DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

34. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (14.11.2003.)

UVODNIK

SANJIVA DOLINA
(ili: kako postati trol)

Prije no što sam se odlučio na objavljivanje kolumni, Ronu sam izložio ideju o pisanju o mnogim društvenim pojavama, ali na način da pokažem kako se sve može usporediti sa heroinskim svijetom, kako je sve u životu usko povezano sa ovisnošću bilo koje vrste, uže no što to uopće možemo i zamisliti. A tako i jest ako želimo na taj način gledati na život. Ja ni ne mogu drukčije jer svakodnevno šetkam na finim granicama heroinske ovisnosti i svako malo se nagnem na jednu pa na drugu stranu. Ron se, naravno, složio samnom rekavši da je ideja super. Cijeli život je ispresjecan raznoraznim ovisnostima. Život je jedna veeeelika ovisnost. Krenimo od osnovnih bioloških potreba (zrak, voda, hrana,….), pa sve do cigareta, alkohola, ljekova, ljubavne i seksualne ovisnosti, ovisnosti o novcu i moći. I na kraju, možda najgora ovisnost, a ta je ovisnost o nečijoj milosti. Ta je u narkomanskom svijetu posebno gadna jer je dvostruka. Ovisiš o milosti dilera i o milosti inspektora iz "narkotika" koji, fala Bogu, znaju za tebe i samo je stvar njihove volje hoće li te, u najmanju ruku privesti samo na informativni razgovor, ako ne i vrebati tijekom trgovanja pa te onda uhvatiti. A tada, ako si brz progutati ćeš svoj mizerni pizić i moliti Boga da ga posereš takvog kakvog si ga i progutao, neoštećenog, a ako si smotan ili su te stvarno iznenadili onda si opet u njihovoj milosti ili nemilosti. Znači, kume, potpiši od koga si kupio robu pa te možda i pustimo da šećeš. A ako se ideš praviti faca i šutiš, ne želiš biti smrdljivi cinkaroš, onda ćeš sigurno najebati. Pa ti biraj. Milost ili nemilost. Jebena ovisnost.

Pitam se, kad se narkoman može nazvati bivšim? Koliko vremena treba proći od zadnjeg šuta? Jedino mi je jasno da je junkie bivši kad si ne dopušta nitijedan kiks nakon detoxa. A što je s onom opcijom kad se skinem, ali dop uzimam i dalje, recimo jednom mjesečno? Jesam li i onda junkie ili samo mjesečar (izvedenica od vikendaš)? Zar u tom slučaju nisam bolji od onih koji vikendare, ali nikad nisu zaglibili i ne mogu se nazvati narkomanima? Vjerojatno je stvar u tome da se takvima oprašta vikendarenje, ali meni se ne može oprostiti ni mjesečarenje. Kako to objasniti?

Glava mi puca od pitanja kako i kad ću se napokon, jednom za svagda, riješiti heroina. Zapravo, želim li uopće zauvijek reći zbogom? No dobro znam da ako se ne mislim zauvijek rastati od dopa, da ništa nisam napravio i da nema bolje budućnosti za mene. Jer, prečesto si kažem: "Pa nema veze, idemo se danas malo roknuti pa ću onda opet pauzirati neko vrijeme." I tako mjesecima briješ, misliš da si kao nešto postigao, a zapravo si i dalje njegov jebeni rob. Sumnjam da si bilo tko može predočiti kako se osjećam, mislim, tko nikad nije osjetio bilo kakvu vrstu ovisnosti i opsjednutosti. Sjedim u sobi, čist, od prevelikog mozganja počelo me boljeti tijelo. Kao da sam u krizi. Bedra me bole, listovi također, imam osjećaj da bi trebao ići u WC. Ne mogu više trpjeti buku u glavi, moram je smiriti jednim pizom. Nema drugog lijeka. A taj lijek je ujedno i moja bolest. Plešem u zatvorenom krugu.

