DETOX ONLINE

 

40. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (18.1.2004.)

UVODNIK

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih)

Ovu kolumnu ću posvetiti nekim starim prijateljma koji više nemaju veliku ulogu u mom sadašnjem životu. Štoviše, nemaju više nikakvu ulogu jer ih tako rijetko viđam, ali podsjećaju me na lijepe dane iz prošlosti, na dane kad je život bio nešto brži i aktivniji, zanimljiviji. Jednostavnije rečeno, dok smo bili mlađi i luđi, ali u onom pozitivnom poimanju riječi Ťluđiť.

Danas sam naletio na jednog od njih, bolje rečeno, on je naletio na mene. Pusta nedjelja. Mirni popodnevni sat. Kupujem cigarete u jednoj od rijetkih trafika koje rade nedjeljom. Pokraj mene naglo se zaustavlja automobil registracijskih oznaka koje ne pripadaju ovom gradu i netko mi kroz stražnju šajbu maše. Ne vidim dobro i ne prepoznajem osobu pa skidam sunčane naočale i prilazim bliže. Baš sam se iznenadio kad sam u autu ugledao Beru, tipa s kojim sam se dosta družio tijekom života u Zagrebu (mislim da smo čak i bili docimeri u jednom stanu), a prije toga smo često zajedno izlazili i u našem gradu. Posljednjih godina viđamo se rijetko, možda dvaput godišnje iako smo ovdje bili susjedi iz istog kvarta. On i dalje živi u metropoli i baš mi je bilo drago što smo se vidjeli. Šteta što nije bilo prilike da malo duže popričamo jer je u autu bio s djevojkom, a odmah su nastavljali prema njenom gradu koji je udaljen nekih 100 kilometara južnije. Bero je stari brijač po raznim drogama. Njegov lik će me uvijek podsjećati na zlatne dane dok još nisam bio ovisan o dopu. Sjećam se, kao da je bilo jučer, jedne epizode iz Zagreba. Došao je u moj stan, sav izneređen i vidno puknut nečim. Odmah se izvalio na krevet jednog od cimera i rekao da mora malo odmoriti. Ja ga nisam zamarao suvišnim pitanjima i pustio sam ga da legne iako sam znao da se to ne bi svidjelo Blixi, vlasniku kreveta. Bero je ležao na leđima, nepomično, ko da ga je netko zaklao. I nakon pola sata jednostavno se, uz bolno glasno krkljanje divljački ispovraćao. Bjelkasta, poput vrhnja gusta bljuvotina razlila se svugdje po njemu i po krevetu. Ležao je na leđima pa je mlaz koji je ispustio eruptirao nekih 15 cm iznad njegove glave i vratio mu se u lice. Ja sam popizdio i odmah ga verbalno napao, ali on je bio premrtav da bi mi išta mogao reći. Pitao sam ga, Ťpa čime si se to ubio?ť, kad nije mogao otići do WC-a i tamo se izrigati, a on je samo procijedio da se oblio travaricom. Ja sam u prvi tren popušio tu spiku jer mi je bilo bitnije kako riješiti problem uneređenog kreveta, ali odmah sam posumnjao da se razbio nečim težim. No u to doba, a to bijaše, ako se dobro sjećam, početkom 1995.-te, nisam imao pojma kako čovjek izgleda kad se odvali heroinom. Sad sam siguran da se radilo o dopu. Nikad ga kasnije nisam pitao čime se pukao taj dan. To već odavno nije bitno. No, kad sam ga danas vidio sve me podsjetilo na taj dan. Oči su mu i danas svijetlile kao lampioni. Zjenice su mu, unutar vodenastih očiju, bile sitne kao čiode i vjerojatno se opet pukao dopom, da lakše podnese višesatnu vožnju. Odmah sam ga zamislio kako se on i djevojka pikaju u žilu negdje u nekoj grabi, pokraj Duge Rese, recimo. Ni danas ga nisam pitao je li se pukao dopom, ali on je meni rekao jednu stvar koja me, ne znam je li ugodno ili neugodno, iznenadila. Rekao mi je da me prati na ZbrdaZdola. Znao sam da nema smisla praviti se lud pa prihvatih igru. Kaže mi da me je odmah ubrao, bez greške. Jebiga, ipak me čovjek godinama