| DESTROYER + PROG EYES + CASUAL
ELVIS, 8.2.2005., Zagreb, Kset Priznajte da sam vam nedostajao. I da vam je žao što je umro Hunter Thompson, otac svih nas neozbiljnih gonzo-novinara koji pokušavamo ne zvučati kao Zlatko Gall kad smo ozbiljni, odnosno kao "Laku Noć Hrvatska" kad se zajebavamo. Hunter je otišao na svoj zadnji trip i bit će to hell of a ride. A u Zagrebu se za to vrijeme ima što doživjeti. Od događaja iz vrlo bliske budućnosti, namjeravam vidjeti četiri friška domaća benda (Death Disco, Man Zero, Blue Forest i Yes Pes) u Močvari (četvrtak) i četiri major-label-kissass benda (šalim se, naime, na račun Moonlee festivala na kojem sviraju svi bendovi s te nove, perspektivne, hrvatsko-slovenske etikete - Analena, Lunar, Don't Mess With Texas i "neki metalci") u Pauku (petak). A od ovih prošlih, izdvojit ću indie-rock feštu u naširoko omiljenom Kej-Setu, te electro-reggae parti u Močvari. Ovo nisu jedina dva koncerta na kojima sam bio u zadnja dva mjeseca, ali ostalih me pomalo sram, pa u dogovoru s organizatorima nisam napisao recenziju jer nisam htio biti podao. Vidite, smekšao sam se pod stare dane. I da, by the way, nisam bio na REMu i nije mi žao. No prokleta mu tamburica što mi dušu dira, Jonathana Richmana krajem ožujka ne mislim propustiti, a ako boga znate, nemojte ni vi. U Ksetu su prvo zasvirale zagrebačke indie-koledž-slack-pejvment-pop-rock uzdanice Casual Elvis. Ovaj put nije bilo problema sa žicama i sad kad su odsvirali sve što su planirali u komadu, čulo se koliko oni u biti imaju dobrih pjesama. Repertoar im se sastojao uglavnom od rasturačina s njihovog recentnog demo-albuma, no ako se ne varam, odsvirali su i jednu staru stvar, koja je posebno razveselila malu, ali upečatljivu grupicu njihovih obožavateljica. Uz brze i hitoidne stvari, Casualsi imaju velik broj melankoličnih dragulja u kojima zvuče malo kao opušteni Malkmus, malo kao Frank Black koji se nešto rastužio, ali uvijek svježe i dobro. Dok ne napišem recenziju albuma (koji i zvuči, ali i izgleda krasno, a uz lijep minimalistički omot, tu je i stvarčica zbog koje sam se najozbiljnije upitao žele li to oni mene podmititi - bedž) ili čak postavim dečkima par pitanja, svratite im na sajt (www.casual-elvis.net) i skinite mp3ce. Prog Eyes su u stvari Destroyer, s tim da je mali bucmasti ovdje glavni. Ponekad zna zazvučati poput Jeffa Manguma iz nikad prežaljenih Neutral Milk Hotel, ali samo ponekad i ne baš kao, štajaznam, neka new&improved verzija. Destroyer je pokrenut kao "Bowiem inspiriran folk projekt", no bend Dana Bejara iz The New Pornographers u međuvremenu je postao prava rock atrakcija. I, zanimljivo, David Bowie nije bilo jedino otočko ime koje mi je palo na pamet tokom koncerta. A kad čujete da su ostala dva imena Spearmint (melankolični pop zanesenjaci) i Carter USM (elektro-pop fejk-pankeri), znat ćete da sam ja totalno poblesavio kad imam ovakve bizarne asocijacije, no i da su ovi momci eklektični, teatralni, snažni, ali i melodični. Glamurozni alter-rock show za novi milenij. Fino. Reggaeu ni ovaj put nisam uspio odolijeti, pa sam nakon nedavnog Winter Reggae Festivala u Tvornici ovaj put posjetio staru, dobru Močvaru. Staru, dobru, proširenu Močvaru koja u svojoj dodatnoj novoj d.i.y. dvorani vraća duh zadnje inkarnacije Attacka. Pogotovo što se grijanja tiče. Grijanja nema. Kao jedan od rijetkih zagovaratelja pjevnog roots-reggaea i mrzitelja "techno-reggaea" ili kako ga već nazvali, trebao sam biti pametniji i znati da će roots biti strpan u vatrogasni dom u Velikoj Vesi (tako otprilike izgleda ta nova dvorana u Močvari), a da će modernije, agresivnije varijante reggaea (ako se takva muzika uopće može svesti pod taj nazivnik) nabrijanu mladež tjerati na ples u staroj močvarnoj dvorani, koja u usporedbi s ovom novom izgleda kao Lisinski. Tako je i bilo. Prvih par sati, na ledenom je roots-flooru bilo neugodno za tijelo, ali ugodno za srce i uši. Ekipa iz benda Brain Holidays puštala je prosječnom krapinskom mladiću vrlo dobro znane roots favorite (pa čak i jednu Sinsemillu by Black Uhuru, koja je, priznat ćete, jedan od deset najvećih reggae hitova uopće), no 98% posjetitelja se ipak odlučila za topli floor i hladniji, elektronski zvuk britanskog DJ-a znakovitog imena Rod Bootyshake. Nakon toga, na roots flooru su se počeli izmjenjivati roots, dub i ragga (što je kulminiralo hitom "Voč vač ju putina putina putina rizala" stalnih zagrebačkih gostiju Overproof Soundsystem. DJ je u to vrijeme bio nenajavljeni, no sveprisutni Ben Perasović, uz pomoć manje poznate polovice Bass Culture Soundsystema, Zorana (poznatija polovica je, naravno, Ilko Čulić). Kad im se pridružio još i hip-hop-ragga MC iz Kingston Soundsystema, ledena se kvazi-dvorana konačno ispunila, a samim time i zagrijala, no zato je mozak počinjao slati signale opadanja kvocijenta inteligencije. Ne, ne mislim na travu - mislim na tog MC tipa. Što je najgore, tip je pokušavao repati i preko pjesama koje su bile među boljima u tom dijelu programa, no to je imalo puno više veze s terorom nego s nekim inovativnim flow-om ili štajaznam kako to već mladi zovu. Ja vam od hip-hopa slušam samo The Streets. Nakon što je MC I Bolje Da Sam Zaboravio Kako Se Zove razdraganoj masi (da ti jebem takvu masu) uputio finalne mudre poruke o reggaeu - muzici s kojom uglavnom nema veze (a kad po nekim kriterijima i ima, taj odnos je zločinački), nastup je započeo Rootsman Rak, zvijezda večeri. No, hirom organizatora, njegov je nastup prebačen u staru, šminkersku, toplo-hladnu dvoranu Močvare, za što Sandra i ja, naravno, nismo imali pojma. Nego smo otišli doma kad je na manji floor stigao DJ Meniga, koji je nastavio s elektronskim ragga poskočicama. Rootsman Rak je, navodno, isto podlegao ukusu većine, i uz nešto sitno rootsa, puštao uglavnom high tempo stvari s popriličnim dodatkom "modernih" elemenata. Takvi su vam ti gonzo-novinari. Uvijek se nešto žale. Što se reggaea tiče, stvar je samo u pozitivnim vibracijama koje nikako ne uspijevam pronaći na reggae događajima koji se dobro opisuju kovanicama kakva je, primjerice, "JunglePartyDrumba". Stari emotivac, šta ćeš.
|