Vraćam se u prošlost i razmatram činjenice. Prije nekih pet, šest godina bio sam u velikom emotivnom bezdanu i bio sam siguran da će se stvari popraviti, da ću opet biti jak i zdrav. A kad ono, samo sam padao i padao, sve niže i niže. Tada sam mislio da nema puno stepenica do kraja. A otkotrljao sam se ne samo nekoliko stepenica, već nekoliko katova prema dolje. I što više padam sve sam svjesniji toga da je put prema dolje beskrajan. Uvijek možeš niže. I svaki poraz vodi u novi poraz. Dok svaka pobjeda ne vodi nužno u novu pobjedu.
Toliko se trudim izbjeći samosažaljenje jer znam da je gadljivo čitati kuknjavu jednog narko slabića, ali izgleda da sam takav po prirodi. Protiv svoje prirode ne možeš. Dobro, možda i možeš, ali samo u slučaju kad si stvarno jak. A mene je heroin toliko oštetio da nema šanse da pronađem snagu u sebi. Ja jednostavno nisam taj. Skakućem po malom terenu čije sam granice sam odredio. Neurotično jurcam ko mala bezglava životinjica, tražim psihološko olakšanje, dopuštenje da napustim ovaj kurvin pir koji traje i traje. Ko u paklu. Vječnost je jedini izbor. Toliko asocijacija, slika, smrdljivih poredbi.


Nalazim se na strmoj padini, sjedim na zaravnjenom dijelu jednog usjeka u vlažnoj zemlji. Pogled mi puca prema dolje, na maglovitu dolinu. Iako je vidljivost smanjena, sve oko mene je mutno, ipak vidim što se dolje događa. Gomila malih ljudi čudna izgleda kreće se po dnu doline. Onako izdaleka, izgledaju mi kao dvonožni dlakavi mravi. Nervozno trčkaraju, glavinjaju poput lutaka marioneta, razgovaraju jedni s drugima. Većina njih viče i svađa se, a samo rijetki zagrljeni sjede na tlu i kao da spavaju. Ali ne spavaju. Oni samo hiberniraju dok heroin djeluje na njihove živčane završetke, koriste predah između dvije krize, između dva pakla. Malo sam bolje pogledao troje od tih mnogobrojnih bića koja smireno gledaju pred sebe, bez itijedne riječi. Oblaci magle, kao šećerna vata prolazili su nad dolinom povremeno mi zaklanjajući pogled. Troje junkija su i dalje hibernirali, kao mali trolovi.
Nakon nekoliko sati trolovi su se počeli mrdati. Uskoro su svo troje ustali i svatko je krenuo na svoju stranu ne pozdravivši se. Počela je potraga. Slike su se počele izmjenjivati brzinom većom od uobičajene, kao na ubrzanoj video snimci. Trčkarali su jedni prema drugima, galameći su se sudarali, potezali se za kose, neki su se i tukli. Teško mi je bilo pratiti sve to. Zatvorio sam oči, osjetio sam nekakav topli ugodan udarac i izgleda da sam zaspao. Kad sam ih, nakon neodređenog vremena otvorio, shvatio sam da se više ne nalazim na starom mjestu, već da sam pao na nižu razinu, u isti usjek kao i onaj u kojem sam prije bio. Ali još uvijek sam bio iznad oblaka magle. Ne gledajući, rukama sam opipao na čemu to sjedim i osjetio hladnu kamenu ploču. Iako sam osjećao neugodu, nisam smogao snage ustati. U dolini se i dalje odigravao nepromijenjen igrokaz. Ljudići, ti mali trolovi su i dalje bezglavo jurcali, napadno gestikulirali. Nisam ih mogao čuti, ali na njihovim licima sam vidio kako razjapljuju usta, očito vičući jedni na druge, širom otvorenih paničnih očiju. I samo poneki su sjedili ili ležali na zemlji, ne pokazujući znakove života. Ali i oni bi se nakon nekog vremena probudili i počeli se neugodno ponašati. No, uvijek bi se događala jedna te ista stvar. Svi bi se u jednom momentu, nakon svađe, poveselili i zagrlili, a tada bi se spustili na tlo i naglo se smirili. I to je bio taj zatvoreni krug predvidljivog ponašanja.
Prvi put da sam podigao pogled prema suprotnoj strani padine i primjetio da svud okolo ima bezbroj usjeka poput mojeg i da su svi napučeni ljudima. Okrenuo sam se i još više podigao pogled. Mogao sam jasno vidjeti da i iznad mene ima još usjeka i još ljudi u njima, sve do vrha padine. Odoka sam procijenio da se moj usjek nalazi bliže dnu nego vrhu padine. Uočio sam jednu stvar koja me je prenerazila do te mjere da sam se počeo tresti od užasa. Što su se nalazili bliže dnu doline, ljudi su sve više ličili na trolove. Zapitao sam se na što ja ličim u ovom trenutku? Jesam li sličniji čovjeku ili trolu?
Svi ljudi, čudna bića, polutrolovi većinom su gledali prema dolje. Samo rijetki su gledali prema gore. Neki su čak i pokušavali izlaziti iz svojih usjeka i batrgajući, penjati se prema izlazu. Ali većina takvih hrabrih duša padala je natrag, uz odrone kamenja i hladne vlažne zemlje, ponajviše zbog žurbe i neopreza. Neki bi imali sreću da ih gravitacija vrati u prvotni usjek, a neki bi pali čak za nekoliko razina niže i odmah se, još u letu pretvarali u bića sve sličnija malim ružnim.trolovima. Takvi više nisu gledali prema gore, a kamoli da su ponovo pokušavali popeti se natrag. I ja sam odlučio pokušati znajući kolika mi opasnost prijeti. Izišao sam iz svoje neudobne lože i krenuo prema gore. Prvo što me dočekalo bio je udar hladnog vjetra koji mi je mrsio kosu i račune. Prokleo sam ga i nastavio dalje. Napredovao sam u tom svom freeclimbingu, ali bez sigurnosnih užadi. Često bi znao stati na neki nestabilan kamen koji bi pod mojom težinom izletio iz svog ležišta i otkotrljao se u dubinu. Tada bi odozdo začuo potmule psovke, valjda nekog, već dobrano dlakavog i ružnog nesretnika koji se također ohrabrio i krenuo prema gore, jedva izbjegavši ubojiti kamen. Ali nisam gledao prema dolje, nisam smio. Pripazio sam da i meni na glavu ne aterira kakva stijena. Sve sam više gledao prema gore i bivao sve zadovoljniji jer sam vidno napredovao. Ali u isto vrijeme sam bio na životinjskom oprezu jer bi me samo jedan pogrešni korak mogao baciti u dubinu, na početni položaj, ako ne i dublje, skroz na dno doline, u društvo nervoznih trolova. S vremena na vrijeme došao bi do ponekog usjeka u kojem bi se malo odmorio i iz kojeg bi opet promatrao događanja u dolini i u ostalim skloništima. Interesantno, ali u koji god bi usjek ušao, svaki je bio pust, nikoga nije bilo u njima. A kad bi pogledao oko sebe, u svakom od njih bi vidio ljude, u svakom osim mom. Mora da se radilo o paralelnim stvarnostima i nikad se u istoj udubini nisu mogle nalaziti dvije osobe. No, ne želim razbijati glavu s tim problemom jer to i nije neki problem. Iako, ponekad bi stvarno želio porazgovarati s nekim tko je u istoj situaciji kao i ja. Vjerojatno su stvari tako posložene da se svatko mora boriti sam za sebe iako ima gomila nas istih izgubljenih duša u toj rupetini, duša koje se panično trude da ne završe na dnu doline i postanu trolovi.
Ovu priču ne mogu završiti jer moje penjanje još uvijek traje.


