B-52S - Funplex, 2008.

B52s punih šesnaest godina nis u objavili studijski album. Međutim, band nije nestao sa scene. Obajvili su nekoliko opsežnih kompilacija sličnog sadržaja i to sa dobrim razlogom jer njihove hedonizmom nakrcane svevremenske hitove praktično je imati na jednom mjestu/disku. Albumi, mada su ih od 1979 objavili svega nekoliko, nis u baš ujednačenog kvaliteta i kao takvi zahvalni za slušanje. Ima tu dosta pjesama koje nisu jednako dobre kao Rock Lobster ili Love Shack između ostalih. No, vesela žensko-muška družina nije nikada previše marila za to. Bili su i jesu uvijek dovoljno dobri i šarmantni, konačno i omiljeni među svojim kolegama pa su tako sarađivali sa mnogima u rasponu od Iggy Popa, preko R.E.M.- a do Chera i Duran Durana. U zadnjih nekoliko godina grupa je redovno svirala u glavnom u USA -a po studentskim kampusima i velikim festivalima a odličan prijem publike natjerao ih je da se malo trznu i snime novi album. Vjerovatno malo isprovocirani uspjehom svoje muzičke djece kao što su !!! ili još pokoji od takvih bandova, B52s angažirali su producenta Steve Osbornea, impresionirani njegovim radom na Get Ready albumu New Ordera. Osborneu leži rad sa ozbiljim ljudima u godinama kao što su i B52s i New Order pa je on svoj dio posla obavio sjajno. Bitno je reći da je New Order prva asocijacija kada čujete album, znali ili ne da je Osbourne producent. Po šteno govoreći, grupa je htjela da objavi pažnje vrijedan album i da ne rasprodaju staru slavu a tip kao što je Osbourne tu im je pomogao. Vuk sit a koze na broju.

Pjesme su i dalje onakve na kakve nas je B52s navikao, Upečatljiva bas linija, Kate i Cindy pjevaju, Fred priča ili neko bi rekao rapuje, pa uleti višeglasni moćni refren i to je cijela priča. Ova će ekipa uvijek biti u stanju napisati nekoliko hit singlova i naći razlog za izdavanje LP albuma. Da su kojim slučajem izdavali samo EP format, ma postali bi najveći svjetski band. Tako je i sa ovim albumom. Prvih pet pjesama, uključujući i Juliet of the Spirits, inspirianu istoimenim Fellinijevim filmom, zaključno sa prvim singlom Funplex, su furiozna demonstracija B52s talenta za komponiranje pitkih i veselih pop hit pjesama. To je i najvažniji i ključni dio albuma. Potom slijedi ono što je pravi raspoloženi Steve Osbourne a to su dvije a la new order pjesme, Eyes Wide Open i Love In The Year 3000. Obe mogu da funkcioniraju odvojeno od albuma, u masnom mixu sa Blue Monday i ostalim madchester klasicima. E sada, nekima će ovo biti glupost a drugi mogu uzeti ovo kao nadgradnju uobičajenog B52s izraza. Ostale četiri nis u baš vrijedne pažnje, pogotovo poslijednja programskog naslova Keep This Party Going.

Pošto svih jedanaest pjesama njih četvero ne zatvaraju usta, nis am mogao a da malo ne prekopam net u potrazi za tekstovima iliti lyricsima, kako se to popularnije kaže. Ma ništa bitno, pokoji nek se rimuje stih, pa malo lascivnih zezancija i nerazmljivih zafrkancija, ali eto, nek se vidi da i o tome vodimo računa. Ipak, da nešto citiramo, pa makar i iz te ljigavo kosmopolitske pjesmice Keep This Party Going - Go to church on Sunday, Party on Monday, And every other day of the week, We're just a bunch of party geeks ...

BLACK KEYS - Attack and Release, 2008.

The Black Keys, Dan Auerbach (vokal, gitara) i Patrick Carney (bubnjevi i slično), dvojac iz grada Akrona u Ohaju, imaju novi album, mekši ali i bolji od prethodna četiri. Promjena je očigledna i jasna a po mom skromnom mišljenju i veoma uspješna. Momci su se pokazali kao vrsni i zreli autori a počeli su i da polako napuštaju ustaljeni sistem djelomičnog DIY načina snimanja. Album je sniman With a little help from their friends kao što su dvojac iz Tom Waitsovog banda, gitarista Marc Ribot i multiinstrumentalist Ralph Carney te mlada country pjevačica Jessica Lea Mayfield koja se pojavljuje u pjesmi Things Ain't Like They Used To Be . No, kuriozitet albuma jeste angažiranje Danger Mousea tj. Brian Burtona iz hippophop dua Gnarls Barkley, u ulozi producenta. Kao u svim dobrim životnim pričama sa sretnim završetkom, i ova ima nesvakidašnji zaplet. Burton je prvo predložio Black Keysima da napišu nekoliko pjesama za novi album Ike Turnera čiji je zvuk trebao imato dozu sirovosti kakva se čuje na prvim BK albumima. Auerbach i Carney su napisali par pjesama no Burton nije uspjeo da to finalizira sa tvrdoglavim Ikeom koji je u međuvremenu i umro. Nije im bilo suđeno. I dok je objašnjavao Keysima da od svega neće biti ništa, ponudio im je da producira njihov novi album. Momci su to prihvatili jer su htjeli da malo promjene svoj način rada a Burot im se učinio kao tip koji neće pametovati i praviti probleme. Ubrzo su počeli sa snimanjem i album se pojavio u prodaji prvog dana aprila. U razgovoru sa jedan od čikakih dnevih listova momci su objasnili da se Danger Mouse nije previše mješao u sam zvuk albuma već im je pomogao oko strukture pjesama i aranžmana, onoga što je u svakom slučaju njegova specijalnost. Složićete se, hit-single Gnarls Barkleya, Crazy, inače Mouseova pjesma najbolja je preporuka ali i dokaz njegovog talenta i osjećaja za pop pjesmu koja se fućka.

Attack and Release možda je razočarao starije tvrdokorne poštovaoce The Black Keysa jer nestalo je sirovosti sa debitantskog The Big Come Up (2002) albuma na račun novih sofisticiranijih pjesama kao što su Things Ain't Like They Used to Be ili bendžom ukrašena Psychotic Girl. Ne bih se iznenadio da veliki obrađivač tuđih pjesama, hiperproduktivni Ryan Adams, uvrsti Things Ain't Like They Used to Be na neko od svojih nadolazećih izdanja.

Na albumu zaista nema niti jedne loše pjesme. Blues The Black Keysa ponekad se malo zaleti u stadionski hard rock i pokoji ajmo sada svi refren ali je to majstorski ukomponirano pa pjesmama daje samo kvalitet više. I za kraj, šta drugo reći nego da The Black Keys naprave jednim albumom više nego Jack White sa dva banda, deset ultraprecijenjenih albuma i atraktivnom bubnjaricom.

POPEČITELJI - Horizonti, 2008.

Popečitelji, band porijeklom iz Prištine, danas silom prilika nastanjen u Kraljevu i Kragujevcu, čine braća Saša i Goran Furunović, gitarista i basista, te bubnjar Rade Vulić. Horizonti je naslov njihovog drugog albuma objavljenog za beogradskog izdavača Odličan hrčak (http://odlicanhrcak.com/ ). Po stoje od 1999 a prvi album Ko radi? izašao je 2004 godine. Prvijenac je odlično primljen od publike a band je svoju reputaciju gradio svirajući okolo po regionu. Nažalost, nikada ih nisam gledao uživo ali ako je suditi po novinama i internetu, momci su odlični uživo. Uostalom, muzika koju sviraju je instrumentalna sa pokojim uzvikom doduše, pa tu nema ni prostora za muljanje, jer čuje se samo ono što odsviraš i nema karizmatičnog frontmana da svojim nerazumljivim tekstovima nešto lupi i ostane živ. Muzika Popečitelja razlikuje se od svega što postoji na exyu sceni ali ako je već treba nekako riječima približiti recimo da je u pitanju kombinacija energije Discipline kičme, da ima etno motiva iskorištenih onako kako su ih koristili Leb i sol a da su Popečitelji u stvari neka naša verzija NoMeansNo-a. Naravno, sve ovo valja shvatiti uslovno te skočiti do http://www.myspace.com/popecitelji i tamo se uvjeriti koliko je ovo dobar band. Kada čujete tamo postavljene pjesme ne preostaje vam ništa drugo nego u cd shop po ORIGINAL . Mislil da se još uvijek i prvi album može iskopati po trgovinama.

DIRTBOMBS - We Have You Surrounded, 2008.

We Have You Surrounded , najnovije čedo Mick Collinsa i njegove opasne ekipe, jedan je od onih malih opasnih albuma malih velikih bandova koje stavljate u player i pojačavate do maksimuma. Još idealnije bilo bi staviti kakve dobre slušalice ali to je ipak preopasno za poslovično narušen sluh većine ljubitelja ovakve vrste muzike.

Nisam planirao da uopće pišem o ovom albumu ali jučerašnji dan mi je uljepšala vijest da Dirtbombs sviraju na Dirty Old Festival u Velikoj 04. i 05.07. ( www.dirtyoldempire.com/festival/ ), pa da dam svoj skromni doprinos skretanju pažnje na odličan band i sjajn album koji se pojavio krajem drugog mjeseca za In the Red Records, diskografa koji izdaje i Jon Spencera, King Khana, Boss Hogg i masu sličnih bandova ( www.intheredrecords.com/ )

Inspiraciju za album Mick Collins je pronašao u radovima strip autora Alan Moore-a (V for Vendetta), koji je ujedno i koautor teksta za šestu stvar na albumu koja se zove Leopardman at C&A. Nije uobičajeno da garažni rock bandovi pjevaju o bilo čemu osim o zajebanciji, curama i pivu ali eto, Collins je, prema vlastitim riječima, u posljednje vrijeme fasciniram nečim što on naziva urban paranoia . Ne mogu se pohvaliti da sam u potpunosti pohvatao tekstove i njegove misli ali dosta se toga može iščitati iz naslova ali i čuti iz pjesama kao što su They Have Us Surrounded ili I Hear the Sirens. Nema veze, čekam taj nastup u Velikoj i nadam se štandu sa originalnim diskovima ili čak pločama Dirtbombsa.

Ukupno dvanaest pjesama, od kojih je Race to the Bottom osmominutni noise trip koji, da je završio kao zadnja stvar na albumu, teško da bi tko odslušao do kraja. Ali zato je tu nekoliko udarničkih žestica kao što su It's Not Fun Until They See You Cry, Ever Lovin Man i moj favorit Indivisible. Upravo ove tri otvaraju album i bude mrtve iz grobova. Leopardman at C&A i Wreck My Flow imaju zanimljiva kreni-stani aranžmanska rješenja i pritajeni su favoriti albuma uz zvukom ležernu Pretty Princess Day. La Fin du Monde je pjesma na francuskom koja zatvara album. Bog zna o čemu se radi, valjda o kraju svijeta???? Na ploči su i dvije obrade bandova koji nemaju ništa zajedničko, The Sparks (Sherlock Holmes) i Dead Moon (Fire in the Western World). Dirtbombs sviraju u sljedećoj postavi: Mick Collins (lead vocals, guitar), Ko Melina (fuzzy bass), Ben Blackwell (drums), Pat Pantano (drums) i Troy Gregory (bass). Neobično i zanimljivo.

MINISTRY - Cover Up, 2008.

Dvadesetosmogodišnja karijera Ministry-a došla je do svoga zvaničnog kraja. Ako je vjerovati ludom Alu, Cover Up je definitivno zadnje zvanično izdanje njega i veeelike ekipe koja je prošla kroz band. Minstry su trenutno na svojoj posljednjoj C U LaTouR turneji koja uključuje i nastup na ovogodišnjem Exit-u. Cover Up pedestogodišnji Al, točnije i aktualnije Alien Jourgensen u trenutnoj inkarnaciji, zove party albumom. Njegov vid i shavaćanje party-a manifestira se kroz groteskno obrađivanje pjesmica Stonesa, Doorsa, Dylana, Bolana, Deep Purplea pa sve do Louis Armstronga. Da sve dobije obrise ozbiljnosti i projekta , Jourgensen je odlučio da album objavi 1. aprila na dan šale (April Fools Day). Da, album funkcionira po tulumima ali čini mi se da u vrijeme kada polupijani DJ počinje da pušta ove šaljive obrade pola ekipe već drugi put povraća amalgame alkohola i opijata a sve dobre cure odavno su zbrisale na neko drugo mjesto. Taj trenutak je idealan za Ministry & Co - Conspirators. Bolja od ostalih? Možda Just Got Paid (ZZ Top). Najblesavija? Definitivno Roadhouse Blues (The Doors)!

NICK CAVE AND THE BAD SEEDS - Dig!!! Lazarus Dig!!!, 2008.

U čast nekih prošlih vremena, red je da se izlazak novog, četrnaestog po redu, albuma Nick Cavea i njegove The Bad Seeds ekipe isprati na sajtu od značaja kakav je ovaj. Četvrt stoljeća je prošlo od From Her To Eternity (1984), Nick Cave je prevalio pedesetu i puše za vrat Keith Richardsu. Blixa je ponovo odsutan i izgleda da se nikako nije oporavio od Nocturame. Grinderman se polako zaboravlja dok očekujemo najavljene nastupe na VIP-u i u Beogradskoj Areni.

Tamni svetac rocka odavno se prosvijetlio. "I don't find inspiration to be particularly reliable," he says, "so what I write comes out of sitting down and doing the work. It's not really anything to do with inspiration in particular." Inspiration is therefore hype, an overrated and misleading concept used by artists to explain the inexplicable. www.musicomh.com/interviews/nick-cave_0308.htm

I sada bi trebalo napisati nešto novo, pametno i nadasve originalno o konceptu albuma, Caveovim neprekidnim istraživanjem svetog pisma iz koga je, eto, iskopao priču o Lazaru čija ga sudbina proganja još od djetinjstva. No od svega, valja reći da je album pristojan spoj muzičkih vještina The Bad Seedsa, Nickovog stihoklepstva na koji smo navikli s tim da ovaj puta ima nekih veoma zajebanih riječi čije će vam odgonetavanje oduzeti dosta vremena bez obzira na opremljenost Oxfordskim riječnicima i prijatelju koji je sa odličnim diplomirao englesku književnost. No, takav je danas Nick Cave , priprosti talentirani Australijanac čijem se liku i djelu divimo već godinama. Danas on piše muziku za filmove, scenarije, svira u dva banda, radi u svom officeu, ne pije, ne puši, ne drogira se, kaje se za grijehe iz prošlosti, brine o ženi i djeci i, konačno, sklada muziku koja ga čini zadovoljnim.

Dig!!! Lazarus Dig!!! se doima kao lagan i opušten album stvoren od nekolicine zrelih odraslih ljudi upućenih u sve trikove posla kojim se bave ali istovremeno rasterećenih problema, dilema i ličnih razočarenja. Lako i jednostavno, ekipa se rasvirala, Cave se raspjevao, svi se nasmijaše i odoše kući sretni i veseli. Ploča je artikulirana u emocionalnom a na momente divlja u muzičkom smislu (ma kakavo je to samo garage divljanje u Albert Goes West!!!), i na kraju krajeva namjenjena starijoj populaciji fanova kojima se Nick Cave , do sada nije zgadio. Nick Cave i dalje je autor čiji će se albumi iščekivati i kojima ćemo se radovati. On je naš Sinatra, naš Ivo Robić, naš Mišo...

'Cause people often talk about being scared of change,

But for me I'm more afraid of things staying the same

Jesus Of The Moon

MARY ONNETES - The Mary Onettes, 2007.

Taman kada su se The Cardigans malo zamorili, a to su potvrdili nedavnim objavljivanjem kompilacije najvećih hitova, Šveđani su lansirali novi vrstan pop band, The Mary Onnetes. Band postoji od 2000. godine i do sada su objavili tri EP-a i jedan regularan album.

Jednostavno naslovljen, The Mary Onnetes , objavljen je sredinom 2007 godine a nedavno je reizdan za USA tržište. Jubito nudi nekoliko odličnih video spotova a tu je i neizostavna www.myspace.com/themaryonettes stranica pa ako već niste čuli ovaj band - samo naprijed.

The Mary Onnetes su četvorica mladića koji ne kriju svoju očaranosti i zanesenost muzikom Joy Division, New Order, The Cure i The Smiths. Apsolutno ste u pravu ako pomislite o, ne, zar još jedni ili šta će nam ovo kada imamo original e... Međutim, kako to kaže Đavo u Mi nismo Anđeli - šteta da se baci. Upravo tako, jer ovi Švedi maestralno uspjevaju da spoje muziku četiri prethodno spomenuta banda i svoju fascinaciju isitima pretoče u odlične pjesme koje baš i ne može da napiše svako. Devedestih godina u Srbiji je postojao band Tornado ptice koji je slijedio sličan koncept odavanja počasti ljudima koji su uspjevali da nas prodrmaju kako muzikom tako i tekstovima. Ovakav staromodni način pisanja pjesama još uvijek prolazi u svijetu zagađenom tzv. avangardom. The Mary Onnetes ne kriju ništa. Naprotiv, toliko jasno citiraju svoje idole pa kad čujete Peter Hookovski bas i Summerovski vokal u Slow pomislićete da se New Order ipak nisu raspali. Od ukupno deset odličnih pjesama, bolja od ostalih je neodoljiva Pleasure Songs koja posjeduje baš sve ono što mora imati punokrvni pop singl - melodiju, refren, jednostavan i pomalo patetičan tekst, zavodljiv aranžman, jasan i čvrst ritam.

