RECENZIJE
NOSAČA ZVUKA, SLIKE & MULTIMEDIJE
Recenzije piše: Darko Ciglenečki
(gostujući recenzenti su potpisani ispod svake recenzije)
ARHIVA: 1999

- ovdje kliknite na podrubriku: "PA sad PAzi!" - demo recenzije by Toni Šarić

GRAD - Glad (Dallas, 2005.)

Nakon prvog singla "Eni" riječkoj grupi Grad upravo se na TV-u vrti drugi spot "Glad" što je i naziv istoimenog im albuma, petog studijskog, trećeg za Dallas. Bend upravo obilježava 20 godina postojanja (ako tu ubrojimo i nažalost brojne pauze u radu). Autori (odličnih) pjesama su gitarist Orijen Modrušan i pjevač Dean Škaljac, sve je upakirano u pravu produkciju što daje do znanja da je bend svirački moćan i da ne bi trebalo propustiti koncerte i provjeriti ih uživo. Njihov alter pop-rock definitivno spada u gornji dom hrvatske rock scene, a svaka pjesma mogla bi komotno na singl-spot.
Bend je nakon pjesme "Ima li nešto" (da nas pokrene) koja ih je obilježila još od legendarnog kompilacijskog albuma "Rijeka - Pariz - Texas" iz 1987. godine, dobio još jednu za antologiju - balada "Rodeo" nešto je najbolje što se ove godine moglo čuti iz vaših zvučnika. Ako i ne dođe na spot, sljedeći bi svakako mogla biti najhitoidnija "Samo da te imam" ili "Kreni".
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

LET 3 - Bombardiranje Srbije i Čačka (Dallas, 2005.)

Na koncertnoj promociji MTV Adria na Šalati, LET 3 su oduševili sa live izvedbama "Sokola", "Ero s onoga svijeta", "Alam iđazi" i "Kurcem u čelo". Spot za "Rado ide Srbin u vojnike (Pička)" dodatno je raspirio medije i nakon istoimenog singla konačno je izašao peti album benda, koji se čekalo pet (?) godina! I što smo drugo dočekali no - provokaciju na kvadrat, napad na turbo folk i disco. Tu je i dalje "Ciklama", a veliki plus i za spominanje Zagorja u nabrajalačkoj "Riječke pičke". No, postavlja se pitanje (uz konstataciju da je ovo najmanje autorski album benda dosad): što ako ovo netko shvati ozbiljno i zakači se, te LET 3 pozove da promoviraju album u "Ludnici"? Ili ih neki tajkun pozove da "Odvest ću ne na vjenčanje" sviraju na svadbi? Ako se i desi nešto od ovoga - na to će se navući svi narodi i narodnosti bivše Juge, od urnebesnih fotografija na omotu, pa do pjesama ili spominjanja u nekoj. Zadnja, 16. pjesma "Most na Drini Ćuprija" svojevrstan je megamix cijele karijere benda, urnebesni prepjev: Tazi tazi, Profesor Jakov, Izgubljeni, Drama, Vjeran pas... u narodnjačkoj varijanti! Ovo će se svidjeti i Štuliću! "Što na nebu sja visoko"? - K.U.D. "LET 3"!
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

Sick Swing Orchestra - Bolesno, bolesno...
(Aquarius, 2005.)

Zdrav i šašav swing!

Swing je u modi - Paul Anka objavio je album obrada "Rock swings", Robbie Williams također je prčkao po starini, HOT CLUB ZAGREB Mate Matišića doktorirao je na Djangu Reinhardtu, album "Rewind" THE SWINGERS - benda Roberta (Fantoma) Marekovića objavio je Aquarius ove godine, baš kao i najnoviji uradak - SICK SWING ORCHESTRA "Bolesno, bolesno". U 13 virtuozno odsviranih i otpjevanih pjesama (na hrvatskom i engleskom) i 50 minuta nesvjesno ćete početi pocupkivati na ritmove, koji će vas preplaviti zaraznom pozitivom. Počeli su prije 6 godina s idejom da publiku uveseljavaju izvedbama swinga, dixie-ja, bluesa i tradicionalnih jazz standarda. U Orkestru je čak osam članova, zajedno sa njihovim instrumentima: violina, truba, trombon, klarinet, sax, gitara, kontrabas, klavir, bubanj i vokal (Ante Žužul). Ne zna se tko bolje svira (pjeva), najbolje je to provjeriti uživo, u nekom zadimljenom baru, uz cigaru i žestoko piće. Kao svoj singl favorit navode pjesmu "AĆI ĆI KARABI" (u prijevodu - drevna ciganska kletva, iako pjesma ima najsmješniji refren: "mortadela i mozzarela - za doručak bi meni dobro sjela"), a prije nje to je bila "Tvrdo meko". Tekstovi su posebna priča, zadnja, neimenovana trinaesta pjesma nešto je najsmješnije što ćete čuti ove godine, zezantski guslački deseterac u kojem se vokalno imitira zavijanje gusala! Osobno mi je najviše osmijeha izazvala pjesma "Baltazar", kojeg pjevač zaziva da mu pomogne jer kad sjedi u društvu često pusti kojeg goluba, a kad se niz stubiše spušta cijelo jato spušta. Baltazar je riješio problem: "jer kad u miru pustim goluba sreće, iza mene samo leti cvijeće!" Je li vam sad jasan naslov albuma? "I don't mean a thing - if you ain't got sick swing!"
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

Leut Magnetik - Leut Magnetik
(Aquarius, 2005.)

Instrumentalni elektro carevi

Splitska grupa LEUT MAGNETIK vratila se nakon dvije godine i totalno zaokrenula priču. Na odličnom albumu "B612" iz 2003. (koji su snimili kao nagradu za pobjedu na festivalu "Inkubator") primijećeno je izuzetno sviračko umijeće, no veliki hit "Evo me doma" mnogi su pripisali grupi TBF jer je njihov Saša Antić glavni vokal. Ovdje se bend odmiče od teksta, a ako i postoji to je tek nekoliko repetetivnih fraza s emuliranim vokalom. Aquarius Records album je najavio synth-disco temom, sad već kultnom "Vecchia Cola", sa odličnim video spotom u režiji Vice Perkovića, koji se vrtio na MTV-jevom World Chart Expressu, a može se skinuti s njihovog weba: www.leutmagnetik.net. Mnogi su ovog ljeta i jeseni plesali ("disco is not dead"?) na: "Eto ti na, kada si zla, eto ti na, Vecchia Cola", a za novogodišnji party idealna bi bila "P.R.". Najkraće bi bend mogli okrstiti kao hrvatski odgovor na francusku elektroničku glazbu, na Jean Michel Jarrea, DAFT PUNK i AIR (na sljedećem albumu rado bi da se asocijacije protegnu do UNDERWORLD). Ovo je odličan alter elektro-pop koji sigurno neće odbiti publiku koja voli raznovrsnu alternativnu glazbu, a nije preagresivan za uši fanova "techno-partyja" i sigurno će imati i velik međunarodni odjek pa će se za članove benda (Goran Tudor, Karlo Kazinoti, Vojin Hraste i Ivan Kovačić) još puno čuti. Novi spot bit će za pjesmu "Fyer Fox" koja žestoko otvara album. HC Boxer dobio je značajnu konkurenciju, a procvat techno-elektro izdavaštva (Zvuk Broda, Blashko, Aesqe...) mogao bi natjerati naše poznate hip-hopere da se još više potrude oko glazbenih podloga, remixa (Leuti bi, recimo, bili idealni za produkciju albuma LOLLOBRIGIDA kojeg bi tad možda zvali "hrvatski VIDEOSEX). S Leutima Hrvatska bi konačno mogla dobiti bend svjetskog glasa, pa ako možda neće biti hrvatski Laibach, bar bi mogli postati hrvatska Borghesia!? Sonična ruka te miluje?
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

PRLJAVO KAZALIŠTE - MOJ DOM JE HRVATSKA
(Dallas, 2005.)

Još nisu za penziju

Nakon clashovskog "Radio Dubrava" koji im je bio prvi album koji su objavili za Dallas records, Jajo i ekipa vratili su se korak unatrag, na sigurniji teren, iako i na ovom, dvanaestom studijskom albumu (ukupno 20) ima žešćih riffova i podsjećanja na "dane ponosa i slave" benda iz početaka karijere. Nažalost, malo je jakih pjesama, nema jakih tekstova, pogotovo refrena, a po kvaliteti iskače akustična "Ne bih te zatajio" koja bi se možda jedina jednog dana mogla pjevati uz gitaru na tulumima. Plus je i uvjerljivi vokal Jasenka Houre u pjesmi "Cobra tref" (kao da je ispala iz priče Ede Popovića), a zapjevao je (manje uspjelo) i u pjesmi "Kao što kaže Marija Jurić Zagorka". Mladen Bodalec imao je malo prilika da "pusti glas", pa bi na koncertima među puno starih favorita mjesta mogle naći možda jedine, himnične "Tamo imam prijatelje", "Ima jedan zakon" i "Previše je previše". Pitanje je ima li smisla danas, u 2005. godini pjevati domoljubne pjesme u kojima treba mahati zastavom, ili spominjati domovinu i stvari iz naše povijesti, osim ako niste emigrant, zaspali u 1990. godini, ili je sve ultraironično, što se po Jajinom backgroundu, pa i političkom anganžmanu nikako ne bi moglo reći. Naravno, imao je Houra takvih pjesama i puno ranije, i u pravom trenutku, no kontejneri i pučke kuhinje nekako su već passe. Socijalne teme nikad ne zastarjevaju no u pjesmi bi se trebala nazirati i neka poruka, rješenje. Ili nam je svima dosta u tanjur staviti zastavu i grb, uz staru, popušenu kutiju Croatia filtera (odličan omot dua Božesačuvaj)? Prljavo kazalište ipak još nije za penziju, vjerojatno neće uskoro "okačiti kopačke o klin" kao Parni valjak nakon 30 godina karijere. Doduše, imaju još dvije godine fore za to. Prava hrvatska turneja (na prošlu su išli sa Škorom, valjda za ovu neće doći u obzir Thompson?) počinje im nakon Valentinova iduće godine, fanovi bi mogli proslaviti s njima Novu godinu u Poreču, ili nakon toga skočiti "preko bare" na američku turneju.
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

STARSAILOR - ON THE OUTSIDE
(EMI / Dallas Records, 2005)

Vjera, nada i ljubav

Natječaj za nasljednika U2 (čujte samo "Keep us together") i dalje je otvoren. Uz COLDPLAY, svojim trećim studijskim albumom to potvrđuju i britanski STARSAILOR, požestivši zvuk, dodajući više gitara, idealno za stadionske izvedbe i ljetne festivale. Utjecaj uspjeha bendova poput WHITE STRIPES i FRANZ FERDINAND mnoge je grupe ponukao na ubacivanje u višu brzinu, gitarističkiji, puniji zvuk (album je producirao Rob Schnapf, koji je radio sa THE VINES i BECK-om). I konkurencija na otoku sve je veća: KEANE im opasno pušu za vratom, a najezda novih bendova poput KAISER CHIEFS, HARD-FI, ARCTIC MONKEYS, EDITORS, CLOR... ili pojedinaca kao što su JAMES BLUNT ili DAVID GRAY neće im dati puno mira. Pjevač James Walsh iznenadit će najvjernije fanove grupe koji će očekivati ponavljanje dobitne formule - pjesama lirskog ugođaja sporijeg tempa uz povremena ubrzanja. Da su snimili kopiju "Love Is Here" ili "Silence Is Easy" kritike bi vjerojatno bile lošije, ovako je promjena dočekana pozitivno jer uz svu žestinu ipak nisu izgubili i svoju prepoznatljivu dramatičnu melodičnost, zarazne popaljive melodije te izvrstan vokal. Jedino što će teško ubosti pravi hit, kakve su prošla dva albuma, pogotovo prvi, imali. "Faith Hope Love" žestinom priziva THE GODFATHERS (ne samo naslovom i tekstom), a dio pjesama komotno bi mogli potpisati i MUSE (posebno uvodne "In the crossfire" i "Counterfit life"). Naravno, laganijih tema ipak ima, "I don't know" je izvrsna pjesma, najbolja na albumu, s odličnim tekstom u kojem Walsh ustvrdi: "I don't know what love is, but I think I had it". "This time", "White light", "In my blood", "Way back home" klasične su starsailorice, a akustična, potresna laganica "Jeremiah" idealno završava album.
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

THE FALL - Fall Heads Roll
(2005, Slogan/Sanctuary-Menart)

Legende u drugoj mladosti

Legendarni britanski DJ s BBC-a John Peel sigurno bi rado da je poživio još malo i uspio čuti novi album najdraže mu grupe, manchesterskih THE FALL. Svi "foleri" ove su godine došli na svoje jer je uz novi album, izišao i šesterostruki CD box set "The complete Peel sessions 1978-2004". Fanovi grupe odavno su na prosjačkom štapu jer osim novog albuma, svake se godine pojavi i bar jedna kompilacija starih singlova ili live izvedbe (ove godine čak četiri!). Album čijih 14 pjesama traje 56 minuta počinje sa ritmičnom (polka?) pjesmom "Ride away" koja navodi na krivi trag i jedini je višak na albumu. Vrlo brzo počinje "Pacifying joint" koja nabrijanim ritmom i frenetičnim sintisajzerom daje do znanja da je ovo jedan od najboljih albuma THE FALL od "Extricate", na kojeg asocira u dosta pjesama, pogotovo "Blindness" koja je zabilježena kao sirova, silovita live izvedba, neispeglana u studiju, s razarajućim basem, koja ovaj album priziva stihovima "do you work hard". Da želi komercijalno nadmašiti taj album Mark je najavljivao u nedavnim intervjuima no teško da će se to desiti, kao i da ponovo uđu visoko na top liste što im je davno uspjelo sa obradom "Victoria" iako je jedan od singlova, uz pjesmu "Clasp hands" i odlična obrada grupe MOVE "I Can Hear the Grass Grow". Čangrizavi Mark E. Smith jedna je od najosebujnijih osoba u svijetu glazbe, pravi "Hip Priest". Cinični i sarkastični stihovi, koje reperski više nabraja i izvikuje no pjeva, najčešće je to i nerazumljivo mrmljanje, sa začudnim sklopovima i asocijacijama koje su možda samo njemu poznate, a to se najbolje vidi u naslovima novih pjesama: Early days of Channel Fuhrer, Bo Demmick, ili starim kao što je "No X-mass for John Keys". Mark E. Smith i ekipa gostovali su u Zagrebu prije 15 godina, a bilo bi genijalno da se to ponovi, "Blindness" dokazuje da su nakon 27 godina i dalje u vrhunskoj formi.
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

MADONNA - CONFFESIONS ON A DANCE FLOOR
(Warner/Dancing Bear, 2005.)

Pop kraljica Madonna!

