DNEVNIK
NARKOMANA
(DETOX ONLINE)
33. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (8.11.2003.)
HORROR MJESECA STUDENOG
Fali
mi ljeto. Mogu slobodno reći da je ovo povijesni trenutak jer sam prvi
put u životu izrekao tu rečenicu. Gledam kroz mutni prozor, vani je prolom
oblaka. Grmi i sijeva na sve strane, kiša pljušti, nebo se sastavilo sa
zemljom. Sumrak je iako nema ni da je prošlo petnaest minuta od 14h. Čekam
novo ljeto. Kako ubiti ovu prokletu zimu? Ovo je prvi put da se plašim
zime. Odvratna je. Što činiti sljedećih nekoliko mjeseci? Kako se otrgnuti
vječnoj želji da dopom skratim kratke sive dane i beskrajne mutne noći?
Imam neke ideje kako zaokupirati mozak drugim, nekim kreatvnijim stvarima,
ali to mi nije dovoljno. Nije mi bilo dovoljno ni prijašnjih zima, kako
li će tek biti dovoljno ove zime kad sam svakom godinom sve slabiji i
sve podložniji vlastitom kukavičluku i slabosti? Potežem teški dim cigarete,
a sanjarim da ganjam zmaja, tu predivnu mističnu životinju koja me bar
na neko vrijeme odvodi u svoj lijepi svijet u kojem nema briga ni boli.
Kiša mi smeta, ne mogu jasno gledati kroz tvrde kapi što mi tuku lice,
probijaju mi kroz odjeću do gole kože, mrznu i ono malo topline koja mi
ne dopušta da se vratim u sigurno okrilje heroina, koja me podsjeća da
ima i nečeg boljeg na ovom grbavom putu ispred mene.
Kažu da je netko
izmjerio težinu duše. Po toj informaciji, duša je teška oko dva grama.
Ne želim se izjašnjavati vjerujem li ja u taj podatak, a još manje želim
ulaziti u to na koji se, bogamu poljubim, način uopće može izmjeriti nešto
tako nedređeno, nejasno i neopipljivo. Tko li to izmjerio? Je li taj netko
imao digitalnu vagu kao što je imaju mnogi dileri i dilerčići? A kad tako
pogledaš, onda je mnogima junkijima duša i lakša od dva grama. Mnogi bi
je prodali za puno manje od te težine. Duša=dva jebena grama. Koliko je
to novaca? Manje od 1000kn. Tuga i žalost. Najvjerojatnije je bilo tako
da su nekog izmjerili netom prije smrti i onda pogledali koliko je pokojnik
težak samo sekundu nakon što je izdahnuo. Može biti, može biti.
Neku večer me zvao Frks, jedan od dugogodišnjih prijatelja. Frendovi smo
bili i davno prije nego što smo se, doduše odvojeno, počeli igrati heroinom.
Ubrzo smo obojica shvatili da jedan od drugog krijemo ono što je tako
očito pa smo spojili ugodno s korisnim i skompali se. Često smo znali
udruživati novčane snage i skupa kupovati dop. Na taj način nam se proširio
krug djelovanja jer je svaki imao neke svoje sheme i dilere pa kad se
sve to iskombiniralo počeo je pravi raspašoj, skoro nikad nismo ostali
suhi. To je bilo još prije tri godine. Kasnije je Frks preselio u Zagreb,
a ja sam ostao u ovom šugavom gradu. Ponekad bi se čuli telefonski, a
kad bi došao u posjet obavezno bi me nazvao da ga povežem s nekim od ovdašnjih
dilera. Ili, još bolje, donio bi sa sobom nešto robe pa bi se počastili.
Bila bi ugodna promjena okusiti neki novi, drukčiji, i u pravilu kvalitetniji
dop. Frks se u metropoli opako se navukao na dop. Imao je dobro plaćen
posao, ali i uz dobru plaću svejedno je upao u velike dugove iz kojih
nije bilo izlaza. Trošio je i po 500kn, dakle gram, dnevno. Da bi sve
bilo još gore (ali i na neki način bolje) prošle je zime upao u neugodnu
situaciju jer ga je negdje u Trnskom uhvatila policija sa sramotnih 100mg
dopa. Imao je dobrog odvjetnika pa se izvukao samo s novčanom kaznom.
No, posljedice su bile takve da je loša vijest neminovno došla i do njegovih
roditelja koji su relativno dobro podnijeli sinovljevo moralno posrnuće.
Nakon toga, vratio se doma, nije ga se mjesecima moglo ni čuti ni vidjeti.
Uspio se skinuti. Dugo nismo imali nikakve kontakte iako živi blizu mene,
na samo nekoliko stotina metara zračne linije. I tako, zove on, a nismo
se čuli mjesecima, i pita me hoću li ići u kino s njim. Skoro da nisam
pao na guzicu od čuđenja. Pitao sam ga pa koji film idemo gledati jer
zbog šoka nisam imao dovoljno pameti da ga pitam neko logičnije pitanje,
na primjer, kako je, gdje se krio proteklih mjeseci, je li čist, što radi
u životu? Odgovorio je da nema pojma koji film igra i da nije ni važno.