Pjesma Lost je odličan spoj mladih i neobuzdanih The Cure i ono malo radosti koja se mogla pronaći u nekima od Joy Division pjesama. Ostale pjesme se vrte u sličnom žanrovskom krugu i sjetno podsjećaju na ono dobro što su nam Britanci podarili prije nego što su otkrili britpop.

Četrdeset minuta dobre muzike i nekoliko sjajnih pjesama. Bravo za Švedove.

www.themaryonettes.net

STEPHEN MALKMUS & THE JICKS - Real Emotional Trash, 2008.

Nekako istovrtemeno sa izlaskom albuma Real Emotional Trash, Stephen Malkmus je izjavio da postoje šanse da se Pavement ponovo okupe zarad koncerta u povodu obljetnice izdavačke kuće Matador, nekadašnjeg izdavača Pavementa. Dalje, Malkmus kaže da je pokoja zajednička svirka sve što je on spreman da učini po pitanju Pavementa, jer, trenutno ga zanima samo koncertna promocija novog albuma snimljenog sa The Jicks. Takav stav govori puno. Malkmus ne želi da kopa po prošlosti a novim albumom ima opravdanog razloga biti više nego zadovoljan. Real Emotional Trash jedan je od onih albuma koji voze i bez goriva , album koji u svojih deset novih autorskih pjesama sažima veliko muzičko iskustvo i talenat za pisa nje naoko neobičnih pjesama čudnih struktura, nerazumljivih pa i bezveznih tekstova, nepredvidivih instrumentalnih dionica i iskrica sirovog bluesa i rock and rolla. Malkmus ne prati trendove u savremenoj verziji rock and rolla i ne pokušava da ih postavi. On je u svojoj prostoj duši staromodni rock and roller koji sve zna ali malo pati što nema virtuoznosti u svom talentu i sviračkom umijeću. Taj nedostatak on prihvaća kao blagoslov i stvara zamagljene pop pjesme čijem šarmu ne uspjevamo odoliti još od 1992 i Slanted and Enchanted.

U svakom novom preslušavanju, neka druga pjesma činila se najboljom. Prvo je to bila Hopscotch Wille, kasnije Real Emotional Trash, zatim lepršavi pop Gardenia, pa Out Of Reaches... i tako dalje do citiranja The Banda u We Can't Help You ili pak Lennonove Working Class Hero u Baltimore da bi sve završilo Lou Reedovskom Wicked Wanda. Na tu nemogućnost jasnog utvrđivanja najboljih pjesama na albumu gledam kao na ekstra kvalitet kakav većina albuma u zadnje vrijeme ne uspjeva da postigne. Tko voli da sluša albume, svakako će uživati. Probirači pjesama za ipodove nemaju ovdje šta da traže.

Nadajmo se Malkmusovoj eventualnoj posjeti Zagrebu, Beograd u...

CHRIS ECKMAN, HUGO RACE & CHRIS BROKAW - Dirtmusic, 2008.

Na myspace stranici grupe piše sljedeće: . Their vision of this band was to strip back their music to the bare essentials and rediscover the original folk music which was the source of their inspiration . Chris Eckman (The Walkabouts, Chris & Carla, Strange i još tko zna šta), Hugo Race (True Spirit, između ostalog..) i Chris Brokaw (Come, Codeine, Steve Wynn) takvom su izjavom jasno objasnili svoje namjere uobličene u Dirtmusic album sniman krajem prošle 2007 godine u nekom praškom studiju. Trojica prepoznatljivih autora i odličnih muzičara na sasvim jednostavan i minimalan način uspjela su da snime sjajnih dvanaest pjesama čiju atmosferu direktno dočarava i slika na omotu diska. Od dopadljivog uvodnog instrumentala Erica Moody, pa preko dvije hitoidne pjesme kakve su The Other Side i Ballad of a Dream, do završne upečatljive Morning Dew, Dirtusic nudi oko sat vremena muzike dovoljno dobre da se u njoj isitinski uživa. U pitanju je album oslobođen svih pretencioznosti i sakrivenih detalja, opet ne toliko nametljiv da ga se odmah proglašava jednim od najboljih u ovoj ili onoj godini, ili pak toliko del ikatan da postane nečiji omiljeni. Kako je tiho izašao, tako će tiho i nestati. Ostaće samo muzika.........

YOAV - Charmed & Strange, 2008.

Yoav je jedan od onih koji na leđima nosi zeljepljenu etiketu nove velike nade. Dijete arhitekta ( čudni su to ljudi ) i operske pjevačice, neusidren na putu od Cape Towna preko Londona do Montreala, namjerno mističan i inspiriran raznolikom muzikom, krajem januara objavio je album Charmed&Strange za Field Recordings, kuću u vlasništvu brata pjevačice Dido. Nemam pojma tko je tip pa ovo spominjem samo kao kuriozitet. Yoav je vješt plagijator, muzičar koji uspjeva da na veoma stiliziran i zavodljiv način izmješa muziku svih svojih glazbenih idola i uzora vjerovatno ohrabren vlastitim promišljanjem koje ide otprilike ovako . kada je moga Beck, mogu i ja . Nedavno je Beck priznao da su njegovi tekstovi besmislica dok se Yoav ipak trudi da nešto i kaže, makar bile u pitanju uobičajene teme i ličnom bojom zamuljani polurazumljivi stihovi. Kako njegove pjesme nemaju uobičajenu pop strukturu, Yoav im prilagođava svoju rascjepkanu liriku čiji je stil nemoguće odrediti. I najpovršnijim preslučavanjem ovog albuma, jasno je da momak voli Smashing Pumpkinse, Becka, Femmse, Underworld i mnoge mnoge druge. Yoav svira akustičnu gitaru a na njenom tijelu lupa ritmove. Uz vješte, vjerujem jednostavne, produkcijske trikove i diskretnu elektroniku, on postiže odličan zvuk i svakako iznenađuje slušaoce jer samo spominjanje akustične gitare kreira neka drugačija očekivanja. Jeste Yoav one-man-band ali je i one-instrument-band. U jednom jedinom intervjuu koji sam uspio da pronađem na netu, opisujući svoj glazbeni izraz, Yoav kaže, između ostalog, . I was DJing my guitar ... a potom i . to translate dance music to guitar .. Nije daleko od istine.

Charmed & Strange ima jednaest pjesama čiji kvalitet dolazi do punog izražaja ako se album sluša u komadu. Teško je ovdje izdvojiti singlove i hitove jer pravi hit Yoav nije, još uvijek, uspio da napiše. Možda, najzanimljiviji momenat događa se u There is Nobody gdje se spaja nespojivo, The White Stripes i Bronski Beat. Po kušavajući ostati pošten, Yoav album završava obradom The Pixiesa. Izbor pjesme je sasvim logičan, Where is my mind.

Para doksalno je reći da je Charmed & Strange dobar album a prethodno nazvati Yoava plagijatorom. Ipak, zahvalno za slušanje u svakom slučaju.

http://www.myspace.com/yoavmusic

VAMPIRE WEEKEND - Vampire Weekend, 2008.

Vampire Weekend ( www.vampireweekend.com ) su četvorica friško svršenih studenata Columbia Universitya. Miš-maš muziku koju sviraju pomalo objašnjava i letimičan pogled na njihova imena i prezimna. Oni su Ezra Koenig (guitra, vokal), Rostam Batmanglij (klavijature), Chris Tomson (bubnjevi) i Chris Baio (bas). Svoju njujoršku adresu i afro muzičke interese slikovito su krstili kao Upper West Side Soweto , što je veoma simpatična složenica sukladna njihovim godinama i razmišljanju. Počeli su kao i većina bandova danas, plasirajući svoje pjesmice preko blogova i sličnih web zajednica. I onda se sve otelo kontroli. Tko god je listao muzičke sajtove u posljednjih mjesec dana, nije moga a da ne primjeti sveprisutnost novog velikog imena na sceni . Lično sam se ponadao da su u pitanju neki novi groteskni metalci tipa GWAR-a ili barem neki novi college Jet a ono..... neke vesele novovalne melodije na tragu Talking Headsa, afričkih putešestvija Paul Simona i slične muzike. Naravno, ovo je samo jedan od okvira gdje se može ugurati muziku ovih Vampira. Vole oni i da uplove u one emotivne indie vode i poprilično im dobro ide fuzija afričke muzike i emotivnosti tipa Shines ili Decemberists. Nesumnjivo da se na njihovom istoimenom albumu, objavljenom krajem januara za moderni XL Recordings, može naći i simpatičnih pop motiva za fućkanje i zezanje, što svakako ne opravdava hvalospjeve kojima ih obasipaju. Neobaveznost njihovog muzičkog izraza može proći na studentskim tulumima, poslijepodnevnim kavama po akademskim kafićima i sličnim snobovštinama, i to bez obraćanja pažnje na njujorške poststudentske temice o koji pjevaju. Nije ovo ništa novo, jeste mrvicu osvježavajuće, definitivno je drugačije od ostatka scene a moglo bi se svidjeti onima opčinjenim Manu Chao-om i sličnim likovima.

BONNIE PRINCE BILLY - Ask Forgiveness EP, 2007.

William Oldham ili Bonnie 'Prince' Billy, kako vam drago, u sumrak prošle godine objavio je EP sa osam pjesama, sedam covera i jednom svojom novom. Ako postoji ideja u pozadini Oldhamovih radova onda je u konkrentom slučaju njegova namjera ovaj puta bila da, matematičkim jezikom rečeno, svede na zajednički nazivnik široj javnosti manje poznate američke folk autore/protest singere, te Sinatru, Danziga, Bjork i R. Kellya. Opet, teško je vjerovati da autor kakav i ekscentrik kakav je Oldham ima nekakav koncept u svom radu pa je ispravnije ovaj odlični EP shvatiti kao njegov jednostavni izbor pjesama koje mu se iz nekih razloga sviđaju. Svih osam, uključujići i njegovu I'm Loving the Street, svedene su na minimalizam njegovog pospanog vokala i jednostavnu samopratnju na akustičnoj gitari. Tu su još i poneke sitni instrumentalni, svrsihodni i nenametljivi, ukrasi te prateći vokali za koje su zaslužni moderni folkeri iz Filadelfije, The Espers. Ask Forgiveness jedna je od onih albuma koji opravdavaju postojanje riječi samozatajan. Oldham se uspjeva dokazati kao odličan "autor" i onda kada obrađuje tuđe pjesme pa ovo izdanje spada u isti kvalitatativni razred kao i American Recordings serija pokojnog Johnny Casha.

Na EP-u se nalaze sljedeće pjesme:

I Came Here to Hear the Music (Mickey Newbury)

I've Seen It All (Björk, originally performed with Thom Yorke)

Am I Demon ( Danzig (band))

My Life (Phil Ochs)

I'm Loving the Street (Bonnie 'Prince' Billy original)

The Way I Am (Mekons/Merle Haggard/Sonny Throckmorton)

Cycles (Frank Sinatra, written by Gayle Caldwell)

The World's Greatest (R. Kelly)

Poslije ovog EP-a, Oldham je 29.01.2008 objavio live album Wilding in the West, snimljen tokom 2007 negdje u Kaliforniji.

BETTYE LaVETE - The Scene of the Crime,5, 2007.

Šezdesetjednogodišnja soul pjevačica, Betty LaVete, svoje je zvjezdane trenutke doživjela na prelasku šezdesetih u sedamdesete, snimajući manje - više uspješne rnb i soul singlove. Spada u grupu onih pjevačica koje nisu uspjele, što zbog lošeg managementa što zbog nekih drugih okolnosti. Njenih četrdesetak godina karijere obilježeno je dugim pauzama tako da iza sebe nema kvantitativno impresivnu diskografiju kao, prva mi pada na pamet, Tina Turner. Početkom novog milenijuma situacija se mijenja u njenu korist. Prvo 2005 objavljuje hvaljen album I've Got My Own Hell To Raise za kuću Anti (www.anti.com) a tokom 2007, uz pomoć Drive-By Truckers snima i objavljuje album The Scene of the Crime (25.09.2007, Anti) koji predstavlja jednog od favorita za Grammy Awards u kategoriji Best Contemporary Blues Album.
The Scene of the Crime jedan je od onih albuma o kojima pričaju muzičari hvaleći sviračke domete svojih kolega. Ovo je jedan od onih albuma u čijem se slušanju neobavezno uživa, album koji slavi kvalitet pjesama raznih autora, album gdje je bitna samo muzika i ništa više. Dokoni glazbeni urednici termina protjeranih u sitne noće sate uživaće u otkrivanju čari vokala Bettye LaVette svojim rijetkim slušaocima. Malo čovjeka i zaboli glava kada vidi koliko dobrih pjesama su napisali veterani Willie Nelson, John Hiatt pa čak i Elton John. Javi se onaj nelagodni osjećaj da je previše toga propušteno. Ali, šta da se radi. Amy Winehouse u player, pa makar i u automobilu. Kažu, to je neki novi soul...

PARTIBREJKERS - Sloboda ili ništa (2007)

Cane i Anton, srpska verzija Jaggera i Richardsa, potpomognuti dvojicom mlađih ali prekaljenih muzičara, bubnjarem Dejanom Utvarom (ex Kazna za uši, Lira vega, Presing, Eyesburn) i basistom Vladislavom Racom (ex Kanda Kodža i Nebojša, Presing), krajem prošle godine objavili su album odlučnog naslova, Sloboda ili ništa. Priča o objavljivanju albuma počela je odavno Canetovim kukanjem po medijima kako niko ne želi da im objavi snimljene pjesme, točnije, niko od izdavača nije bio spreman da pokrije troškove snimanja i studija. Onda se desilo da Ognjen Uzelac, veliki fan grupe, postane muzički urednik u PGP RTS-u što je konačno rezultiralo objavljivanjem albuma za ovu nekada veliku diskografsku kuću koja, usput budi rečeno, počinje polako da reizdaje svoj bogati katalog domaće rock i pop muzike. Prvi tiraž albuma bio je 4000 primjeraka i to se navodno rasprodalo odmah. Mada nije neka brojka ali ovo rasprodano lijepo zvuči. Treba spomenuti da se album ne prodaje na kioscima i sličnim prodajnim mjestima. Meni je lično smiješna ta brojka od 4000 primjeraka, ne u smislu količine štampanih diskova već u smislu određivanja tiraža. Realno je bilo za očekivati da je 3000 mali tiraž koji sigurno ne bi zadovoljio tržište bez obzira na web i pirateriju. 5000 je već velika cifra i u današnjim uslovima to je teško prodati osim ako u pitanju nisu Gibbo ili Željko Joksimović. I tako se došlo to smiješne cifrice od 4000 komada. Taj se tiraž prodao i pretpostavljam da je doštampan novi jer diskova ponovo ima po trgovinama. Šta da se radi, ljude danas interesiraju neke druge stvari.

Partibrejkersi odavno nemaju ništa novo da kažu jer tamo gdje žive ništa se nije promijenilo već godinama. To, naravno, ne znači da je ovo loša ploča. Naprotiv, Sloboda ili ništa, je odličan staromodan rock and roll album koji donosi dvanaest pjesama koje ne igraju na prvu loptu tako da će površan slušatelj koji ovdje traži Kreni prema meni pt.2 vjerovatno ostati blago razočaran. Cane i Anton svakako nisu napisali novi Partibrejkers klasik koji će dovoditi do ludila njihove fanove ali su zatno snimili album koji treba dugo slušati i tek poslije otkrivati nove omiljene pjesme. Uostalom, poslije prva tri razbijačka albuma, Partibrejkersi su se ipak malo smirili i počeli da prave nešto mirnije pjesme. Oni su sada neki drugi ljudi, zreli ili prezreli, u godinama, priznali to ili ne. Zato danas kada album otvaraju ramonesovskom dvominutnom žesticom, to zvuči gotovo incidentno. Jednog dana, siguran sam, njih dvojica snimiće čisti blues album, slide i usna harmonika. Između ostalih, valja spomenuti izvrsnu Srce kuca tu je čiji ritam povremeno koketira sa reggaeom, zašto su, pretpostavljam, zaslužni Rac i Utvar.

Jedina zamjerka je više nego siromašna oprema diska. Pa zar je toliki problem da se odštampaju tekstovi i stavi pokoja sličica? A svi kukaju za vremenom LP-a i gramofona.

NOVEMBAR - Obrade (2007)

Nije pošteno skidati albume domaćih bandova sa neta ali teško da će se ovo ikada pojaviti kao izdanje bilo kog profila, tako da je ovo jedini način da se do njega dođe. No, kada se veću nudi teško je odliti pogotovo ako ste veeeeeliki fan banda koji se nekada zvao StudeniStudeni a sada, ako još uvijek postoje, zovu se Novembar. Obrade su kompilacijski album Kostinih omiljenih domaćih punk i sličnih pjesama. Od izvođača koje Novembar obrađuju, danas su aktivni Prljavo kazalište, KBO! i Pankrti, naravno ako se nešto izrodi iz ove njihove povratničke turneje i dokumentarca Dolgcajt.