Kraljica popa u svojoj 47-oj godini opet se spektakularno vratila na scenu, iako zbog braka sa redateljem Guyem Richiem nije nedostajala u medijima, pogotovo kad se nedavno teško ozlijedila kad je pala s konja. Jedino se njena privrženost židovskoj kabali previše nameće u medijima (kao Tom Cruise sa scijentologijom i novom ljubavlju Katie Holmes), pa je čak i rabini počinju odbacivati jer smatraju da je iskoristila vjeru za osobni probitak - u pjesmi "Isaac". Album u produkciji Stuarta Pricea (a sudjelovali su i Mirwais Ahmadzai kojem je bio povjeren cijeli prošli album, duo Bloodshy and Avant, Anders Bagge i Peer Astrom te Joe Henry), koji je danas upravo nabavljiv u Hrvatskoj, u izdanju Dancing bear-a, doima se kao kompilacija 12 best of party hitova s njenih početaka, koji su prigodno remiksirani, što znači da bi mogli vidjeti jako puno singlova-spotova s ovog albuma. Ova "dancing queen" u prvom hitu, uvodnom singlu "Hung up" s dozvolom je reciklirala bend ABBA, a odjeci grupe POLICE su u pjesmi "Push" s "every move I make"..., a i pjesma "Jump" djeluje kao potencijalni singl, iako nema veze s VAN HALEN. Osobno, volio bih bar jednu žešću pjesmu, poput "Candy perfume girl" s odličnog albuma "Ray of light", a možda i opet koji provokativniji spot, poput brzo povučenog, anti-bushevskog "American life". Možda takav bude u "I love New York", pa u trenu kad dođe rima na "dork" - bude busheva faca? Nakon komercijalno ne baš uspjelog "American Life" prije dvije godine, brojci od preko 200 milijuna dosad prodanih albuma sigurno će se dobaciti još nekoliko milijunčeka, a nama je ostalo za nadati se da će, usprkos obiteljskim obavezama opet ići na turneju i da će dobaciti do nama bliskih krajeva. Zato - ispovijedite se i vi u najbližem discu, ako takav uopće postoji i nije se pretvorio u - narodnjačko sijelo.
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

THE CARDIGANS - Super Extra Gravity
(Universal-Aquarius, 2005.)

Božanstveni glas Nine Persson

Švedski Jonkoping i dalje se može ponositi onim što je iznjedrio 1992. godine.
17. listopada izišao je novi, šesti album grupe The Cardigans, nabrijaniji i žešći no prije. Ipak, ovo je i dalje pop u najboljem značenju te riječi, božanstveni vokal Nine Persson, popaljive melodije i ponovo malo optimističnije, veselije pjesme. Ovo nije countrijevski i turobniji "Long Gone Before Daylight" s odličnom "For What It's Worth" iz 2003., "Gran Turismo", "First Band on the Moon", "Life" ni "Emmerdale". Zagriženim fanovima ovo sigurno neće biti najbolji album benda, ali ni najgori, već nešto što održava visoku razinu dosega ove izvanserijske grupe.
Producent albuma je Tore Johansson, kojeg su napustili za vrijeme snimanja prošlog albuma, i koji je malo požestio zvuk benda, malo se više čuju gitare, pjesme su energičnije, što nije ni čudno jer čovjek je radio i s Franz Ferdinandom.
Teško se nadati megahitu poput "Lovefool", "My Favourite Game" ili "Erase/Rewind", ali Cardigansi i dalje isporučuju nekoliko "heavenly pop hitova". Prvi singl "I Need Some Wine, And You, You Need To Be Nicer" odlično je odabran, Nina Persson briljira u ultrafeminističkom tekstu (sit - dog - stay), spot je odličan, Nina izgleda kao filmska diva, pa poludi kao prava (CAMP) domina. "Good Morning Joan" sigurno će biti jedan od singlova, možda ne drugi, jer bi prije bilo za očekivati neku laganiju pjesmu, poput "Overlord" ili "Don"t Blame Your Daughter (Diamonds)". Bilo koja pjesma s prve polovice albuma mogla bi biti singl, a album poslovično malo pada u drugoj, elegičnijoj polovici gdje je energičnija jedino "Good Morning Joan". Ipak
se još nisu pretvorili u The Cranberries broj 2!
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

SVADBAS "LA LA" (Menart/Dop Records, 2005.)

Sve je na njihovoj strani!

Jedan od najočekivanijih albuma godine, nakon jako uspješnog singla-spota "Treblebass" te "Pričaj mi o ljubavi" opravdao je sva očekivanja. Na promociju u zagrebačkom klubu Booksa bilo je skoro nemoguće ući, a na premijernom koncertnom nastupu Svadbasa u utorak 22. studenog u zagrebačkom klubu Aquarius sigurno će se tražiti karta više. Ukratko, od 18. listopada album odlično dizajniranog omota (Miranda Herceg) nabavljiv je u CD shopovima. Bend se ne mora brinuti za uspjeh, jedine brige i to slatke mogu ih moriti oko toga koje pjesme sljedeće odabrati za spot jer bi to mogla biti skoro svaka, osim instrumentala "La la" i laganice "Tišina". Hoće li još koja biti hit poput "Treblebass" teško je reći, no blizu bi moglo dobaciti svih pet uvodnih: "Više nije važno tko je kriv", "Tko to zna", "Pričaj mi o ljubavi", "Glavom kroz zid" i "Nek te uvijek vodi put do mene", pa osma na albumu "Trči trči" te zadnja pjesma - "Sve je na tvojoj strani (Superman)". Treća sreća, reklo bi se, jer nakon jako dobrog debitantskog albuma "Svadbas" (1997, Texas/ Dallas Records) s kojeg je skinut hit "Ne znam" (pjevačica je tad bila Karmen Denona), te zapaženog, ali slabije prodavanog nasljednika "Jug" (1999, Dan, mrak) sa spotovima za pjesme "Amerika", "Nitko nije siguran" i "Ospice", treći studijski album pun je pogodak. Za uspjeh su zaslužni kreativni i producentski vođe grupe Jura Ferina i Pavle Miholjević (producirali i svirali sa PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS, producirali bend LOLLOBRIGIDA u svom studiju "Pleasentville", radili glazbu za sva tri filma Dalibora Matanića) te pjevačica Ljubica Gurdulić (koja potpisuje i dio tekstova!). Album "La La" grupe Svadbas svakako će biti vrlo visoko na godišnjim top listama domaćih albuma ove godine!
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

DEPECHE MODE "Playing The Angel" (18.10. 2005. Mute/Dallas)

Uspješan povratak elektro legendi

Četiri godine, od daleke 2001. i albuma "Exciter" fanovi su jedva dočekali ponoćnu prodaju novog, jedanaestog studijskog albuma Depeche Mode "Playing The Angel", s nedjelje na ponedjeljak - 17. listopada u Dallas music shopovima u Zagrebu, Splitu i Rijeci. Naravno, uz promotivne cijene idu i dodatne nagrade, pa tako svi kupci albuma do 31.10. sudjeluju u bogatoj nagradnoj igri u kojoj mogu, uz plakate benda, osvojiti i ulaznice za zagrebački koncert.
Album počinje nabrijanim "A Pain That I’m Used To" i "John The Revelator", pa loptu malo spušta još jedna odlična pjesma "Suffer Well", te još jedna bezgrešna "The Sinner In Me", pa prvi singl i spot "Precious". "Macro" opet pojačava, da bi "I Want It All" smirio situaciju prema "Nothing's Impossible" i instrumentalu "Introspectre". Laganicu "Damaged People", žestoko reže "Lillian", da bi sve zaključila i skulirala " The Darkest Star". Druga polovica albuma je slabija i moglo se bez dvije tri sporije pjesme, kao i bez zadnje i tad bi album skoro pa bio bezgrešan. David Gahan (koji je autor čak 3 pjesme), Martin Gore i Alan Wilder u produkciji Bena Hilliera i dalje isporučuju "music fot the masses"! Nisam depeche fan, uvijek ću gitaru staviti ispred sintisajzera, no moram priznati da je ovo odličan album, te da ću ih svakako rado ponovo (nakon 3.11.2001.) vidjeti uživo na prvi dan proljeća 2006. u velikoj dvorani Doma sportova. Sama turneja kreće 2. studenog iz Ft. Lauderdalea na Floridi, a početkom 2006. seli se u Europu, gdje je prvi najavljeni koncert 13. siječnja u njemačkom Dresdenu. Samo još kad bi u paketu s njima došle i američke pregdrupe - THE BRAVERY i THE RAVEONETTES!
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

SIMPLE MINDS - Black & White 050505 (2005. Sanctuary/Menart)

Solidan povratak u osamdesete!

2005. godina očito je godina povratka starih bendova u barem dio stare forme. Kao i Rolling Stones, i Simple Minds su nadmašili svoje radove u zadnjih desetak godina, a vratio se još jedan bend s kojim ih se uspoređuje - ECHO & THE BUNNYMAN, s jako dobrim albumom "Siberia". Jim Kerr i ostali Škoti opet su "Alive & kicking", no dani megahita "Don't you" i albuma "Once upon a time" su čak 20 godina za nama. Mindsi nisu uspjeli održati popularnost i tiraže kao U2 koji i dalje nastupaju na stadionima, prodaju more ploča premda slično ne dosižu kreativne vrhunce s početka karijere. Simple Minds nisu ni ostali na ugovoru s velikom kompanijom, Virginom, no već sljedeći album mogao bi to promijeniti, pogotovo ako ih zadesi bar neki poluhit, čega na ovom albumu ipak nema. Što je često slučaj s albumima koji su kompaktna cjelina, što ovih devet pjesama u 41 minuti trajanja - jesu.
"Home", ujedno i prvi singl/spot, "Stranger" te "Underneath The Ice" zvuče najpopičnije, uz uvodnu "Stay visible" najmoćnija pjesma je "Different World", a solidna laganica "Dolphins" prikladno zatvara album. Nije loše za bend od kojeg se više nije puno očekivalo. Sljedeće godine dolaze svirati blizu nas, 6. ožujka su u bečkoj Bank Austria Halle, a dan kasnije u Ljubljani. Ne sumnjam da će horde starih obožavatelja i onih kojima su dragi od samih početaka - biti tamo. Kao i oni koji ih otkriju tek od ovog albuma. Što bi mogla biti zasluga i legendarnog producenta Boba Clearmountaina (Roxy Music, Rolling Stones, INXS). Osamdesete su opet u modi!
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

RAFO I LEGENDE - Mangipe (Croatia records, 2005.)

Pastirski pop rock

Rafo je zadnji koji je iz "Story Super Nova Music Talents" showa objavio album. Jedina za koju se može reći da je uspjela Natali Dizdar, kreativno pogotovo, za komercijalno ćemo tek vidjeti. Nera Stipičević prva je objavila album, a nedavno objavljeni Emine Arapović i Ivane Radovniković zasad su nezapaženi. Saša, Tin i Kedžo su se "instantno" raspali, te će vjerojatno jedino Saša Lozar nastaviti karijeru koja bi mogla trajati, ako ga netko nafila dobrim pjesmama. Što će trebati i Rafaelu Dropuliću. Singl "Ja sam Rafo" (iz 2004.) solidno je prošao, prodan u 15 000 primjeraka, no loša kopija Rambo Amadeusa, te ethno pjesma "Dvi ribe, dva kumpira" sa splitskog festivala nisu slutile na dobro. Na kraju ispada da je šteta što obje pjesme nisu na albumu jer bi ga, začuđujuće - digle! "Mangipe" na romskom znači ljubav, a opisuje i Rafinu sklonost prema balkanskom melosu, koji je pokušao križati sa rockom, pa većina materijala zvuče kao lošiji dijelovi opusa Plavog orkestra ili zadnje faze Bijelog Dugmeta koju su odavno (loše) kopirali Vuco i Thompson. Najslabija karika većine od 10 pjesama u 46 minuta albuma banalni su tekstovi poput: "Pun mi kufer Beča i Londona, Pešte, Haaga, staljingradskih zvona, draži su mi dingač i mimoza, modri Jadran, dalmatinska loza", ili: "Pij cici pij, popijmo na eks, tan ta ra ra ra, možda bude seks." Je li itko očekivao da bi Rafo mogao bolje? Da, pogotovo što se njegov divlji image mogao bolje i brže iskoristiti. Možda je pola albuma moglo biti autorsko, a pola obrade, ili bi još bolje bilo da su lani objavili album obrada, na što se i svodio TV show, a onda je trebalo uzeti vremena i studioznije napraviti pop rock album, bolje ga usvirati i producirati. Možda se od Rafe i Legendi tad mogao napraviti bar nekakav hrvatski HIM za naslovnice teen časopisa. Veliki hit na raznim "narodnim radijima" mogla bi biti "Majke mi", možda i "Nina vrati se", dok za rockere preporučam samo "Playstation", "Boli me za sve" (glasom oponaša Rippera) te "Mala Fufi" (samo instrumentalno, ako zanemarimo tekst).
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

FRANZ FERDINAND "You Could Have It So Much Better... with Franz Ferdinand" (Domino/Dancing Bear, 2005.)

Odličan drugi album!

Drugi albumi presudni su u karijeri svakog benda, mnogi se tu spotaknu, ili to riješe, kao britanski bendovi nakon debija- izdavanjem kompilacije prva tri E.P.-ja, pa tek sljedećeg albuma. Škotska četvorka svoj drugi album "You Could Have It So Much Better... with Franz Ferdinand" objavljuje 3. listopada, a do tada imali su pune ruke posla s njegovom promocijom, slikali su se za naslovnicu NME-a, pa za Q, The Guardian...
Najavni singl "Do You Want To" već je neko vrijeme vani i najavio je neskretanje sa kursa no djelovao je na prvu loptu, podilaženje publici i moram priznati da sam se zabrinuo. No, bez razloga jer iako nema megahita kao što je bio "Take me out" album je ujednačeniji, raznovrsniji no prvi, sa 13 pjesama, dvije više no na prvom albumu, a gore su čak 3 laganije, odlične pjesme: "Walk Away", "Eleanor Put Your Boots Back On" (sa klavirskim uvodom) i "Fade Together". Kao što su na prvom albumu, uz megahit i pjesme " The Dark Of The Matinee" i "Michael" pružali prave strelice užitka ("Darts of pleasure"), tako Alex Kapranos i trojac nastavljaju sa svojim plesnim rockom na albumu koji će se vrtjeti na mnogim tulumima ove godine. Žestoke "The Fallen", "You Could Have It So Much Better", "You're The Reason I'm Leaving" mogle bi, uz neku od laganijih pjesama završiti kao spotovi, a nama je za nadati se da će imati koncert negdje čim bliže Hrvatske, na kojem će sigurno biti toplije no u tekstu: "I am cold, yes I am cold, but not as cold as you are... why don't you walk away..." Baš bi bila fora da zasviraju u Sarajevu!
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

dEUS "Pocket Revolution" (Parlophone, 2005.)

Džepna revolucija iz Belgije

Osim ovog kultnog belgijskog (Antwerpen) benda, 12. rujna bio je datum izlaska nekoliko dobrih albuma, možda i neki od njih završi sljedećih tjedana u ovoj rubrici. Uz Paula McCartneya, tu su i SIMPLE MINDS, SIGUR ROS, DAVID GRAY, TRACY CHAPMAN, da spomenem samo poznatije.
U mjesecu lansiranja MTV Adria, ovaj album podjeća na davna vremena i njihov izvrstan prvi album iz 1994. "Worst case scenario" koji im je donio hit "Suds & soda" te odlične singlove "Via", "Hotellounge (Be The Death Of Me)" te predivnu laganicu "Right as rain". DEUS tad zbilja postaju bogovi indie rocka, s bezbroj emitiranja na MTV-u koji tad nije govorio njemački već engleski.
Godinu nakon toga izlazi im E.P. "My sister = my cock" 1995. kao kolekcija lo-fi neobjavljenih snimaka.
Album "In a bar, under the sea" iz 1996. donosi hit "Little arithmetics", a laganica za pamćenje sad je "Dissapointed in the sun". Bend je sve popularniji, a članovi sviraju i u nekoliko off grupa i rade razne projekte sa strane.
Daleke 1989. izišao im je predzadnji, treći album "The ideal crash" na kojem se više ne osjeća fascinacija teatrom i kabaretskim pristupom pjesmama s velikim utjecajem Toma Waitsa što je očito donosio gitarist Rudy Trouvé koji više nije mogao podnijeti turneje i otišao je nakon prvog albuma. Hit singl sad je "Instant street", odlična je "Everybody's weird", a još jedna vanserijska balada je "Sister dew".
Tom Barman i nova ekipa u punoj su formi, nakon višegodišnje pauze, brda solo projekata i kompilacije singlova "No More Loud Music", dok je Tom čak i režirao film "Any Way The Wind Blows".
Prvi singl s novog dEUS albuma "Pocket Revolution" je "7 days, 7 weeks", a b strana je "Wheels and Meeting You" koja nije na albumu. "If You Don't Get What You Want" mogla bi biti jedan od sljedećih singlova-spotova, možda i naslovna pjesma albuma, a "The Real Sugar" je ona laganija pjesma koju ćete danima pjevušiti nakon što se navučete na album, sa refrenom: "Only love is the real sugar!". Slična je i "Nothing really ends" koja je izvrstan zavšetak albuma sa: "do you still love me, do you feel the same..." A nakon svega na playeru (ili Winampu) stisnete opet - play! Ako se još niste susreli s ovim bendom, svi oni koji vole R.E.M., RADIOHEAD, VELVET UNDERGROUND, PIXIES, SONIC YOUTH, RIDE, SWANS, PJ HARVEY, THE FALL, da ne spominjem i brdo kvalitetnih brit pop bendova - moraju ih čuti, a fanovi ne bi smjeli propustiti najavljene austrijske koncerte: 16. studenog su u Orpheumu, Graz, dan kasnije u Rockhouseu, Salzburg, a 18. u bečkoj Areni. Neće valjda sljedeći album i turneja opet tek za šest godina! Svi u - džepnu revoluciju!
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

ROLLING STONES "A Bigger Bang" (2005. Virgin/Dallas)

Rock dedeki još nisu za penziju!