poznaje i bio je puno puta prisutan u mojim posrtanjima pred opijatima, skupa smo si probijali tu trnovitu stazu prema dnu. Ali nekako mi je i drago što me je prepoznao. Bero je, ponavljam, tip koji će me uvijek podsjećati na neke ljepše dane, dok je dop bio sport i zabava. A još me više podsjeća na one dane prije nego što smo se uopće upoznali s gospodinom heroinom,(...) ludila zagrebačkih studentskih dana, opijanja i ispušavanja po stanovima, čvakanja tripova i prvi techno party-ji. Mislim da smo baš nas dvojica bili na prvom Future Shock-u. Ono što se tada čvakalo, to je bio pravi exstasy, a ne ovo današnje smeće, a i sve ono unatrag nekoliko godina. I usprkos svemu tome, ne znam kako da nazovem svoj odnos s tim čovjekom. Jesmo li mi frendovi ili samo dobri poznanici? Ili nešto treće? Morao bi njega pitati što misli o tome. Ali po svemu sudeći, novu priliku za odgovor na to pitanje mogao bi dobiti tek u ljeto. A kad se to i dogodi, poznavajući Beru, njegovo izlaganje o toj temi bi moglo potrajati. Ali neka, zato mi je i drag. Imam neki poseban način komunikacije s njim. Slučajno sam se, kao i inače, susreo s njim pretprošlog ljeta. Prevruća noć, bilo je otprilike 23h, sjedio sam u autu na autobusnom kolodvoru i sav mokar od znoja čekao paket sa pizom dopa što mi je poslao jedan kompa iz Zagreba. Bero mi je jednostavno uletio u auto i, iako se nismo dugo vidjeli, iznebuha načeo neku čudnu spiku. Bio je očito napušen ko krava. I tada, kroz razgovor, otkrio mi je jednu bolno istinitu činjenicu koje do tada uopće nisam bio svjestan. Naime, od cijele naše ekipe koja je sredinom i krajem devedesetih studirala u Zagrebu, svi su se zakačili na heroin, svi osim Kikija. Objasniti ću vam u čemu je, blago rečeno, ironija. Kiki je bio tip koji je posvetio svoj život drogiranju i koji je kao krajnji cilj svog života vidio u jednom dobrom overdoseu. Furao se na Jim Morissona i Doorse, čak bio uvjeren da je on reinkarnacija Jima. Ujutro nije mogao otvoriti oko dok ne bi zapalio cigaretu i popio jaku tursku kavu. Pušio je najmanje dvije kutije dnevno, opijao se nasmrt svim mogućim vrstama alkohola, konzumirao je travu i hašiš, čvakao tripove i bombone, a sedativi, barbiturati i amfetamini bili su mu kao dodatak prehrani. Mi ostali bili smo mala djeca prema njemu i držali se sasvim dobro, razumno se igrali drogama i alkoholom. I svi smo na kraju završili na heroinu. A Kiki se u drugoj polovici devedesetih skoro preko noći preobratio. Posvetio se meditaciji, jogi, preporađanju i ostalim istočnjačkim metodama širenja svijesti i zdravog života. Ostavio se svih mogućih poroka. Nitko u početku nije mogao vjerovati da se radi o istom čovjeku. Često bi se šalili i govorili da su našeg Kikija oteli vanzemaljci i vratili nam neku perverznu verziju istog. U cijeloj toj temeljitoj promjeni postao je iritantan i nadam se da je kroz ove godine ipak pronašao neku zlatnu sredinu. Već sam prije čuo sam da za velike pare radi u nekoj informatičkoj firmi u Ljubljani, da ima djevojku iz Švicarske. Ništa čudno za njega, da završi u gradu u kojem ne obitava ni zrno humora. Saznanje da je od svih nas samo on Ťpreživioť ostavilo me nekoliko dana zamišljenog. Bero je, nakon što mi je objavio tu činjenicu, jednostavno izišao iz auta i odjezdio negdje u nepoznato, u paklenski vruću ljetnju noć. Ja sam strpljivo ostao čekati bus koji je kasnio. Kad je napokon došao, skupio sam svoju veliku žutu poštansku omotnicu i otišao doma urokati se. Tada sam još bio relativno normalan i nisam se pucao svaki dan.