Neko mi je pričao da je Kosta jako lijen i nemaran po pitanju rada sa bandom. Ima istine u toj glasini - informaciji, jer, kako drugačije tumačiti činjenicu da Novembar ništa ne objavljuje godinama. Navodno postoje neke nove pjesme ali kompilacijski album obrada je izgleda najviše što se od Novembra u ovom trenutku moglo dobiti. Obrada pjesme Šarlo Akrobate, O,o,o prethodno je objavljena na Kao da je bilo nekad - Tribute To Milan Mladenović albumu. Izbor ostalih bandova je veoma zanimljiv. Od zagrebačkih bandova tu su Patrola (Ne pitaj za mene), Azra (Proljeće je 13. u decembru) i Prljavo kazalište (Neka te ništa ne brine) iz nekih davnih vremena (pjesma se nalazi na njihovom najboljem albumu Crno - bijeli svijet). Slovenske punk legende Pankrti prisutni su sa Za železno zaveso a našlo se mjesta i za riječke Termite (Vjeran pas). Novosadska La Strada zastupljena je pjesmom Mlad i radostan. Tu su još i dva beogradska banda sa artističke radne akcije , Petar i zli vuci (Ogledalo) i Bezobrazno zeleno (Bombarderi). Niški band Fleke, točnije njihovu pjesmu Baby, baby , Novembar su već obradili 1997 na albumu Blues južne pruge. Ista nije našla mjesta na ovoj kompilaciji ali tu je jednako dobra Slatka mala. Nažalost, ni Fleke nemaju izdanja a sudeći po ove dvije pjesme, radi se odličnom bandu. Što se tiče kolega iz struke, Novembar su se odlučili za Samoću, jednu od najboljih pjesama kragujevačkih punkera KBO!. Sjajno izdanje, kvalitetom u rangu regularnih albuma Novembra.

NEIL YOUNG - Chrome Dreams II, 2007.

Neće ovaj starac skoro u grob. Ne mogu mu ništa ni moždani udari. Postalo je pomalo degutantno da čovjek njegovih godina održava diskografski tempo više primjeren mladim autorima ubjeđenim da mijenjaju svijet i ruše vlade. Dobro, nije Neil Young ( ma prezime sve govori!!!) u nekim poznim godinama, šezdeset i dvije su mu, međutim, neki ljudi žive brže od ostalih pa im se dob samobenificira. U blaženstvu svoje starosti, narušenom samo vježbanjem na power-plateu, sretan i zadovoljan privilegijom da može da radi ono što voli a ne ono što mora, Young je spreman našaliti se sam sa sobom i napisati parodijom ispunjen komad rock and roll kao što je to pjesma Dirty Old Man čiji naslov sve govori. Već četrdesetak godina ovaj čovjek sipa iz rukava fantastične albume. Sam je sebi nekoliko puta potkresivao krila ali kako se zalaufao 1989 sa albumom Freedom, kraj mu se ne nadzire.

Chrome Dreams II je album sa pričom i legendom o svome nastanku, snimanju, zagubljivanju, otkriću i konačno objavljivanju. Cijelu priču punu zanimljivih detalja lako je pronaći na webu a i dugo se o tome pričalo pa nema smisla ponavljati. Neil Young je sve to objasnio u decembarskom broju UNCUT magazina trudeći se da sa svega skine nepotrebnu mistifikaciju. Osim toga, pričao o zagubljenom i do sada neobjavljenom albumu samo skreće pažnju sa njegove muzičke izvrsnosti i superiornosti u odnosu na dobar dio aktualnih izdanja. Odavno je postalo izlišno hvaliti njegove albume i elaborirati o uticaju koji je izvršio na gotove sve generacije američkih kantautora, ali Chrome Dreams II je usitinu odlična ploča, staromodna i tradicionalna, majstorski komponirana, odsvirana i snimljena, ploča gdje sve sjajno funkcionira, ploča bez razmetanja i suvišnosti. Danas se ovaki albumi više ne snimaju a nema više ni takvih autora. Tužno ali istinito. Svaka čast Springsteenu, Ryan Adamsu, Lamontagneu, Earleu i ostalima....

Rekao sam i više nego što treba. Disk u player!

KULA SHAKER - Strangefolk, 2007.
Iznenađen sam da Kula Shaker još uvijek postoje. Iznenađen sam činjenicom da su objavili novi album, osam godina poslije slabog prijema Peasants, Pigs And Astronauts. Međutim, najviše sam iznenađen kvalitetom albuma Strangefolk. Prije desetak godina Kula Shaker su imali sjajnu budućnost. Debi album K harao je vrhovima top lista, djevojčice su vrištale za Crispianom a onda je on nešto krivo lupio o svastici i njenim indijskim korijenima. Taj od štampe preuveličan gaf možda ih je koštao zvjezdanije karijere i priča o bandu neslavno se završila. K nije bio loš album ali nikako toliko dobar koliko su ga kritičari u Engleskoj nahvalili. Na kraju krajeva, Kula Shaker ostali su zapamćeni više po obradi pjesme Hush (Deep Purple) nego po svojim hitovima. Njima je bilo namjenjeno mjesto naslijednika Oasisa i Definetly Maybe albuma, no nisu bili band toga potencijala niti kapaciteta.
Danas su u poziciji da se ponovo moraju probijati i tražiti svoje mjesto na sceni. Nisam siguran da ovim albumom mogu daleko da doguraju bez obzira što je bolji i od K. Medijski nisu toliko interesanti kao nekada a i muzička se industrija promijenila. Ostaje im Japan kao zemlja gdje još uvijek imaju veliki broj fanatično odanih fanova kao uostalom Ash, The Cure, Deep Purple i još mnogi bandovi čije karijere nisu baš na vrhuncu. Zato će ovih dana upravo u zemlju izlazećeg sunca na turneju.
Tekstovi Crispian Millsa govore o ljubavi, ratu, shopping centrima, Bushu i Blairu, ..... i svim ostalim aktualnim sranjima. Malo pljuje po televiziji i medijima pa onda po tko zna koji put pjeva o svojoj fascinaciji Indijom dok njegov bubnjar kaže da je u Indiju išao samo da bi pogledao utakmicu kriketa. U Hurricane Season odaju počast Lordu i Manzareku, u Out On The Highway parafraziraju Dylana (The women are a-weeping, For their blue-eyed son), u Fool That I Am postaju The Byrds....... i tako dalje.
Za ljude njihovih pogleda na svijet i ljubitelje kontrolirane indijske mistike oslobođene smrada ulica Kalkute i ostalih potkontinentalnih aroma bolesti i sirotinje, za ljude oduševljene indijskim platnom i košuljama, za pripite po pubovima i vozače bez suputnika, za sve one koji kupuju svijeće i aromatične štapiće po Konzumima i DM-ovima...... ostali STOJ!

GORIBOR - Goribor, Dancing bear, 2007.

Odužila se priča oko izlaska albuma Goribora za Dancing Bear. Na kraju krajeva, ispada da smo sa jednakim nestrpljenjem čekali i Radiohead i Goribor. Jedina je razlika što je lakše razumjeti St-a nego Yorka. Goribor su Aleksandar Stojković, Željko Ljubić, Predrag Marković i Milan Stošić. Mislim da je ovdje jako bitno naglasiti da je u pitanju band a ne nekolicina muzičara okupljenih oko karizmatičnog, zbunjenog, sluđenog i pjesnika poremećene hemije , Aleksandra Stojkovića poznatijega St-a. Nije goriborska odiseja počela niti se završava ovim izdanjem. Grupa postoji nekoliko godina a imaju i nekoliko izdanja objavljenih za Slušaj najglasnije ( Hoću kući, Krug u očima, Live, Ono što te ne ubije, to te osakati, Stare stvari, Stondom do Tokija ). Momci su iz Bora, grada u Srbiji poznatog po kolabiranom rudarskom kombinatu, grotesknom zagađenju svih vrsta i posljedično jako jeftinim stanovima koji se prodaju jednako teško kao i oni u zagrebačkim Vrbanima. Imao sam priliku posjetiti Bor krajem devedesetih. Okus, miris i boje Bora usporedivi su sa industrijskom zonom Siska, dimovima termoelektrana u Kosovu polju ili industrijom predratne Zenice. Naučnu fantastičnost prizora Bora najbezbjednije je vidjeti na omotu albuma Hoću kući. Sve ostalo je veoma rizično.

Album Goribor za novu će publiku biti kolekcija četrnaest odličnih pjesama dok će stariji fanovi možda žaliti što neke od mnogobrojnih nisu ušle na album. Meni je lično žao što album ne sadrži niti jedan instrumental a Goribor su ih imali nekoliko na prethodnim izdanjima. Dancing Bear se pobrinuo da Goribor dobiju odličnog i iskusnog Edija Cukerića za producenta. Objavili su čak i CD single (Sjajne niti, 16.08.2007), što je pravi raritet za naše uslove ali i znak da se na ovaj band ozbiljno računa. Omot albuma, koji uključuje St-ove tekstove i sve relevante podatke i zahvale, odlično su uradili Leeloodesign. Svojih 13 sekundi slave dobio je i Zdenko Franjić. Naime, album završava njegovim stihovima "Blatnjavi puti". Ljudski i pošteno od Goribora, najbolji način da se zahvale čovjeku koji je debelo zaslužan za njihovo isplivavanje iz mračnih voda undergrounda.

Bazu albuma ravnopravno čine pjesme prethodno objavljene na izdanjima Hoću kući i Ono što te ne ubije, to te osakati. Tu su i dvije nove pjesme, Rolamo i Voli me. Zbog mješanja i usklađivanja dvaju perioda rada grupe, završenih izdavanjem demo albuma, album Goribor možda nema onako kohezivnu atmosferu kao što ima Hoću kući. Nešto slično dogodilo se vinkovačkim Majkama kada neki njihovi albumi za velike izdavače nisu bili na nivou legendarne demo kasete objavljene kod Franjića. Nisam ni očekivao da će album biti ovako dugačak. Traje čitavih sedamdeset i kusur minuta. Ne sjećam se da je neko od domaćih izvođača, osim Štulićevih live egzibicija, objavljivao ovako duge albume. Album nije nimalo dosadan ali opet nije od onih koji se puste čisto da nešto svirucka. Neobična dužina albuma vjerovatno je rezultat dugotrajnih premišljanja koju pjesmu staviti a koju izostaviti. Vjerujem da izbor nije bio lak ali krajnji je rezultat odličan. Popriličan broj gostiju i oplemenjivanje nekih pjesama zvukovima vibrafona, klavijatura, defa i bendža, učinili su album boljim i zanimljivijim nego što se to možda očekivalo.

Besmisleno je tražiti ključne momente albuma a još besmislenije i pokušavati citirati Stojkovićeve stihove. Opet, ne mogu a da ne spomenem sjajan vokalni ulet Morin Kudić u novoj pjesmi Voli me. Možda sam samo malo iznenađen ovom novo pjesmom ali sjajna je. Ove druge znam(o) od ranije.

P.S.

Volio bih da se jednog dana pojavi disk sa remixima pjesama sa ovog albuma. Svojom su strukturom i aranžmanima pogodne za taj vid kreativne manipulacije. Sanjao sa i o remixima Discipline ............

http://www.myspace.com/stgoribor

PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS - Pjesme za gladijatore (2007)

Teško je Pipsima osporiti njihovo muzičko umijeće. Ripper i ekipa pišu sjajnu muziku, žanrovski šaroliku i zanimljivu, no, uvijek im nešto nedostaje pa da se uz njihov album prikači, subjektivno ili objektivno, epitet remek djela domaće rock produkcije. Njihov prethodni album, Drveće i rijeke, objavljen davne 2003, bio je jedan sjajan komad muzike zamazan nadrealnom lirikom. Ista priča ponavlja se na Pjesmama za gladijatore. Ovaj puta, grupa je krenula još ambicioznije u namjeri da snimi konceptualan i intirgantan album, veoma zahtjevan i kompleksan, namjenjen intimnom slušanju u trenutcima potpune rasterećenosti i sanjarenja. Sa te strane je ovo jako staromodan album, više primjeren nekim nepovratnim vremenima kada se kupovala po jedna LP ploča tjedno i pažljivo, sa poštovanjem i radoznalošću, opetovano preslušavala. Sumnjam da je puno ljudi spremno da nekoliko dana sluša novi album Pipsa pogotovo ako su prethodno sa rapidsharea skinuli 2 gigabajta nove muzike. Zbog takve situacije Pjesme za gladijatore možda nikada neće dobiti pravu šansu koju, budimo realni, zaslužuju. Pažnju javnosti prvo je privuklo sponzorstvo velikih kompanija koje su onako usputno pogurale financijsku stranu projekta, a potom se u dnevnim novinama pojavilo nekoliko recenzija usredotočenih uglavnom na traženje loših momenata albuma. Ja to zovem glupim jalom i medvjeđom uslugom domaćoj rock produkciji.

Ako ste već spremni da kupite novi album Pipsa, odnesite ga kući, ugasite svjetla i slušajte Rippera i društvo. Kada već imate živaca za LET3, Mercury Revove i Flaming Lipse, dajte šansu i Pipsima. Tolerirajte semplirani komad Carmina Burane koji svaki seljak ima u mobitelu, da biste čuli Gravitaciju, Teroristi plaču i aktualni singl Zdenka i vanzemaljci. Uživajte u sjetnoj Sin prije nego što se posvetite trilogiji U zvijezdama - Domaći rok - Električne gitare pobjeđuju. Slijedi nadahnuta Idealna pop pjesma za astronaute koja vas uvodi u mirne vode Foxtrota i odlične pjesme Slan. Popravak je nervozan kraj ove maštom prenapučene odiseje kroz svemir, šaš i vodu.

Ne volim njihove prve albume. Nikada nisam imao živaca da ih preslušam ili mi se jednostavno nisu sviđali. Drveće i rijeke upravo slušam mada žena negoduje zbog susjeda ljudoždera . Pjesme za gladijatore idu na policu. Njihovih mjesec dana je isteklo. Siguran sam da će nekada,u budućnosti, ponovo u cd player.

RYAN ADAMS & THE CARDINALS - Follow The Lights EP, 2007.

Novo izdanje Ryan Adamsa i The Cardinals zove se Follow The Lights. Radi se o EP-u objavljenom 23.10. za Lost Highway. Bilo bi logičnije da Adams izdaje singlove sa aktualnog ljetos objavljenog albuma Easy Tiger koji obiluje sjajnim pjesmama, ali, njegov neouzdani talenat i neobuzdaniji duh ne daju mu mira. Follow The Light donosi dvije nove pjesme, dva covera i tri live in studio pjesme prethodno objavljene na ranijih Adamsovim albumima.

Follow The Lights i My Love For You Is Real su dvije nove pjesme koje svojim stilskim karakteristikama spadaju u Easy Tiger album. Ne sumnjam da je hiperproduktivni Adams imao dovoljno pjesama da učini Easy Tiger duplim albumom no, postoje neki diskografski zakoni koje treba poštovati. Blue Hotel je pjesma objavljena na Willie Nelsonovom albumu Songbird iz 2006 godine čiju produkciju potpisuje Ryan Adams a The Cardinals su odradili svirački dio posla. U pitanju je Adamsova pjesma pa je ona istovremeno i autorska i obrada.

If I Am A Stranger (Cold Roses, 2005), This Is It (Rock `N Roll, 2003) i Dear John (Jacksonville City Nights, 2005, u originalu duet sa Norah Jones), tri su stare pjesme sa blago izmjenjenim aranžmanima, odsvirane po principu live in studio .

Ono što možda Follow The Lights čini intrigantim jeste Adamsova verzija velikog Alice In Chains hita iz grungy devedestih, Down In A Hole. Ne bih rekao da on voli da obrađuje tuđe pjesme onako kako se to uobičajeno radi. Prije mi to liči na njegovo nimalo kolegijalno i egoistično ispravljanje pjesama za koje žali što ih on nije napisao ali ne može da odoli porivu da ih sam snimi i pokaže svijetu kako to zapravo treba da zvuči. I što je još zanimljivije, Adams neće tupiti kako mu je tamo neka zaboravljena pjesma koja popunjava 45 minuta albuma omiljena. On udara pravo u glavu, u hitove, u čeda drugih autora. Nikada nisam čuo Gallagherovu reakciju na Adamsovu verziju Wonderwalla sa Love Is Hell pt.1 EP objavljenog 2003 godine. Vjerovatno je ćudljivi Irac nije ni čuo.

Bez obzira na svoju mini kompilacijsku prirodu, Follow The Lights zvuči kompaktno kao album. Sedam pjesma koje ne mijenjaju život ali ga zato čine ljepšim.

SADIES - New Seasons (2007)

Kanadska grupa The Sadies nije toliko poznata kao Cowboy Junkies ili Arcade Fire, vjerovatno zato jer nisu žanrovski specifični kao njihovi sunarodnici. U svojoj desetogodišnjoj karijeri snimili su nekoliko zapaženih albuma, surađivali su sa Andre Williamsom i Neko Case a kao gost na ovogodišnjem New Seasons albumu pojavljuje se Howe Gelb. Grupu čine braća Good, Dallas i Travis, bubnjar Mike Belitsky i basista Sean Dean. Album je producirao ex-Jayhawk Gary Louris.