Od petog rujna 2005. fanovi i poštovatelji mogu nabaviti novi, 29. studijski album jedne od najznačnijih, ako ne i najznačajnije rock grupe svih vremena, The Rolling Stones. To im je prvi studijski album nakon 1997. godine i prosječnog albuma "Bridges to Babylon". Kad pogledamo i zbrojimo njihove godine (Mick Jagger sa 62 godine, Keith Richards ima 61, Charlie Watts 64, a Ron Wood 58 - što ukupno iznosi čak 245, s Bill Wymanom bilo bi preko 300!), za vjerovati je da im je ovo zadnji album s novim pjesmama, no nipošto i zadnja turneja. Koja je krenula i prije no što je izašao album, 21. kolovoza načeli su Ameriku rasprodanim koncertom u Bostonu. Veliki rock cirkus neće doći do nas, no vjerojatan je nastup u Beogradu, a na svojoj ukupno 31. svjetskoj turneji, dedeki se i dalje ne daju, a ima još vremena da opet stignu do Zagreba.
Kotrljajući kamenčići kao da su htjeli nadoknaditi tako dugo vremena, pa su na novi album stavili čak 16 novih pjesama u 64 minute trajanja, a da nisu stavili nijednu od četiri nove pjesme sa duple kompilacije "Forty licks".
Sniman u Parizu, miksan u Los Angelesu u produkciji Don Wasa album daje najviše pjesama za pamćenje u zadnja tri albuma i da je kraći stao bi uz bok albumu "Steel wheels" iz 1989.
"The back of my hand" priziva bluzeraj kakav su pičili početkom sedamdesetih i najveće je iznenađenje ploče, uz čak dvije pjesme pjeva Keith Richards, solidnu "This place is empty" i zadnju na albumu "Infamy". Naravno, iznenađenje je i ponovo probuđena kontroverznost nekad najdivljeg benda na svijetu, koji je šokirao javnost od divljih frizura za ono doba, pa preko demoliranja hotela, alkohola, droga pa sve do sotonizma. Politička poruka ide (neo)konzervativcima u liku američkih republikanaca pa se pjesma "Sweet neo con" smatra pljuskom Georgeu Bushu, vjerujem da će je mnogi ovih dana slušajući zlurado povezivati sa nesposobnošću američke vlade da se nosi sa posljedicama uragana Katrina u New Orleansu, inače kolijevci bluza. Jer početni su stihovi" "Kažeš da si kršćanin, ja mislim da si licemjer"... A Bush sigrno više voli country no blues rock.
Pjesme izbačene u prvi plan su "Streets of love", laganica koja djeluje najmjerno ljigavo ispoliran prvi singl za Europu, žešća "Rough justice" koja ujedno i otvara album, singl je za SAD, a treća ide van "Back of my hand". Nažalost, album teško da će iznjedriti veliki hit ili pjesmu za antologiju, bar ne u prvih 30 najboljih pjesama Stonsa. Ide li odlična "Dangerous beauty" nekoj od bivših ljubavnica?
Sve u svemu, nitko nije očekivao ovako solidan album, nitko nije očekivao ni remek djelo, to se zadnji put desilo prije 30 godina, a najbolji album Stonesa i dalje ostaje "Sticky fingers" iz 1971.
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST)

SUFJAN STEVENS "Come on Feel the Illinoise"
(Rough trade/Menart, 2005.)

Sigurno se pitate tko je Sufjan Stevens? Po imenu - možda terorist, vjerski fanatik? Ne - glazbeni genijalac iz Amerike, vunderkind koji je čak možda i pretrpao svoje pjesme kako zvucima, tako i instrumentima. Teško je probaviti sve u jednom slušanju, da baš sve minute pozorno slušate, već je možda bolje uživati na rate, a za dodatne užitke i otkrivanje novih zvukova trebalo bi staviti slušalice.
Oni koji vole FLAMING LIPS, WILCO, LAMBCHOP, EELS, Nick Drakea, oca i sina Buckleya doći će na svoje, čak i tradicionalni ljubitelji folk i country glazbe, pa i klasične. Ti zvuci u modernijim aranžmanima imaju sve više poklonika, pa čak i rockeri potpadaju pod sve veći utjecaj, samo poslušajte nove albume Frank Blacka, Raveonettes, BRMC, Ryana Adamsa (ne, nije greška, ne mislim na ljigavog Bryana), da ne spominjem i Bruce Springsteena...
Sufjan je konceptualni kantatutor, multiinstrumenatlist, na albumu svira čak 20 instrumenata: gudački, puhački, bendžo, klavir, vibrafon... Nakon "Michigana" (otkud je rodom), svoj je peti album također posvetio rodnoj grudi, SAD-u - Illinoisu. Nadam se da će imati snage odraditi sve zemlje u svom projektu da opjeva svih 50 država. Da je odmah krenuo tako, naslovivši sve albume po državama, bio bi bliže cilju. Ryan Adams mu je opasni konkurent, čovjek će ove godine objaviti tri albuma, a objavi nekoliko albuma svake godine, baš kao prije par godina naš Matija Habijanec i njegovi MARSHMALLOW(S).
Ukupno čak 22 pjesme (ima i instrumentala) ugurane su u puno trajanje diska, na 74 minute, u kojima su opjevane i sljedeće teme: UFO, John Wayne Gacy (masovni ubojica, ne kauboj), Egipat, Louis Armstrong, zombiji, Superman, egistencijalne krize... Nekadašnje trajanje ploče iziskivalo bi da ovo bude dupli album, za koji se često na kraju ispostavi da bi bilo bolje da je izabrano manje pjesama i da bi kao jednostruki bio savršen, što ovdje nije slučaj. Za izdvojiti su monumentalna "Chicago" koja je konkurent za pjesmu godine, pa "Come on feel the Illinoise" i "The Man of Metropolis Steals Our Hearts". One vas moraju razvaliti, baš kao i dugački nazivi pjesama, koje djeluju kao da čitate uvod u neku priču. Album će na kraju godine biti na top 10 listama mnogih kritičara, časopisa, a što se mene tiče, vjerujem da će biti pri vrhu, uz COLDPLAY, DEUS, MERCURY REV... Nemojte kasnije reći da niste bili upozoreni na ovo čudo! I sam Stevens kaže u pjesmi "Chicago": "I made a lot of mistakes, in my mind..."
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST, 2.9.2005.)

IGGY POP "A Million In Prizes - The Iggy Pop Anthology"
(Virgin/Dallas, 2005.)

Ako uopće retromanija ima smisla, u ovom slučaju ne treba dvojiti jer izdavanje best off kompilacije na dva CD-a nije "take the money and run". Uz Lou Reeda iz legendarnih VELVET UNDERGROUND, drugi glavni heroj i živuća legenda ljubitelja tzv. "alternativne glazbe" je Iggy Pop čija su prva dva albuma sa grupom STOOGES - "1969" i "Fun House" iz godine iza, remek djela i uzor bendovima još od vremena punka pa do većine današnjih rockera. Uobičajila se i podjela da žešći bendovi više naginju ka STOOGES, dok oni melodičniji, popičniji, više vole VU. Istu paralelu mogli bi povući i sa ROLLING STONES i BEATLES.
Na 2 CD-a na ovoj odličnoj kompilaciji sa dva puta po 19 pjesama imamo odličan presjek Iggyjeve karijere, od početnih buntovničkih vremena, pa do nekih hitova u samostalnoj i ne baš uspješnoj solo karijeri i ne baš (kreativno) blistavih albuma zadnjih godina. To se promijenilo sa posljednjim albumom "Skull ring" iz 2003., na kojem su gostovali GREEN DAY, SUM 41 i PEACHES, a glavna je vijest bila da su u bendu ponovo stooges braća Scott i Ron Asheton. Prije toga zadnji album vrijedan spomena bio je "American Caesar" iz 1993. kojeg je promovirao nezaboravnim koncertom u Ljubljani 22. listopada. Par godina nakon toga gostovao je i u Zagrebu, na Šalati. Najprodavaniji iz razdoblja devedestih ipak je bio album "Brick by brick" (1990.) sa hitom poput "Candy" (s Kate Pierson iz "B52's"), a još prije toga pjesma koja ga najbolje opisuje kao osobu - "Real wild child" s albuma "Blah, blah, blah" iz 1986.
Sve to se može čuti na ovoj kompilaciji na kojoj se nalaze i dvije pjesme uživo: "Tv eye" i "Loose", snimljene na koncertima iz 1993.
Da se Iggy nimalo ne mijenja dokaz je i njegova figura na naslovnici albuma iz koje se vidi da je i dalje u formi. Nadam se da će i ostati u formi jer vrijeme je za novi album, možda i novi hit, pogotovo kad bi opet surađivao sa Davidom Bowiem.
Najpoznatiji Iggyjevi sljedbenici u našim krajevima bile su MAJKE s Goranom Baretom, na prvim albumima, čak su i Vinkovci bili prozvani hrvatskim Detroitom. U Sloveniji su to velenjski RES NULLIUS, koji u jednoj pjesmi čak i tvrde: "Iggy is here!" Svakako je i dalje tu, uostalom, kakav je to tulum bez pjesama poput: "Passenger", "Tonight", "Lust for life" (noseća pjesma u filmu "Trainspotting"), "China girl", "Funtime", bilo u njegovoj izvedbi, bilo u raznim obradama. Oni malo žešći svakako će zapjevati " I wanna be your dog", a oni kojima nije do zabave "No fun" (može i u verziji SEX PISTOLS).
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST, 26.8.2005.)

LOLLOBRIGIDA "Cartoon Explosion"
(Menart/Dop, 2005.)

Ida Prester i Natalija Dimčevski su "manekenke koje pjevaju", kako se nazivaju u uvodu albuma, a Ida je poznata i kao (odlična) suvoditeljica "Briljanteena". Ovaj debi ima 38 minuta i 13 pjesama od kojih su pola hitovi, pogotovo prva polovica albuma, koji kasnije ipak malo pada kvalitetom. Najveći problem je u tome što su skoro sve pjesme išle u radio i spotovsku ditribuciju puno prije no što je izašao album, pa su te pjesme ispucane prerano. Šteta što album nije izašao početkom godine. "Party" i "Straight edge" idealni su za puštanje na tulumima, i to u udarno vrijeme, a ne na početku, "Nesretan Božić" bit će utjeha svima koji će se naći u odličnom, feminističkom tekstu i refrenu "želim ti nesretan Božić, da se bar udebljaš preko praznika", a "Hearteater" to može napraviti za Valentinovo. "Broj 2" očita je posveta Manceu, a odličan zadnji spot, pjesmu "Bubblegum boy" mogao bi naslijediti "Electric blue". Ili će možda cure pokušati karijeru i u zemljama gdje se govori njemački sa "Es geht darum", a uz to što većina pjesama ima djeliće engleskog ili asocijacije na brojne fenomene pop kulture, tu su i dvije totalno na engleskom - "Cut'n'paste" i "Undercover". A i cover je odličan, dizajn omota sigurno će se naosvajati nagrada! Doživljaj Lollobrigida pun je tek uživo, kad vidite njihove najnovije sexy trash kreacije, energičan nastup, a za to vrijeme možete pratiti i tekstove pjesama jer ih pomagačica mijenja i pokazuje na - grafoskopu (LCD-u), pa imate dojam kao da ste unutar videospota. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li imati snage za drugi album, hoće li on i dalje biti snimljen lo-fi, kao 4 pjesme - na dječjem crvenom Yamaha sintiću, ili će biti bogatije produciran. Glasam za ovu prvu varijantu, njihov "electro pop", "bublegum trash" je ultrasimpatičan i gledati ih kako se zabavljaju na pozornici svirajući bas gitare, uz matricu, plešući kao da su doma, u svojoj sobi, može vas samo navesti da se od srca smiješite - i plešete! "Tulum, party, žurka, igranka - to je sve što danas želim ja!"
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST, 19.8.2005.)

LIDIJA BAJUK "LUNA"
(CBS, Zagreb, 2005.)

Lidija Bajuk na albumu "Luna" ne bavi se tradicionalnim pjesmama koje je dosad, uz Dunju Knebl, Legen, Kries i ostale ethno izvođače izvlačila iz starih kajdanki, davnih notnih zapisa, već sama potpisuje stihove i glazbu, aranžmane uz nju potpisuje njen suprug Darko Pecotić (ex Legen) koji je i koproducent. Kao i ostale njene albume, i ovaj je objavio zagrebački CBS. U 49 minuta trajanja gore je 13 odlično produciranih pjesama, od kojih su dvije ipak na dijalektu, ugođaj je i dalje bajkovit, magičan, kao i njenih nekoliko (odličnih) zbirki pjesama i knjiga "Kneja" u kojima nerijetko predstavlja i interpretira bogato naslijeđe slavenske mitologije. Album zahtijeva pomno preslušavanje, uz čitanje tekstova s omota albuma i stiče se dojam da su neke od pjesama ipak na silu uglazbljivane jer pop pjesme ne smiju patiti od viška teksta, osim ako nije riječ o rapu. Najuspjelija i najradiofoničnija je "Sve je kao prije", uz uvodnu "Suhi mi list" i "Moja pjesma", a "I dok pleše sama s kišom" će se također dosta puštati jer Lidija pjeva uz Gorana Bareta. Što bi li tek bilo s njenom karijerom da je zastupala Hrvatsku na Euroviziji, što joj je zamalo uspjelo sa pjesmom "Zora djevojka", možda bi ethno i prije bio "hit", barem u Europi, što se zbilo tek prije dvije godine. Ipak, u karijeri koja uključuje i albume "TIRA LES" (2001.), "KNEJA" (1999.), "ZORA-DJEVOJKA" (1997.), zajednički live album ETHNO AMBIENT LIVE (1995) na kojem je uz Dunju Knebl i Legen, njezino "Protuletje" i dalje je vrhunac ethno dosega u Hrvata. Eto, baš je deseta godišnjica tog epohalnog albuma! U nekoj komornoj atmosferi, u nekom zagorskom dvorcu, trebalo bi uživo čuti ove nove (i stare) pjesme! Nažalost, ethno društvo u Hrvata očito se razdvojilo, budući da Lidija Bajuk ne nastupa na predstojećem osmom festivalu Ethnoambient Salona, 12. i 13. kolovoza u Solinu, gdje uz inozemne goste, sviraju Vokalisti Salone, Dunja Knebl i Domaći, te Mojmir Novaković i KRIES.
(Darko Ciglenečki, objavljeno u tjedniku ZAGORSKI LIST, 12.8.2005.)