Onda mi je sinulo da možda ta spika nije paravan za neko novo drogiranje
jer mora da su naš razgovor slušali njegovi roditelji. Pitao sam ga je
li on to misli ozbiljno ili ima na umu neke druge, one stvari? Frks je
sasvim trezveno odgovorio da stvarno misli ozbiljno i da mu dop nije ni
na kraj pameti. Ja sam se i dalje križao u sebi ne vjerujući svojim ušima.
Sve mi je zvučalo kao da se nalazim u zoni sumraka. Bio sam nešto zauzet
pa sam mu rekao da mu ne mogu praviti društvo. On je na to rekao da nema
veze i da ćemo se čuti neki drugi dan. Totalni apsurd od situacije. Ostao
sam tako začuđen jedno pola minute, a onda se vratio u stvarnost, ništa
pametniji. Uhvatila me neka tiha jeza. Imao sam osjećaj da će me uskoro
netko nazvati i obavijestiti da je danas poginuo Frks. A ja ću upitati
kad se to dogodilo i saznati da je poginuo pet minuta prije no što me
zvao da skupa idemo u kino. Brrrrh.
Zima mi nekako uvijek
posjeduje primjesu horora, posebice studeni ili siječanj. Veljača je također
neodređeno, sumnjivo razdoblje. Dok, prosinac spašava blagdanski ugođaj.
Uvijek se veselim blagadanima, ma u kakvoj životno teškoj situaciji bio.
I kad je ružno, ona šarena svjetla daju dojam da nije toliko teško. Klinci,
ti mali razbojnici već su se naoružali petardama i ostalom pirotehnikom
pa plaše pošten svijet, a pokoji umirovljenik slabijeg srca zna omrknuti
i prije vremena ako mu neka bombica pukne pod nogama. Mi preživjeli, mi
se oštrimo, spremamo za višednevna tulumarenja, a kad kurvin pir završi…onda
se čini da je sve bilo tako nepotrebno i bezveze. Novčanik nam, kao bezuba
usta umnog bolesnika zjapi prazan, šarena svjetla se pogase, a lijepe
prodavačice sa stakala izloga pobrišu umjetni snijeg. U mom gradu se,
glede blagdanskih dekoracija, već godinama ništa ne mijenja. Gradski oci
samo promijene onaj zadnji broj na svijetlećim reklamama i to je to. I
toliko su aljkavi da to igleda otprilike ovako: Sretna Nova 2004. ! Niti
da stave isti font na tu otužnu četvorku! Ali nas male obične ljude i
to malo zadovoljava i čini nas makar prividno sretnima. Uh kako mrzim
taj izraz "mali, običan čovjek". Što to znači? Da su oni drugi
"veliki, neobični ljudi"? Zar su oni važniji od nas? Po čemu
su oni bitniji? Ja za sebe nikad neću reći da sam običan mali čovjek koji
ovisi o kapricama onih velikih iako to i može biti istina. Ta glupa razlika
dolazi do izražaja pogotovo sad, u doba izbora. Nastojim izbjegavati simptome
predizborne utrke (iako nisam apolitičan), ali ne uspijeva mi. Gdje god
se okreneš, sa jumbo-plakata vidiš iskeženo lice nekog potrošenog političara,
na TV-u istog tog kako pljuca po suparnicima a o programu svoje stranke
ne kaže skoro ništa. A i što uopće može reći? Sve je to već toliko puta
prožavakano da znamo napamet što će pojedini "veliki i važni čovjek"
izreći, a kasnije se praviti da nikad to nije obećao ili se u najmanju
ruku javljati za ispravak netočnog navoda. U tiskovinama ista priča. Nikad
dosad nismo imali toliko prljavog rublja na javnim sušilima. Iako smo
tek odškrinuli vrata demokracije (a ponekad ih europski propuh zalupi
pa nas opale po nosu) čini mi se da smo se već umorili od nje. Ili jednostavno
nismo sposobni vladati vlastitom državom pa je bolje da se prodamo dok
još imamo što za prodati. No što god se dogodilo, tko god pobijedio, malom
običnom čovjeku će uvijek biti isto. Loše.
Stvarno nemam više što dodati predizbornoj utrci jer sve ono što ja mislim
već je napisao kolega XXX, kao da mi je pročitao misli. Slažemo se skoro
u svim pogledima na cirkus koji je već odavno počeo. Novu političku situaciju
ću samo malo prokomentirati nakon rezultata izbora, a možda ni tada. Ovisi
kako se budem osjećao u datom momentu. A hoću li izići na izbore? Pobijediti
ću lijenost i prošetati guzicu u to značajno nedjeljno popodne iako nemam
pojma što ću zaokružiti na listiću, kome ću dati svoj glas, glas malog
običnog čovjeka. E pa sve te glavešine mogu popušiti ovom malom običnom
čovjeku jer nitko od njih ne zaslužuje uopće biti na listama, a kamoli
preći izborni prag ili, ne želim psovati, vladati ovom izmučenom zemljom.
