DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

37. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (13.12.2003.)

UVODNIK

MALENA II (plus bonus track: dan poslije)

Dugo nisam spominjao Malenu. Često bi, pun isčekivanja, bacio pogled na Narkomanija.com (došlo je dotle da čak imam izravan link u favorites-ima, a nemam ga ni za zbrdazdola, mea culpa, Darko), ali toliko vremena nije pisala da sam pomislio da je odustala. Iskreno, nisam znao što da mislim o njoj i njenom pisanju. Čak sam joj i poslao jedan mail u kojem je pitam što se događa u njenom životu, ali kao i obično, nije našla ni vremena ni dobre volje da mi uzvrati makar jednom riječju. Onda se čovjek upita pa zašto onda ja uredno odgovaram na sve mailove koje dobivam? Ne odgovaram samo na rijetke u kojima me ništa ne pitaju već mi samo daju potporu. Ali čak i takvima se barem zahvalim. A ako neki ljudi kojim slučajem i ne dobiju odgovor, to je zbog više sile, odnosno, nemogućnosti slanja elektroničke pošte na neku od adresa pa mi se moj mail vrati kao pokisli psić. Ali Malena ništa od toga ne šljivi. I kadli (a to je bilo prije više od mjesec dana), eto ti nje s novim dijelom dnevnika. Čitam, čitam i... ništa. Pa zar je moguće da se, tijekom pauze od 38 dana skoro ništa nije događalo u tvom životu? Dobro, priznala si roditeljima da si na dopu, odnosno, oni su te prisilili da priznaš i samo mogu zamisliti koliki je to užas. I što dalje? Pa daj napiši nešto malo opširnije i jasnije! Sve nešto hoću-neću, ja u mraku, pakao oko mene, čista sam, pa nisam čista.

Ništa mi tu nije jasno. OK, neki će reći da je baš to izvorno junkie pisanje, onako bez velikog smisla jer je taj život ionako istrzan do besvijesti pa ni dnevnik ili kolumna ne mogu biti drukčiji. I ajde da ja nisam isto junkie, pa nikom ništa. Ali i ja sam (bio) u istim govnima pa sam smogao snage napisati nešto sa smislom, nešto što ima glavu i rep, a i redovito svaki tjedan pišem nove kolumne. Po tome me mnogi i smatraju lažnjakom, jer pišem prekoncizno i prebistro za jednog junkija, a k tome, ne bavim se samo narkomanskim temama. Ali to je već drugi par cipela koji sam većim dijelom objasnio tijekom mojeg pisanja. Stvar je u tome da sam shvatio da me pisanje dobro ide i da je vrijeme da se malo pomalo okušavam u literarnom seciranju nečega, bilo čega što nema veze sa drogama. Bilo bi šteta ne iskoristiti ovaj moj relativno kasno otkriven talent samo zato jer sam junkie.

Eto, opet ispada da pljujem po jadnoj Malenoj, ali ne mogu više šutjeti! Sad će mi se javiti jedna njena obožavateljica (možda i osobna prijateljica) i napasti me jer na malo grub način pišem o ljudima koje ne poznajem i, po njenim riječima, to radim samo da bi druge spuštao, s tim da bi se ja bolje osjećao. Ne treba meni to, draga moja. Pišem ono što osjećam i ono što mislim, sa vrlo malo zadrške. Dovoljno mi je pročitati njen dnevnik (koji mala piše svake prijestupne) da bi se odmah osjećao super. I što je još gore, s tom njenom obožavateljicom sam se intenzivno dopisivao i sve je bilo u pozitivnom tonu, sve do momenta kad sam «napao» Malenu u kolumni broj 22. Otada mi se više ne javlja. I onda se čovjek zapita pa kakva je onda ona osoba kad mi nakon nečega tako bezazlenog digne pozdrav? Čak sam se i dobro posuo pepelom, objasnio i pojasnio što sam htio reći, čak se i ispričao privatno, u mailu koji sam napisao toj djevojci. Ali ne, odmah je Max ispao neosjetljivo i k tome muško šovinističko đubre. Ne volim ništa izokola, bez jasnih argumenata, a ponajmanje nagli prekid komunikacije bez objašnjenja.