MARSHMALLOW "Unwritten unsung"
(Stain records, 2004.)

Znate kako to ide s muzikom koju proizvode prijatelji i rodbina. Zauzme posebno mjesto na polici s cd-ovima - prašnjavo mjesto gdje držimo uratke dragih ljudi. Zbog poštovanja i znatiželje te uratke nećemo baciti, ali nije ni da ćemo ih puno slušati, jer ti dragi ljudi možda i jesu talentirani ali bitno manje od recimo Massive Attack ili PJ Harvey, koje vrtimo većinu vremena.
Matijin (Marshmallow = Matija Habijanec) CD, međutim, nije dobio počasno mjesto uz Exploding Plastic Inevitable, Chang Ffos, R081Na i Shmrtz/Schizoid kompilaciju. Evo, već ga slušam neko vrijeme a slušao bih ga i da nemam namjeru napisati recenziju. "Unwritten unsung" je dobar album. Bolje je snimljen od prethodnika i najvećim dijelom zvuči kao "pravi", studijski album, iako je Marshmallow i ovaj put imao na raspolaganju samo akustičnu gitaru, mikrofon i PC koji se resetira neovisno o tuđim željama.
Ipak, nije vjerojatno da će vas "Unwritten unsung" baš oboriti s nogu. Moja reakcija nakon prvog slušanja je bila da toliko sjete i nježnih osjećaja može apsorbirati samo mlada i zaljubljena djevojka. Mlade i zaljubljene djevojke, iz ovih stopa po album! A mi drugi? Ima li Marshmallow uopće muških slušatelja? Nije li "Nenapisano i neotpjevano" zapravo patetičan naslov? Da li mi je mama oprala Slayer majicu?
U početku sam bio malo skeptičan. Legla mi je samo dinamična "Spin off", koju sam čak krenuo i skidati na gitari (E-D, prijelaz G-E) i trasherski kraj od "Undivided love". Ostatak albuma sastoji se od pola sata ugodne i samozatajne glazbe koja srasta s čovjekom tek nakon pažljivijeg slušanja. Ali srasta. Samnom je srasla.
Pozivam i braću rockere da pripuste Marshmallowa u CD player (dođe mi da dodam "i u srce" ali ću se savladati, baš zato da ne odbijem potencijalne slušatelje koji žvakanjem žileta nastoje zatomiti svoju melankoličnu stranu). A kad već hvalim, moram spomenuti i lijep cover autorice Ivane Miholčić. Unutarnja strana covera, s naslovima pjesama napisanim na bedževima mi je stvarno prekrasna.
Dakle, uputite se na www.geocities.com/stainrec i dodatno se motivirajte tekstovima, slikama i drugim zabavnim sadržajima.
(OZREN HARLOVIĆ)

Razni izvođači: BOMBARDIRANJE NEW YORKA vol.10
(SLUŠAJ NAJGLASNIJE, 2004.)

Naravno da je priča o ovoj kompilaciji i svim njenim volumenima priča o Zdenku. I naravno da će svi pisati o njemu, kao uvod, i isticati revolucionarnu ulogu i svaštanešto. Naravno da ću probati izbjeći takav uvod i napisati nešto o samom izdanju. Prvo samo da se ogradim, od onih koji prigovaraju da je ovaj koncept objavi-sve-što-imalo-zvuči-okej blesav i da baš nema smisla. Onda da napravim malu ogradu onima kojima kad spomeneš da Zdenko i dalje objavljuje - slegnu ramenima i kažu "isuste, zar još?", ili "ja imam samo prva dva". Ograda u uvodu ide i onima koji govore da je baš super-cool-više-nema-takvih-baš-šteta.
E, i onda tako fino ograđen, da vam kažem odmah: meni je super što Zdenko koristi tehnološka dostignuća i natrpa Doslovno Svašta na jedan mp3-disk, pa si vi fino birajte šta valja, čak ima i kontakt-adrese svakog banda pa možete dalje nastaviti kako vam volja. Naravno da hrpa od 70-ak bendova mora imati i loših trenutaka. Isto tako, naravno da mora biti i okej snimaka. Meni su se ponajviše svidjeli Goribor - band iz Bora (cinici kažu da tamo kvadrat stana košta 250 EUR), ali koji su snimili najzabavniju pjesmu: autobiografski iskreno i na granici filozofskog, ali tako da izaziva osmijeh ("...pijem, ali mogu i da ne pijem..."). Plus solidna elektronska podloga. Drugi koji je primijećen je Frankie Bonnano, stari Zdenkov pulen, i čija posveta tragično preminuloj Baretovoj ženi ispada žalosno smiješna. Iako se vidi da mu je žao Mirjane. Okej su mi i nekoliko riječkih bendova: taj grad kao da je proklet, svi osim Very Expensive Porno Movie zvuče slično, a nešto posebno novo nismo otkrili. Damir Avdić je stari favorit, Ludolf Neum je uvijek bio okej, Till (osvježenje iz Novog Sada, band od kojeg puno očekuju) i Concrete Worms (koji su bajdvej iz Beograda, a ne Novog Sada!) standardno dobri, a inozemni bendovi su solidni, unutar granica žanra. Posebna pohvala dvočlanog žirija ide i na račun grupe Srž, čija zajebancija sa sredstvima za mršavljenje zaslužuje puno veću pažnju.
Super je što je omogućeno objaviti i nekoliko pjesama od pojedinog autora, tako da je Zdenko objavio vrlo iscrpne prikaze svih koji su mu se učinili dovoljno dobrima i ja jedva čekam sljedeće izdanje. Bojim se samo da se stvari otmu kontroli, ali obzirom da u Regionu ima još dobrih bandova a i inozemnim kanalima stiže svašta, sve skupa bi trebalo biti još dovoljno zanimljivo.
Prigovor ide slaboj reklami ovog izdanja: barem na Internetu moglo se objaviti da je izašlo jubilarno 10. izdanje (naši mediji vole tako neke jubilarne), a ja vas pozivam da pročačkate po Zdenkovom katalogu, još jednom. I nemojte uspoređivati Bombardiranja, bolje ih onda odmah ostavite.

prošao carinsku kontrolu: tonisaric@inet.hr

ANALENA "Carbon Based"
(MoonLee Records, 2004.)

Drago mi je da ima ovakvih albuma. I još više: ovakvih bendova. Teško da se mogu ubrojiti u klub ljubitelja ovakvog zvuka, teško da ćete me zateći kako preslušavam Nešto Slično. Iako volim američki gitarski rock i obožavam takvu vrstu melodije. Gledao sam ih 6-7 puta i ne znam koju bi od tih polusatnih eksplozija izdvojio kao najupečatljiviju. I, ako to nešto znači: po meni oni mogu svoj repertoar odsvirat ravnopravno s bilo kojim inozemnim bandom i navijam jako najjače da im se prizna koliko su sjajan bend i sjajni ljudi... Dobro, dobro, sad ću malo i o albumu. Nakon 7 godina i nekoliko stotina koncerata, spota u Briljanteenu, stali su na noge: snimili su u studiju Kosmo svojih 34ipo minute, objavili ga pod svojom etiketom i imaju vrlo jasnu viziju kako bi se to trebalo dalje odvijati.

A da ne duljim, odmah ću onu "lošiju" vijest. Meni se nekako ne sviđa ta produkcija. I sad mi je jako neugodno o tome nešto razglabati, radi se o mom najdobronamjernijem JAKO SUBJEKTIVNOM dojmu i slici koju sam stvorio za sve ove godine slušanja tih malih remek-djela, kako bi to trebalo zvučati. I uzimam si demokratsko pravo da komentiram to. Ma zbog gitara. Ne da su loše, nego mi nekako guše ukupnu sliku. Naravno da gitarski zvuk i taj toplo-hladno pristup treba imati punopuno električne energije i da Zetov bubanj zvuči moćno i prljavo i bučno i svekakotreba, Ana ima veliku pomoć u otisnutim tekstovima i sve je 5, ali eto: ja ću sačekat još malo, možda mi sjedne za par slušanja, a i nisam ga još preslušao u autu...

Bolja vijest je da ima nekoliko "ultimativnih" hitova. Pjesme su izvrsne. Ta međuigra i vokalni aranžmani, pa i onaj divni instrumental na kraju - čista petica. Kad uleti "Work In Progress", pa kad Ana i Mijo razvijaju "Spilt Milk" (koja nam je nekako najdraža, odma do "Ways Of Seeing"), pa sve one Zetove razbijene činele, malo je situacija kada te neki domaći band ovako razveseli. I ispriča priču, tekstovi čine zaokruženu priču, one fine vinjete koje uspiju objasniti tako puno u tako malo. I omot je napravila Dunja Janković, čije stripove tek trebate otkriti. I gospodin MoonLee je sve to fino objavio, želim samo da mu se što više bandova javi i da ih ima što raznovrsnijih.

A za kraj mogu samo pozvati na www.moonleerecords.com i na jedan od koncerata Analene, promociju 16.12. u KSETu, ili već negdje gdje ih zateknete. Pazite ipak su oni naš najveći najmanji band. I uživo vam daju Sve.

dao ocjenu 4: tonisaric@inet.hr

TOM WAITS "Real Gone" (2004.)

Od valjda 5 milijardi ljudi na svijetu samo jedan čovjek snima ovakve albume. I još se nije pojavio nitko ko bi nekako uspio postići sličan efekt. MENI JE OVO NAJBOLJI ALBUM SNIMLJEN OVE GODINE. Ako već moram odabrati. Pa ako vas zanima kako&zašto - pročitajte ostatak, a ako ne - opet dobro. Nemojte zamjeriti. Dakle, dragi čitatelju, ako si došao do 5. retka, pretpostavljam da te zanima o čemu se radi ovaj put.

Tomica je snimio ponovo krasnih 15 pjesama, 15 priča u kojima najbolje funkcionira. Nema klavira, ima čak nešto-kao-hip/hop-ali-luđe, ponovo gitaru svira Marc Ribot, ponovo je obiteljska manufaktura Kathleen/Tom/Casey skovala okvir i u studiju oblikovala Priču. Prvi put je snimio neku pjesmu koja se vrlo direktno dotiče ratne gluposti ("Day After Tomorrow"), žanrovski opet radi svoj omiljeni karišik, od Jamajke do New Orleansa preko onih samo njemu znanih zvukova koje naziva cubist funk . Od stvari koje bi mogle zanimati je da je na evropskoj turneji opet daleko od naših krajeva, ali da recimo ove godine posjećuje London prvi put nakon 1987. pa se nadajmo da će doći jednog dana i negdje dovoljno blizu. Produkciju je radio sam, sve tekstove naravno u suradnji sa Kathleen je učinio dovoljno zanimljivim i Običnom Waits Obožavatelju, kao i hordi onih koji traže nešto literarno vrijedno u svemu. Potražite ih makar na Internetu: ne može ga se razumjeti na prvu, potrebna su dakak o pomagala, ali trud će biti više nego višestruko nagrađen. Ako volite nježnu ljubavnu poetiku ili tešku i mračnu socijalnu bukovskihardkor tematiku, koja udara u stomak, da, da, znate već... Uostalom, to i očekujemo.

O njegovom glasu neću UOPĆE, samo da naglasim da je ovaj album snimljen prvo u nekoj a capella varijanti, po kući, pa su tek onda dosnimavali zvukove, a opisati kako zvuči kad se Tom igra sa svojim glasom... ne, ne mogu i neću. Ako mislite da pretjerujem i da je snimio maniristički predvidljivo djelo o kojem se nitko ne usuđuje reći da je dosadno, ne mogu vam pomoći - isto kao kad hrpa rokera ne želi priznati elektronska dostignuća i sumnjičavo odbija poslušati Evoluciju. Poslušajte "Top Of The Hill", melankoličnu "How's It Gonna End", odvaljenu "Clang Boom Steam", klimajte glavom na "Shake It", zamislite se nad "Dead And Lovely"... U slučaju Tom Waitsa radi se o jednoj od najsjajnijih karijera u povijesti muziciranja ljudske vrste, čovjeku koji je pomaknuo granice žanrova i o kome će se ispisivati još tisuće ovakvih hvalospjeva. Zanimljivo je čitati recenzije za albume o kojima je zapravo jako teško napisati nešto suvislo i objasniti koliko ste zadov oljni što se ovakve ploče još uvijek snimaju. "Real Gone" je samo jedan biser u nizu, album koji vrijedi svake uložene sekunde i lipe, svečani povratak Waitsa u istraživački uzbudljive vode, akvatorij u kojem se odlično zabavlja i svira trombone one ribe sabljarke, na dnu Tenkiller jezera sretan što je došao kući. Gee, It's great to be home...

gone daddy gone: tonisaric@inet.hr

HOME MADE, vol.1 - Razni izvođači
(Stain Records, 2004.)

Hm, Matija. Počinjem kao nekad: hm, Zdenko... Iako nisu slični, meni je podjednako drago kad dobijem ovakve kompilacije i, pogotovo u doba mp3 gomila, odmorim se preslušavajući šta se radi diljem domovine. Lo-fi kompilacije, smještene u tu nesretnu hermetičnu ladicu u kojoj im je fino&toplo, definicijski ograničene tehnički i omotane zaštitnim slojem entuzijazma, teško su slušljiv materijal po danu. Barem meni. Radi se (uglavnom) o intimnim crticama iz života ljudi-iz-susjedstva, koje srećemo svaki dan i nikad se ne pitamo koliko mi znamo o njima. Za snimati ovakve pjesme potrebno je imati dovoljno hrabrosti da se pritisne rec na kasetofonu ili, za one malo mlađe/spretnije, kliknuti neku ikonicu koja pokreće jednostavan program za snimanje. I toliko o mojim predrasudama. Odmah da raskrstimo - nisam ljubitelj ovakve muzike i od glazbe očekujem neku drugu vrstu energije, ali to je već druga priča. Hm, ovo me podsjeća na one recenzije kad su u Heroini pisali o najboljim bendovima na svijetu, svako u svojoj žanrovsko-pubertetskoj rupetini, nimalo ne uvažavajući Druge. Pa su ih onda u NoMadu pljuvali, na kraju sami čineći isto... Ali da se vratim - Matija se potrudio i na omotu napisao o svakom bendu ponešto, dovoljno informativno. A u nastavku, eto, čitajte kako prosječno rock-uho reagira na vrlo akustične podražaje iz izvora zvuka:

1. Karmakulator - predstavljen jednom pjesmom, instrumentalom, otvara kompilaciju. Teško mi je bilo šta više reći
2. Moj prijatelj Goran - elektronski instrumental, prigušeni Kraftwerk vrebaju iza ćoška, isto samo jedna pjesma
3. People with problems - bend iz Županje, vrlo britanski melodiozno&ambiciozno, okej ženski vokal, malo koncepcijski mi se ne slažu sa ostatkom materijala, pa steko drugi dojam...
4. Igor Baxa - nažalost je Mance pokupio slavu, ovakvi kantautori su više nego zabavni i ugodni, ma koliko se na prvi pogled činilo da im je teško...Da ne komentiram previše, stih „smrt se isplati kad intenzivno živiš“ a i neki engleski su baš okej
5. Marshmallow - jedan remix i ovogodišnja verzija i Matija je podsjetio da može kad hoće. Jedva čekam da ih pogledam uživo
6. Etui Etui Soniczoil - moji favoriti, ne znam zašto. Jednostavno sviđaju mi se ti instrumentali i ne pitajte puno
7. Vivian Girls - e, oni su već poznatiji, njihova Stereolab-ili-tako-neki-meni-još-nepoznatiji-bend atmosfera je okej, i njih bi volio vidjet uživo, takvih bendova kod nas nema puno
8. Miroslav Petrak Miki - vidi pod 4. s tim da je Miki još bliže Manceu i sigurno da im se gadi što ih svi uspoređuju s njim, al kad je tako. „Neraspoređeni policajac“ je super
9. The Orange Strips - njih znamo iz Briljanteena, njihov pop uopće nije moja šolja čaja, ali Danijeli se svidjela harmonikica
10. Sućuraj - a sve kaže naslov „Song For The ZX Spectrum“, uh
11. Mutual Of Omaha - jedini snimljeni u garaži, slažu buku na hrpe, meni se ne sviđa, al imaju super ime

Ja za zaključak pišem www.geocities.com/stainrec i čestitam Matiji.