U odnosu na prethodna The Sadies izdanja, New Season, album koji se legalno pojavio početkom oktobra, možda je i najbolje što je grupa do sada snimila. The Sadies, iako Kanađani, su punkorvni americana band. Odrasli na country muzici (otac i ujak Dallasa i Travisa su zapravo kanadske coutry legende The Good Brothers) i Neil Youngu, pokojoj surf ploči, senzibilnosti Gram Parsonsa, west-coast psihodeliji, The Sadies su stvorili svoju mješavinu stilova ništa manje zanimljivu od, recimo, Calexica. Njihove kratke pjesme, tek nešto duže od dva minuta, nude pravo bogatstvo zvukova i melodija podsjećajući na sve ono što je u američkoj muzici odsvirano od pojave rock and rolla pa negdje do grunge divljanja. Sastavljen od uglavnom regularnih pjesama i nekolicine space-surf instrumentala, New Seasons veoma lako može postati nečija omiljena ploča, jedan od onih albuma koje spontano stavljate u player i uključujete repeat. U svijetu koji teži nekim novim diskutabilnim umjetničkim izrazima, nešto ovako retro u smislu vještine i talenta za pisanje pjesama, više je nego poželjno. Bezbroj zvjezdica.........

BRUCE SPRINGSTEEN - Magic, 2007.

Da mi u subotu ujutro neki narkoman u krizi nije provalio u auto i ukrao cd player zajedno sa novim Bossovim albumom unutra, pitanje je koliko bi još dana započeo sa Magicom. Magic je kruna sjajne trubadurske 2007, godine u kojoj smo imali čast uživati u novim albumima Ryan Adamsa, Steve Earlea i konačno Bruce Springsteena.

Poslije trideset godina karijere i nekolicine albuma antologijske naravi, u društvu genijalaca iz E-Street Banda, neobuzdano inspiriran aktualnim američkim trenutkom, Boss prosto nije mogao da snimi lošu ploču. Svojim dragim Amerikancima zarobljenim u kamp kućicama u predgrađima i osuđenim na kratke karijere po Iraku i Afganistanu, napisao je dvanaest odličnih pjesama oplemenjenih njegovim epskim tekstovima. Uspio je da snimi album jednako zanimljiv onima koji smatraju da je The River (1980), i eventualno Nebraska (1982), najbolji rock album ikada snimljen, ali i poklonicima njegova dva čisto rokerska trijumfa, Born To Run (1975) i Born In The USA (1984). Boss se nije snalazio u devedesetima. Jednostavno to nije bilo njegovo vrijeme. U novom milenijumu objavljuje prvo dva odlična albuma, The Rising (2002) i Devils & Dust (2005), a potom je uslijedila i fantastična avantura sa Seeger Session Bandom. Magic je konačna potvrda da je Boss ponovo u formi, da stihovi i pjesme naprosto nadiru iz njega. I kao autor i kao čovjek ušao je u fazu kada mu sve polazi od ruke a da sam za isto ne nalazi racionalna objašnjenja. Ne opeterećuje se više optimizmom ni pesimizmom, svjestan da čovjek ne može da utiče na baš sve što ga smeta. On kaže It's gonna be a long walk home aludirajući da će njegova Amerika ponovo biti zemlja na koju se isplati biti ponosan. Bruce sanja o zemlji gdje Bush više nije bitan. Magic je ploča koja slavi ljudski duh.

CULT - Born into This, 2007.
Slatko sam se nasmijao pročitavši ne webu da izlazi novi The Cult. Njihovi veliki hitovi She Sells Sanctuary, Rain, Lil' Devil, Sun King, Eddie, Fire Woman i ostali izazivali su histerične izlive radosti i napade sreće po klubovima u drugoj polovini osamdesetih. I kod nas i u svijetu The Cult su bili kult, veliki band praćen hordama obožavatelja. Pojavili su se u pravom momentu i odgovarali su svima, od hard rockera do umjerenije struje gothica. Sonic Temple objavljen 1989 označava kraj benda i vrhunac njihove popularnosti. Neki se neće složiti da je Sonic Temple bio njihov najbolji album ali u svako slučaju bio je najuspješniji. Iscrpljeni turnejama i svim slatkim radostima koje spadaju u rock and roll folklor, The Cult se uz međusobne svađe i tužbe raspadaju a na upražnjeno mjesto uskače nekadašnja njihova predgrupa Guns`N`Roses. Sve do Born Into This albuma objavljenog početkom oktobra ove godine, The Cult su se nekoliko puta okupljali, snimli nekoliko albuma nedostojnih njihovog renomea a javnost se uglavnom bavila glupostima karizmatičnog frontmana Iana Astburya. Čovjek se interesirao za Tibet, prašume, Indijance, snimio dva solo albuma a samo jedan objavio, nastupao sa dvojicom originalnih The Doorsa vjerovatno zato što sebi nikada nije oprostio što je odbio ponudu Olivera Stonea da glumi Jima Morrisona u njegovom filmu. Sve u svemu, puno priče oko ničega. Billy Duffy, drugi bitan član The Cult jezgra, nije se previše eksponirao tokom istog perioda. Osnovao je band Circus Diablo i snimio album koji nisam slušao ali kritike su više nego pohvalne. Duffy se nije previše trošio svih ovih godina pa zato ne trebaju da čude zapaljivi gitarski rifovi kojima Born Into This obiluje.

U proljeće ove godine The Cult su potpisali za Roadrunner Records i počeli da snimaju album u produkciji tipa iz Killing Joke, Martina Glovera, poznatijeg kao Youth. Uz Astburya i Duffya u bandu su još naše gore list, ritam gitarista Mike Dimkich, bubnjar John Tempesta (svirao sa White Zombie, Testament, Helmet) i bas gitarista Chris Wyse (jedno vrijeme zamjenjivao je Jason Newsteada u Metallici).

Youth, basista po zanimanju pa tek onda producent, učinio je svoje. The Cult imaju novi zvuk i pa im album zvuči kao napumpana verzija Electrica. Pjesme im započinju bas gitare a ne Duffyjevi rifovi kao što je to do sada bilo. Kada čujete početak prve stvari na albumu, pomislićete da su to možda neki Peppersi u pitanju. Astbury i Duffy potpisuju svih deset odličnih pjesama modernog hard rocka. Moram biti iskren i reći, bez obzira na svu moju skepsu izazvanu najavom novog The Culta, da album NEMA loša pjesme. Isto tako, nema ni traga ni glasa od novog velikog hita ali svih deset stvari u stanju su da privuku pažnju kada ih usput čujete na radiju ili vidite spot na stranom TV programu. Ian Astbury se baš i nije proslavio kao tekstopisac mada je jasno da se ne stidi svog uzora, majstora baljezganja, pokojnog Jima Morissona. Pjesme Holy Mountain ili Tiger in the Sun samo zavaravaju svojim mistificiranim naslovima. Puno vjerodostojnija je Dirty Little Rockstar ili čak Diamonds.

U nekim drugim vremenima, Born into This možda i ne bi zaslužio prolaznu ocjenu. Ovaj puta, The Cult nisu razočarali a i glupo bi bilo da ovako iskusna ekipa snimi neko sranje. Možda se to Astburyju može dogoditi, ali ne i Duffyju.

OLOVNI PLES - Olovne pjesme za olovni ples (Slušaj najglasnije, 2003)
Stranica myspace.com/olovniples nije u punoj funkciji pa se nećete odmah moći uvjeriti u kvalitete ovog zagrebačkog benda. Nedavno su objavili album za Slušaj najglasnije. Momci su iskoristili četiri pjesme A.G. Matoša što je krajnje neobično uslijed velike vremenske, generacijske i ostalih razlika. Ipak, način na koji su te četiri pjesme snimli briše sve pomenute razlike. Naročito je zanimljiva druga stvar na disku, Stara pjesma , gdje Matoševi stihovi pokazuju sličnost sadašnjosti i ne tako davne prošlosti (... jesmo zadnji robovi osuđeni pasri i propasti bez časti.... dok nam strana, majko, tihu propast sprema.....) .

Kada sam prvi put preslušavao disk, nisam imao dojam da se ovdje radi o bandu. Prije mi se učinilo da je u pitanju ulični svirač okružen drugim muzičarima odlučan da snimi svoje pjesme. Možda sam takav dojam stekao zbog izostanka bubnja koji se na kraju ipak pojavljuje u samo jednoj od ukupno devet pjesama. Upravo ta, Prosjak by Dangube , je mali pravi sakriveni indie hit, pjesma koja se kako zvukom tako i karakterom razlikuje od ostalih. Ovo by Dangube , vjerovatno označava da pjesma pripada istoimenom bandu sa myspace stranicom gdje piše ... isključivo autorski bend Dangube, nastali su 1997 godine a raspali su se 2001. U tom vrlo produktivnom razdoblju nastale su 74 autorske pjesme.....

Disko, demo , album ... zovite ovo kako god hoćete ali ne propustite ako vam se domaća scena čini dosadnom.

Sudeći po informacijama na myspace-u, bandu ne nedostaje nastupa a uskoro ih možete ih slušati na Live acoustic festivalu, 25.11.2007. u klubu Spunk u Zagrebu.

DDR - Ddr, Slušaj najglasnije, 2006.

Da Turci imaju sjajne muzičare i da sviraju odličnu muziku mogli su se uvjeriti svi koji su pogledali odličan film Fatih Akina i Alexandera Hackea, Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul. U istom se filmu ne pojavljuju DDR ali zato ih je Zdena negdje iskopao i omogućio nam da ih čujemo. DDR čine četvorica istambulskih mladića koji, koliko sam uspio shvatiti sa njihovog sajta na turskom jeziku, vole Joy Division, Velvet Underground, Sonic Youth, Neu!, Feelies, My Bloody Valentine, Pixies, McCarthy, Galaxy 500, New Order i Wedding Present. Od svih nabrojanih najviše me podsjećaju na ranije radove Sonic Youtha. Ovakvo i slična poređenja nisu zahvalna ali uspjevaju da dočaraju zvuk banda. DDR zvuče zanimljivo, oslanjaju se na uglavnom na intrumentalnu muziku sa a ono malo što pjevaju je na turskom pa nemam pojma o čemu se radi. Album traje za slušanje zahvalnih pedesetak minuta i lišen je svake monotonije. Do sada su izdali nekoliko EP-a a ovo izdanje je njihov drugi album. Tko god voli hibride noisea, kraut rocka i onog što se nekada zvalo alternativa, uživaće u muzici DDR-a.
http://www.dogualmanya.info/

KATIE MELUA - Pictures, 2007.

Katie Melua je mlada, pametna, talentirana, a mi muškarci rekli bi i jako zgodna djevojka koja polako postaje miljenica britanske pop scene. Pictures je njen treći, ujedno najbolji i najzreliji album. Tim koji donosi uspjeh predvodi njen muzički otac, Mike Batt, producent i autor sa dugogodišnjim iskustvom sakupljanim još od vremena The Beatlesa. On je i podpredsjednik British Phonographic Industry što je nešto kao HGU. Katie je otkrio ne nekom školskom takmičenju dok je tražio nekog sličnog Norah Jones. Bolju od Katie nije mogao naći a stari lisac odmah je shvatio da se tu može napraviti dobar posao. Melua je rođena Gruzijka. Zbog situacije u njenoj domovini, roditelji su emigrirali u Englesku i danas su svi british citizens . Engleska je za nju obećana zemlja a s obzirom kako djevojka pjeva, bila bi prava šteta da nije uspjela da zbriše od gruzijske svakodnevice.

U odnosu na Norah Jones, sa kojom su usporedbe neizbježne, muzika Katie Melue zvuči gotovo festivalski. Međutim, to ne znači da je njena muzika jeftina i prolazna. Ona, tj. Mike Batt, igra na visoke tiraže i široku popularnost no to uspjeva da uradi pišući ozbiljne i kvalitetne pjesme. Svaka od ukupno dvanaest pjesama ima potencijal singla, uključujući i odličnu obradu In My Secret Life sa albuma Ten new songs (2001) velikog Leonarda Cohena. I na prva dva albuma bilo je obrada, od Johna Mayalla do The Cure, što je svakako interesantan izbor.

Albumu kao što je Pictures teško je naći slabosti, jer, pravoj pop muzici teško je odliti pogotovo kada je njen kvalitet tako očigledan. Nema ovdje neke filozofije i skrivenih poruka, osim možda u Mary Pickford (Used to Eat Roses), pjesmi koja govori o pokojnoj kanadskoj glumici. Sve ostale pjesme su neizbježno ljubavne, jednostavne i zavodljive, upravo onakve kakve pop pjesme trebaju da budu. Da Englezi ovako nešto pošalju na Euroviziju, sigurno se ne bi onako sramotili kako su nas već navikli.

RADIOHEAD - In Rainbows, 2007.

Drago mi je da je In Rainbows konačno izašao. Postajalo mi je već smješno čitati vijesti kako se na zvaničnom sajtu banda promjenio font, da su objavili neke čudne fotke i na kraju simbole koje je cijela civilizacija pokušavala da rastumači. Da album nije postao dostupan za svega nekoliko dana, na red bi došlo kloniranje Jean-François Champolliona , sirotog pokojnog Francuza koji je zadužio čovječanstvo dešifriranjem egipatskih hijerogrlifa. Jedno vrijeme se kalkuliralo sa 2008 kao godinom konačnog objavljivanja albuma što je poprimili razmjere epskog razočarenja fanova. I onda se desi da u sred noći dobijem SMS da je iscurio novi Radiohead???? Strašno.

Dakle, Radiohead su uspjeli da snime odličan album, najbolji od OK Computer naovamo što i nije bio problem. Kid A, Amneisac i Hail To The Thiefs preživjeli su na račun slavnog prethodnika jer, objektivno, tim albumima grupa sigurno nije bila i nije mogla biti zadovoljna. Nisu to bili loši albumi, no kada postavite visoke standarde sa OK Computer, onda se od vas očekuje da snimite nešto barem kao The Bends. Ipak su Radiohead albumi dočekivani sa oduševljenjem i očiglednim nedostatkom objektivnosti ali sve je to postalo istorija desetog oktobra, dana kada je In Rainbows ponuđen na www.inrainbows.com . Download uz simboličnu naknadu koju sam kupac određuje možda jeste revolucionaran, ali svakako je najpošteniji način distribucije ili pak prodaje albuma, no, prvo trebate biti veliki kao Radiohead pa da to uradite. Svi su željeli da saznaju koliko je band zaradio love na downloadu i da li će potpisati ugovor sa nekim od majora. Cifra nije nikada zvanično objavljena a danas su potpisali za XL Recordings, između ostalog, izdavača prošlogodišnjeg Yorkovog solo albuma. U 2008 ista će kuća objaviti luksuzni box set sa vinilima, slikama, majicama, svim i svačim, sve za skromnih 40 funti . Živo me zanima koliko će to kod nas da košta. Možda 999 kuna?

Sajt Pitchfork objavljuje Pitchfork's Guide to Radiohead's In Rainbows u kome na jasan i pregledan način opisuje dužu ili kraću istoriju svih deset pjesama od kojih neke postoje od 2001 godine (Reckoner). Svih deset su uspješno testirane na koncertima u okviru prethodnih turneja pa hard core fanovi sve te pjesma već poznaju, naravno, u nekom drugačijem obliku. Da li oni, možda, nisu vjerovali u album pa su u jednom momentu pomislili da sve to ne vrijedi izdavanja? Ne treba zaboraviti da Thom često govori kako su ne jedan put bili na rubu razlaza i odustajanja od svega a i prošle je godine njegov solo album pokrenuo svakakve glasine.

Na kraju svega, svima je pao kamen sa srca. Radioheadu jer su uspjeli da snime odličan album a fanovima pogotovo, jer možda bi izgubili strpljenje da In Rainbows nije ovakav kakav jeste. A In Rainbows je stilski best of , album koji uspjeva da kompilira sve ono što je kod Radioheada bilo dobro i vrijedno slušanja. Album ima hipnotičnost OK Computera, eksperimentalnost Kid A, upečatljivost Yorkovog The Erasera, pa i nekoliko pjesama sposobnih da budu hitovi ne baš kao Creep ali barem kao High And Dry ili Street Spirit. Ovakvim albumom, jednostavnim i lako svarljivim, Radiohead se rješavaju tereta samog sebi natovarenog na leđa u post OK Computer eri kada su izgubili kontrolu nad svojim talentom i autorstvom. Konačno, ovo što oni rade je pop muzika drugačijeg izraza ali i dalje pop muzika. York ne zna lijepo da pjeva, Greenwoodi, O`Brian i Selway nisu neki virtouzi svojih instrumenata ali kao band uspjevaju da stvaraju sjajnu muziku.

U Jigsaw Falling Into Place Thom Yorke kaže What's the point of instruments, Words are a sawed off shotgun ! To je ujedno najsažetija i najbolja samorecenzija novog albuma grupe Radiohead. Kreativni i autorski Radiohead je stabiliziran a Yorke je napisao svoje najbolje tekstove u karijeri. Još samo da ih vidimo uživo.

