DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

29. (dvo)tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (6.10.2003.)

UVODNIK

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile)

Evo me. Kao što sam obećao, nabavio sam si dopa i upustit ću se u pisanje Real Time kolumne. Na kraju ću je ipak urediti pa će ono što budete čitali biti pročišćena verzija događaja.
Upravo sam se vratio iz trgovine. U ovom slučaju trgovina je kao pojam, ne kao stvarno mjesto. Našao sam se sa mojim starim, onim dobrim i razumnim dilerom kojeg sam spominjao u 23-oj kolumni. Išli smo malo glumiti filmske face pa se transakcija obavila u vožnji. Pitate se, pa što je tu čudno? Stvar je u tome da nismo bili u istom prijevoznom sredstvu. Ja na motoru, on u autu. A, ha! Di ste sad?! Vozio sam pokraj njega kroz jednu, od onih prije spomenutih nepoznatih, pustu uličicu. On je otvorio prozor i pružio ruku sa dopom, a ja sam mu ubacio smotane novce u krilo i pobrao drogu. I to sve pri brzini od nekih 50km/h! Pravi smo profesionalci. Kupio sam gram heroina za 400kn. Nije baš cijeli gram, ali 400kn je standardna tarifa za nekih 700mg koji se ulično nazivaju gramom. Neupućenima nejasno, a upućenima sasvim jasno. Kao i sve drugo u našem iskrivljenom svijetu.

Sad fino polagano raspakiravam najlon, bez žurbe jer kriza je stvar daleke prošlosti. Sjećam se kako bi prije znao divljački, u panici kidati najlon samo da što prije dođem do žutog spasa. Ništa nije bilo važnije od prvog dima. I tek kad bi to obavio, tek onda bi se život nastavio. A sad uživam u ritualu, čak i malo otežem da što više produžim napetost koja me lagano i nježno, kao nevidljiva plavojka, masira.

Mogao bi prije seanse nešto pojesti jer nisam ručao, a već je 16h. Znam da baš nije dobro jesti prije dopanja, pogotovo ne mesne proizvode jer, dok heroin djeluje, želudac zapravo spava i sva hrana, ponavljam, pogotovo meso, samo truli. A to naravno, nije zdravo. Ipak, moram nešto pregristi, gladan sam. A ovo sa truljenjem sam saznao tek nedavno pa sam svjestan da se tijekom moje narkomanske karijere desilo bar stotinjak takvih truljenja. Krasno. Jedno više neće ništa promijeniti.

Pet minuta kasnije, vraćam se u sobu. Pojeo sam samo malo kruha i sira sa jednom rajčicom. Bilo je taman. Nastavljam sa raspakiravanjem piza. Noktaricom param prvi sloj najlona. Zubima otkidam vrh drugog, posljednjeg sloja, o hlače brišem dio koji sam zažvalio da se prah ne bi smočio i zalijepio za najlon. Veliko je sranje ako ti se dop smoči jer se u tom (nesretnom) slučaju njegova količina smanji na samo trećinu prijašnje. No, predugo sam ja u igri da bi si dopustio takav prekršaj. Vrećica je napokon otvorena i istresam očekivanih 700mg na glatku, crnu podlogu. Podloga može biti i bijela, ali nije zgodno da bude šarena, pogotovo ne u bojama sličnim heroinu jer onda možeš previdjeti neku mrvu dopa pa je baciti bez da znaš što si učinio. Ali to se meni ne može dogoditi. Iskustvo čini svoje. Rekao sam da je bolje da je podloga glatka jer se tako lakše barata sa prahom. U protivnom, ako je hrapava, zna se dogoditi da mali kamenčići heroina, popularno rečeno roksevi, odskoče prilikom povlačenja po podlozi. A to su mali kurvini sinovi koji kad odskoče, nema šanse da ih više ikad ugledaš. Hrpica mi se smješka. I ja njoj uzvraćam osmjehe.

Dakle, što ću prvo? Zapaliti koji ću koji dim, pa ću tek onda šmrknuti jednu dobru lajnu. Prvo pravim tuljac od folije. Otkinuo sam jedan komad, duljine cigarete i omotao ga oko olovke. Zalijepio sam ga slinom, nešto slično kao kad motaš joint. Vjerovali ili ne, i folija se može zalijepiti slinom. Jest da to i nije baš pouzdano i folija se zna odlijepiti, ali ipak pomaže. Na drugi komad folije stavljam određenu količinu dopa. Tu foliju sam prije toga dobro ispeglao i po njoj prošao upaljačem da ispari eventualna, nevidljiva golom oku, prljavština, znoj i otisci koje sam ostavio kad sam je kidao. Dooobro! Središnji, onaj glavni dio seanse može otpočeti! Kresnem upaljač i plamen držim ispod hrpice dopa, a foliju lagano naginjem ukoso da dop, kad se otopi, počne kliziti niz nju. Točnije, plamen ne držim izravno ispod hrpice, već malo sa strane jer bi u protivnom heroin prebrzo uskuhao i zapržio se pa kaplja neće moći slobodno krenuti nizbrdo. Sigurnom rukom vodim smeđu, karamelastu kaplju niz foliju. Dim se povlači po njoj, a ja ga lagano uvlačim u pluća.

