DNEVNIK NARKOMANA

(DETOX ONLINE)

35. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (00.00.2003.)

UVODNIK

AL ALLELE

Jeste li sujevjerni? Ja nisam, ali ispričat ću vam jednu priču čija je poanta da sam u jednom životnom trenutku trebao biti. Jer, možda bi na vrijeme primjetio brzi vlak koji mi je prijeteći jurio ususret, a na čelu crne zlokobne lokomotive jasno su se mogla vidjeti velika slova. Pisalo je HŽ. Nije hrvatska željeznica već heroinska. I možda bi drukčije odigrao partiju pokera koja još uvijek traje iako sam izgubio skoro sve što sam imao. Popušio sam pare, prokockao njivu i salaš, skinulo me dogola, a kako bi to još ljepše rekao Đoka Balašević, izgubio sam crnog konja, tabakeru, štap i sat.

Bilo je proljeće, predivan dan od kojeg je prošlo skoro sedam godina. Rajsku bešumnost predivnog subotnjeg popodneva poremetila je nervozna zvonjava telefona. Javio sam se, a s druge je strane linije bila Željka, jedna moja davna prijateljica. Željka je draga cura, mlađa od mene nekoliko godina. Odavno se već ne družimo jer su nam se putevi razišli, ali tada smo bili dosta bliski. Po njenom ozbiljnom glasu shvatio sam da je riječ o nečemu važnom. Zahtijevala je da se odmah nađemo. Nije mi se baš dalo izlaziti iz kuće jer sam tek došao doma sa tradicionalne kavice, ali nešto mi je govorilo da bi je trebao poslušati jer njen zahtjev nije bio tako uobičajen. Ubrzo smo se našli u parku, u centru grada. Sjeli smo na klupu i tada mi je rekla nešto što me ni najmanje nije zabrinulo jer sam mislio da sam cijepljen od mnogih opasnih i neugodnih stvari koje se čovjeku znaju desiti. Iz džepa je izvadila čudan predmet kocakstog oblika koji je bio okamina morskog raka zarobljenog u komadu žute, poluprozirne kamene soli. Rekla je da je taj predmet star više od stotinu godina i da je pripadao njenoj baki. Stavila mi je sasušenog raka na dlan i prošaptala da mi ga poklanja. Još uvijek mi nije bilo jasno zašto mi poklanja predmet tako velike sentimentalne vrijednosti. I tada mi je rekla slijedeće. Tog je dana razgovarala s jednim čovjekom koji se inače bavi proricanjem sudbine. I taj je čovjek rekao, kad je u njenoj kući vidio moju sliku, da ću u budućnosti imati velikih problema sa drogom. Ja sam se samo nasmijao na tu tvrdnju jer sam bio uvjeren da me nešto takvo ne može zadesiti. Tada sam imao već 21-u godinu i odradio sam najveći dio mladenačkog ludovanja. Istina da u to doba još nisam ni vidio heroin uživo, kamoli da sam ga probao, a nije me ni privlačio. Sad mi je jasno da me nije privlačio samo iz razloga jer ga nisam probao. Željki sam rekao da ne vjerujem u tu priču i da je moguće da je tip neki folirant kakvih ima u tom miljeu koliko ti duša želi. I inače nisam previše vjerovao u bilo kakve stvari koje su izvan znanstveno utemeljenih metoda. A ona mi je na to rekla da je čovjek, kad je vidio moju sliku rekao da imam crvenu kosu iako je fotka bila crno-bijela. I jebote, pogodio je! Na to sam odgovorio da postoji mogućnost da me je možda vidio negdje ne ulici, a ona mi je uzvratila da je on stari prijatelj njenog oca i tek je taj dan doputovao iz Amerike gdje je živio zadnjih deset godina, a u Hrvatskoj je zadnji put bio prije tri godine. Dakle, daleko prije no što sam počeo bojati kosu. Željka ga je pitala može li mi kako pomoći, a on joj je rekao da bi mi trebala pokloniti neki predmet velike sentimentalne vrijednosti. Ona mu je odmah donijela stogodišnju okaminu raka u kamenoj soli i čovjek je rekao da je to dobar talisman. Prihvatio sam njen poklon i otišao doma. Ubrzo sam zaboravio razgovor sa Željkom. Sjetio sam ga se prekasno, tek prije pola godine, kad sam slučajno, spremajući ormar, naišao na amajliju koju mi je poklonila prije više od šest godina. Prekasno. Upravo u ruci držim taj predmet koji me je trebao čuvati od opasnosti heroina, gledam ga i pitam se bi li sve bilo drugačije da kojim slučajem nisam zaboravio na neugodno proročanstvo? Možemo na to gledati i s druge strane, u stilu da bi možda sve bilo užasnije no što jest, možda mi je heroin bio suđen i ovako i onako, a talisman me je štitio od puno gore verzije narkomanskog života. Možda bi, da nije bilo Željke, njenog vrača i raka u kamenoj soli, završio u vječnim lovištima. Kroz zrak moje sobe povlači se, poput dima cigarete, ono vječno pitanje: "What if?".

