u svakodnevnom govoru? Ne bih se začudio da nam je licemjerna Europa i to stavila pod nos. Da se mene pita (a na sreću, ne pita se), ja bi im rekao da nam popuše onu stvar. Bez obzira što sam liberalniji od prosjeka, u meni još uvijek tinja domoljubno desničarski ponos, sve češće se uhvatim kako vrludam udesno, štono bi rekao XXX. Europa kaže: "naguzite se", mi se naguzimo. Europa nam ga svako malo stjera, a mi, s kiselim osmjehom na licu, pjevušimo: "nema veze, sve je to za opće dobro". Ma dosta mi je toga! A pravi tulum još nije ni počeo. Što li nas sve čeka, kakva bjelosvjetska politička pornjava. A izbori su blizu. I što je najgore, već kad smo krenuli ovako naguženi, sad će se vlast promijeniti (e, neće, op. ur.!) i onda ćemo opet biti na početku, u pokušaju da se pridignemo iz doggy-style klečećeg položaja. Nova vlast će promijeniti ponašanje, a oporba, ex vladajući, siktati će kako je njihov četverogodišnji trud propao u najosjetljivijem trenutku. Jebiga. A što da se kaže? Samo možemo opsovati. To je ono što najbolje znamo. Mogli bi na Filozofskom fakultetu otvoriti kolegij za profesionalog psovača. Ipak, nije ni psovanje mačji kašalj. I to treba kvalitetno i sa smislom odraditi. Ali, s tim da se kolegij ustroji svake četiri godine, nešto kao ono bezvrijedno govno od smjera Obrana i Zaštita(?!) na Studiju Politologije i Novinarstva. Ipak bi bilo odveč i preveč da svake godine iz psovačke štale, s diplomom izlaze profesionalni motherfuckeri.

No dosta o politici. Moj cijenjeni kolega XXX opasno se, u jednoj od njegovih kolumni, okupao u političkom bazenu pa bi bilo previše da to učinim i ja. Uostalom, ovaj site prate i mnogi ljudi koji nisu iz Hrvatske pa je logično da ih naša u najmanju ruku sjebana politička scena niti zanima, niti im je tu išta jasno.

Max, Cro Cyber Junkie, 31.10.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)