Šteta je ne pogledati

RICHARD HAWLEY - Lady's Bridge, 2007.

Richard Hawley i nije bio previše poznat široj javnosti a onda se desila dodjela Mercury Prize 2006. Hawley je bio nominiran ali i totalni outsider, nepoznat publici a omiljen kritičarima. Alex Turner iz Artic Monkeysa popeo se na stage da primi nagradu i kada su svi očekivali da počne sa zahvalama porodici, prijateljima i ostalima, klinac je izgovorio "Somebody call 999, Richard Hawley's been robbed!" . I odjednom, svi su obratili pažnju na skromnog muzičara iz Sheffielda. Nazvali su ga i Sinatrom i Elvisom sjevera, izgubljenim sinom Roy Orbisona, jorkširskim Johnny Cashom..... I prije opisanog događaja, Hawley je postao cijenjen u muzičkim krugovima. Poslije dva albuma sa The Longpigs, jednom od mnogih britpop grupa, na inzistiranje Jarvisa Cockera, Hawley se pridružio Pulpu na albumu This Is Hardcore. Danas tvrdi da mu je to spasilo i život i karijeru poslije dugačke alko-narko američke turneje sa Longpigs poslije koje je ozbiljno razmišljao da se mane muzike i show businessa. Na sreću, ništa od toga se nije dogodilo. Prerano je Hawley uronio u muzičarske vode učeći od, kako sam kaže, dvojice najvećih učitelja, svog oca i ujaka. Poslije saradnje sa svojim dobrim prijateljem ( he is a friend for lifetime, not only for Christmas... ) Jarvis Cockerom, Hawley započinje solo karijeru. Lady's Bridge (Aug 20, 2007) njegov je peti album. Ostali su Richard Hawley (Setanta) (2000), Late Night Final (Setanta) (2002), Lowedges (Setanta) (2003) i Coles Corner (Mute) (2005) koji je do sada njegov najbolji i najzapaženiji album. Osim Pulpa, sarađivao je i sa R.E.M., producentom Nellee Hooperom, Gwen Stefani, svojom omiljenom A Girl Called Eddy, svirao gitaru za Nancy Sinatriu. Obožavaju ga Coldplay, Radiohead, ali ne voli ga Morrissey, koji ga nije primio u svoj band navodno nakon što ga je čuo kako pjeva. Mozz mora da se preplašio a ako je čuo ovaj album, siguran sam, ima problema sa nesanicom.

Richard Hawley je četrdesetogodišnji gospodin, danas mirni porodični čovjek iz Sheffielda. Njegov grad u kome je rođen, u kome živi i u kome namjerava umrijeti, njegova je glavna inspiracija. Lady's Bridge najstariji je most u Sheffieldu, most koji spaja bogati i siromašni dio grada odakle on dolazi. Tako njegove pjesme imaju lokalni karakter jer vrve,ne samo na ovom albumu, od šefildskih znamenitosti. Svoje albume snima i sam producira u šefildskim studijima sa muzičima iu grada. Kaže da mu je to zadovoljstvo.

No da se vratimo na Lady's Bridge album. Svih jedanest pjesama potpisuje sam Hawley, ali voli da spomene svoj band koji čine John Trier (klavijature), Shez Sheridan (gitara), Dean Beresford (bubnjevi) i Colin Elliot (basista i koproducent), čovjek zaslužan za bigband orkestracije u Valentine i Darkness. Muzika koju zajedno stvaraju žanrovski spada u davno izgubljena vremena velikih plesnih dvorana i naivne romantike. Takav zvuk prate Hawleyevi tekstovi, ne pjesme, baš tekstovi namjenjeni ovakvoj muzici u ambijentu gdje je vrijeme stalo, gdje ima puno dima i prigušenog svjetla. Pomalo tuge zbog nesretne ljubavi u Valentine, sjećanja na veliku poplavu iz šefildske prošlosti u Roll River Roll, pa malo pripitomljenog rockabillya u Serious, komad festivalske raskoši u Tonight The Streets Are Ours, sjete u Lady Solitude, country u Dark Road, sanjarenja u The Sea Calls, razmišljanja o vlastitom životu u Lady's Bridge, prazničkog swinga u I'm Looking For Someone To Find Me, grandioznosti u Our Darkness i, za kraj, sjajan duet The Sun Refused To Shine sa ženskim vokalom čija pripadnost mi nije poznata. Eto, takav je Hawleyev peti studijski album koji zaslužuje isto toliko zvjezdica.

Svi oni, i Jarvis, i Morrissey, ostare i sjete se svoje mladosti kada su željeli da budu zvijezde kao Tom Jones, Burt Bacharach, Cliff Richard pa počnu da prave ovakve pjesme.... Hawley nije to čekao, on se naprosto takav rodio. Dolazi zima, duga i hladna, a boljeg soundtracka nećete naći.

http://www.richardhawley.co.uk/

CANDIE PAYNE - I Wish I Could Have Loved You More, 2007.

Joss Stone izgubila se negdje u vrtlozima odrastanja. Amy Winehouse gubi svoju vjerodostojnost. Njeni ekscesi sve više liče na režirane nastupe a sada navodno snima sa Pete Dohertyem. Možete zamisliti na što te seanse liče. Dido je naprosto nestala, valjda opijena uspjehom. No, te su tri dame postale referenca za sve nove koje dolaze poslije njih. Industrija traži nova imena i talente da ih iskoristi i napravi posao. Skauti su u Liverpoolu naišli na Candie Payne, dvadesetčetverogodišnju djevojku opijenu muzikom soul pjevačica iz šezdesetih godina. Rođena u Liverpoolu, odrasla u New Yorku, uz roditeljsku kolekciju LP ploča i braću muzičare, Candie i nije imala drugog izbora nego da postane muzičar. Buđenje njenog talenta uzrokovali su prvo Bili Holiday, Roberta Flack, Aretha Franklin i Sinatre sa roditeljskog gramofona. Zatim od njujorških hiphopera čuje Parliament, Funkadelic, Sly And The Family Stone. Brat, bubnjar u The Zutons, sluša Who, Nirvanu, Hendrixa. U početku je pjevala sa raznim cover bandovima, sve dok nije srela čovjeka koji se zove Simon Dine, iskusnog producenta i muzičara, skromnog čovjeka i saradnika bandova kao što su Portishead ali i veličina tipa Paul Weller. Dine, oduševljen i inspiriran istim stvarima kao i Candie, uglavnom se bavio muzikom dok je ona silom prilika na sebe preuzela pisanje tekstova. U razgovoru sa novinarom Daily Telegrapha, ovako opisuje njihov zajednički način rada. "Simon is the music, and I'm the words," she explains. "We write completely separately. I write in verse form, then he'll write the music based on the mood of my lyrics, then we go into the studio and put it all together."

I tako su njih dvoje snimili odličan album, međutim, to nije bilo dovoljno pa je Mark Ronson uradio remix One More Chance i malo pogurao cijelu stvar. Na prvu loptu, album je najlakše ocjeniti kao retro u stilu pop i soul diva šezdesetih godina. No, Simon Dine se potrudio da od svega napravi plesnu verziju Portisheada u mnogo opuštenijoj varijanti. Pjesme u prosjeku traju oko nekadašnje standardne tri minute, jednostavne su kao i blago emotivni ljubavni tekstovi. Sve je ovdje na svom mjestu, ništa ne manjka niti je išta previše. Njeni singlovi baš ne haraju top listama ali album zaslužuje pažnju i veoma je zahvalan za slušanje i uživanje. Pošteno govoreći, Candie Payne je rasna pjevačica, neopterećena glupostima kao Amy, zrela i odrasla za razliku od Joss Stone a daleko bolja i kvalitetnija od cvrkutave Dido. Ostaje samo otvoreno pitanje njene daljnje karijere, da li će to i dalje biti odlične pop pjesme namjenjene neobaveznom slušanju ili će Candie postati ozbiljna kantautorica.

http://www.deltasonic.com/artist.php/candiepayne/

PJ HARVEY - White Chalk, 2007.

Uključujući i u naslovu potpisanu suradnju sa John Parishom na Dance Hall At The Louse Point (1996), White Chalk je osmi studijski album uskoro četrdesetgodišnjakinje Polly Jean Harvey. Prošlo je već petnaest godina od debitantskog albuma Dry (1992), objavljenog na visoko cijenjenoj etiketi Too Pure ( http://www.toopure.com/ ), u isto vrijeme kada isti izdavač objavljuje radove bandova kao što su Laika, Moonshake ili Stereolab. U petnaest godina karijere, PJ dosegla je zavidan status kod svojih kolega pa su se mnogi, od Nick Cavea do Josh Hommea i Marc Lanegana, potrudili da sa njom nešto snime. Siroti Cave se navodno i nesretno zaljubio u mršavu i nježnu Polly. Duet sa Thom Yorkeom, pjesma The Mess We're In sa albuma Stories from the city, stories from the sea (2000), jedna je od njenih najpop pjesama, pomalo ljigava ali zato i neodoljiva.

White Chalk je njen najzahtjevnini i najegoističniji, gotovo komorni album, njeno lično otkriće klavira i istovremeno jednako ogoljen kao i Dry. PJ Harvey snimila je težak album, težak u smislu da se ili sluša ili ne sluša. Ona jednostavno ne dozvoljava i ne tolerira da se nešto radi i sluša White Chalk. Pjesme skladane na minimalnističkim dodirivanjima klavira, mračni stihovi otpjevušeni psihijatrijski intrigantno na pragu nervozne tišine i tjeskoba koja izbija iz zvučnika, možda su najkraći opis suštine White Chalk albuma.

No, početak albuma, u odnosu na druge raskošnoj The Devil, ne nagovještava takav rasplet. Polly je raspjevana, glasna, pjesma je oštra i opasna a stihovi As soon as I'm left alone The devil wanders into my soul . ... govore da je kod nje uvijek prisutni đavo odnio šalu. Naslov sljedeće, Dear Darkness govori više nego dovoljno. PJ tone duboko u mrak a Floodova produkcija trudi se da konačni rezultat bude opipljivo memljiv i taman. John Parish pretvara se u đavola sretnog jer sa sobom odvodi još jednu žrtvu na onu drugu, mračnu stranu ( Dear Darkness Now it's your time to look after us ). Da postoji i crnje od crnog, mračnije od mračnog, Polly pokazujue u Grow Grow Grow, srednjovjekovno mračnoj pjesmi gdje njen vokal sposoban da bude istovremeno i ženski i dječiji pjeva murder ballad kakvu ni Cave nije napisao. Zaista, napisati pjesmu o djevojčici koju je majka zakopala ispod hrasta ne može svako ( Teach me mummy How to grow, How to catch someone's fancy Underneath the twisted oak grove ...). No, Polly tu ne staje. Da misli ozbiljno, pokazala je izabravši jezivu When Under Ether za prvi singl. To je definitivno naučila od Nick Cave, kako da na nježnu melodiju nakalemi mračan tekst, u konkretnom slučaju njenu zamagljenu viziju rađanja i pobačaja istovremeno ( Something's inside me Unborn and unblessed

Disappears in the ether, One world to the next Human kindness ). Ne treba eliminirati mogućnost da pjeva o kakvom egzorcizmu ako se uzme u obzir šta joj se sve mota po glavi ovih godina.

U najavama povodom objavljivanja albuma, zlobnici su govorili kako je white chalk u stvari alegorija za kokain ali kako Polly nije turbo folk zvijezda, već ozbiljna autorica, istoimena pjesma govori o njenom zavičaju, Dorsetu, poznatom po bijelom kamenu od koga je izgrađena većina monumentalnih londonskih građevina. Ali ni ta oda zavičaju nije prošla bez demona ( Scratch my palms, There's blood on my hands... ). Sada sam već ubjeđenja da je neophodno na album staviti parental advisory etiketu. Drama se nastavlja u Broken Harp čiji refren jasno asocira na Bjork i njene vokalne nestašluke. Takva je i Silence, jasna kao i njen naslov. Ne znam kako opisati pjesmu To Talk To You čiji stihovi glase Oh Grandmother I'm so lonely All my life, If I laid on the earth Could you hear? . Kroz The Piano i Before Departure Polly nešto vješto skriva. Tek malo se otkriva u The Mountain pokazujući da lakše piše imaginarne nego stihove lične prirode. Nije zgoreg citirati završne stihove The first tree will not blossom, The second will not grow, And the third is almost fallen, Since you betrayed me so.

White Chalk sniman je gotovo pet mjeseci. PJ Harvey imala je izgleda dovoljno materijala da napiše sve te dramatične minimalističke tekstove i kada se album danas preslušava, očigledno je da se ekipa u sastavu Flood, John Parish, Eric Drew Feldman i Jim White namučila ali i potrudila da u uobliči njene mračne vizije i novootkrivenu strast ka klaviru. Momci su vješto kroz ono malo muzike što im je ona dozvolila da odsviraju provlačili egzotične instrumente kao što je bendžo, harmonika i neprimjetne gitare. Album je više plod njene poetske nego kantautorske strane ali je krajnji rezultat odličan, mada, ponavljam, White Chalk je težak, egoističan i zatjevan album čiji na momente umili zvuci klavira samo obmanjuju. Nadam se da neće biti manijaka koji će ovim ostvarenjem pokušati nekoga da zavedu.

JAMES BLUNT - All the Lost Souls, 2007.

James Blunt je oficirsko djete. Teško da mu je otac sretan zbog ovoga što sin jedinac radi u životu. Umjesto da razvaljuje Iračane po Basri ili lovi Radovana po bosanskim vrletima, njegov James prvo napusti vojsku pa onda postane muzikant. A dobro mu je krenulo, no Dorian Gray i British Army ne idu zajedno.

Back To Bedlam brzo je postao omiljeni britanski album a onda je svima dosadio i potpisivale su se peticije da ga maknu sa radija. Ipak je prodao oko jedanaest miliona ploča i bio najprodavaniji album u svijetu 2006. godine. Njegovo ime postade slangovani izraz za ženski polni organ. Naravno, kada neki opskurni punk band obradi jedan od njegovih hitova ili završi na b strani budućeg Sonic Youth singla, Blunt će postati nešto kao Burt Bacharach modernog doba. Tako je to kada se bavite pop muzikom.

Lično mi se Back To Bedlam sviđa bez obzira što lako dosadi. Ima tu sjajnih pjesama upropaštenih bjesomučnim emitiranjem na radiju pa će trebati vremena da iste povrate dostojanstvo.

Novi album, istovremeno romantičnog i patetičnog naslova, All the Lost Souls, nije riznica hitova kao debut. Blunt se izgleda malo preplašio da opet ne dosadi publici sklonoj prvo obožavanju a potom omalovažavanju pop pjesama pjevljivih melodija i refrena. Zato su neke pjesme ispale pomalo nespretne u pokušaju da se sakrije njihova prava pop priroda, a na koncu, sve je to uticalo na ukupnu kvalitetu albuma. Izgleda da će singl 1973, o izgubljenoj duši Simoni, biti prvi i poslijednji mega hit albuma ravnopravan sa You're Beautiful ili High sa prvenca. Nepošteno je preskočiti odličnu Same Mistake (... Give me reason, but don't give me choice, Cos I'll just make the same mistake again ....), možda jednu od njegovih najboljih pjesama. One Of The Brightest Stars liči čak i na Bee Gees što i nije kompliment no muzika disco legendi, ako se usporedi sa aktualnim pop smećem, danas je gotovo avangardna. Ako ovaj album nosi neka iznenađenja, jedno od njih jesu stihovi u Give Me Some Love gdje Blunt izgovara .... I've taken shit loads of drugs, I'm so tired of never fixing the pain Valium said to me .... Bluntovi bezimeni likovi sa prvog albuma, dobili su svoja imena, Simona i Annie. Prištinu i Kosovo zamijenio je New York (Carry You Home).

Zbog vrste muzike kojom se bavi, ljudi su se podsmjevali Bluntu kada je obrađivao The Pixies i navodio ih kao jedan od svojih uzora. Isti su zaboravili da kakve pjesme sada piše Frank Black i da je skoro snimio božićni album. I kada Blunt danas kaže da sluša Bright Eyes, to je smiješno, a kada Paul McCartney priča o Radioheadu to je onda cool. Tu možda leži razlog zašto je Blunt snimio pjesmu koja se zove I Can't Hear The Music i govori upravo o takvoj glupavosti kako publike tako i kritike (... So run, Yoshimi, run? 'Cause Billy's got himself a gun, You're right to be afraid: They will send you to your grave 'cause you're strange and new ....).

Ovih dana pojavio se i novi singl, I Really Want You. Pjesma je odlična ali trebaće dobar spot da ista nešto postigne na top listama.

Nema ovdje ništa originalno i novo, nema aranžmanskih akrobacija, složenih pop pjesama i muzike od koje zastaje dah. James Blunt je čistokrvni pop autor, čovjek sposoban da napiše odličnu pjesmu i plasira se visoko na top liste. Valentinovo je daleko ali možda je vrijeme da se poklon kupi već sada.

IAN BROWN - The World Is Yours, 2007.