Ron i ja smo oduvijek brijali na drogu iako smo relativno kasno ostvarili svoje "snove". I čini mi se da nam je bilo suđeno da se navučemo na dop. Možda smo genetski predodređeni za ovisnost o opijatima. Vjerojatno obojica posjedujemo opskurni, još nedovoljno poznat AL ALLELE gen. Sjećam se, još u prvom srednje (a to je bilo stvarno davno, 1991.-e) znali smo mrviti neke bijele bombone i u školi, ispod klupe ih šmrkati praveći se da šmrčemo koku. Onda bi teturali po razredu i preklapali očima praveći se da smo se pukli ko životinje. A nismo imali pojma o ničemu. Ostali učenici su nas gledali sa strahom iako nismo bili nitimalo opasni. Uskoro su na dnevni red došle tablete i to je bio početak nereda koji još uvijek traje. Znali bi čvaknuti po nekoliko tableta (apaurina, artana, oxazepama) i zalijevati ih alkoholom. Nekih se noći uopće ne sjećam jer sam podosta puta doživio totalne blackout-e. Imali smo u razredu prijatelja čija je majka radila na psihijatriji pa je imao pristup raznim drogama jer je ona nesmotreno, iz tko zna kojeg razloga, čak i doma donosila neke ljekove. Taj frend je, između ostalih lako-teških droga, također završio na heroinu. Ali to su bili dani ludila. Bili smo besmrtni i jaki. Svaki je vikend bio kao slavlje za Novu godinu. I što je najinteresantnije, u nedjelju bi se budio bez problema, bez mučnina i glavobolja, bio bi ko nov. Da mi je sad tako lako podnositi posljedice tulumarenja. Život nam je bio tako dobar. Širom otvorenih očiju otkrivali smo novi svijet. Sve je bilo tako uzbudljivo. A mene već odavno malo toga može iznenaditi i uzbuditi. Valjda to tako mora biti. Često se družim sa ljudima koji su nekoliko godina mlađi od mene. I lako mogu vidjeti kako im nije jasna moja ozbiljnost koja bi se slobodno mogla nazvati i svojim pravim imenom. Depresija. Čini mi se kao da imam barem dvadeset godina više. I ne mogu protiv toga. Trudim se biti veseliji, na drugačiji način doživljavati život, ali ne ide mi. To moje nenarkomansko društvo sigurno misli da sam u kurcu (kao što i jesam), ali ne znaju što je pravi razlog mojoj pretjeranoj ozbiljnosti i počesto bezvoljnosti. Misle da je to neka moja furka. A ja im ne mogu dočarati samog sebe kakav sam bio prije i glupo mi je govoriti im o sebi kao o osobi kakvu nikad nisu upoznali jer su zakasnili nekoliko godina. Niti im mogu priznati zašto sam takav, zašto počesto neobjašnjivo nestajem, dižem se sa stola nakon iznenandnog telefonskog poziva i petnaest minuta kasnije vraćam se u ljepšem raspoloženju, bolje rečeno aktivniji i normalniji. Moje raspoloženje varira od turobnog do euforičnog, ma koliko se ja trudio održavati neki razuman oblik ponašanja. Osjećam se tako jebeno star. I čak sam svojim ponašanjem, nesvjesno uspio stvoriti, zadobiti neku čudnu vrst njihova poštovanja. A to poštovanje sam dobio i od starijih od sebe. Kao da sam se pretvorio u neku drugu osobu, nekog tko nisam ja. Možda ove moje rečenice djeluju nepovezano i nezgrapno jer mi je jako teško sebi, a i drugima objasniti te pojave. Radi se o golom, teško izrecivom osjećaju. Stojim kao stup pokraj prometne ceste, ljudi se redaju, prolaze, a ja…ja ne mrdam, hladno općim s njima, to nisam ja. Ljepota je u tome što mogu biti što god želim, mogu izreći što god mislim, bez posljedica, a baš to me čini nedodirljivim, poštovanim. Odmak od vlastite stvarnosti i osobnosti za koju više ne znam kakva je, to je ono što me štiti od svih nevolja. Da bi sve bilo još smiješnije i apsurdnije, sve se dogodilo skoro bez mog znanja, slučajno. A povratak među obične ljude, smrtnike, stravično me plaši. I ne znam želim li se vratiti. Znam kakav sam bio prije ove dugogodišnje epizode i ne vjerujem da opet želim biti onaj stari, onaj plašljivi Max, nesiguran u sebe i u ostatak svijeta koji sam doživljavao kao neprijateljsko mjesto u kojem se moraš toliko dokazivati, u kojem možeš toliko toga izgubiti. Zato, živim kao ledena santa jer tako je sigurnije. Definitvno je sigurnije. Živim a ne živim. Hoće li mi biti žao ako nastavim ovim putem, hoću li propustiti ono što se pravim životom zove? Već sam puno toga propustio i sva sreća da ne znam što mi je točno izmaklo. Jer da znam, sigurno bi se ubio, bilo zapravo ili samo metaforički. Svejedno.