Toni Šarić

OFFSPRING "Splinter"
(Columbia, 2003.)

Neocon / The Noose / Long Way Home / Hit That / Race Against Myself / (Can't Get My) Head Around You / The Worst Hangover Ever / Never Gonna Find Me / Lightning Rod / Spare Me The Details / Da Hui / When You're In Prison

Producer: Brendan O'Brian
Relase Date: 09.12.2003.

Offspring are:
Dexter Holland (vocal, guitar)
Noodles (guitar, vocal)
Greg K. (bass, vocal)
Atom Willard (drums) (new ex - Rocket From The Crypt)

Previous: Offspring (1989.), Ignition (1993.), Smash (1994.), Ixnay On The Hombre (1997.), Americana (1998.), Conspiracy Of One (2000.)

Splinter je već sedmi album američkog neo punk banda Offspring koji postoji s nekim promjenama od 1984. godine. Da odmah riješimo stvar – ovo je čisti Offspring proizvod i ne može se zamijeniti s bilo kime. Toliko dugo bez odstupanja od zacrtanog znači ili tvrdoglavo po svom ili ljudi jednostavno to puše. Po tome tu ima neke kvalitete. Osim karakterističnog vokala Dextera Hollanda to su uz koju iznimku klasični Offspring uradci. Npr. Posljednja stvar na albumu "When You're In Prison" zezalica je koja zvuči kao da slušate ploču iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Također i " The Worst Hangover Ever" je polu ska, netipičan za njih, ali uz "Pretty Fly" ili "Original Prankster" znamo da se na njihovim albumima nađe i poneki uradak van njihovog čvrstog okvira. "Race Against Myself" bliža je grungeu nego punku. "Spare Me The Details" meni i najsimpatičnija s albuma, možemo je ubrojiti u radio frendly naslove koje mogu svirati čak i naše radio postaje. Možda budući singl. Prvi singl inače je Hit That i čini mi se da to nije baš najspretniji izbor.
Spomenimo i multimediju. Kako album traje vrlo kratko (32:02) mogu reći da su bili i obavezni staviti još poneki dodatak na album. Tu su "Da Hui" video i video s komentarima, Demo Studio Tour - kratki prikaz kako se slažu pjesme, wallpaperi i dvije MP3-ce "The Kids Aren't Alright" i "When You're In Prison". Dobro, moglo je i puno bolje.
Uglavnom ovo je klasični Offspring. Zabavan album, dobar za razbibrigu. Kad ne očekuješ ništa spektakularno, onda nema ni iznenađenja. Dobiješ sasvim očekivani proizvod. Fanovi naprijed, ostali koji naginju nekakvom punk ili rock izričaju osluhnite.

(Sebastijan Fuštin)

Ocjena: 4/5

KORN: Take A Look In The Mirror
(Sony, 2003.)

Right Now / Break Some Off / Counting On Me / Here It Comes Again / Deep Inside / Did My Time / Everything I've Known / Play Me / Alive / Let's Do This Now / I'm Done / Y'All Want A Single / When Will This End

Producer: Korn & Jonathan Davis (additional production by Frank Filipetti)
Relase Date: 21.11.2003.

Korn are:
Jonathan Davis (vocals, bagpipes)
Fieldy (bass)
David Silveria (drums, percussions)
James "Munky" Shaffer (guitars)
Brian "Head" Welch (guitars)

Previous: Korn (1994.), Life Is Peachy (1996.), Follow The Leader (1998.), Issues (1999.), Untouchables (2002.)

Korn je album "Take A Look In The Mirror" izdao relativno brzo nakon albuma "Untouchables", što je dosta neuobičajeno, jer znamo da su pauze između izdavanja albuma u današnje vrijeme puno veće. Sam album možemo okarakterizirati kao nešto očekivano. Mogu reći da sam čuo ono što sam otprilike i očekivao. Iako će neki za album reći da je povratak počecima i da zvuči 10 godina prekasno, neki će ga optužiti da je previše slizan s MTV-om, ja mogu reći da je to album koji treba preslušati. Ne sjeda na prvo slušanje. I zbog vrste glazbe i kao sama cjelina. Preslušavanjem počinju na površinu izlaziti elementi koji mijenjaju sliku o samom albumu. Iz oporog i nabrijanog zvuka izaći će i vrlo melodiozni trenuci poput dvije meni najbolje pjesme "Counting On Me" i "Here It Come Again". Slušajući ih na pamet mi pada pitanje kako bi one mogle biti zapravo potencijalno veliki hitovi ukoliko bi se malo "ublažile" u obradi kakvog banda koji više stremi pitomijem zvuku i možda uz ženski vokal. Mislim da bi kroz klasične medijske kanale mogle isplivati kao veliki hitovi. Svakako treba spomenuti i "Play Me" u kojoj se pojavljuje Nas. Također odlična i jedan od favorita albuma. Kao potpuna suprotnost tome tu je "Y'All Want A Single", meni potpuno glupa stvar koju ili ja ne kužim ili je zaista blesava. Spomenimo i hidden track, a to je live izvedba "One" (Metallica) za koju nisam siguran zašto se našla na albumu. Kao izvedba – nema primjedbi. Je li to samo neka posveta glazbenim uzorima ne znam, ali dobro. Nešto je valjda trebalo biti bonus. Ostalo je očekivano, rekao bih tipični Korn proizvod.
Uglavnom da rezimiramo. Album po očekivanju. Ništa spektakularno, ništa preloše. Za sve koji naginju ovakvom zvuku svakako će ga preslušati. Ostali mogu upotpuniti svoju informaciju o trenutnim glazbenim kretanjima na svjetskoj sceni. Ocjena 31/5

(Sebastijan Fuštin)

KINGS OF LEON "YOUTH AND YOUNG MANHOOD"
(RCA-Menart, 2003.)

Ovaj južnjački bend iz jamerike (Tennessee) sačinjavaju troje braće: pjevač Caleb, bubnjar Nathan, basist Jared, te rodijak - gitarist Mathew. Album prvijenac "YOUTH AND YOUNG MANHOOD" u samo 46 minuta - obećava veliku karijeru:

1. RED MORNING LIGHT - Već na početku punokrvna rokijana, i dokaz da Moly's chambers nije jedini favorit!
2. HAPPY ALONE - Vidi pod 1, čak još i više, popaljivo, idealno za neki novi film Camerona Crowea
3. WASTED TIME - Vidi pod 2, samo malo manje
4. JOE'S HEAD - Počinje malo skuliranije, čak bas malo podsjeća na EKV (što opet podsjeća na...), razigraniji instrumenti
5. TRANI - Isto je sporijeg tempa (kao završetak LP-a), bilo bi fino imati i tekstove uz slušanje, te južnjake baš nije lako sve razumijeti
6. CALIFORNIA WAITING - Još jedan hit, i fino na početku drugog dijela albuma, baš kao da je na vinilu
7. SPIRAL STAIRCASE - kao da je nastavak California waiting
8. MOLLY'S CHAMBERS - svi je znate, treba li išta napisati, veći šok od pojave pjesme na TV-u bio je - izgled (čitaj friz) samih članova benda
9. GENIUS - uvijek mi na kraju slušanja svih albuma popusti pažnja - i par puta vraćam pjesmu - i ništa mi ne pada na pamet iskomentirati
10. DUSTY - vidi pod 5 ... izvrstan kraj sa propjevom ..."love divine"
11. HOLY ROLLER NOVOCAINE (traje 12:10) - uh, mrzim kad vidim da zadnja pjesma traje puno minuta, pogotovo kod ovakvog benda koji ima gotovo punkersko trajanje pjesama - to znači da je 10 minuta tišine, pa onda buka na kraju (jako originalno!) No ovdje ipak počinje sa pjesmom koja je, već po samom nazivu - obećavala, kao da je od grupe EELS. Promjene tempa, clap hands, već mi se čini da je idealna za završetak koncerata, prije bisa. Uz petominutnu pauzu unutar same pjesme, te ne uz buku, već klavirski honki tonk početak, bez uključenih žestokih gitara - odličan finale i skrivena pjesma "Talihina Sky"

Zaključak - jako dobar bend, možda ipak za mrvicu preretro, ipak su mi WHITE STRIPES puno draži (čitaj LED ZEPPELIN su mi draži od CCR), a i da o vizualnom ne govorimo.

Još da je vidjeti na istom koncertu: STROKES, WHIE STRIPES, KINGS OF LEON, RAVENOETTES, BRMC...

(D. Redneck C.)

R.E.M. "In Time: The Best Of R.E.M. 1988-2003"
(Warner/Dancing Bear, 2003., 76', 2CD)

Za one koji imaju "samo" REM albume - ovaj REM paket svakako moraju imati, a pravi fanovi ovo neće skidati s neta (iako postoji skoro 100 pjesama, obrada, raznih verzija - dodatnog materijala u odnosu na albumske) ili ripati (iako audio CD-i nisu zaštićeni). Ovo se jednostavno mora imati.

Na prvom CD-u su 4 nealbumske pjesme, od kojih su 2 potpuno nove (Bad day i Animal), a 2 sa filmskih sountrackova.

Na drugom (76 + 61: ukupno 2 sata i 17 minuta!) je sve "novo" - live verzije, demo verzije i B-sides singlova (trebalo bi objaviti možda i kompletan B-sides album). Verzija sa oba CD-a dođe 179 kuna (jednostruki je 139). Starr me kitten je s vokalom Williama Burrougsa (to je napravio i Tom Waits).

Fan će svakako kupiti i singl BAD DAY na kojem su i još 3 nove pjesme - 2 obrade i jedan instrumental - nije baš nešto presjajno, ali ipak isplativo za 59 kuna, kao i DVD (22 spota + 3 live snimke) koji je 219 kuna. Total od 457 kuna nije prevelik za toliki REM dobitak.

R.E.M. su i dalje najveći bend na svijetu! Jedva čekam novi album - do idućeg ljeta je valjda vani?

(CD2)
1. Man On The Moon (s albuma "Automatic For The People")
2. The Great Beyond (s albuma "OST Man On The Moon")
3. Bad Day (NOVA PJESMA i odličan spot
4. What's The Frequency, Kenneth? (s albuma "Monster")
5. All The Way To Reno (You're Gonna Be A Star) (s albuma "Reveal")
6. Losing My Religion (s albuma "Out Of Time")
7. E-Bow The Letter (s albuma "New Adventures In Hi-Fi")
8. Orange Crush (s albuma "Green")
9. Imitation Of Life (s albuma "Reveal")
10. Daysleeper (s albuma "Up")
11. Animal (NOVA PJESMA)
12. The Sidewinder Sleeps Tonite (s albuma "Automatic For The People")
13. Stand (s albuma "Green")
14. Electrolite (s albuma "New Adventures In Hi-Fi")
15. All The Right Friends (sa soundtracka "Vanilla Sky")
16. Everybody Hurts (s albuma "Automatic For The People")
17. At My Most Beautiful (s albuma "Up")
18. Nightswimming (s albuma "Automatic For The People")

(CD2)
1. Pop Song '89 (acoustic b-side of Pop Song '89)
2. Turn You Inside-Out (from Tourfilm)
3. Fretless (from Until The End Of The World soundtrack)
4. Chance (dub / b-side from Everybody Hurts)
5. It's A Free World Baby (from Coneheads soundtrack)
6. Drive (from Live Greenpeace)
7. Star Me Kitten (featuring William Burroughs from X-Files)
8. Revolution (from Batman And Robin soundtrack)
9. Leave (from A Life Less Ordinary soundtrack)
10. Why Not Smile (Oxford American version)
11. The Lifting (demo version b-side from Imitation Of Life)
12. Beat a Drum (demo version b-side from Imitation of Life)
13. 2JN (b-side from Imitation of Life)
14. The One I Love (live from The Museum Of Television and Radio)
15. Country Feedback (live from Wiesbaden, Germany, 2003)

R.E.M. "BAD DAY" (E.P.)
(WARNER/DANCING BEAR) 14'
BAD DAY 04:08
FAVORITE WRITER 02:58
OUT IN THE COUNTRY 03:24
ADAGIO 03:29

DVD "In View: The Best Of R.E.M., 1988-2003"
1. Bad Day
2. All The Way To Reno
3. Imitation Of Life
4. The Great Beyond
5. At My Most Beautiful
6. Daysleeper
7. Electrolite
8. E-Bow The Letter
9. What's The Frequency Kenneth?
10. Nightswimming
11. The Sidwinder Sleeps Tonite
12. Everybody Hurts
13. Man On The Moon
14. Losing My Religion
15. Stand
16. Orange Crush

bonus videospotovi:
1. Tongue
2. How The West Was Won And Where It Got Us
3. New Test Leper
4. Bittersweet Me
5. Lotus
6. I'll Take The Rain

Live Tracks (from Trafalgar Square, London):
1. Imitation Of Life
2. Losing My Religion
3. Man On The Moon

dva dokumentarna filma:
"This Way Up"
"Rough Cut"

LEUT MAGNETIK "B612"
(Aquarius, 2003.)

LEUTI su osmeročlani duhačko-perkusionistički bend (akustični i električni bas, bubnjevi, saksofon, flauta, klavijature, udaraljke i vokal) - nastali je kao reakcija na promjenu prebivališta članova benda - sedmero ih je iz rodnog Splita u Zagreb dovel studiranje (uglavnom u sklopu Glazbene i Filmske akademije).

U proljeće 2001, u jednom potkrovlju na Šalati, održali su prvu probu u formaciji koja će, nedugo zatim, postati LEUT MAGNETIK. Do tada aktivni na splitskoj glazbenoj sceni (Klan Mrkog Tartufa, CZS, Trapula, SPK, TBF,...) ubrzo počinju i s impresivnim svirkama uživo. Nastupaju u kultnom zagrebačkom okupljalištu Melin, GHETTO klubu, KSET-u, festivalima "Nikad čuo" i "Otokultivator", brucošijadama,... a u proljeće 2002 osvajaju prvo mjesto INKUBATOR festivala što im donosi i ugovor s diskografskom kućom Aquarius Records.

Njihov prvi album B612 kolekcija je pjesama skladanih tijekom dvogodišnjeg postojanja, a samo snimanje obavljeno je u poznatom zagrebačkom studiju FUNHOUSE braće Muratović (JINX) koji su i producirali materijal, a album je izašao 16.7.2003.

U trajanju od 42 minute gore je 11 pjesama, i skoro pola instrumentala (soundtrack za vaš život?): USKOČKI BOJ, OVAKO JE NAMA, RONJENJE, REINKARNACIJA JEDNOG TARTUFA, donekle i TANZA, sa češkom jazz pjevačicom Martinom Fišerovom).

Većina vokalnih pjesama mnogima bi zazvučala kao "rezervni TBF" - to bi bilo točno, kad ne bi bilo odličnih instrumentala. Naravno, vokal Saše Antića odmah vuče na TBF te najavljuje i njihovu odličnu formu na nadolazećem albumu u ranoj 2004. godini.

EVO ME DOMA je pravi ljetni hit, a MAJKO MILA bio bi pravi rasturački hit, samo da snime spot, kao i za zezanciju DIS'ANS'RAS'ANS'RA ("triba jest mrkve").

Njihova reinkarnacija u drugi album mogla bi donijeti čuda, sa ili bez tekstova! "Eksplodirat će kao boca pod tlakom!"