Da netko ne bi pomislio da ja opet iz niskih pobuda «napadam» Malenu, reći ću da je moj jedini razlog ovome taj što me žarko zanima što se događa u njenom životu i da kad se već odlučila na pisanje javnog dnevnika, neka to onda odrađuje kako treba. Mnogi su kao i ja znatiželjni, isčekuju sljedeće javljanje, a kad se to dogodi, nakon mjesec i kusur stanke i vidiš da zapravo ništa nije napisala, onda je normalno da se malo i naljutiš. I uvijek isti kraj: «nastaviće se...», a nastavi se nakon sto godina. Ili: «javit ću se uskoro sa novim detaljima», a detalja nigdje, sve je u nekom zgamuždanom klupku nepovezanih rečenica koje kao podivljali ćoravi konji dolaze iz magle. Gramatike se neću ni dotaći od straha da ne napišem nešto zbog čega ću se pokajati. Evo još jednog njenog tako tipičnog citata: «ovo je samo mali uvod jer više ne mogu pisati, muka mi je». Njoj je izgleda stalno neka muka. Pa ako ti je muka, a želiš ili misliš da moraš nešto napisati, onda potegni koji dim zmaja sa folije pa ćeš vidjeti kako prsti lete po tipkovnici, misli divljaju po ekranu, napišeš triput više od potrebnog. Čini mi se da Malena piše samo kad je u onom šugavom stanju nakon što kriza popusti, kad čovjek stvarno nema volje nizašta, a žudi samo za jednom jedinom stvari. Tada stvarno nije poželjno išta pisati jer je to stanje slično vakuumskom. Iz tebe je isisano sve što vrijedi i ne vrijedi. A da bi se ponovno napunio imaš dvije mogućnosti. Onu sporiju i naporniju, a ta je čekati i čekati, ostati čist, napraviti ono zbog čega si uopće i počeo pisati, privesti kraju ono što mnogi očekuju od tebe, dakle skinuti se sa heroina. A druga je znate već koja.

Daklem malena moja, još danas se rokni dopom i inspiracija sama dolazi, bez kucanja. To je djelomice i moj problem. Da nema ove kolumne tko zna kako bi se nosio sa svakodnevnim iskušenjima i žudnjom za dopom. Možda bi se totalno skinuo, a možda bi brijao kao nekad, svaki dan, čak i više puta dnevno. A ne ovako, malo sim, malo tam. Baš bi volio provesti istraživanje što publika misli o mom višemjesečnom potezanju konopa, o igri u kojoj nikako da netko pobijedi. Vjerojatno većinu vas nervira moje plutanje i neodlučnost, a to su mi neki već predbacivali u svojim mailovima. Zato, nemajte brige. Čini mi se da je dan našeg rastanka blizu. Dosad sam napisao otprilike sve o čemu sam htio pisati. Možda je još pokoja narko tema ostala netaknuta, pogotovo ona u kojoj bi pisao o vezi ljubavi i droge i koju se doslovce bojim načeti jer bi mi bilo jako teško razumno govoriti o tome. Tko zna što bi ispalo iz mog ludog mozga. Zato, preskočit ću tu osjetljivu temu... a možda i neću... ma nemam pojma. Ima vremena, popij ljekove.

Bar da Malena okrene ploču pa počne sa hiperprodukcijom, da se ne možemo braniti od količine teksta kojeg će nam slati, ako treba i svakodnevno. Opet mali cinizam. Ma zašto se ja uopće trudim? Ako ništa drugo, barem ću na sebe navući gnjev Maleninih bližnjih ili čak nje same pa ću se dobro zabavljati čitajući mailove u kojima će me junački ispljucati. Barem to.

U zadnje vrijeme svi su nešto osjetljivi, nitko ne da na sebe, svi su ultra ozbiljni, nema nitimalo zajebancije. Kao da sam dirnuo u osinje gnijezdo. Sve neke bolećive njuške oko mene. Kao, trebao bi imati više suosjećanja prema svojoj braći sestrama po dopu. E neće moći. Cvilite privatno, a za javnost nabacite hladnu masku, otrovnu masku, ili nasmijanu masku ako je ikako moguće. Samo nemojte dizati uzbunu na prvi znak nečijeg napada. Da vidite samo kakve ja mailove dobivam. Pa kad bi sve primao k srcu, raspao bi se u roku tjedan dana i više nikad ne bi napisao ni slova. Istina je da i ja ponekad padnem u depru i javno pravim slabića od sebe, ali vrlo brzo onoj kukavici u sebi opalim dvije po glavi. I onda okrenem topove prema ljudima čije mi misli, riječi, djela, propusti ili sama njihova pojava dižu živce. Ali to kod mene traje kratko. Ispucam se i gotovo, nema više nikakvih loših osjećaja. I tu dolazi do zajeba. Jer, što je rečeno, rečeno je. Nema natrag. Odavno sam se naučio nositi sa posljedicama svojih naizgled nesmotrenih izjava. Ništa kod mene nije slučajno, u to budite sigurni. Više se čovjek ne može niti našaliti, a kamoli napisati ono što misli. Molim vas, draga Malena i njeni bližnji, ovo prvenstveno shvatite kao zabavu, šalu, eventualno savjet, šta ti ja znam. Pa iz Bosne ste, zaboga! Valjda znate šta je to šega i šala.

Digresija: nemoj da mi sad netko od vas izvali kako sam izdao Malenu odakle je zapravo. Ona je to sama napisala u prvom javljanju.