To je to. Chasing The Dragon. Ritual je dobio to ime valjda zbog izgleda bijelog dima koji se poput zmaja izvija i pleše prije no što će završiti u slamci, pa u ustima i na kraju u mojim plućima. A otamo izravno putuje u krvotok. Osjećam toplinu duž kralježnice. Stresao sam se od užitka. Nastavljam sa pušenjem. Okus dima je čudan, originalan. Ne znam kako da ga točno opišem. Malo je gorkast, ali nije previše intenzivan. Hoću reći, nije neugodan. Ova roba je više manje kvalitetna tako da dop ne ostavlja previše tamnog traga na foliji. Najgore je kad za kapljom ostaje ružni crni trag, a usput čujete zvuk prženja. To znači da je dop nečist, najvjerojatnije previše zamiješan sa šećerom ili glukozom pa morate biti spremni na brzo izgaranje, uz jak i neugodan okus u ustima. Ako je dop stvarno dobar, jednu kaplju veličine 50mg možete vozati i do desetak puta gore dolje po foliji. U predasima pušim cigaretu, što je dodatni užitak jer dobijaš osjećaj da si se dodatno pukao. To je valjda zbog dima. No, morati ću popušiti još nekoliko ovakvih hrpica dopa da bi se stvarno pukao. Zato, prije sljedećeg dima, pribjeći ćemo starom triku, a to znači spremiti jednu lajnu dopa u nos. Na fascikli odvajam malo praha, mrvim ga tako da se pretvori u finu prašinu, motam novčanicu u tuljac i potežem sve u jednom cugu. Uh, gorko je! Ali neka, nek kolje. To znači da je dop dobar. Nisam odavno šmrkao i nije mi nitimalo ugodno. Jebiga, ispao sam iz forme. Ubrzo osjećam učinak. U ušima mi se stvara nadasve ugodan tlak, ono kao kad zijevate u sebi, bez otvaranja usta. Osjećam i jako peckanje u nosu, na nepcu i u grlu.

Na čisti komad folije stavljam novu hrpicu dopa i ponovo ganjam zmaja. Nakon što sam popušio i tu količinu, osjećam da se nešto počelo događati, mislim stvarno događati. Puko sam se! Fino, fino. Okice mi se pomalo sklapaju. Ja se prepuštam iako u isto vrijeme igram igricu tako da se malo borim, kao da potežem udicu pa su mi oči većinu vremena na pola koplja. Gledam u ovaj ekran, a slika mi se pomalo uduplava. Zatvaram jedno oko ne bi li vidio što točno pišem, ali i drugo mi se isto tako zatvara. Promašivam tipke i svako malo se vraćam ne bi li ispravio pogreške. Ali ispravljam ih tako da napišem nešto drugo, a ne ono što bi trebao. Pa se vraćam po nekoliko puta na istu riječ.

Volio bih kad bi mogao poslati kolumnu u svom izvornom obliku. Ali tada sumnjam da bi puno toga uspjeli shvatiti iz tih polovičnih rečenica sa nekim novim nepoznatim riječima, mojim ćoravim kovanicama koje ništa ne znače. Zapaliti ću cigaretu, da malo dođem k sebi... ... vraga... ... zakljucao sam sa upaljenom cigaretom. Dobro da sam se na vrijeme trgnuo jer bi si zapalio prste. To se junkijima često događa. A ja već na kućištu kompjutera imam uspomenu u obliku zagorene žutkaste plastike, kad sam jednom prilikom zakljucao i malo rastopio djelić mog ljubimca. I dalje sjedim tako zatvorenih očiju i znam da bi ih trebao otvoriti, ali jednostavno nemam snage, a još manje volje da to i učinim. Baš mi je lijepo ovako sjediti ko panj. Sjedni drvo na drvo, rekla bi moja pokojna baka. Imala je pravo iako nije imala pojma što je to heroin i kakav je osjećaj kad se dobro odvališ pa se nasadiš na stolicu i ne bi te dignula ni legendarna jugoslavenska dizalica Veli Jože. Pitam se što sad baka sa neba misli kad me vidi ovakvog. E jebi ga, baba, već me od samog početka pratiš na mom putu pa je kasno da se sad opravdavam.

Cijeli sam drven iako se povremeno nekontrolirano trzam. Ne mogu gledati na oči. Ni tipkati ne mogu. Ali ipak pokušavam. Kad bi me samo mogli sada vidjeti. Sjedim ko bolesna kokoš ispred ekrana, svakih pola minute, sa jednim okom zatvorenim, nešto utipkam, pa opet zakljucam. Sav sam obamro. Cigareta u pepeljari davno je dogorjela, sve do filtera. Ja pripaljujem novu iako dobro znam kakva je sudba čeka. Ubrzo će mi cijela pepeljara biti puna do čikova dogorenih, nepopušenih cigareta, sa puno, još u obliku cigarete, pepela. Uzimam foliju na kojoj još ima neisparenog heroina. Na silu se koncentriram, nastojim namjestiti oči u fazu da mi ne bi pobjegao dragocjeni dim. Štelam pogled, mrdam glavom da dođem k sebi. Palim upaljač. Heroin je opet prokuhao. Hvatam ga slamkom, ali ipak ne uspjevam. Pobježe! Naglo ustajem i u zraku ustima hvatam vidljivi dim, prije nego pobjegne do stropa i rasprši se. Ako si iskusan i znaš posao, onda heroinski dim uopće i ne vidiš jer si sve povukao u pluća. Ali to je ipak savršenstvo zanata. A nitko nije savršen. I ništa ne može biti savršeno. Tako je u svemu u životu pa i u ganjanju zmaja.