SPIRITUALIZED "AMAZING GRACE"
(Sanctuary-Menart, 2003.)

Hvala STROKES, WHITE STRIPES... što su svojim albumima utjecali da Jason Spacemen ponovo zašteka gitare i odvrne pojačala i ponovo podsjeti i na SPACEMEN 3! I skrati pjesme jer album ima normalnih 43 minute (iako nemam ništa protiv epskih verzija).

Prve tri pjesme su žestice: THIS LITTLE LIFE OF MINE, SHE KISSED ME (NEVER FELT LIKE A HIT), HOLD ON - doduše počinje žestoko, pa slijedi tipični Jason Pierce crescendo, kao i u OH BABY. Slijedi NEVER GOING BACK - žestica, najidealnija za sing-spot.
THE POWER AND THE GLORY opet instrumentalno smiruje (u početku, pa počinje rušiti), a LORD LET IT RAIN ON ME - punokrvna je "pjesma koja ostaje" s vječnom Pierce fierce temom. Jednostavno, a genijalno.
THE BALLAD OF RICHIE LEE - vidi pod pjesmu prije, uz ovo se naježite - i na rubu ste plača.
CHEAPSTER - žestica, možda jedini višak na albumu
RATED X - bila bi idealna za (sneni) soundtrack za ICE STORM Ang Leeja (ili za Magnoliju?).
LAY IT DOWN SLOW - idealna za kraj, vrijedi sve što i za THE BALLAD OF RICHIE LEE.

Hosana na visini za SPIRITUALIZED i majstora Jasona, nadam se da uskoro slijedi, nakon fenomenalne duple kompilacije - i SPIRITUALIZED "THE COMPLETE WORKS VOLUME TWO (jedinica je imala 24 pjesme!). A rado bi i da se odnekud oglasi i SONIC BOOM...

SPIRITUALIZED "THE COMPLETE WORKS VOLUME ONE"
(CD 1)
1. ANYWAY THAT YOU WANT ME
2. STEP INTO THE BREEZE (PART 1)
3. FEEL SO SAD (7'' version)
4. FEEL SO SAD (Rhapsodies)
5. FEEL SO SAD (Glides and Chimes)
6. RUN (single version)
7. LUMINESCENCE (STAY AWAY WITH ME)
8. I WANT YOU ('Feel so sad' 7'' B-side version)
9. EFFERVESCENT (Chimes)
10. WHY DON'T YOU SMILE NOW
11. SWAY

(CD 2)
1. 100 BARS (Accappella)
2. I WANT YOU ('Run' B-side version)
3. YOU KNOW IT'S TRUE (Instrumental)
4. MEDIACTION (from 'Medication' EP)
5. SMILES ('Medication' promo single version)
6. ANGEL SIGH (From 'Medication' EP)
7. FEEL SO SAD (From 'Medication' EP)
8. GOOD DOPE/GOOD FUN (From Greenpeace 7'' single)
9. LAY BACK IN THE SUN ('Electric mainline' EP version)
10. GOOD TIMES ('Electric mainline' EP version)
11. ELECTRIC MAINLINE (Part 1)
12. ELECTRIC MAINLINE (Part 2)
13. 100 BARS (Flashback)

GORKY'S ZYGOTIC MYNCI "Sleep/Holiday"
(Sanctuary/Menart, 2003.)

Moj dobar prijatelj Zoki Lazić (da, to je onaj Lazić koji je bio glavni urednik Nomada, a sad objavljuje knjige za odrasle koji nisu ili barem fejkiraju da nisu baš sasvim odrasli na onaj dosadan način) i ja smo sasvim različiti ljudi - on je nervozan, nespretan, glasan, ambiciozan i skoro nikad ne priča o stvarima koje mu se događaju nego samo o albumima, filmovima i knjigama, a ja sam super. No, obojica obožavamo Gorky's Zygotic Mynci - štoviše, on mi ih je i otkrio jednog davnog dana u Nomadovoj redakciji. Trebali smo priložiti individualne godišnje liste albuma kako bi Nomad dobroj djeci rekao što je dobro, a što najbolje u 1999oj, a pošto sam ja do prosinca čuo tek desetak albuma izdanih te godine, Tonći Kožul mi je snimio Fountains Of Wayne i Bena Lee-a, Zrinka Horvat mi je dala kazetu Beth Orton, a Lazić mi je posudio "Guerillu" Super Furry Animalsa i "Spanish Dance Troupe" Gorky's Zygotic Mynci. Tjedan dana nakon toga, Gorkići su završili na uvjerljivom prvom mjestu moje liste najboljih albuma '99e. Bombastičan početak ljubavi između mene i ovih ludih velšana, indeed.

Nakon toga sam od Lazića posudio još i "Barafundle", njihov prvi stvarno sjajan album iz 1997. (premda su i "Bwyd Time", pa i rani mini-radovi ove godine reizdani na cedeu "20: Singles & Ep's '94.-'96." - poslušajte samo priču o razbijenim violinama i gospodični Trudy, jako fini) na kojem je između ostalog i "Patio Song", jedna od najsunčanijih njihovih pjesama uopće; Kiša iz Schmrtz Teatra mi je poklonila "Gorky 5" (album iz 1998., na kojem su prvi put malo osjetnije zanemarili natripane bajke o minijaturnim kraljevstvima, čarobnjacima i gušterima u korist velikih, ali falabogu ne i "adult-oriented" zaljubljenih pjesama kakva je primjerice "Let's Get Together (In Our Minds)", pa i višedjelnih dragulja kakva je "Sweet Johnny", u kojoj savršene pop-melodije nakon nekog vremena prepuštaju mjesto buci, a ljepota se prvo transormira u zabavu i kaos, da bi sve završilo ljepše nego što je itko uopće mogao pomisliti) - i veza između Gorky's Zygotic Mynci i mene je mogla ući u jednu sasvim ozbiljnu fazu.

Nakon "Spanish Dance Troupe" (ne želim niti pomišljati na nabrajanje nekakvih tu naj stvari s tog albuma, okej? Predobar je za to. Nabavite ga), 2000. je došao prekrasan "Blue Trees" ep, sa standardnim porcijama hitova (kad se samo sjetim "This Summer's Been Good From The Start"... Kako sam je jednom opisao? Melankolični, napušeni hipi-kauboji pjevaju odu ljetu na Jadranu? Tako nekako. Uglavnom, nisam se preseravao, stvarno tako zvuči) i ljepote (par prekrasnih, snenih instrumentala Richarda Jamesa, pomoćnog autora u bendu. Glavni šef se zove Euros Childs, violinistica Megan mu je sestra, a bubnjari i ostali članovi su se izmjenjivali tokom godina. Gorky'si postoje još od početka devedesetih i više mi se ne da o empirijskim podacima, ali bih zato volio da osjetite emocije kojima glazba ovih čarobnjaka obiluje). 2001. su već objavili novi full-length - "How I Long To Feel That Summer In My Heart". I opet hrpa ljepotica, melankolije, nekoliko pop-hitova koje nitko nikad neće čuti, par sasvim banalnih ali toliko toplih izraza ljubavi, sjajan '60s-singl Richarda Jamesa "Stood On Gold" i jedna antologijska, "Christina".

A onda je Zoki Lazić prije ljeta donio vijest da im konačno, nakon ljeta, izlazi novi album. Pa ga je dan ili dva nakon izlaska odmah nabavio i pogodite što mi je rekao. Da mu je album tako-tako, da mu fali stvar veličine jedne "Christine", da je skroz Marshmallow-ovski (to je moj one-man-bend, by the way) što bi bilo okej da je riječ o Marshmallow albumu, ali od Gorky'sa on očekuje ipak nešto više (naravno, nisam se uvrijedio. Usporedba je to koja godi, premda se dogodila u obrnutom pravcu od uobičajenog). I sve tako. I što da ja sad kažem? Da mi je album super, zakon, prekrasan, s uobičajenim dozama melankolije, ljepote, zabave i hitova? I da je i mene na trenutke podsjetio na samog sebe? Pa evo. Nek ispadnem bahat čak i tu gdje uopće ne bi trebalo biti riječi o meni. Istina je. Sve ovo. Stvarno je. A to što im se ovaj put nije dogodila niti jedna antologijska, nema veze. Samo nek se oni još smiju, zabavljaju, zaljubljuju i stvaraju ovakve pjesme.

Od bržih stvari na ovom "Sleep/Holiday" albumu, tu su uvodna "Waking For Winter" vođena klavirom i usnom harmonikom (samo djelomično brza, doduše, jer ga usred pjesme Euros i društvo opale s takvim jednim njihovim tipičnim morem melankolije da se smrzneš, da bi opet završili rasplesano i veselo. Ma, majstori), bedasti singl "Mow The Lawn", vesela minijatura "Country" i jedna koju si pustiš na discmanu kad izlaziš iz kuće pa si onda nasmiješen cijeli dan ("Eyes Of Green Green Green"), a dežurne melankolične ljepotice su "Happiness" (kaže Euros: "but happiness will come my way, and magic comes, just not today". Kad smo već kod toga, mnogi im prigovaraju zbog jednostavnih, neki bi sigurno rekli priglupih tekstova. Koliko su im teme - ljubav, prekidi veza, ljeta, putovanja, maštanja, toliko puta spomenuta melankolija i nostalgija - bedaste, ti znaš sam za sebe. Štajaznam, možda su tebi najbitnije stvari na svijetu Dinamo, novi anti-virusni programi, klanje komunističkih govana ili filatelija. Uglavnom, Gorky'si nikad ne nude velike misli; ako vole - kažu "I'll never stop loving you", ako idu na selo to je zato jer je to "place where we both belong". Primjera je bezbroj. Euros i Richard nisu dubokoumni pjesnici i niti ne pokušavaju to biti. Oni ispričaju to što imaju za reći riječima koje razumije i sasvim ispodprosječan poznavatelj engleskog, frazama ponekad već toliko prožvakanima da bi se neki teoretičar ozbiljno zamislio nad njima. Pa jel' to ironija, parodija parodije, lijeni new-age-pragma-dada-anti-sarkastičan-emo-štih? Ne znam baš. Gorky's Zygotic Mynci su tu, barem ja to tako vidim, da nas podsjete na neke stvari. Da nam uljepšaju ružan dan kakav je ovaj danas (srijeda), naprimjer, i da nam prodrmaju to cinično, uspavano srce. Živjeti konkretne živote i izgovarati konkretne rečenice u konkretnim situacijama ipak moramo sami, a Gorky'si su samo jedna emotivna verzija Neala Cassidya koja se svako malo pojavi, podsjećajući nas na to koliko je život čarobna stvar), oda mjesecu "Single To Fairwater", minimalistička Richardova krasotica "Shore Light", "The South Of France" (baš sam si mislio, ajmo ti i ja na jug Francuske, jebo zimu, a kad se sjetim svibnja...), sjajnim bek-vokalima uljepšana "Leave My Dreaming", "Only Takes A Night" (koja se nakon četiri melankolične minute pretvara u igru repetitivne, nabrijane akustične gitare, neizbježne violine i, u najboljim trenucima, rasplesanog basa), "Pretty As A Bee" sa svojim iritantnim zujanjem orgulja, ali i predivnom raspjevanom tugom koja stiže tek nakon osme minute (vrijedi izdržati) i "Red Rocks", tipični uplakani Gorky's sentiš za kraj albuma.

Pričao sam neki dan s jednim usamljenim frendom koji se nakon par godina koje je proveo u Pragu vratio u Zagreb. On je, kao i Lazić, isto poprilično nervozan i nespretan u interakcijama s ljudima, ali ponajviše usamljen. Nedostaje mu društvo iz Praga, žali se na bedaste prijatelje iz Zagreba koji pričaju samo o glupostima i ne zna kako steći nova poznanstva, s ljudima s kojima ima nešto zajedničko. Ja sam sretan čovjek, glazbu koju volim stvarno volim, a većina mojih prijatelja sluša istu i sličnu glazbu. Mislim da ne spaja svaka glazba ljude, ali ova koja spaja čini to na tako prekrasan način da čovjek ne povjeruje.

mhabijanec@hotmail.com

LOU REED "NYC Man" (BMG/Menart)

NYC Man - izvrsna je dupla CD kompilacija pjesama koje je sam Lou odabrao - 16 + 15 pjesama koje su digitalno remasterirane, a obuhvaćeno je razdoblje od samih početaka do zadnjeg, ovogodišnjeg duplog albuma "Raven". Gore su i čak 4 live pjesme, a sve zajedno je idealni teaser za preslušavanje cijelog LOU REED & VELVET UNDERGROUND kataloga, ili za što hitniju nabavku istih!

Sweet Jane, Rock & Roll, I'm waiting for the man, Walk on the wild side, Vicious, Magic & loss, Shooting star, Perfect day, bells, Satellite of love, Pale blue eyes... biser do bisera...

Ovo je još jedan dokaz da Lou Reed nije pogubio kreativni kompas tokom cijele karijere, kao što se to ne bi moglo reći za kompanjone mu Davida Bowiea (donekle), i Iggy Popa (defintivno). Kralj r'n'r-a: definitivno LOU REED!

ANNIE LENOX "Bare" (RCA/Menart) +
PRETENDERS "Loose screw" (Eagle/Menart)

Povratnički albumi 2 velike dive, no s promjenjivim rezultatima, tj. u korist Chrissie Hynde koja sa PRETENDERS nakon "Viva El Amor" i 4 godine pauze na dostojan način obilježava 25 godina benda. Pristojne NOTHING BREAKS LIKE A HEART, LIE TO ME, SAVING GRACE i još poneka ugodno će vam zazvučati ako ih čujete na radiju, prepoznat ćete glas (barem se sjetiti "I got you babe") i možda poželjeti čuti i cijeli album.

ANNIE LENOX ne vjerujem da će ubosti ijedan hit s ovog albuma (btw, jeste li uspjeli uhvatiti spot na satelitu, ako niste - očito nije u high speed rotation-u). Pedesetak minuta ovog AOR (muzak?) albuma prođe, a da ne zapamtite nijednu pjesmu, a nakon drugog slušanja kad vam je svejedno svira li peta, deveta ili 11-ta pjesma, svjesni ste da je ovo još jedan BITTER PILL. A i Annie s omota vas gleda kao da su je netom na stolu pregledavali forenzičari iz serije CSI. Nažalost, cover nije evociranje vremena EURYTHMICS i "Here comes the rain again", možda prije audicija za "sestru" androida Date iz STAR TREK-a koji u novom "Nemesisu" izgleda grozno. Would I lie to you?

MARIJAN BAN & OSTALI "STARO ZLATO"
(Menart, 2003.)

Ban je ovu obradašku kompilaciju 14 pjesama ipak trebao pažljivije promućkati - izdvajaju se jedino solidna (uspotirana) HONKY TONK WOMAN i korektne: DOĆI ĆU TI U SNOVIMA, KURVINI SINOVI, POSOLJENI ZRAK I RAZLIVENA TINTA (svi znate čije su)...

Za većinu ostalih pjesama "pravovjerni rockeri" samo će pritisnuti tipku - skip.
Stiče se dojam da je Ban ipak trebao ostati na rokerskijim pjesmama (čitaj novovalnim koje mu više leže, a i trend je, svaki čas izlazi i Mirkovićev film i knjiga), a da je tipične zabavno glazbene i šansonjerske trebao preskočiti. Ili pokušati obraditi i Tom Waitsa, Cockera, Cohena i druge "nepjevače" hrapavijih glasnica...

A i malo poraditi na jeziku: U PROLAZU (IN THE PASSAGE) s "pidgeon inglišem" (prijevod Marijan Ban?) dodaje ulje na vatru tezi kako domaći pjevači ne znaju engleski (sam je i preveo pjesmu, no mislim da se ipak ne može reći, ako sam dobro pohvatao:"you must going on the sea / but before I'm wanting you / only talking some the words..."), a kamoli još i pjevati na njemu (sjetite se Štulića, Koje, a u zadnje vrijeme i Vucinih vlastitih obrada) - a da niste Rambo Amadeus i sprdate se sa svim...