Davno, davno, 1989, ispod šeširića sakriveni Ian Brown pjevao je I Wanna Be Adored i I Am the Resurrection. Dvadeset godina kasnije, majmunoliki rasprodaje britansku turneju za jedan dan a onda počinje da sere po novinama da je radi snimanja ovog albuma apstinirao od uživanja kanabisa. Pa dodaje, kako je pušio samo marihuanu ali ne A klasu ("I only took marijuana, I don't touch the Class A's, but I thought to myself 'What would my music sound like if I didn't smoke weed?' and now I've got my answer. It sounds fresh, and I'm happy with that.")!!!! Šta drugo reći nego pokušao čovjek da od duvanja napravi filozofiju i naširoko se o tome raspričao za likemusic.com. I sada kada to neko pročita, pomisli da je Ian otišao tako daleko da su Zappa i Branca ugroženi, da je u pitanju nešto što će zauvijek promijeniti englesku pop scenu. A kada se tu još nađe i Sinead Oconnor da pomogne - jao pobijeđenima!!!

Brown je angažirao respektabilnu ekipu, čak je pozvao Paul McCartneya da mu se pridruži ali Beatle je bio zauzet (ili je duvao ili se razvodio, šta je drugo stari prdonja mogao da radi). Zato su mu pomogli Pistolsi Cook i Jones, na Shauna ljuti brat Paul Ryder i osiromašeni Smiths Andy Rourke. Uskočila je i Sinead u pauzi pljuvanja Svetog oca pape i završavanja svoje karijere (tu je i pokojnog Tomu Zdravkovića zajebala). Od Manija, Renija i velikog Squirea ni traga ni glasa.

I sada, kada prosječan konzument rock and roll muzike dođe u Milijunaš, dogura do pitanja za milion kuna i kada ga Tarik pita kako zvuči album The World Is Yours legendarnog muzičara iz Manchestera, a on album nije slušao ali zna da su dvojica Pistolsa gostovala, samouvjereno će reći da je u pitanju rock and roll album. Tarik se hvata za glavu a Đelo Hadžiselimović pušta onu razočaravajuću muziku. Naš konzument ide kući bez miliona.

Da, svima dragi Ian snimio je album, čini mi se, više uz pomoć Von Karajana nego dvojice Pistolerosa. Konačno je ostvario svoj san i dosegao vrhove simfo soul hip hopa shoegazea. Album nije nikako loš ali ovo sa gostima je čisto preseravanje kao i ona gore travaroško filozofiranje. I još, za naslovni singl izabere Illegal Attacks u kome on i Sinaed pljuju po USA i UK zbog rata u Iraku i ostale dnevne politike jer samo oni mogu da promjene svjest i vrate Gordona, Blaira i Busha na pravi put. A kad tek ona zariče soldiers come home .... ma dajte ljudi više, dosta toga, .........

Tu nije kraj. Postoji i deluxe izdanje albuma koje na drugom disku donosi orkestralne verzije, to jest instrumentale. A turneju je rasprodao u jednom danu.

Ovo si pustite da se neobavezno relaksirate poslije posla i razmišljajte da li ovo pjeva straight ili THC Ian Brown. Pop, pop, pop, pop,.....ne pljujte Blunta, on je barem malo iskren.

KT TUNSTALL - Drastic Fantastic, 2007.

Ovu talentiranu curu, geografsku Škotlađanku, Kineskinju po majci, Irkinju po ocu, usvojenu i odgojenu od škotske porodice, otkrio je Jools Holland. Već prije nastupa u njegovoj emisiji, Later with Jools Holland , koju zločesti HTV odavno ne emitira, KT ili Katie je objavila nezapažen album Eye to the Telescope. Ali, onda se umješala sudbina, očito razočarana slabim prijemom albuma. Netko je otkazao nastup kod Joolsa i on je pozvao KT Tunstall. Izvela je Black Horse And The Cherry Tree i njena karijera je ponovo počela. Pjesma je postala hit, album je reizdan i do danas se prodao u skoro četiri miliona primjeraka. Katie je napisala nekoliko zapaženih hitova. Uz već pomenutu pjesmu, kao singlovi odlično su prošli notorna Suddenly I See i Other Side of the World . Album je producirao Steve Osborne, poznatiji više po radu sa New Order i Happy Mondaysima nego sa autoricama ovog profila. Albumom Eye to the Telescope, Katie je pokazala da vlada zonom razdvajanja između Norah Jones i Alanis Morisette, da može napisati sjajnu pjesmu kao što je Under The Weather , pop hit kao Suddenly I See ali i Black Horse And The Cherry Tree , pjesma koja nosi njen konačni autorski potpis. 2006 objavljuje KT Tunstall's Acoustic Extravaganza, album sa akusičnim verzijama i B stranama singlova, tek toliko da malo smiri fanove željne novog albuma.

Na omotu svog debi albuma, Katie izgleda kao drugačija pomjerena djevojka, nestašne frizure i alternativnog osmjeha, kao neka indie heroina. Ali četiri miliona prodanih albuma promijenila su koncepciju. Sada je Katie namrštena rok zvijezda sa šljokicama, drska i zagledana negdje daleko gdje pogled običnih djevojaka naoružanih gitarama ne seže. Nema više ponovnog izdavanja albuma i zakašnjele reakcije publike. Došlo je vrijeme za vrhove top lista. I zaista, KT Tunstall prodaje više od 50000 u prvih sedam dana, broj jedan je u USA a 3 u UK. Singl Hold On , urađen po sličnom receptu kao breakthrough Black Horse And The Cherry Tree , objavljen ljetos, nije se baš proslavio pa ovakav prijem albuma pomalo čudi. Katie piše pjesme koje istovremeno imaju onu iskonsku autorsku vrijednost ali i kapacitet da zadovolje komercijalne apetite diskografa. Možda ona to sama nije znala artikulirati, trebalo je vremena da nauči zanat i trikove profesije. Drastic Fantastic je svakako ozbiljnije odrađen album, sa inkorporiranim kompromisima na koje Katie možda nije odmah pristala ali svijet u kome sada živi nema više veze sa onim u kome je nastajao prvi album. Žena se ubija od turneja i koncerata, non stop piše pjesme i sigurno više nije sama sposobna da vodi računa o karijeri. S obzirom da bez pomoći Hollandove možda ništa ne bi ni uradila, ovaj puta vjerovatno je diskograf uticao na stvaranje više mekanijeg pop zvuka koji će potencijalnu publiku asocirati na Cranberries ili Corrs a neće razočarati stare fanove. Pjesme su i dalje ostale dobre, neke manje a neke više, što je, na kraju krajeva i najbitnije.

I onda, kada krene taj raskošni power girlwoman pop u Little Favours , shvatićete da je to nova Katie, baš ona bezobrazna riba u šljokicama. Slijedi sjetna If Only pa sanjarska White Bird ( Wonderin' how much you know, About all of us below ). Funnyman je emotivna bomba, odlična pjesma sa izvrsnim tekstom, dovoljno upečatljiva da podsjeti na Nowhere Man od The Beatlesa. Hold On je hit singl, brza, energična i ljuta pjesma. Hopeless zvuči tako američki. I don't want you now previše je ziheraški hitoidna ali tekst, ako neko na njega obrati pažnju, uzburkaće emocije a možda i oživjeti neke ružne uspomene.

U Saving my face , KT na uvjerljiv način priča o muško ženskim odnosima kada veze pucaju a muška strana ne razumije zašto se to dešava. Odličan tekst uparen sa modificiranim shoegaze ritmom daje ovoj pjesmi ekstra kvalitet. Ipak je Steve Osbourne producirao ovaj album.

Beauty of Uncertainty svojom spokojnom melodijom i melanholičnim stihovima pomjera iz ravnoteže i čini da misli odlutaju tamo gdje baš uvijek ne želite. Ali, iskreno rečeno, svi mi ponekad uživamo u malo boli i razočaranja. Someday soon i Paper aeroplane neka su njena intimna sanjarenja, nježna, tiha i pomalo dosadna.

Ništa epohalno ali istovremeno jako dobro.

MANU CHAO - La Radiolina, 2007.

Manu Chao ima trenutno najprodavaniji album u Evropi! Ponavlja se 2001 i priča sa albumom 'Proxima Estacion: Esperanza' koji je također poharačio evropske top liste. Zvuči nevjerovatno, no, civiliziranoj Evropi danas se može prodati sve što iole pljuje po Bushu i iritantnoj američkoj po civilizaciju pogibeljnoj nepismenoj politici u svakom njenom obliku. Odjedanput, u tu priču upada mali veliki Manu Chao, simpatični genski crossover sa granice razuzdane Španije i kulturne Francuske. Šest godina poslije svog zadnjeg regularnog studijskog albuma, šest godina skitnje po siromašnijoj strani planete, Manu se diskografski vraća svojim, čini mi se, najboljim albumom. Upitno je da li je Evropa to prepoznala ili nije ali činjenica je da se album odlično prodaje, čak i kod nas. U jednom zagrebačkom cd shopu svjediočio sam prodaji čak četiri primjerka u manje od tri minuta a vijesti iz Srbije kažu da je Manu Chao ubjedljivo najprodavanije strano izdanje. I sada neka neko kaže da nismo dio svijeta! Valja spomenuti da je 2002 Manu Chao objavio live album Radio Bemba Sound System. Isti vam lako može izazvati samozapaljenje cd playera dok će se za ugljenisanje vašeg DVD playera pobrinuti Babylonia en Guaguaiz 2003,

Južnoamerički, gerilski revolucionaran, neuklopiv i mršav, u nekoj pustinji - tako izgleda Manu Chao na naslovnici La Radioline. Radiolina na talijanskom označava mali tranzistor, uvijek prisutan u dokumentarcima iz nekih siromašnih sela i predgrađa, gdje stoji na nekom oronulom prozoru sa ukošenom lijeno izvučenom antenom, emitira veselu muziku i zabavlja mršavu djecu i krezube odrasle. Takvima Manu posvećuje svoju muziku jer od njih crpi inspiraciju pa im na neki način to vraća svirajući po vukojebinama Južne Amerike i preko Meksika napada na SAD. Negdje je rekao da mu je želja ući u SAD sa južne hemisfere jer to niko još uradio nije. Talijanski, engleski, francuski, portugalski - četiri su jezika prisutna na albumu. Njih je lako identificirati no kada se radi o muzici, to je već znatno teže. Najlakše je reći da se radi o totalnom crossoveru svih muzika, o punk stavu, HC etici, sa očiglednim naglaskom na svima dragi reggae i ska. Zajednički nazivnik zove se energija a sam Manu potvrđuje staru narodnu da se otrov čuva u malim bočicama. Čak i kada ponavlja iste muzičke teme sa drugim tekstovima i manjim varijacijama, Manu Chao uspjeva da održi tenziju i novo albuma. Nisam vidio smisla u takvim postupcima na prijašnjim albumima ali on od toga ne odustaje.

Analiza tekstova La Radioline jedan je zahtjevan posao osim ako niste poliglota. Međutim, ako ćemo biti površni, ponekad je dovoljno čuti samo po jednu riječ iz cijelog teksta i shvatiti o čemu se to zapravo radi. A Manu će spomenuti i Busha i Maradonu, i Irak i Zair i Kongo. Prvi singl, Rainin in Paradize, otpjevan na većini razumljivom engeskom daje dobar uvod u Manuove namjere sa La Radiolinom. Ovim albumom on će pokušati da pokori SAD a kao dobar test poslužila su dva ultrabrzo rasprodana koncerta u San Franciscu. A za tako nešto biće mu dovoljan i jedan stih ( In Baghdad, it's no democracy That's just because, it's a US Country ). Mislim da je njegovo gostovanje u našim krajevima neizbježno, naravno, sljedeće godine.

STEVE EARLE - Washington Square Serenade (New West Records, 2007)

Dok je bio drogiran i pijan, Steve Earle je snimao odlične ploče. Prije trinaest godina prestao je sa intoksikacijskim navikama ali je nastavio da snima odlične ploče. Ženio se sto puta, hapsili su ga hiljadu puta. Neki kažu da je bolji od Bossa, neki da nije. Sve je to nebitno, ali novi album je tu. Zove se Washington Square Serenade, objaviće ga New West Records 25. ovog mjeseca. Earle lijepo pjeva, nekada je dobro izgledao, pjesme su mu hitovi ali kada progovori, ujeda. I nikoga ne štedi. U razgovoru za engleski Independent galamio je na novinara i pitao ga zašto nisu digli revoluciju i svrgnuli Blaira. Rođen u San Antoniu, prije više od pedeset godina, Earle danas živi u New Yorku, sa svojom sedmom suprugom, kantautoricom Allison Moorer ( Redhead by my side ..., Tennessee Blues), u Greenwich Villageu, nedaleko od ulice gdje su fotografirani Bob Dylan i Suze Rotolo za naslovnicu genijalnog Dylanova albuma The Freewheelin' Bob Dylan. Album je sniman u Hendrixovom Electric Lady Studios i posvećen je folk sceni početkom šezdesetih godina. Earle odaje počast vremenu kada su tekstovi u rock and roll postali jednako bitni kao i muzika. Steve's Hammer (For Pete), pjesma posvećena Pete Seegeru najbolje govori o tome. Kronološki gledano, lako je naći zamjerke Earlovoj konstataciji. No, ne budimo sitničavi.

Prvi album, Guitar Town, Steve Earle objavio je 1986. Guitar Town je prva pjesma na albumu a počinje stihom Hey pretty baby are you ready for me, Its your good rockin daddy down from Tennessee ..... Dvadeset godina kasnije, u Tennessee Blues Earle pjeva Sunset in my mirror, pedal on the floor, Bound for New York City and I won't be back no more, Won't be back no more, boys won't see me around, Goodbye guitar town..... Novi početak ili najnoviji početak u njegovom burnom životu.... sumnjam da i on to sam zna.

U New Yorku, svom novom domu, osjeća se kao riba u vodi. Down Here Below, nježna električna pjesma sa akustičnim zvukom, oplemenjena back vokalon Allison Moorer, na prefinjen način povezuje njujorške beskućnike, duh Joni Mitchell i Clintonovu zaostavštinu Americi koju Hollywood previše ne prikazuje u svojim blockbusterima. Brazilci Forro In The Dark gostuju u City Of Immigrants te svojim udaraljkama i frulicama naglašavaju Earlovu kozmopolitsku poetiku. Politički neukrotiv, Earle ne može a da ne komentira Bushovu politiku a City of Immigrants osvrće se na na novi američki zakon o imigraciji. Nije ovo klasična anti pjesma, njen je smisao slojevitiji nego što bi to njen naslov sugerirao ( Livin' in a city where the dreams of men, Reach up to touch the sky and then, Tumble back down to earth again ...).

Oxycontin Blues zvuči kao zaboravljena i tek pronađena pjesma Woody Ghutria, sa svim odlikama primitivne amričke bjelačke folk muzike uprkos riječi blues u naslovu. Oxycontin je lijek ili umirujuće sredstvo za liječenje raka, ujedno i jak opijat a tu je Earle neprikosnoven stručnjak pa treba vjerovati svemu što je u pjesmi rekao.

Sparkle And Shine, Come Home To Me i Day's Aren't Long Enough tri su slatkaste ljubavne pjesme, miljama daleko od starog Steve Earle, omamljenog ljutitog trubadura naoružanog gitarom. Njihov kvalitet, dakako, nije upitan, posebno po Day's Aren't Long Enough, duet Stevea i Allison. Ma malo patetike nikada ne škodi, treba to priznati.

Tom Waitsova, Way Down In The Hole, sa albuma Franks Wild Years (1987), ostavljena je za kraj. Earle ni ne pokušava interpretirati Waitsovo kreativno ludilo, već sa zlokobnim smješkom jasno i glasno pjeva gospeliziran Waitsov tekst. On naprosto obožava sve te pjesme koje se dešavaju negdje DOWN, bilo da se radi o geografiji, materijalnom ili duševnom. Usput budi rečeno, pjesma se pojavljuje u HBO seriji The Wire gdje Steve Earle glumi ozdravljenog ovisnika. Radi se o manjoj sporednoj ulozi.

I na kraju šta reći? Dvanaest odličnih pjesama, sjajan moderan zvuk i najpitkiji Steve Earle do sada. Kako dobra godina za Amerikance, prvo Ryan Adams, sada Steve Earle a za koji dan i novi Bruce Springsteen...............

HARD FI - Once Upon A Time In The West, 2007.

Hard Fi dolaze iz mjesta Stains, 25 kilometara udaljenog od Londona, ni na nebu ni na zemlji, negdje na kraju Heathrow aerodroma. Oni su pravi engleski band, veseli zajebanti i hedonisti, pomalo mrzovoljni, naročito poslije turneje po Njemačkoj gdje su im za doručak servirali sendviče i biljni čaj, uvredu za svakog pravog Engleza. Kontinentalna i otočka definicija čaja i doručka suštiniski se razlikuju. Pogledajte jednu od Only Fools And Horses epizoda...