Eto, još jednom sam vas počastio psihoanalitičkom kolumnom iako takve najviše mrzim, uopće ih ne želim pisati. Ali s vremena na vrijeme osjetim strašan poriv da legnem na masivan kožni kauč i imaginarnome psihiću ispričam ono što me tišti. A kad uhvatim čvrstu nit vlastitih misli onda moram to isfurati do kraja, kao maloprije. Najveća mi je želja i izazov upoznati samog sebe, predvidjeti ponašanje koje me može dovesti i odvesti u propast. Svakim danom naučim nešto novo, a kad to stavim i na papir onda mi je puno toga jasnije. Oprostite mi još jednom. Ali ima i onih kojima se ne trebam ispričavati jer sam napisao ono što čuči i u njihovim glavama samo što to nisu dosad znali pretočiti u riječi. Pritom ne želim reći da su ti ljudi glupi već samo nikad nisu, tijekom životne strke, stigli zastati, razlučiti bitno od nebitnog i uočiti onu smrdljivu klicu problema. Za sve treba vremena. I sami vidite da sam ovo napisao tek sad, nakon više mjeseci pisanja. Sazrelo je vrijeme za ovu samoanalizu. Ljudi kao što sam ja ima stvarno puno, mnoge more identični psihički problemi, čak i ako nisu ovisni o drogama, alkoholu ili cigaretama. Neki su mi čak i rekli da se osjećaju kao da njihove misli pretačem na papir, kao da čitaju svoj život. Svaka moja kolumna je svojevrsna laička analiza ponašanja ljudi problematičnih života. I svi ljudi zapravo imaju iste probleme ma koliko se različiti činili. Možda svi oni koji se prepoznaju u mom pisanju ili im se samo sviđa o čemu i na koji način pišem imaju "Al Allele" gen. Navodno, ljudi koji ga imaju, skloniji su nizu "kompulzivnih bolesti", znači ovisnosti o heroinu, cracku, alkoholu, ali i stvarima poput ovisnosti o kockanju ili opsesije slatkišima i imaju 75% šansi da potpadnu pod neku ovisnost koje se nikako neće moći riješiti do kraja života. Baš utješno. No to je još nedovoljno istraženo područje pa teorija o "Al Allele" genu zasad samo to i ostaje. Samo teorija. Ali ideja je dobra i daje nadu da će se jednog dana genetskim inženjeringom (koji će u budućnosti biti sasvim normalna i općeprihvaćena stvar) moći snimati budući "problematični" ljudi i na vrijeme im se ispraviti tugaljiva pogreška u genetskom kodu. Hvala Bogu što postoji stvar zvana napredak pa one stvari koje se sad čine stravične i nerješive, u budućnosti će (nadam se bliskoj) biti smiješne i lako rješive. Držim palčeve da barem moja djeca ili unuci budu lišeni