Ovu kolumnu ću sutra, kad budem normalan, malo srediti, uljepšati i dovršiti. Predivlja je i preneuredna da bi je slao u izvornom obilku. Vidiš, mogao sam sve pisati rukom, skenirati je i kao takvu poslati na site. Tek tada biste dobili pravi dojam o ovoj seansi. Ali, sad je kasno. No, nije kasno za nastavak drogiranja. Tek je 17h, starci neće doći doma još najmanje dva sata. Do tada se trebam još dodatno razbiti i izgubiti se iz kuće prije no što se oni pojave. I moram ostati vani barem do 23h, dok ne odu u krpe jer ne bi bilo lijepo da me ugledaju ovakvog, na pola koplja spuštenih vodenih očiju i upitnih sposobnosti komunikacije. Mislim, to je sasvim dovoljno da me se ubere i raskrinka. Ni vani nisam baš poželjan u ovakvom stanju. Ali imam plan. Vozati ću se po gradu i okolici, i to u autu. Isfurati ću svoj tako željeni film. Nema ništa ljepše od vožnje autom dok si urokan dopom. Još je bolje ako te netko vozi, ali ja nemam šofera pa ću se snaći sam. Neću ići po kafićima jer će već pasti mrak, a tada nema smisla da stavljam naočale za sunce u svrhu skrivanja izdajničkih heroinskih očiju, sa zjenicama kao čiodama.

Hm, e pa otvorimo još jednu etapu ove trke zvane Tour De Folija. Što će biti? Kronometar? Ravna etapa sa sprinterskim finišem? Ili jedna teška brdska etapa sa par uspona horse kategorije? Čini mi se da će biti ovo posljednje. Kresnem upaljač i pičim dalje, što dalje od stvarnosti. Lijepo, lijepo, neopisivo. Bello imposibille.

Sutradan: 7.10.2003. 14:31h
Noć mi je prošla u ugodnoj nesanici, luđačkom češanju, vrćenju po krevetu, brijanju po nekim mojim intimnim filmovima. Ljepota je u tome da ti misli uvijek pobjegnu, a ti ih svjesno puštaš da divljaju i svaki put se vraćaš na početak priče znajući da je nikad nećeš privesti kraju. Ima jedna još interesantnija stvar. Možeš ležati u tom polusnu u nemogućim položajima, a da ti uopće ne treba snaga da se održiš u tom artističkom stavu. Recimo, dok ležim, ruka mi može doslovce stajati u zraku više od sat vremena a da toga uopće nisam svjestan. Ili, mogu spavati sa podignutim koljenima koja se naslanjaju jedno na drugo iako inače nema šanse da tako zaspem.

Znam da se sad postavlja pitanje (od strane onih koji nikad nisu probali heroin) zar je moguće da uživam u tom stanju opće nemoći, oduzetosti, gluposti, kljucanja ko bolesna kokoš? Nema mi druge, moram priznati da obožavam to stanje. Što to znači? To znači da sam najobičnija kukavica koja bježi od svijeta i problema. Dok sam čist, pogotovo nakon nekog duljeg vremena apstinencije, ja više ne mogu izdržati pritisak bedova koji me more i bježim u izmišljeni paralelni svijet u kojem je sve divno. Drugi ljudi se bore sa svojim problemima koji su zapravo sasvim normalni i očekivani jer je život jedna velika borba, jedan veliki ispit. Ali ne i kod mene. Čim dođe do naznake neke frke, makar ona bila samo u mojoj glavi, ja palim upaljač i grijem foliju. I tada je sve ljepše, svaki problem se čini rješiv ili barem ne toliko velik. Istinu govoreći, ja samo zanemarim problem. Bezbrižan sam, lebdim i pjevušim, veselo razgovaram sa ljudima, ja sam taj koji pokreće stvari i drugima daje optimizam i snagu. A kad sam čist, onda sam slab i bezvoljan, mrzovoljan. S teškom mukom obavljam zadatke koje bi na dopu odradio lijevom rukom, sa iznenađujućom lakoćom. Jebemu, zašto je to tako?! Zašto više ne mogu biti jak i kad sam čist? Trudim se, apstiniram, čekam. Koliko treba čekati da opet sve bude kao nekad? Sve sam uvjereniji u to da nikad ništa više neće biti kao prije. Ja sam oštećena roba. Ko bu me kupil?

Max, Cro Cyber Junkie, 6.10.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)