Richard Archer, frontman i glavni autor u bandu piše tekstove, a pjesme sklada na pianinu ili akustičnoj gitari. Na probama nastaju konačne HARD FI stvari. Počeli su kao DIY band, probijali se preko interneta i downloada, legalnog i ilegalnog, ali zahvaljujući takvoj praksi publika na njihovim koncertima euforično pjeva jer poznaje tekstove a poslije koncerta kupuje diskove. Danas je to jedina uspješna praksa i ne treba istu poistovjećivati sa piraterijom. Previše je novih bandova, uglavnom loših, pa bolje je robu prvo probati a onda kupiti. Richard kaže da ljudi misle kako je debi album uvijek najbolji jer sadrži dvadesetak godina iskustva, međutim, za njega su poslijednje tri jednako važne i sadržajne kao prvih dvadeset. Tvrdi da su kao band jako puno toga naučili i da im je namjera da Once Upon A Time In The West zvuči mračno, te da ima nešto od The Clash ali i Stonesa. Mračan, sigurno. Archer često spominje svog pokojnog oca, naglašavajući kako je čovjek cijeli svoj život radio za druge ljude i nije izdržao. Za njihovog nastupa na Glastonbury Festivalu 2006, umrla mu je i majka. Na turneji, dok su gledali istoimeni film, odlučili su da se i novi album tako zove, album sa pričama iz njihovog zapadnog dijela Londona, dubokog predgrađa. Stains, odakle dolaze, mjesto je gdje su snimili album. Ovaj puta, u sopstvenom studiju. Debi album snimali su na istoj lokaciji smo što je to onda bio derutni i napušteni ured taksi službe. Archeru je dovoljno da izađe na ulicu, uđe u pub, pogleda oko sebe, uoči ljude i dobije inspiraciju, ne umjetnički uzvišenu, više socijalno svjesnu. Iz njegove uznemirenosti situacijama svakodnevnog života engleskih predgrađa nastaju HARD FI pjesme.

U Suburban Knights, Hard Fi pjevaju o sebi, ljudima zaboravljenim u predgrađima ( Work til you die, that's what they teach you at school, With that in mind, what's there to lose? ). To je i prvi singl sa albuma objavljenog bez klasičnog omota (na žutoj podlozi jednostavno piše no cover art ). Ah, ta pobuna i mladalački duh. Hard Fi i dalje žive u tom istom predgrađu ali svjesni da je vrijeme da idu odatle, da slijede put kojim su krenuli uplovivši u vode muzičkog biznisa. Struktura pjesama ostala je ista ali zvuk je ispoliran, nije više naivno sirov kao na CCTV, sada zvuče glatko kao kakav simfonijski orkestar. No, ovo je album, zaokružena cjelina namjenjena da prezentira publici kako Hard Fi razmišljaju i kakavoj muzici teže. Bespredmetno je govoriti da je band omekšao i to u negativnom smislu. Oni jesu interesantni i drugačiji od ostalih, napisali su tih nekoliko anti-anti pjesama (Cash Machine, Middle Eastern Holiday, Feltham Is Singing Out) ali nisu nikada imali neku žestoku oštricu kojom bi sjekli bolesti društva a bojim se da se slika o takvoj prirodi banda nametala. I ove nove pjesme skladane su tako da na koncertima mogu da zvuče jednako žestoko kao i stare, a to je već sasvim druga priča. O tome najbolje svjedoči live DVD In Operation, snimljen 2005 tokom nastupa u London Astoria dvorani.

Dvije pjesme Archer posvećuje svojim preminulim roditeljima, I Sall Overcome ocu a Help Me Please majci. Svjesno ili nesvjesno gure sebe ispred ostatka banda onako kako to radi Robert Smith a ne kao što je to uradio Morrissey. Tonight možda u sebi ima nešto od Stonesa, kako je to band najavljivao u intervjuima pred izlazak albuma. Možda je to samo jedan kratki gudački pasaž ili sugestija pod kojom sam ostao pročitavši intervju koji su dali za Independet ili Ilikemuisc.com.

Slična je priča i sa Watch me fall apart. Možda nekoga podsjeti na The Verve i Bitter Sweet Symphony. I close my eyes je tekstualno i ritmički haotična.

O već banalnoj i prežvakanoj temi kao što je negativan uticaj televizije na bla, bla, bla, bla .... govori pjesma nazvana Television, kako drugačije? Television, New religion, Let everyone sing Hallelujah. Politicians, Don't wanna listen, They only wanna make money out of you. Hallelujah!! ..... i tako dalje .... Pa kada su svu neka i oni kažu nešto o tome. Inače, fina pjesmica, dobri prateći vokali, ko stvorena za dobar koncert.

Can't get along je, kao i Little Angel, punokrvna emotivna ulična pjesma sa jakim refrenom i čvrstim ritmom, idealna za skakanje i vrištanje na koncerima, proračunato ali umješno napravljeno. We Need Love liči na Living For The Weekend, When they keep you afraid you believe all their lies , pa spominjanje San Salvadora, antiglobalistička anti-anti furka, uh, svi to rade, postalo je moderno.

Upaljači se pale na The King, pjesmu koja muzički opasno liči na Oasis bez dragog nam Noelovog kreveljanja ali tekstualno nimalo ne zaostaje iza Cockerovih klasika Disco 2000 ili Common People. Archer je vješt pjesnik, njegovi su stihovi zanimljivi ali i nadasve jednostavni ( Look at your photo and I wonder, Are you still on this number?But In my heart I know, You changed that number long ago.. .).

Albumu pripada još jedna pjesma, You And Me, ali to je vjerovatno iTunes download ili neko slično preseravanje. Sudeći po tekstu iste, radi se ljubavnoj pjesmi sa malo socijalne gorčine. Tipično za mlade Britance.

Produkciju albuma potpisuju Richard Archer i Wolsey Black, njihov sugrađanin i producent prvog albuma. Ekipa je definitivno oduševljena DIY načinom rada.

Spomenut je i The Clash? Ako je to već toliko bitno, da, Hard Fi i Dead 60s imaju nešto od velikog prethodnika.

GORIBOR - Sjajne niti SP (Dancing bear, 16.08.2007)

Neobično je recenziju započeti spominjanjem izdavača ali nemoguće je primjetiti da Dancing Bear slijedi praksu nekadašnjeg Jugotona sa početka osamdesetih godina. Zagrebački izdavač objavio je Idole, Električni orgazam i Šarla akrobatu, poslije velikog uspjeha kompilacijske ploče Paket aramžman. Danas Dancing Bear singlom banda iz Bora, svima poznatog Goribora, najavljuje njihov album koji će se pojaviti do kraja septembra. Još bitnije za reći jeste da je Zdenko Franjić na SLUŠAJ NAJGLASNIJE ( http://www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/front.html ) do sada objavio čitavih 6 izdanja Goribora (Hoću kući, Krug u očima, Live, Ono što te ne ubije, to te osakati, Stare stvari, Stondom do Tokija). Franjićeva izdanja neće se moći porediti sa onim što Dancing Bear sprema uz pomoć Edija Cukerića ali neka ostane zabilježeno da je Zdena na vrijeme i prvi reagirao. Kod njega možete nabaviti i knjigu Aleksandra Stojkovića, Svet je moj ali ima vremena . Cijena sitnica (ali stvarno sitnica).

Izvrsnim singlom Sjajne niti, Goribor započinju novu, diskografski opipljiviju, fazu svoje karijere. Publiciteta im ne nedostaje o čemu najbolje svjedoči izdavanje CD singla što se kod nas ne dešava baš često. Izdavač se sigurno nada komercijalnoj koristi od ovog banda. Disk sadrži tri stvari, već spomenutu Sjajne niti, groovealistic mix Ko sam? i lazy beat remix Sjajne niti. Sasvim dovoljno da neupućene uputi u kvalitete Goribora. Andrej Jakuš i Saša Miočić potpisuju oba remixa.

Jako me zanima sadržaj albuma koji nestrpljivo iščekujem(o). Na Franjićevim izdanjima Goribora nalazi se gomila jako dobrih pjesama a vjerujem da uz pomoć Edija Cukerića mogu biti još bolje.

Mislim da će sličnu izdavačku sudbinu kao Goribor, uskoro doživjeti beogradski Repetitor, pobjednik ovogodišnjeg Art And Music Festivala u Puli.

CHWEGER - Chweger (Dancing bear, 2007.)

Prije nego na zbrdazdola.com, ostali su objavili recenzije albuma upotpunjene biografskim podacima o bandu, Cukerićevoj produkciji i sličnim informacijama pa vas ne želim s tim gnjaviti. Dovoljno je znati da su Chweger na myspace-u napisali da su između ostalih, njihovi glavni uzori, Velvet Underground, Gang of Four, D. Bowie, Radiohead, Death in Vegas, Pink Floyd, Underworld, Sonic Youth, Joy Division i mnogi drugi. Naravno da album ne može da zvuči kao mješavina svih nabrojenih ali zato ako ste u tom điru i volite iste, Chweger će vam sigurno leći. Jedan od simpatičnih komentara njihovog zvuka je Sounds Like Like wise old men with children's hands . Stvari sa albuma nastale su prije 2003 godine, što je vremenski daleko, ali nažalost, toliko vremena izgleda treba da kod nas band završi sve potrebno oko snimanja, produkcije i izdavanja albuma. Album je stilski neujednačen i izopačen. Teško je naći nit koja sve to spaja i nemoguće je reći, ako slušate odovojeno pjesme, da se radi o istom bandu. Nijedna od ukupno 9 stvari se ne izdvaja ili, bolje rečeno ne zaslužuje da se izdvaja kao bolja od ostalih. Sigurno je da su prijemčivije one sa tu i tamo pokojom riječi teksta kao što je npr. Back To East ili 7 Minutes. A opet, teško je odoliti stvari koja se zove Branco gdje Chweger spajaju Calexico i spaghetti western sa Madchesterom i shoegazeom, Minas de Cobre na pulski način.

Kraj albuma ostaje diskutabilan sa duuugčkom stavari koja se zove Mačke. Ali, to su kreativne sfere Chwegera koje samo oni razumiju.

Album koji me najugodnije iznenadio ove godine. Valjda im neće biti i prvi i zadnji...... Idealno da vas vrati u život poslije napornog dana na poslu.

STUDENI STUDENI NOVEMBAR - Ko je sunce ubio (1986-2002, demo + uživo)
Na berzi polovnih ploča i diskova u beogradskom SKC-u nisam bio već godinama. Sasvim slučajno, dok je žena u kinu uživala u najnovijim pustolovinama Harry Pottera, otišao sam da vidim da li to još uvijek postoji. Unutra nekolicina ljudi izlaže svoje ploče u celofoanu, drugi pregledavaju i kupuju, pogađaju se oko cijena. Veoma zanimljiv prizor, mislio sam da kod nas takve stvari više ne postoje. Nisam ništa konkretno tražio dok nisam ugledao crno bijeli omot na kome piše STUDENI STUDENI / NOVEMBAR - Ko je sunce ubio (1986-2002, demo + uživo). Cijena sitnica, malčice više od 3 eura. Izdavač Basement Blues Records ( http://www.basementblues.net/ ). Disk sadrži ukupno 28 stvari podjeljenih u dvije cjeline, Studeni Studeni i Novembar. Svi snimci su slušljive kvalitete, kako demosi tako i live zapisi iz 2001 i 2002. Najveća vrijednost izdanja jeste što sadrži EP Čisto kao suza ( http://www.danielsuljic.com/studeni.html ) , objavljenog 1990 u i produkciji ugašene zagrebačke kuće Search & Enjoy. Legendarni je EP (A ja sam je volio, Najljepša pjesma, Čisto kao suza, Tvoje oči govore, Gledaj kako ljubav umire) priskrbio Kosti i prijateljima atribut najboljem zagrebačkog banda. Tako ih je nazvao Aleksandar Dragaš u trećem broju beogradskog Ritma. Zanimljivo, dio toga teksta, nalazi se u unutarnjem omotu diska. Pored nekoliko fotografija iz raznih inkarnacija ovog banda, tu je i Kostin tekst, neka vrsta kratke biografije.

Novembar su objavili tri odlična albuma, Deguelo (1994), Blues južne pruge (1997) i Licem prema zemlji (2000), čiji sadržaj i kvalitet definitivno ne zaostaje za radovima velikih američkih grupa kao što su All, Descendents, Replacements ili Husker Du. Goran Kostić - Kosta je nadprosječno talentiran autor i maestralno se snalazi u žanru muzike koji njegov band svira. Nažalost, na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Našao sam na web-u podatak da su nedavno svirali u Nišu gdje i žive ali i ništa više. Kompilacija Ko je sunce ubio zadnji je dokument koji govori o velikom bandu i sjajnim pjesmama.

NEW YORK DOLLS - One Day It Will Please Us to Remember Even This (2006.)

Jedni od najinteresantnijih učesnika VIP InMusic Festivala su New York Dolls.

Originalnu postavu, od koje su danas ostale samo ruševine, sačinjavali su gitaristi Johnny Thunders i Rick Rivets, basist Arthur Killer Kane, bubnjar Billy Murcia i pjevač David Johansen. Syl Sylvian ubrzo je zamijenio Rivetsa.

Prije objavljivanja prve ploče, na UK turneji, od miješanja droge i pića, umro je bubnjar Billy Murcia. Zamjenio ga je Jerry Nolan. Danas kultna, prva dva albuma, New York Dolls (1973) i Too much too soon (1974), loše su se prodavala pa band ostaje bez diskografskog ugovora. Uz pomoć Malcolm McLarena, Dollsi pokušavaju ponovo ali bezuspješno. 1975 Thunders i Nolan napuštaju band. Johnny Thunders osniva The Heartbreakers sa kojima snima nekoliko albuma. 1991 umire od predoziranja heroinom. Iste godine, od srčanog udara, umire i Nolan. U poplavi live i best of izdanja, izdvaja se ploča Rock and roll (1994) kao najbolji presjek kratke karijere ovog uticajnog banda.

Najveći fan NYD na svijetu, Morrissey, nagovara preživjele Johansena, Arthur Kane i Syl Sylviana da nastupe na Meltown Festivalu 2004 godine. Tada zapravo kreće i priča o ponovnom banda. Snimak koncera objavljen je kao dvd izdanje Live from Royal Festival Hall 2004. Nažalost, Kane ubrzo umro od leukemije a zamjenjuje ga novi basista Sami Yaffa (Hanoi Rocks).

Povratnički album, One Day It Will Please Us to Remember Even This, band snima u novoj postavi - Sami Yaffa (bas), Sylvain Sylvain (gitara), Steve Conte (gitara), Brian Delaney (bubnjevi), Brian Koonin (klavir) i David Johansen (vokal). Priča se da je Mick Jagger svoje prepoznatljivo skakanje i ponašanje na sceni iskopirao upravo od Johansena. Jedino, Johansen nije uzimao sve te vitaminske koktele kojima šopaju Jaggera. Kao gosti pojavljuju se Bo Diddley, Michael Stipe, Iggy Pop i Tom Gabel (Against Me!). Producent je veteran John Douglas (radio kao snimatelj na prvom NYD albumu, producirao Aerosmith, Lennona i mnoge druge). Album je objavio Roadrunner, prije nešto više od godinu dana, 25.07.2006.

Na zajedljive primjedbe o ponovnom okupljanju, raspoloženi Johansen odgovara da će uskoro ova postava NYD postojati duže od originalne.

Excommunicated then canonized sjajan je stih iz We ` re All In Love, jasniji od svih riječi dosad napisanih o bandu. Upravo takav tok imala je karijera New York Dollsa da bi kanonizacija doživjela svoj vrhunac, pomalo nevjerovatno, ovim povratničkim albumom. O neočekivanom uspjehu svjedoče odlične recenzije, dobre kritike koncerata ali više od svega, kvaliteta albuma u koju se svaki pravi ljubitelj rock and roll lako može uvjeriti ako odvoji pedesetak minuta vremena. Slično kao i Velvet Underground, NYD ostvarili su svoju muzičku misiju a da toga nisu bili previše ni svjesni u svakom mogućem smislu. Zato ovaj album predstavlja konačni muzički legat, svojevrsnu potvrdu svima na koje je njihova muzika uticala da su dobro naučili gradivo. Dollsi se odjednom ponovo pojavljuju i ozbiljnije nego ikada, na momente cinično i opušteno, kritikuju savremeni svijet kome svakako više ne pripadaju.

Dance like a monkey podsjeća na Stranded in the Jungle. Dancing on the lip of a volcano, u kojoj gostuje Michale Stipe, više je REM nego NYD pjesma ili samo poveznica između dva velika banda? U bluesom obojenom Ain't got nothin', David Johansen se miri sa sudbinom ali se i razočarano pita This is not how the end should have come, Who could have imagined this when I was young ? . Iggy Pop pjeva prateći vokal u Gimme luv and turn on the light, odnosno, dere se tamo negdje iza Johansena. Ukratko, album ima deset dobrih staromodnih rock and roll pjesama sa uvodom, refrenom, solažom, žestinom, energijom, falširanjem, deranjem i staračkim pjevanjem.

Vjerujem i nadam se da će njihov nastup na InMusicu potvrditi sve ovdje napisano.

ASH - Twilight of the Innocents (2007.)