ovog sranja koje je mene pretvorilo u bezglavog i više-manje pokornog roba. Ne znam kako bi reagirao i kako se ponašao kad bi saznao da je moje dijete ovisnik o heroinu. Ne mogu se niti zamisliti u toj situaciji, prvenstveno zbog toga jer se, kao prvo, ne mogu zamisliti niti u ulozi oca, a kamoli da govorimo o nečem što nastupa nakon što stvoriš jedan novi život. Volio bih imati djecu, ali u to ću se upustiti tek kad riješim svoje psihofizičke i egzistencijalne probleme. Hm, sad su se neki slatko nasmijali jer, mnogi su to rekli pa su svejedno, bez namjere, postali roditelji, a problemi svih mogućih vrsta su i dalje ostali visiti u zraku. Jedan moj poznanik, nekoć dobar prijatelj, već je dvostruki otac, a znate li gdje se trenutno nalazi? U komuni. Blago njegovoj ženi i djeci. A ni tamo nije dobrovoljno otišao već je morao popustiti pritisku cijele uže i šire rodbine. To vam je, svima vama koji nas apriori osuđujete, najbolji dokaz koliko je heroin jak. Toliko je jak da i najjačima popije mozak tako da zaborave da imaju mala predivna bića za koja se moraju brinuti, za koja moraju živjeti, pokazati im pravi primjer, podignuti ih na noge i spremne ih otpraviti u svijet odraslih i biti tu uz njih ako im ikad zatrebaju. Heroin oduzima svaki osjećaj odgovornosti. Spreman si na svakojake gluposti, na bezumne i opasne radnje samo da bi ubio krizu i mogao normalno funkcionirati. Bitnije je sasut malo dopa u žile nego sinu kupiti nogometnu loptu. To je još i dobro ako je riječ samo o lopti. Ima situacija kad dijete doslovce vrišti od gladi (i ne samo od gladi), a otac ili majka (ili još gore, oboje) u čepu od Badelovog Brandy-ja (namjerno sam za primjer uzeo to najužasnije piće u domaćoj alkoholnoj ponudi) kuhaju heroin i plaču, ali ne mogu si pomoći jer je potreba za dopom jača od ičega na ovom svijetu. I onda, kad se ubodu i smire, kad otkljucaju svoje, tek onda razmišljaju kako nahraniti čedo koje bi se, da stvar bude još bezumnija, najbolje smirilo sa malo onoga što je ostalo na dnu Badelovog čepa. Naime, dijete ovisnika o heroinu je također ovisnik rođen sa prokletim Al Allele genom u svom najjačem izdanju jer je majka u rodilištu morala dobiti malo morfinske otopine, da ne krizira pri porodu. Jebem te živote, da te jebem, što sve znaš stvoriti!

 

Max, Cro Cyber Junkie, 00.00.2003.


ARHIVA KOLUMNI:

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)