Znam da će se Bero prepoznati u ovoj priči iako mu, naravno, nisam naveo pravo ime. Za Kikija sam siguran da ne prati moje kolumne... ali, nikad ne znaš. Ako ipak čitaš, šaljem ti pozdrav, prijatelju stari. Nemaš pojma koliko si sretan. Da je Ron još koji tjedan ostao u onom stanu u Zapruđu, sigurno bi ti jedne noći prerezao grkljan. Bio si užasan. Ali kad je već sve završilo na ovakav način, odmeditiraj koji sat i za mene. Trebalo bi mi.
Spomenuti ću i ostale ljude koji su činili tu dobru, sad većinom nesretnu heroinsku ekipu.

Blixa, moj školski i studentski kolega je isti onaj Blixa čiji je krevet nastradao od Berine rigotine (možda mu je Bog na taj način vratio za ono što se ispovraćao u katedrali za jednog davnog Božića, par godina ranije). Blixa je već nekoliko mjeseci član jedne od komuna negdje na sjeveru. Nakon mnogobrojnih pokušaja kućnog detoxa, čestih prodaja stvari iz kuće, pokoje krađe elektroničkih uređaja iz vlastite firme (to nikad nije dokazano, ali mi ostali dobro znamo istinu), cijela obitelj i rodbina doslovce su ga šutnuli nogom u guzicu i lansirali u komunu. Za sobom je ostavio ženu i šestogodišnjeg sina i pitaj Boga kad će se vratiti. A kad se i vrati, poznavajući njegov karakter slabića neće proći puno dok se opet ne pokloni heroinu. Uostalom, i nadimak kojeg je dobio zbog nevjerojatne fizičke sličnosti sa gitaristom The Bad Seeds-a, desnom rukom Nick Cave-a upućuje na njegove aspiracije prema opijatima.

Denis. E to je priča za sebe. Mustra kakve nadaleko nema. Pravi Denis The Menace. S heroinom se počeo igrati još u srednjoj školi. Kroz svo to vrijeme prošao je kus i rus, radio svašta, istetoviran je ko galiot, bio na liječenju u par navrata, lud je sam od sebe, a vrhunac njegove Ťkarijereť uslijedio je prije pola godine kad je, s pištoljem pokušao opljačkati vlastitu firmu iz koje je dva mjeseca ranije dobio otkaz. Ispod maske uskrsnog zeca po govoru ga je prepoznao bivši kolega, a Denis ga je mrtvo hladno prostrijelio kroz nogu i s plijenom izjurio na ulicu. A kako to obično biva, u taj trenutak je naletjela policijska patrola i vrlo brzo su ga, uz malo filmskog nasilja, pospremili u Golf četvorku. Ne znam kako je prošao na suđenju, ali sigurno je da će odležati nekoliko godina.

Ron. O njemu već podosta znate. Posljednje su vijesti da je čist otkad je otišao u Sidney. Tamo je potrošio onaj gram koji je ponio sa sobom, nakon toga se kljukao heptanonima, a na kraju se relativno lako skinuo pomoću painkillera i sedativa. Zasad mu je dobro, bar tako kaže. Ponekad mu fali dop, ali stvarnost ga ubrzo spusti na zemlju. Radi ko crnac i već je uštedio pristojnu svotu. Činjenica da nema gdje nabaviti dopa i na brzaka stući teškom mukom zarađene novce uspješno ga utješi i otrijezni. I začudo, bez obzira što svaki vikend izlazi vani, još nije naišao na nekakvog dilera. U trenucima prisebnosti priznaje da je to odlično, ali ponekad iz Australije dobijem rastrojeni mail u kojem me moli da mu preporučenim pismom pošaljem barem jedan piz.

Tomi je također čudna zvjerka. Potječe iz dobrostojeće obitelji i uvijek je imao najviše para od svih nas. A nije ni bio težak za počastiti. Sve je to bilo OK dok su na meniju bili alkohol i lake droge. Ali kad nas je posjetio heroin, ništa više nije bilo isto. Tomi se opako navukao, proćerdao sve što je posjedovao. I auto i stan i dobar posao i obiteljsku ušteđevinu. Fizički je propao najviše od svih nas. Bio je stvarno zgodan momak, prirodno nabildan, blistavog osmjeha. A dop ga je pretvorio u krezubog bakalara. Čak su ga i roditelji odjebali. Posljednje što sam čuo o njemu jest da je sav odrpan, s jednom torbom otputovao nekoj djevojci u Švedsku. Ta djevojka je, kako sam imao čuti, također narkomanka pa ne vidim neku nadu da se tamo skinuo. Jedini mogući razlog odlaska na sjever Europe može biti samo gola ljubav. A k tome, u Švedskoj su bolje plaće pa se čovjek može lakše drogirati. A da ne govorimo o potpuno drukčijem odnosu društva po pitanju narkomanije. Tamo čak i dobiješ nove igle, imaš i centre u kojima možeš besplatno dobiti piz dopa ako baš umireš od krize. Tomi je tamo u početku radio u nekom skladištu kao manualac i navodno, malo se sredio. I kažem, to je posljednje što sam čuo o njemu. Netko mi je nedavno rekao da ga je vidio u gradu, ali sumnjam da je ta informacija istinita. Ne znam zašto sumnjam, ali moj nos me rijetko kad prevari. A moj nosić mi kaže da Tomi i dalje brije po dopu tamo negdje u Švedskoj, ako već nije u vječnim lovištima.