Ma, idem leći. Opet sam zamijenio dan za noć Skoro su četiri sata ujutro, vampiri se lagano spremaju na počinak, mogao bi i ja. Prepušio sam se... ...cigareta. Šta je, mislili se da sam se prepušio trave ili pak dopa? Možda bi se od onog prvog još i mogao prepušiti (i to bi bilo užasno iskustvo u ovom životnom momentu iako bi mi koji jox hašiša, kojeg se, by the way, više nigdje ne može naći, sasvim dobro legao), ali od ovog drugog nikako. Proći će još dana i dana dok se moja nebeska tolerancija na dop smanji na razumne okvire. A to je i sve što imam. Vrijeme. Osim vremena, imam i bljutavi okus u ustima, jezik me pecka, želudac mi se nešto buni. Proklete cigarete. A ne mogu bez njih. Kad sjednem za računalo, a nemam cigareta, osjećam se impotentno. Kao da mi fali jedna ruka, pola mozga. Zapaljena cigareta mi dođe kao inspiracijsko sidro. Gledao sam previše filmova, čitao previše stripova u kojima neka faca, kuler s patinom iskustva, obavezno drži cigaretu u ruci ili mu gorući čik nonšalantno visi iz usta. A žene padaju na muževnu kombinaciju mirisa duhana i dobrog starog viskija, osnovna obilježja boemskog pisca ili privatnog detektiva. A gdje je još dvodnevna brada, podignut rever kaputa, opasno naheren šešir čija sjena prekriva pola lica i kolonjska vodica opora mirisa, riječima škrti dijalog? ON je privatni istražitelj kojeg je ONA unajmila da prati njenog nevjernog muža. Muž se, s mlađahnom plavojkom koja misli da je glumica, nakon radnog vremena valja na vodenom krevetu u svilenim plahtama motela u dijelu grada koji na zlu glasu. Fotografije koje ih pokazuju u inflagranti pozama toliko shrvaju njegovu ženu da ONA htjela-ne htjela pada u zagrljaj naizgled grubog istražitelja. Kad to sazna do ludila ljubomorni muž, dođe do svađe u kojoj obavezno netko dobije metak, najčešće draga gospođa koja primi olovo namijenjeno našem glavnom liku. Muž završi u zatvoru, žena na groblju, a detektiv nastavlja dalje s svojim mračnim životom, bogatijim za još jedno breme kratke i nesretne ljubavne afere. Zgodna plavojka i dalje glumi nemušte sporedne likove u filmovima C-produkcije, a starost dočeka u društvu desetak čupavih mačaka koje su njena jedina obitelj. Vidimo se u sljedećem broju. To su bili dani. Laku noć... dobro jutro.


Dobro jutro, rekoh. Ili dobar dan, dobro vam poslijepodne. Dan poslije, datum je 13.12.2003. Lijep, po ničemu važan datum. Napokon jedan lijep i vedar dan. Sunce je već na putu prema dolje, a ja tek bauljam kroz hodnik do kupaonice. Češkam si jaja, rukom prolazim kroz razbarušenu kosu, zatvorenih očiju pišam, klokotajući zvuk odaje da pogađam na pravo mjesto. Umivam se, mogao sam pustiti i malo topliju vodu. Ovako, stresao sam se od hladnoće, ali i dodatno probudio. Drago mi je što me ništa ne boli i što ne osjećam niti trunku ikakve neugode. Sjećam se prvih redaka moje prve kolumne posvećene otužnoj želji da se barem nisam probudio. Sad je sve drugačije. Sve je normalno, hvala Bogu. Odijevam se i izlazim na ulicu. Nije hladno pa sjedam na motor. Vozim prema centru grada, bez određenog cilja. Kazaljka ne prelazi 30km/h pa imam vremena promatrati svijet i ljude pokraj kojih prolazim. Primjećujem neke zgodne djevojke, studentice zasigurno. Osmjehujem im se, a one uzvraćaju istom mjerom. Dobro je, znači da zračim pozitivnom energijom. Ili im se sviđa moj motor? Nije ni važno. Važno je to što se osjećam zadovoljno i mirno... opaaa, zamalo sam se zabio u auto ispred! Malo manje gledati cure, više gledati gdje voziš, Max!

Sjesti ću na neko osunčano mjesto i meračiti svoju kavicu, uz nekoliko neizbježnih cigareta. Život je lijep. Heroin bez heroina. Tako željeno stanje napokon je postignuto. Može li potrajati? Može mala metafora? Osjećaj je kao da sam svo ovo vrijeme sa svojom imaginarnom suprugom pokušavao napraviti dijete iako su svi doktori specijalisti govorili da nema šanse da moja draga zanese, a upravo je danas test pokazao da je u drugom stanju. Možda će netko reći da nije kojim slučajem poštar ili vodoinstalater budući sretni otac? Ne, ne. Nema laži, nema obmane, nema umjetno stvorene sreće, samo sam ja vodio ljubav s njom. Billie Jean is only my lover... and the kid is definitly my son. Moje dijete, moja sreća, moje čisto obrijano lice i blistav osmjeh na ovaj sunčani zimski dan. Nazdravljam novom životu, visoko podižem šalicu esspresa i potežem, s ultimativnim užitkom, dim cigarete. Kao što sam nekoć povlačio dim heroina sa vruće folije.

Max, Cro Cyber Junkie, 13.12.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)