MARSHMALLOW
"Spring Sounds"
(STAIN RECORDS, 2003.)

MARSHMALLOW (Matija Habijanec) ima novi, 4. CD, a inače deseti album "Spring Sounds" koji je sam objavio na svojoj etiketi STAIN RECORDS

Gore je 13 pjesama na odličnom i prirodnom engleskom (jedna minijatura je na horvatskom) što je rijetkost kod HR bendova, a sve je tako opušteno, laid back i kao da nije sve snimljeno u njegovoj sobi u Trnju, već kao da je snimljeno kod Fridmanna (ok, kod Svadbasovaca). Riječ je o velikom kambeku (iako je Matija uvijek tu, svake godine isporuči desetak genijalnih pjesama) i albumu koji gotovo dostiže meni najbolji "The Marinade Collection" iz 2001. Možda je to i zbog neponovljive FLOWERY LANE (Matija, uskoro nam stiže digitalna video kamera, možda ti složimo LO FI spotić?) - iako je i ovdje ultimativni hit SOMEWHERE, a to bi mogli biti i HERE LIVES HE i MOONLIGHT SONATA. Idealan ljetni, sunčani hepi album (iako ima i sjetnijih tonova, pjesma-dvije podsjećaju na BONNIE PRINCE BILLY-ja što je veliki plus kao i mrvica dEUS-a) i ako ovo odbijete, osjećat ćeste se, kako to Matija kaže: "I feel like a nun rejecting pot!"

Za probu prije naručivanja (samo 25 kunića) poslušajte i pokoju MP3-cu na njegovom sajtu, možete vidjeti i odličan omot (prvi u koloru - napravila ga je Ivana Miholčić), a i skinuti sve tekstove pjesama. E kad bi Matija uspio doturiti svoje CD-ove na prava mjesta i da ga poslušaju, vjerujem da bi se desilo nešto kao sa bendom ASH (a Matija je i kao srednjoškolac radio ovo isto), ili sa BECK-om... WALKABOUTS, R.E.M. (...) bi ga uzeli za pregrupu-izvođača... Držim fige za MARSHMA-HIGH!

PIPSCHIPS&VIDEOCLIPS: "DRVEĆE I RIJEKE"
(Dan mrak/Menart; 2003.)

FLAMING BOMBA! 64 minute, 11 pjesama, 4 instrumentala... remek djelo! Ovo je stvarno Velik album! Iako će ipak trebati vremena da sjedne i legne... i zavuče se pod kožu.

Mrzim kad ljudi u recenzijama potroše 2/3 teksta opisujući povijest benda, i prošle albume pa tek onda u par rečenica kažu nešto o albumu. Ipak - Ripper mi nije antipatičan (ni prije, pa ni sad - i to mi nikad ne bi bio razlog da neki bend ne slušam i ne cijenim), on nije pjevač Beatlesa ni Stonesa (ok, zar su zato manje zanimljivi bendovi i pjevači koji su često nekima iritantni zbog "čudnog" glasa - a baš zbog toga su posebni: OBOJENI PROGRAM, PLACEBO, RADIOHEAD, COHEN, WAITS, RUNDEK...) i ne razumijem zašto ga mnogi ne kuže - i što im to što to površno zamjećuju - zamračuje pravu spoznaju o bendu i samom frontmenu. Prepotentan, arogantan, cocky, trendy.. OK, pa zar bi današnji glazbenici trebali biti ovce, bez mišljenja, bez komentara, prpvokacije - pa i mediji vole kontroverzne, zanimljive, pogotovo ako su s debelim pokrićem što R. , pardon, Dubravko Ivaniš - jest! Evo, i braća Gallagher su u sličnoj poziciji, Robbie Williams - pa se ipak pokazalo da šišaju 100 na sat, da uspijevaju i da ih, ako ništa, treba cijeniti zbog debelog truda!

A i oni koji nisu čitali odličnu PIPS autoriziranu biografiju "Dugi vikend u zemlji čudesa" iz pera Ante Perkovića iz 1997. ne znaju podatak da je Dubravko završio srednju školu kao "suradnik u sredstvima javnog informiranja" (novinar, iako pravo nije završio - ali je odličan u raspravama i ponekad, sofistici) te da se kroz njegovo svo djelovanje (nagradno pitanje - što je bio jedan od članova PET SHOP BOYS prije benda) može videti da kuži medije koji traže skandale, koji vole uzdizati - ali i (na putu prema dole) spuštati s trona (ne vjerujem da je čitao Kierkegaarda no ima tu dosta sličnosti u karijerama - ironizacija samog sebe, dobrovoljno pribijanje na križ medija...).

...ja sam oduvijek htio biti sokrat
al mi je duga pojela nos
pa samo eksperti kuže
da lažem...

Mnogi se nisu zapitali - možda u njegovom djelovanju ima i programiranih izjava, ispada - pa onda ocjenjuje je li to uspjelo - kao što, recimo, nije zadovoljan što je na predsingl (a la gorillaz) "Ultraoptimizam" bilo premalo reakcija (vidi intervju u Vjesniku16.4.2003.) u smislu "kuda kreće bend, izdao je r'n'r...", a najnovija fora sa nedavanjem na recenziju CD-a nekim "uvaženim" kritičarima definitivno je uspjela - jer od bijesa ipak nisu mogli do kraja popljuvati album, već su samo pokazali nemoć, čak i u pisanju o najosnovnijim podacima (Fridmann i sl.). Mislim da se Dubravko s pravom može smijati na većinu recenzija albuma u medijima, osim Holige, donekle i Čulića, Dragaša... Baš me zanima i Gallova recenzija, još je nema na sajtu... a čini mi se i da Perković nije recenzirao album (iako sam prestao pratiti Jutarnji svaki dan), a čini mi se da će njegova biti najbolja?

... pusa iz naše predivne - vukojebine...

Još jedno pitanje onima kojima samo spominjanje benda i pjevača diže kosu na glavi: radi li ikoji drugi bend u Kroata na način da fanovima toliko približi svoj rad - i u tzv. fazi neaktivnosti: puno spotova (i onih kojih nema na albumima), singlovi s remix verzijama pjesama, knjiga, internet stranice i dnevnik (nešto slično radi Moby), sviranje pred fanovima u prostoriji za vježbanje, davanje web prostora mladim bendovima, književnicima... Šteta samo da nije izašao live album - iskreno se nadam da će ipak više svirati nakon ovog albuma i da će sazrijeti u novoj postavi pa da se ovo sve okruni i live albumom, i, zašto ne - i DVD-om. Nešto slično najavljuju i u special izdanju novog albuma - sa spotovima i dokumentarcem sa miksanja u SAD-u, a bilo bi odlično da objedine sve spotove u DVD, uz recimo, knjigu prebačenu u PDF, te obrađenu noviju povijest benda u radoblju od knjige do danas, press clipping i sajt prebačen na DVD - tekstovi, biografija...

Petica je - za 5/5! Album DRVEĆE I RIJEKE je bezgrešan, filigranski precizan, lagano se odmotava i svakim novim slušanjem otkrivaju se novi slojevi - i sve je na svom mjestu, po prvi puta na pips albumima... pa prvu verziju tekstova je Dudo stavio na sajt 26. i 27.6. 2002. (VJETAR sae prvotno zvala ANGEL, a BAJKA nije ni postojala), na albumu su otisnuti drukčiji - no i nakon toga ima dosta promjena u tekstovima... koji više prate zvuk nego je obrnuto (a 99% naše estrade je takvo - prvo tekst, pa encaca mjuza), znači i tekst-glas je u funkciji instrumenta, melodije, ugođaja - koji bi, ako je to uopće potrebno uspoređivati - više sličan atmosferi MANIC STREET PREACHERS na "This is my truth" negoli RADIOHEAD (iako AMNESIAC djeluje!), a opet više BLUR negoli Oasis... Naravno, usporedbe su nebitne... mada mi pada još jedna - grandiozan finale SUEDE na "Dog man star" gdje su zadnje 4 pjesme nenadjebiv kraj nekog albuma, a PIPSI su to napravili za domaću konkurenciju! "Mrgud, gorostas i tat" idealan je spot i promo za upravo izašli album (genijalna ljubavna laganica "Porculan" potrošena je prije objave), a ima još materijala za uspotiranje (sljedeći ide u rujnu) - ja bi glasao za "Bajka" (najbolji tekst na albumu), "Vjetar" i "Mak", a grandiozna završna "2x2" sigurno je ostavljena za zadnji spot i outro medijskog života ovog albuma koji će sigurno duugo živjeti.

Yaye Ivaniš nema previše na albumu (iako vjerojatno samo Dubravko zna količinu utjecaja), kako su možda neki očekivali (i da će ona biti pjevačica svih pjesama) - a idealno podcrtava pjesme "Vjetar", "Kako funkcioniraju stvari" (pjeva na inglišu - hoće li to biti spot za van?)... a nezaobilazna je i na izvrsnom omotu (iako bi rado znati što je točno njezino, a što Maurovo).

Za usporedbu onima koji još nisu čuli album - na "Bog-u" je zametak ovog albuma u pjesmama "Dan mrak" (koji po meni ipak nije trebao biti najavni singl tog albuma već "Bolje" ili "Sao Paolo"), "Narko", "Trener morskih pasa" i "Bog", a ako bi se išlo i dalje: "Poštar lakog sna", "Mafija", "Bolestan",...a na albumu ne kraljuje električna već akustična i klavir (kojeg svira, od mladosti i D.I.!) pa je to prvi pravi pop album u Kroata, još od vremena Jinx (a vjerujem da bi i MARSHMALLOW službeni album imao tu etiketu..

Urbane, na tebe je red, ovo je naprosto nemoguće prešišati iako ćeš to teško napraviti i u odnosu na svoj album "Žena dijete", a kamoli na "Drveće" (Rundek ovo preslušavajući mora konstatirati - fak, moram ovog Ivaniša pozvati u goste na moj sljedeći album, ili barem pitati ove iz Svadbasa kol'ko traže za produkciju), a mislim da bi se i LET 3 trebali preznojavati "bombardirajući Srbiju i Čačak". Ovo je prvi veliki album u novom mileniju, a kad se malo slegne stvar - (možda ću se kajati zbog ovog) mislim da album ulazi u top 10 HR rocka uopće, čak i kad bi tu ubrajali i albume HR bendova objavljene u bivšoj državi!

Nisam vidio da je itko primjetio da bend slavi 10 godina diskografskog (Shimpoo Pimpoo 1993., Dernjava 1995., Fred Astaire 1997. i Bog - 1999.) postojanja benda (ili 11 ukupno, "Dinamo ja volim" je izašao 1992.)! "Drveće" je najbolja moguća čestitka bendu koji i daje "sjaji u mraku"! Jedva čekam live nastupe, na kojima bi, barem zasad, trebalo biti 11 članova benda (po sadašnjim najavama od stare postave ostaju Tin (bubnjevi), Mario (bas) i Dubravko (vokal), a pridružuju se: Deny - gitare, prateći vokal; Šinec - harmonika, melodika, gitare; Galer - klavir, synt, rhodes; Zdeslav - klavir, synt, rhodes; Yaya - vokal; Đana - vokal; Boris - gitare; Božanić - gitare, komp, sampler.)... Vjerujem da će se ulaskom u Menart (koji je i platio mix Fridmanu, a ne Tedechi!) bend riješiti i prokletstva mijenjanja izdavača nakon svakog albuma i da će to samo stabilizirati situaciju - i da ćemo na novi album čekati najviše - 2 godine! A po intervjuu na HT Hinetu (Holigi) - to bi mogla biti "najdebilnija disco ploča":
"Ova ploča ima dosta up-ova i down-ova, namjerno je složena po nekom puzzle modelu koji se meni čini dosta teatralnim, teatarskim. Htio bih napraviti jednu ploču koja doslovno teče u tom smjeru, da sve više i više nalikuje na soundtrack, a manje na pop album. Mislim da ćemo s jedne strane bit još ambijentalniji, a s druge - jebote, taj disco je nešto što me fascinira! Dok ne napravim najdebilniju disco ploču neću bit sretan."

BAJKA

bajka...
sanjaš da si zvuk
još jednom padaš u bezdan
naplavljen na rub

had je elegantan
kroz bljesak farova
raskliman sjeverac
sprema se za waltz

iz podzemlja te vreba
podli prevarant
patuljak te vuče
za rukav

da ti svira...
da ti svira...

u smiraj ti svira
da vidiš da nema
ni prve ni zadnje
početka ni kraja
iza stabala

ANGELS OF LIGHT
"Everything Is Good Here & Please Come Home" (2003.)

Michael Gira opet nadmašuje samog sebe! Rogo bi sigurno ubio za ovo, a vjerojatno i Miro M.! Nevjerojatno dobro proucirano, uz klavir, violine... savršeno balansirano...
Frend Šljivo je jednom rekao: "Sav sam se uzjebao" , dok je moj izraz "Sav sam unezvjeren!"- takav stav ima Gira tokom cijelog albuma - ko da ste križali Waitsa i Cavea u najboljim izdanjima!

Palisades - uvodno himnična, višeglasna, tipična Gira-nica
All souls' rising - uvod u swansalike žestinu, kakva će biti u još par pjesama (većina oko 6 minuta!)... Štef B. jednom je rekao da sluša SWANS pred izlazak van da dobije snagu... moćno... moćna gomilica pjesama slijedi... HUJ-HA-HUH... hipnotičan kraj - ovo treba doživjeti live!
Kosinski - još jedna Gira-nica, posvećena - pogodite...
Nations - počinje kao Gira-nica, pa se zahuktava i krešendira...
The family god - trebam li opet o tome kako počinje i zavodi, repetitivno... give me some more... genije!
Because she was - mala, kratka vokalna minijatura
Rose of Los Angeles - najluđa na albumu, odmah počinje divlje kao da je soundtrack za GANGS OF NEW YORK (L.A.) Scorsesea - kad, na početku pada Vallon...

What you were - Gira-nica, pa krešendo, Gira već umara genijalnošću, zvukom, tekstom...
Sunset park - ... she'll bring some-one... kako od one-linera napraviti "hrup" - na kraju odgovor - "love"!
Wedding - opaka, rolajuća, snažna, tambura, baš kao i zadnja - What will come. Gira je u punoj formi, a ANGELS OF LIGHT i DEVENDRA BANHART dolaze 14. ili 15.10.2003. u ljubljanski Channel Zero, a moguć je i zagrebački koncert, javlja BUBA! ALL SOULS RISING!

PEARL JAM: RIOT ACT
(Sony / Epic, 12.11. 2002.)