Heroin je tako savršena stvar. A kad ga nema, sve te boli. Prije, dok nisam znao za analgetske učinke heroina nosio sam se sa bilo kakvom neugodom ne znajući da postoji instant lijek za svaku bol, bila ona fizička ili psihička. No s vremenom, toliko sam se navikao na savršenstvo postojanja kad si na dopu tako da mi smeta bilo kakvo drugo stanje. Heroin odstranjuje bol. A kad heroina nema, onda tijelo samo proizvodi bol. I u toj točki dolazi do sranja. Budući da znaš koji je trenutni izlaz iz lošeg stanja, posižeš za njim, bez razmišljanja. Bol nestaje u roku samo par minuta, dobijaš skupo plaćeni predah između dvije krize. I što dulje održavaš taj način i tempo uništavanja boli, kasnije je bol sve izraženija. I to dobro znaš, ali ne možeš si pomoći. Zatvaraš začarani krug koji izgleda poput atletske staze. Ponekad si prisiljen razbiti krug i izići iz njega, ali ne treba ti puno vremena da se opet vratiš na stazu, na stari dobri sivo-žuto-smeđi tartan. Praviš krugove, vrtiš se ko budala, danima, tjednima, mjesecima…pa i godinama. Mrziš i sebe i heroin, ali ako postoji mržnja onda postoji i ljubav. Vaga je većinu vremena nagnuta na stranu ljubavi. Jer, da nije, ne bi bilo ni ovisnosti. Sve znam, a opet, ništa ne znam. Heroin me oglupio i pretvorio u bubu bez zrna mozga. Samo radim sranja sebi i drugima. Ma da mi je nekako izmijeniti ovo distorzirano stanje svijesti. Kažu da je terapija Ibogainom prava stvar za to. Navodno, nakon tretmana se osjećaš kao da ti je netko resetirao mozak i krećeš ispočetka, čistih emocionalnih ladica. Iako znam da Ibogain nije čarobni štapić koji će jednim potezom izbrisati sve gluposti koje sam si napravio tijekom nekoliko godina, ipak treba od nečega krenuti. Treba mijenjati navike, treba mijenjati sve ono loše što se nakupljalo godinama poput smrdljivog mulja, ali vrata su otvorena i to je najvažnije (posljednjih nekoliko rečenica sam parafrazirao iz priče Ibogain-Dop Killer objavljene na ovim stranicama u svibnju; autor je nepoznat pa je i njegova daljnja sudbina, a tako i učinkovitost Ibogaina nejasna). Već sam prije rekao da ću se uputiti negdje ne sjever, u neki Iboga-centar pa kud puklo da puklo. Tretman je skup, ali tko god je probao, rekao je da je vrijedilo svakog zlatnika. Nema mi druge nego prepustiti se u ruke šamana i otploviti u dubine svijesti i podsvijesti. Siguran sam da ću tamo pronaći razloge zbog kojih se drogiram i što je još važnije, čvrste razloge da zauvijek prekinem sa ovisnošću o heroinu, zapravo, ovisnošću o bilo čemu. I cigarete su tihi ubojica, a i o njima sam ovisan. Ne mogu si dočarati osjećaj kako je to kad si slobodan u duhu, kad ti je otvoren horizont novog svijeta i života. Volio bih kad bi se mogao vratiti nekoliko godina unatrag, u vrijeme kad sam još bio heroinski gušter. Postavlja se pitanje zašto se ne želim vratiti u doba prije nego sam uopće kušao heroin. E pa zato. Zato jer sam još uvijek zaljubljena budala i smatram da vrijedi probati heroin, makar samo jednom. Ja sam kao naivna cura koja još uvijek vjeruje u ljubav, čak i nakon što ju je nekoliko puta premlatio njen dečko i ne može se zauvijek odlijepiti od njega iako i sama dobro zna koliko je ta veza ubitačna i odavno osuđena na propast.