I da, šlag na kraju.
Pade 21 ipo kilogram heroina na istočnoj granici. Neka dva Bugara su bila
dovoljno glupa da ga drže u paktregeru, ko da voze svinjsku polovicu.
Pa i svinju bi bolje sakrili. Nije mi jasno gdje im je pamet bila. Mada,
vjerojatno bi momci pali i da su dop sakrili u neki skriveni pretinac,
u motor ili u rezervoar. Mora da je mjesecima nadziran taj koridor i naši
DEA momci su samo čekali pravi moment, pravu, "debelu" pošiljku.
Ništa to nije slučajno. A ako jest, onda je to stvarno vrhunski bingo
koji se običnom carinarniku događa jednom u životu. Teta u dnevniku je
rekla da je dop 40%-tne čistoće, vrijedan nekih pola milijuna eura te
da se ulična vrijednost mjeri u milijunima istih. Sigurnim glasom bez
zrna promjene intonacije, kao da se radi o suhoj grani posječenog bora,
objavila je da će navedena količina skupocjenog praha biti uništena, spaljena.
Nisam baš siguran u to. Moguće je i to da na dnu navodno užarene visoke
peći čeka stari dobri Živko (svaka sličnost sa stvarnim osobama je nenamjerna)
čiji je posao da hvata i na drugu stranu slaže "spaljenu" drogu.
A u slučaju da stvarno spaljuju taj dop, već vidim nekoliko junkija kako
se penju na dimnjak i sjedaju ko svrake na njegov rub, odvaljujući se
oblacima dima vrhunskog dopa. To bi bilo takvo puknuće da se zasigurno
ne bi mogli sami vratiti na zemlju pa bi ih morali spašavati vatrogasci.
Ili bi jednostavno opali na tlo, bez ičijeg sažaljenja. No, do besvjesti
drogiranim ljudskim svrakama bilo bi sasvim svejedno. Otišli bi kao najsretniji,
bolje rečeno najtupljih osjećaja, ljudi na svijetu. Pa zar nije najveća
sreća biti neosjetljiv na nesreću? Samo da se zna, ovu izreku sam ja izmislio.
I to upravo sad, na licu mjesta, bez predumišljaja.
Subota je a ja sjedim
doma bez želje za nekakvim izlaskom i provodom dostojnim momka mojih godina.
Pravi zajeb su ove moje godine. Ne mogu se više bezglavo opijati po zadimljenim
kafićima i tumarati po ulicama, pijano blanjati zidove na putu do kuće,
a na kraju sve začiniti jadnim pokušajima da zaspem s jednim okom otvorenim
zbog alkoholnog vrtuljka. S druge strane, nemam novaca ni pravog društva
za kakve fine zabavice, večere ili opet pijane noći, ali da je sve na
nekom više nivou. No ako pričamo o pijanstvima, svako je na isti način
degutantno, bilo da se oblijem Dom Perignon-om ili jeftinim vinom iz obližnje
točionice. Da nikad nisam upoznao kokain i heroin, sigurno bi mi alkohol
i pokoji dim jointa bili više nego dovoljni da ispune martinjsku večer
poput ove. Ovako, sve to mi djeluje tako prljavo i nedovoljno šik. Već
odavno brijem po puno žešćem meniju. Ali ne večeras. No, budimo iskreni,
nisu moje godine krive što sam tulumarski impotentan. Krive su upravo
one stvari zbog kojih mi se obična, zdravonarodska alkoholna zabava čini
neprivlačna i dosadna. Kušao sam hranu bogova pa više ne pristajem ninašta
manje. E jebi ga, Max. Zbog svoje lakomislenosti si popušio i ono što
nisi trebao popušiti. Mogu samo reći: "Nema veze, sutra je novi dan".
A večeras ću se zavaliti ispred TV-a, na Novoj pogledati onih desetak
mlađahnih pjevačkih talenata što su prošli kroz usko sito stručnog mišljenja
i televotinga, a daljnji tijek moje tople televizijske, muške verzije
Bridget Jones večeri, prepustiti ću slučaju. E pa nek' mi je sa srećom.
Sutra je stvarno novi dan.
Max, Cro Cyber Junkie, 8.11.2003.
ARHIVA KOLUMNI:
UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.
JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.
PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.
TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.
NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003
IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.
LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.
ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.
ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.
VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.
MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.
VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.
SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.
X, kolumna no. 19, 25.7.2003.
NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.
HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.
RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.
OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.
NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.
KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.
THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.
KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.
NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.
IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.
NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.
SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.
BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.
PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.
PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.
REZIME,
kolumna
no. 3, 25.2.2003.
SUSRET
PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003.
(postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA,
kolumna
no. 1, 13.2.2003.
(postavljeno
17.2.2003.)