"Riot Act" sedmi je studijski album Pearl Jama (nakon "Ten", "vs.", "Vitalogy", "No Code", "Yield" i "Binaural") i u prvi trenutak prilično me razočarao. No to je zapravo bila varka. Niti jedan album Pearl Jama, a mogu reći da sam fan, nisam prihvatio na prvo slušanje. Ovaj se na prvo slušanje doimao prilično zatvorenim. Pod time mislim da su pjesme zvučale depresivno i iako je to bio Pearl Jam jer ih je teško zamjeniti s bilo kim drugim, nije to bilo to. No naknadnim preslušavanjem polako su počeli izvirati Jamovski elementi i sjedati na svoje mjesto. No odmah moram reći da ovaj album po meni nikako ne spada u njihov vrh ("Ten", "vs."), već negdje uz "No Code" i "Binaural" u drugu polovicu njihovih albuma. Ovaj puta i politički otvoreniji, iako moram priznati da ne shvaćam do kraja pjesmu "Bush leaguer" koja govori o Georgeu W. Bushu, američkom predsjedniku. Jednostavno je čini mi se stvar u različitom poimanju političkog izražavanja između nas Europljana i njih Amerikanaca. No pustimo politiku koja kod njih čini mi se ipak nije bila toliko izražena kroz pjesme, već više kroz djelovanje i društveni angažman, poput odbijanja nastupanja na mjestima koje pod svojom kontrolom drži "Ticketmaster" veliki američki diler ulaznica za koncerte i slične događaje, pa do odbijanja snimanja video spotova i slobode snimanja njihovih koncerata (iako je više riječ o diskografskoj politici, a nešto što sam upravo pročitao je vijest da spremaju turneju u suradnji s ekološkom udrugom). I baš me činjenica da sam na MTV-u ugledao spot za nastupni singl "I Am Mine" jako iznenadila. Još me više iznenadilo pojavljivanje lidera banda Eddia Veddera u tom spotu. Tko je i kako nagovorio Eddia da se pojavi u spotu (koji se btw. za one koji ga nisu gledali sastoji od prikaza banda kako svira) nije mi poznato. Kad smo već kod "I Am Mine" moram reći da je to po meni onaj fini nastavak rada Pearl Jama koji se provlači od prvog albuma i čini ono zbog čega svi mi koji volimo, volimo ovaj band. Himnčna je to (da se poslužim Darkovim riječima) i snažna pjesma koja bez problema može nači svoje mjesto u bilo kojoj pjesmarici Pearl Jama. Sam se album sastoji od 15 pjesama (14 + Arc koja je kratko spiritualno indijansko zazivanje duhova (recimo!)). Čini mi se da ovaj album nije ni tekstualno blizu drugih koliko sam mogao shvatiti, a ono što me posebno iznenadilo je činjenica da me prilikom slušanja ovaj album nekoliko puta podsjetio na Brucea Springsteena, što ne mora automatski biti loše. Možda je samo stvar u povećanom nacionalnom naboju (11.09. naravno) ili je možda više u pitanju Neil Young s kojim je bend mnogo puta surađivao, a izgleda da ih vežu i slični pogledi na svijet i prijateljstvo. Uglavnom sa svakim slušanjem album mi se čini sve bolji. I na kraju, ako moram ocjenu svesti u jednu rečenicu rekao bio ovo: Svaki fan će ovo svakako imati u svojoj kolekciji iako očekujemo možda i previše svaki puta, a svi oni koji to nisu svakako bi trebali preslušati. Ako se mogu poigrati učitelja, ocjena 3+ (i penje se).

P.S.
Pišući ovo još sam jednom u pozadini preslušao album i moja se ocjena promjenila u čvrstu četvorku (4 poboldani). Ako niste fan Pearl Jama i nemate sve njihove albume, "I Am Mine" svakako ubacite negdje u neku mix kolekciju mp3-ca, kaseta ili CD-ova koje slušate u autu ili na discmanu (možda osjetite snagu koja izvire iz ove pjesme ili sam ja samo subjektivna budala).

Pear Jam:
Eddie Vedder, vocals, guitar
Stone Gossard, guitar
Jeff Ament, bass
Mike McCready, guitar
Matt Cameron, drums

Recorded by: Adam Kasper
Mixed By: Brendan O'Brien
Engineered by: Sam Hofstedt
Additional engineering by: John Burton
Produced by: Adam Kasper and Pearl Jam
Recorded and mixed at Studio X, Seattle
"You Are" recorded at Space Studio, Seattle

Sebastijan Fuštin

LVKY (Dragan Lukić) "Ararita"
(Menart, 2002.)

Iznenađenje godine - i još jedan pun pogodak Menarta (Edo Maajka) i definitivni pop album g odine! Iako bi čovjek od producenta Urbana, TBF (i mnogih drugih) očekivao alter ploču, nekakav eksperiment, jazz metal ili punk - on je napravio gibbonijevskiji album i od samog Gibonnija! A začudo - i bolje pjeva! A i skoro sam je odsvirao većinu instrumenata na albumu! Zakucana trica usred Dalmacije, usred "Provaj" na kojoj mu gostuje Oliver.

I oni koji ("rokerski") ne vole dalmatinski pop i odmahuju rukom na sam spomen "splitskofestivalskih pjesama" - jednostavno će morati promijeniti mišljenje, pa i ako ne vole povremeno čuti klapsko pjevanje, i ako čak ne cijene i poštuju Gibonnija (što bi ipak trebao biti slučaj kod svakog tko iole prati scenu).
Fenomenalna atmosferična produkcija (8 mjeseci snimanja! - koproducent Željko Brodarić Jappa) u kojoj nema ničeg suvišnog, ljubavni tekstovi koji ne zvuče patetično već zbilja proživljeno i teku lagano baš kao i muzika, nimalo isforsirano i cijeli album zvuči kao prava cjelina. To je očita, prava inspiracija na djelu. Bilo koja pjesma mogla bi za spot-singl i vjerujem da bi ovaj album mogao medijski trajati i 3 godine...

"Ti si more" je definitivno pjesma godine (promovirana na šibenskom Festivalu šansone), a slijede je nimalo lošije kako tekstom, tako i zvukom - "Mislit na tebe" (novi spot, režija Žare Batinović) i Nigdi Mira niman. Nema loše pjesme, u 58 minuta - 8 dragulja i jedan instrumental, uz ponovljenu "Ti si more" u akustičnoj verziji.

A da ne spominjem prekrasan omot, s punim tekstovima, crtežima te odličnim citatima (istočnjačka filozofija i religija).



Mirakul? Ne - ARARITA!

FOO FIGHTERS "ONE BY ONE"
(Roswell-Menart, 2002.)

U sveopćem revivalu rocka i FOO FIGHTERS imaju zasluge, ali i zasluženo mjesto, i to već s četvrtim albumom. Neki bendovi u prošlosti to nisu dobili, već su ih kopije nadmašile slavom, pa su se morali zadovoljiti utjecajnošću, ali ne i lovom. Dave je ima dovoljno, još od Nirvane, no očito ne misli ljenčariti, niti se pokvariti i raditi nekakav ljiga pop rock (iako mu Brian May svira u pjesmi "Tired"), već uistinu ima što za reći. Usudio bih se reći da ćemo uskoro pitatI: Kurt who? Cobain? Who?

FF su: Dave Grohl (gitara/vokal), Nate Mendel (bass), Taylor Hawkins (bubnjevi), Chris Shiflett (gitara) - koji je očito donio još čvršći zvuk. Dave je ubacio u petu brzinu, usred snimanja albuma svirao je turneju i sa QUEENS OF THE STONE AGE (na "Songs For The Deaf" svirao bubnjeve na svim pjesmama, osim jedne), malo zaboravio na ironiziranje u pjesmama, pa i spotovima - prvi, za odličnu "All My Life" je "spot uživo".

Kako i ne bi bio odličan album, kad u "Times Like These" - stihom "I'm a new day rising" - priziva legendarne HUSKER DU? "Disechanted Lullaby" nastavlja u sličnom tonu i tek je šesta, " Tired Of You" laganica - izvrsna. Nakon toga album malo pada u ponavljanjima (ili ga moje uši već manje svikle na buku teže vare, iako Grohl vrlo fokusirano pjeva, a i snimka je takva da gitare ne prekrivaju vokal i kuži se što pjeva bez većeg napora), no zaključuje ga fenomenalna, slojevita "Come back".

Album za siguran ulazak u TOP 20 godine, za TOP 10 ćemo još vidjeti!

"One By One" je službeno objavljen 22. listopada 2002. Album su snimili Foo Fightersi, Nick Raskulinecz, Adam Kasper, a za mix pultom bio je Jim Scott.

CARLOS SANTANA "SHAMAN"
(Arista-Menart, 2002.)

Već tri desetljeća ovaj Meksikanac, od 1998. "stanovnik" Rock And Roll kuće slave svojim rock-soul-jazz-latin-R&B zvukom osvaja svijet - a sve će se sigurno nastaviti i SHAMAN-om, drugom albumu objavljenom na Arista Records.
Album su producirali Carlos Santana i Clive Davis, a izvršni producent je Antonio 'LA' Reid, predsjedavajući Arista Records.
Objavi albuma predhodio je singl (i video) "The Game Of Love" uz gostovanje Michelle Branch. Ostali gosti na albumu su: Citizen Cope, Dido, Placido Domingo, Macy Gray, Chad Kroeger, Alejandro Lerner, Musiq, Me'Shell Ndegeocell, grupa Ozomatli, P.O.D., Seal, Michael Shrieve...

Megauspješni "Supernatural" album objavljen je u lipnju 1999. i prodao se u preko 25 milijuna primjeraka u svijetu i ukupno proveo 102 tjedna na Billboardovoj ljestvici 200 najprodavanijih albuma (uz 12 tjedana na prvom mjestu), a osvojio je 9 Grammyja u veljači 2000. Nakon Supernaturala bilo je teško očekivati bolji uspjeh. No, nakon prvog tjedna prodaje očito da se santanomanija nastavlja - "SHAMAN" je zasjeo na 1. mjesto Bilboarda.
77-minutni album otvara obrada kompozicije "Adouma", zapadno-afričke pjevačice Angelique Kidjo.
Santana je na SHAMANu ugostio i Aristinu divu, Dido, koja je ko-skladatelj i ko-producent pjesme "Feels Like Fire" - koja bi mogla biti idući singl, kao i
pjesma s bendom P.O.D. - "America", mada bi lako moglo biti još favorita (no teško da će singl biti neki od Santaninih instrumentala).

Macy Gray gostuje u pjesmi "Amore (Sexo)"; "Why Don't You & I" je napisao i izvodi Chad Kroeger iz NICKELBACK-a, a u "You Are My Kind" nakon dugo vremena se javlja SEAL, a pjesmu potpisuje Rob Thomas.
Sedmerostruki Grammyjevac, tenor Placido Domingo, pjesmom "Novus" zatvara album.
Zbilja - za svakog ponešto, puno glazbenih stilova no ipak se čini da je album malo predug i od 16 pjesama moglo se stati na nekakvih 12. No, santanašima to zasigurno neće smetati, za njih je i dalje "Shaman" (kao Ed Chigliak?)!

PUN KUFER "DOK MI GRIZEŠ PRSTE"
(Anubis, 2002.)

PUN KUFER ima novi, drugi album DOK MI GRIZEŠ PRSTE koji je objavio Anubis. Albumu je prethodio singl sa pjesmama: NA BALKONU (PUN KUFER I ARSEN DEDIĆ) i NIJE PAMETNO / ALI MORAM (PUN KUFER). Pjesma NA BALKONU nalazi se i na novom albumu Arsena Dedića KINOTEKA u izdanju Cantus-a. PUN KUFER su pobjednici HGF-a 1996.; imaju prvu nagradu na "25. Salonu mladih" 1998. u kategoriji G (rock, jazz i ambientalna glazba); bili su nominirani za "Crnog mačića" 1999. za album PREKO ZEBRE; video TAKO SAM SRETAN bio je nominiran za nagradu OKTAVIJAN na 9. Danima Hrvatskog Filma; video brojevi EVO VIDIŠ, NAJMANJI ČOVJEK NA SVIJETU nominirani za nagradu OKTAVIJAN na 10. DHF-u, a konačno su osvojili OKTAVIJAN na 11. DHF-u za video broj NA BALKONU!

PUN KUFER "DOK MI GRIZEŠ PRSTE"

1. REKLA JE DA JE DEBELA
2. DRAŽIM PSA (ne znam gdje sam - kad me nema)
3. DOK MI GRIZEŠ PRSTE (blijediš - više ne vrijediš)
4. NIJE PAMETNO - ALI MORAM
5. NA BALKONU
6. U NAMA KUCA SRCE
7. JEDVA ČEKAM
8. PRED VRATIMA
9. JOŠ SE JEŽIM
10. DA MI PROĐE GLAVA
11. bonus NA BALKONU s Arsenom Dedićem

"DOK MI GRIZEŠ PRSTE" pravi je pop album kakvih nedostaje na HR sceni, pogotovo otkad su JINX zamrzli djelovanje (iako rade i dalje, sa pjevačem), a u mainstream bi se trebao ugurati i STAMPEDO i još poneki.

Najsingličnija je pjesma REKLA JE DA JE DEBELA, koja vjerojatno ide za 2. spot (pomalo je šteta da je prvi singl spora balada "Na balkonu" iako mi je jasno da je trebalo "iskoristiti" Arsena koji je sam odabrao u kojoj će pjesmi gostovati). NIJE PAMETNO - ALI MORAM je, po najavama prekontroverzna za spot iako bi to bila fina subverzija

NIJE PAMETNO - ALI MORAM

rekli su mi da
ne drkam na tebe
ali moram

i svaki božji dan
ja drkam na tebe
jer moram

koliko još ću ja
drkat na tebe
jer ja moram

volio bi da
ne drkam na tebe
ali moram
ali moram

Bilo bi fora vidjeti Hameda i Danijelu (Emilija i Ines; Fodora i Bojanu) kako najavljuju spot!

Sljedeća za spot trebala bi (po meni) ići "Jedva čekam" (navijam za tebe). Iako je većina albuma u laganijem tonu, laid back, ima još bržih pjesama koje bi se mogle "uspotirati" (Pred vratima...).
Darko Glavan nije u pravu kad u Večernjaku daje lošu ocjenu, suprotnu recenzije prvog - jest da je "Preko zebre" imao više hitova (Jura zna, Sonja maksim, Zveckaj...) no ipak ovo nije "sindrom drugog albuma" koji kao, nužno mora biti loš i ne ispuniti očekivanja. Očito je da Daniel nije imao razloga za vesele pjesme i da je stihovima odlično iznio sliku "depresivna stanja mladog intelektualca u urbanom okruženju". Ali ipak "U nama kuca srce"!

Pun kufer sačinjavali su na snimanju albuma: Daniel Biffel, Filip Kelava, Enes Kulenović, Dubravko Robić i Marko Šestić. Ploča je snimana, miksana i masterirana u zagrebačkom Morris studiju, ton majstor i miks: Miro Vidović; glazbena produkcija: Daniel Biffel i Miro Vidović. Kao gosti na ploči sviraju i pjevaju: Ivana Kindl, Jakša Kriletić, Alen Marin, Ivica Duspara, Branko Trajkov i Bruno Urlić iz Zabranjenog pušenja, te Arsen Dedić.

Spot za "Na balkonu" je snimao Stanko Herceg, a režirao Robert Orhel. U spotu se uz Daniela i Arsena pojavljuje i glumica Barbara Prpić. Fotografije za ovitak su autorsko djelo Stanka Hercega, priznatog zagrebačkog fotografa i filmskog snimatelja

Diskografija:
CD "PREKO ZEBRE" © 1999 Anubis Records
CD single "NA BALKONU / NIJE PAMETNO (ALI MORAM)" © 2002 Anubis Records
CD "DOK MI GRIZEŠ PRSTE" © 2002 Anubis Records

ANIzdavač:UBIS d.o.o. - P.P. 12, 10090 Zagreb
Tel/fax: + 385 1 231 98 98
099 463 162, 091 503 6666
e-mail: anubis@anubis.hr
www.anubis.hr

DARKO RUNDEK "RUKE"
(Menart, rujan 2002.)

* DARKO RUNDEK ima izvrstan, 3. solo album. 12 odlično (po)složenih pjesama u 60 minuta (probajte nabaviti limitirano izdanje sa 3 pjesme 13 minutnim multimedijalnim dodacima, šmrc, nije nam uspjelo), najbolja rundekova solaža do sada (kao da je skupio najbolje dijelove i složio apokaliptični široki svijet): RUKE i SANJAM idu uz remek djela Haustora, MAKEDO je siguran hit, narodnjak, ali Rundekov se obožava (pa i Apokalipso je Huljiću bio alibi u jedno intervjuu). No, ovo ipak nije Turska - već MAKEDOnija! Spot je (vjeroja