Anel je bio i ostao uvjerljivo najluđi od svih nas. Upoznali smo se početkom srednje škole. U razred je došao kao izbjeglica iz Bosne. Kasnije je također upisao fakultet u Zagrebu, ali od njegovog studiranja nije bilo ni Ťsť. Dok smo se mi igrali lakim drogama on se već uvelike lupao dopom u žile. Ubrzo je negdje nestao, a sljedeće što smo čuli o njemu bilo je da je dobio izgon iz Njemačke jer je tamo napravio neko sranje, mislim da je izveo nekakvu krađu jer je bio u apstinencijskoj krizi. Vratio se u Hrvatsku, a kad mu je došao poziv za vojsku sam sebi je sjekirom otfikario mali prst na desnoj ruci. I da ludilo bude još veće, namjerno ga je sakrio da ga njegovi ukućani ne bi mogli pronaći pa da mu ga sašiju i da opet završi u vojsci. Naravno, ovi iz vojnog odsjeka su mu momentalno u vojnu knjižicu lupili pečat Ťnesposoban za vojnu službuť. Posljednji put sam ga vidio baš kad sam se, kao vojnik, slučajno našao u Gospiću gdje je skupa sa sestrom držao neki opskurni kafić. Tada mi je, umirući od smijeha, i ispričao tu priču o malom prstu, a njegova jadna majka je samo dodala: ŤA šta ćeš, to je moj Anelť. Za njega sam siguran da će, ma u kakvoj god se teškoj situaciji našao, izvući živu i zdravu(?) glavu.

Trip. Nekoliko je godina stariji od nas ostalih i jedini koji je bio u ratu kao aktivni član, počesto na prvim linijama fronte. Ranjen je u nogu već 1992. pa se nakon par operacija i višemjesečnih terapija posvetio studiranju. Dijagnosticiran mu je PTSP, ali odbijao je svaki vid liječenja jer je prezirao psihiće, a ljekovi su ga samo umrtvljavali i činili od njega sporu budalu. Zato se okrenuo heroinu koji je, po njegovim riječima, jedini pravi lijek za njega. Čak je u cijelom tom košmaru završio faks. Općenito se loše osjećao u bilo kojem društvu osim u našem. Mi smo mu počesto bili oslonac i uši koje su bile voljne slušati njegove bedove. Čak smo ga doživljavali kao svog štićenika, brinuli se o njemu, držali ga podalje problema i nezgoda u koje je olako ulijetao baš zbog svog u ratu izdistorziranog karaktera. Kad bi se roknuo dopom bio je najsretniji i najmirniji. I to moraš poštovati. Već se nekoliko godina ne družimo, ali kad god se vidimo to je kao da se nikad nismo rastajali. I dalje se puca dopom, piše pjesme i slika, voli šetati po šumama. Klasika.

I tako, od nas devetorice veličanstvenih podalje od heroina je ostao samo onaj od kojeg se prvog očekivalo da ga se pronađe mrtvog i smrdljivog u nekom trulom stanu sa iglom u veni. Kiki. Život je čudan neki svat. Pravi šaljivdžija.
Iako se nakon ove priče nekome može doimati da je moje staro društvo stvarno ultra bolesno i ludo (ili da sam čak sve to izmislio), reći ću vam, a nećete mi vjerovati da je navedena ekipa jedna od prosječno normalnih u ovom gradu. Ovaj grad zna izroditi takve slučajeve da ti se od njih diže kosa na glavi. I zar je uopće čudno da sam ovisnik o heroinu? Ma cijeli moj grad je grad slučaj. Pa vi sad pogađajte gdje ja to živim.

Max, Cro Cyber Junkie, 18.1.2004.


ARHIVA KOLUMNI:

NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004.

BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003.

MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003.

SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003.

AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003.

SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003.

HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003.

UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003.

JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003.

PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003.

TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003.

NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003

IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003.

LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003.

ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003.

ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003.

VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003.

MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003.

VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003.

SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003.

X, kolumna no. 19, 25.7.2003.

NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003.

HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003.

RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003.

OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003.

NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003.

KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003.

THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003.

KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003.

NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003.

IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003.

NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003.

SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003.

BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003.

PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003.

PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003.

REZIME, kolumna no. 3, 25.2.2003.

SUSRET PRVI, kolumna no. 2, 20.2.2003. (postavljeno isti dan oko 18.30)
KLASIKA, kolumna no. 1, 13.2.2003. (postavljeno 17.2.2003.)