Posljednjih mjeseci sam, da budem iskren, slobodan od fizičke ovisnosti, ali psiha mi i dalje vapi za bilo čime što će mi ubiti zle demone u glavi, a heroin je najbolji ubojica svih bedova. E pa te ovisnosti se moram riješiti jer ako ona i dalje živi znači da nisam ništa napravio. Samo se i dalje mučim, još uvijek sam heroinski zarobljenik. Još mi je i gore nego kad sam se svakodnevno rokao. Problem je i taj što sam financijski čvršći. To je tek pokora. Kad imaš novaca, a znaš da ne postoji ništa jače od heroina što bi ti olakšalo mentalnu muku. A ne smiješ ga uzeti. Pokušavaš sa zamjenskim opijatima, s alkoholom, sa travom, ali ti amateri među drogama nisu ni do koljena caru, heroinu. Onaj detaljno opisani, iz kolumne Tour de Folija, izlet sa dopom mi je samo dokazao da je dop najjači, daleko jači od mene i bilo čega drugog na ovom svijetu. Pravi je pitbull. Kad zagrize, ne pušta.

I dalje dobijam mail-ove u stilu: "baš nam je drago što si se donekle izvukao", pa onda: "kolumne su ti u zadnje vrijeme puno zdravije i veselije", ili na primjer: "u početku nismo čak ni vjerovali da se možeš izvući, ali samo nastavi tako, volimo te".
Hvala vam, stvarno vam iz sveg srca zahvaljujem. Ali ja opet padam, gubim ravnotežu. Što je sad? Jesen, zima možda? Ljuljam se kao odvezani brod na valovitom moru. Bez posade plovim kud me more odnese. Samo da me opet na baci na oštre stijene. Zar da sve ovo dosad bude uzaludno? Ne bih se iznenadio da opet generalno posrnem. I u drugim stvarima u životu sam padao po nekoliko puta i opet se dizao. Ali heroin je nešto drugo. To je stoput teže od dosadašnjih problema koji su me zakačili. Folije, folije amo, jer utjehe nema u ničemu drugom!

Ljudi! Pomagajte! Gubim se!

Max, Cro Cyber Junkie, 14.11.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 32, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)