Ash najavljuju Twilight of the Innocents kao svoj posljednji album. Kažu, neće prestati da postoje ali albuma sa Ash potpisom više neće biti. Sada, kada ih je ljupka i pametna Charlotte Hatherley ostavila da bi se posvetila uspješnoj solo karijeri, trojica žestokih momaka, predvođeni alfom i omegom Tim Wheelerom, shvatila je da zbog downloada muzike, albume više nema smisla snimati. U pravu su, najmanje iz dva razloga. Prvo, ljudi uglavnom kupuju pojedinačne pjesme za 99 centi i slično. Drugo, važnije za Ash, njihovi albumi nikada se nisu mogli pohvaliti ujednačenošću kvaliteta pjesama. Znači, od ovog banda u budućnosti treba očekivati samo hit singlove, kakvi su bili Kung Fu ili Meltdown (a to je Charlottina pjesma!!!). Nadajmo se da je tako.

Prethodni album, Meltdown, objavljen 2004 godine, poznatiji kao njihova američka ploča, osvojio me na prvo slušanje. Nekoliko odličnih pjesama pažljivo raspoređenih da održe tenziju za trajanja cijelog albuma i čvrst zvuk na pragu kalifornijskog punka i ehom USA heavy metala ( ne zaboravite da su Ash veliki Twisted Sisters fanovi!!!), bili su dovoljni, barem za mene. Album je dobio odlične kritike, dobro se prodavao i dogurao do pozicije broj pet na britanskoj listi albuma.

Twilight of the Innocents ambiciozno je zamišljen album u Wheelerovoj produkciji, snimljen u New Yorku. Band je snimio ukupno 27 pjesama, pa će imati dovoljno materijala da popune B strane singlova, japanska i ina izdanja, iTunes ekskluzive i slično. Singl I Started A Fire pušten je u besplatan download. Sljedeći singl je Polaris a početkom septembra izlazi i treći, End Of The World . I Started A Fire i You Can't Have It All žestoko i energično, sa zaraznim refrenom, otvaraju album. No, Blacklisted već nije te kvalitete. Polaris je Wheeler napisao u Bono Voxovom ljetnikovcu u Francuskoj gdje se slučajno zadesio. Kakav domaćin, takva i pjesma, kenjkava, sa gudačima i sličnim glupostima. I tako do kraja, bez dobre pjesme, sve u šablonima, osim možda Dark And Stormy ali i to je upitno. I za kraj, pjesma od šest minuta, istog naziva kao i album. Da, nemojte da upinjete vaš mozak i razmišljate šta Twilight of the Innocents znači. Ime su izabrali fanovi sa myspace igrajući vješala. Sada vam je jasno zašto Wheeler kaže da više nema smisla snimati albume.

SATELLITE PARTY - Ultra Payloaded, 2007.

Ultra Payloaded je najnovije čedo luckastog Perry Farella, objavljeno pod firmom maštovitog naslova Satellite Party. Perry non-stop nešto radi, vrti se po festivalima, ekološkim skupovima, radio stanicama. Poslijednji reunion Janne's Addiction i album Stray (2003), uprkos nominacijama za Grammy, nije opravdao očekivanja pa je Perry jednostavno odlučio da nastavi tamo gdje je 2001 godine stao sa solo izdanjem Songs yet to be sung . Sa tekstovima inspiriranim jevrejskim misticizmom (Kabballah) Perry je nastojao da stvori hibrid mistično plesne ploče i udalji se od Janne's Addiction - Porno For Pyros prošlosti. Obučen kao derviš, Perry se slikao za cover Songs yet to be sung ulažući dodatan trud u promociju svoje nove muzičke misije. Meni se lično album sviđa ali generalno rečeno, doživio je fijasko. Najljepša uspomena je istoimeni singl.

Sličan koncept Ultra Payloaded ploče govori da se Perry nije uplašio ali kako je skupio reprezentativnu ekipu oko sebe, pokazatelj je uzdrmanog samopouzdanja. Tu su Frusciante i Flea iz Pepersa, Fergie, Jack Irons, velški elektroničari Hybrid koji su sa sobom poveli i Petera Hooka, Peter DiStefano (gitarista Porno For Pyros), Thievery Corporation, tridesetočlani orkestar. Nuno Bettencourt, bivši gitarista funk metalaca Extreme odsivrao je dobar dio pjesama na ploči ali se kasnije kreativno razišao sa Perriem. Produkciju potpisuju Perry, Bettencourt i Steve Lillywhite.

Pokojni Jim Morrison gostuje na Woman In The Window. Dok je Perry pokušavao da umiksa Jimov glas, recitiranje spostvene pjesme, u svoju muzičku matricu, nestajalo je struje. Slična se situacija dešavala u nekoliko navrata. On i njegova gospođa to su shvatili kao dobar znak i zahvaljujući njihovoj tvrdoglavosti i krivom pogledu na svijet, danas imamo priliku uživati u najnovijem uradku pokojnog Jima.

Egoistični bas Petera Hooka koji ovih dana prijeti ostatku New Ordera, dominira prvim singlom Wish Upon A Dog Star. Pjesma odlično prolazi po USA rock i dance listama. Pojavili su se brojni remix iste što jako Perrya, po vlastitom priznanju čini jako sretnim. Slično kao pokojni Strummer ili živi Rotten, Perry uživa u elektronskoj muzici. Angažira Hybrid da napišu ovu pjesmu dok on jasno i glasno kaže I am heaven in the spirit of the sun, I'll meet you when the day breaks through, It's time to shine and make, All your dreams come true .. Na Only Love, Let's Celebrate, Perry svom glasu daje više slobode ali istovremeno se trudi da to jasno i čisto otpjeva uz mammas and pappas prateće vokale. U Hard Life Easy, sa sjajnim Fleom i Fruscianteom, Perry pokušava da objasni kako bi RHCP zvučali da Kiedis nauči pjevati i prestane se kreveljiti.

Kinky je baš kinky pjesma, opet sa Hookom u glavnoj ulozi, Hybrid matricom i Perryevim razularenim party tekstom. Thievery Corporation pokazali su u The Solutionists da nemaju namjeru da se odmiču od svog orijentalno obojenog zvuka. Perry se nije protivio. Awesome je promašaj, ljigava ljubavna pjesma sa prenaglašenom akustičnom gitarom Peter DiStefano. U Mr. Sunshine, Perry pokazuje dio svoje pretencioznosti spajajući veliki orkestar, ad hoc nazvan The Satellite Strings Orchestra, sa Jefferson Airplane napjevima.

Nuno Bettencourt napisao je funk heavy metal Insanity Rains rušeći ionako krhak koncept albuma. Ako se i razišao sa Perryem, to mora da je bilo zbog ovakvih muzičkih neslaganja.

Flea ponovo pokazuje svoje sviračko umjeće na sanjivoj Milky Way dok je Perry u sličnom raspoloženju kao i u Tahitian Moon (Porno For Pyros album Good God's Urge iz 1996). Ultra Payloaded nije baš vrijedna pažnje, osim ako Perry ne odluči da snimi spot. Zašto, zato jer Fergie pjeva prateće vokale i ima jednu mini rap sekvencu.

I za kraj, Jim Morrison i Woman In The Window, Perryev konačan tribute to summer of love.

Dobra zajebancija i nekoliko dobrih pjesama. Ako pustite album na tulumu, neko će vas sigurnu upitati ŠTA TI TO SVIRA? Pozdrav Perry-u!

HAPPY MONDAYS - Uncle Dysfunktional, 2007.

Ukratko, Happy Mondays postoje od 1985. Prvi album objavili su 1987, a najbolji, Pills 'n' Thrills and Bellyaches, u proljeće 1990. Muzika koju sviraju, istovremeno i muzika koju su izmislili, krštena je opasnom sintagmom ACID HOUSE. Frontman i spiritus movens, Shaun Ryder zajedno sa svojim bratom Paulom i ekscentričnim performerom (čitaj, drogiranom budaletinom) Bezom, zaštitni je znak bande iz bliže okoline Manchestera. Sretnim ponedeljcima braća Ryderi vraćali su se u život poslije vikendaških ludovanja i gutanja, pušenja i šmrkanja svega do čega su mogli da dođu. Dobra socijala u UK to im je omogućavala a možda će i nama kada uđemo u EU. Zato se treba radovati avisu , pregovorima i zabrani svinjokolja.

Happy Mondaysi imaju rupe u karijeri, duga razdoblja bez izdanja, neuspjele reunione, propale singlove... Bez i Shaun snimili su dva Black Grape albuma, Paul se poslije još jednog razlaza 2000 godine zakleo da neće više da svira sa svojim ludim bratom. Bez je pobijedio u britanskom Celebrity Big Brotheru ali je svu lovu potrošio na plaćanje zaostalog poreskog duga. 2000 godine svirali su na turneji ispred Oasis, 2004 objavili su DVD Live in Barcelona. Nisam gledao ali kritike koje sam pročitao su jako pozitivne. Shaun je pušeći travu zapalio posteljinu i jedva ostao živ. 1992 uspjeli su da financijski unište jedan Factory Records trošeći lovu za snimanje lošeg Yes, Please albuma na drogu i zajebanciju. Ovakvih angdota ima bezbroj.

Shaun Ryder nikada nije prekidao da se bavi muzikom. Nedavno je trebao da kao DJ nastupi u Beogradu ali nisam siguran da se to i dogodilo. Prošle godine najavili su snimanje novog albuma u produkciji Howie B. i Sunny D. Levine (unuk Quicy Jonesa, producirao između ostalog Michael Jackson, Sly and the Family Stone, Tupac). Uobičajeno je ove albume zvati povratničkim osim u konkretnom slučaju uzimajući u obzir Shan Ryderovo poimanje vremena. Nisam baš siguran da je on svjestan koliko je vremena prošlo od Yes, Please albuma. Matematički, prošlo je 15 godina ali poslije preslušavanja Uncle Dysfunktional, matematiku treba zaboraviti i relativizirati protok vremena. Shaun nije ni svjestan da vrijeme prolazi, da se trendovi mijenjaju. Drži se svojih muzičkih aksioma, ništa ne mijenja a opet uspjeva da napravi odličan album. Kvalitet Uncle-a me umanjuju ni skromna očekivanja i sav cinizam izazavan najavom da Happy Mondaysi snimaju album.

Gledajući Shaun Rydera kako se hedoniostički zajebava na sceni, nikada ne bih pomislio da je njegova glavna muzička preokupacija, prema vlastitim riječima, ulazak u studio i stvaranje muzike. Ni njegovo pjesničko umijeće nije u koliziji sa muzikom Happy Mondaysa. Uz sve te acid ritmove i soul citate teško je koncentrirati se na oštre i vulgarne poruke koje je svih ovih godina uglavnom high a rijetko straight Shaun slao publici. Tony Wilson nije uspio da sakrije svoje oduševljenje pa je pretjerao nazvavši ga najvećim poslije Yeats-a. Shaun, buco sličan Muminu iz Love Huntersa, danas se zadovolji sa par krigli Guinessa i malo trave, bez toga ne može na pozornicu, kaže, previše je teško izaći pred publiku. Sa teških droga skidao se u Irskoj, metadonom i alkoholom, a i poreska politika bila je povoljnija. U proteklih deset godina uspio je ostati bez svega što je imao, osim talenta i želje da stvara muziku. A i pare su opet tu, potrošio je 10000 funti na novo zubalo. Mogao je doći kod nas da to obavi, mi smo poznata zemlja po dentalnom turizmu.

Uncle Dysfunktional nije remek djelo, daleko od toga, ali je po kvalitetu bliži Pills 'n' Thrills and Bellyaches nego bilo kom drugom izdanju iz Happy Mondays diskografije. Muzičke teme su odlične, atmosfera albuma također. Shaunove lirske egzibicije teško je razumjeti jer on neodustaje od svog pankerskog krlkljanja. On pjeva o anđelima i kurvama, pacovima sa krilima, ladies with two dicks, sprda se sa Warholom ali i samim sobom (drug addicted alcoholics). Pokušavao sam na iskopam tekstove u cijelosti ali bezuspješno. Ipak, poruka se može shvatiti.

Starijima koji su uspjeli sačuvati zdrav razum i nisu zaboravili Madchester sound, Uncle Dysfunktional biće drag album samom svojom pojavom. Ako im kriza tridesetih ili već početak četrdesetih dozvole da preslušaju album više puta, biće oduševljeni. Mlađima ostaju Chemical Brothers.

Na zvaničnom sajtu grupe http://www.happymondaysonline.com/ mogu se pogledati snimci poslijednjih live nastupa. Među ponuđenim snimcima dominiraju stari veliki hitovi. Happy Mondaysi zvuče odlično. Nikako ne treba propustiti njihov nastup na Jelen Pivo LIVE festivalu 7. i 8. septembra u Beogradu, zajedno sa Ian Brownom, Gary Mooreom, Hladnim Pivom, Let 3, Disciplin A Kitschme, Partibrejkersima, Plejbojem, Darkwood Dubom, Obojenim Programom, Marčelom, Dadom Topićem i Timeom.

DISCIPLIN A KITSCHME - Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi, 2007.

Uvježbano u SKC-u, snimljeno u studiju u Košutnjaku, objavio PGP RTS. U kome to vremenu Koja živi? Najveća stvar ove ploče (glupo je ovo zvati cedeom) jeste njen smisao i svrha, za razliku od poslijednjeg studijskog albuma Električnog orgazma (Harmonajzer, 2002) koji je izašao onako bez veze i bez potrebe, naravno i bez smisla. Navodno niko neće ni nove Partibrejkerse da objavi, ali zato Koja gura po svome. DAK je ponovo u novoj postavi: Koja, sada bez zuba (doslovno!!!) na bas gitari i vokalima, Manja, simpatična djevojka koja fino pjeva i mladi talentirani bubnjar Buca. (citat sa http://www.popboks.com/intervju/koja1605.shtml
Buca je čovek koji se pojavljuje u onoj reklami za ploču Nova iznenađenja za nova pokolenja, on je onaj 19-godišnji dečko koji pita Acu, tadašnjeg tinejdžera, sa naslovne strane omota, sa skejtom u rukama, da li je istina da je izašla nova ploča DAK. To se nekako sada sve potpuno sklopilo - on danas svira u Disciplin A Kitschme )

Sudeći po fotografiji u bookletu, Manja i Buca vjerovatno imaju zajedno godina koliko i sam Koja. Koja mjenja postavu svog banda gotovo kao i Mark E. Smith. Album se prodaje u formatu DVD kutije a kada skinete celofan, u kutiji vas čeka slatko iznenađenje, pravi originalni slatkiš ili točnije svileni bombon, proizvod navodno posljednje beogradske bombondžijske radnje. U spotu za singl Bunt mogu se vidjeti faze proizvodnje slatkiša upakovanih uz album.

Uz velike ali za naše prilike shvatljive vremenske distance, DAK je diskografski neprestano aktivan. Singl CD Političari + virusi (2005, TOM TOM MUSIC), može se uzeti kao najava albuma, iako se verzija istoimene pjesme na albumu razlikuje od singla. Prošle, 2006, objavljen je odličan live DVD Uživo sa Egzit-a! / Live At Exit! (2006,PGP RTS). Interes publike postoji, možda ne kao nekada davno, ali dok sam tražio po beogradskim prodavnicama da kupim album, vjerovali ili ne, dobijao sam odgovor da je disk RASPRODAN ali da će dobiti još neku količinu za par dana. Najagilniji od prodavača čak mi je ponudio opciju da me stavi na spisak i nazove me kada disk ponovo stigne u radnju.

Pisati ili pričati o muzici DAK nikada nije bio zahvalan posao. Ukratko, i dalje to meni zvuči kao da Hendrix svira bas a neko ljut uzvikuje kratke i jasne parole. Bunt, kako se i jedna od pjesama zove, odavno je izgubio ako ne smisao, onda barem svoj nekadašnji značaj. Sve se promjenilo, a Koju kao da je uhvatila neke nostalgija ili se čovjek jednostavno ne predaje. Neke od pjesama napisane su da budu hitovi ali mi više nemamo ni dovoljno kvalitetnih autora i bandova da se sastavi propisan TOP 20. Zato je najbolje ubaciti ovaj disk - ploču u player i uživati u sat vremena muzike. Ako to nekome nije dovoljno, tu je i lizalica.

LINKIN PARK - Minutes To Midnight, 2007.

Učinilo mi da se digla velika frka oko novog albuma Linkin Park-a. Možda je to i normalno ako se uzme u obzir činjenica da je band do sada prodao pedeset miliona primjeraka svoja tri regularna albuma plus par remix i live izdanja. Uvijek osporavani od kritike, Linkin Park imali su zavidnu bazu odanih fanova i uvijek su levitirali nad ponorom koji dijeli ozbiljne autore i muzičare od bezveznjaka i komercijalno isplativih zajebancija. Jezgro banda čini ekipa koja se druži još od srednje škole a postoje od 1996. Za sada najveći uspjeh dostigli su po izdanju debi albuma Hybrid Theory (2000) i mega hit singla Cawling. Čak i kod nas, na ulicama su se mogli primjetiti klinci u Linkin Park majicama. Takve me pojave uvijek obraduju, osim bakica i djedova kojima njihovi potomci kod po kineskim trgovinama kupuju Iron Maiden i slične majice, uglavnom zato jer se iste jako jeftino prodaju.

Stilski nedefiniranu muziku koju momci stvaraju najjednostavnije, najlakše i najpovršnije je strpati u široke okvire žanra koji se naziva nu-metal. Tu spadaju svi oni bandovi mrski pravim ili staromodnim