| Ko to tamo peva Kada uoči Božića i Nove godine ostaneš bez prebijenog novčića, onda ti se sto lipa čini kao sasma solidan drvored iz kojega uvijek možeš odvojiti lipu-dvije za ogrjev dok se sto kuna čini kao solidna farma s koje u svakom trenutku možeš odvojiti ponekog kunića za ručak. Baš kao onom diverzantu iz Epitafa, kojemu se prolaznici na ulici pričinjahu poput klatećih šunki, a automobili poput jurećih frižidera prepunih svakovrsnih delicija. Mikea sam neko vrijeme bio izgubio iz vida. Nakon što je jugoslavenskoj miliciji pobjegao s beogradskog aerodroma, a sve zbog mladenačkih grijeha sa ženama, ponovno se izgubio u njemačkoj džungli naroda e da bi se iznenada pojavio sa Žanom, ženom iz Litve. Žana bijaše prava krasotica i k tomu iz familije novih Litavaca, dakle onih izuzetno dobrostojećih. Vjenčanje u bijelom lincolnu, leptirica, šampanjac kavijar, čečenska mafija i te stvari. Činilo se da se konačno smirio, međutim je Žana iznenada umrla, u dvadeset drugoj godini, ostavivši mu tromjesečnu kćerkicu i studen europskog sjevera. Godinu dana ubijao se alkoholom, a zatim se vratio u Njemačku. I onda opet nekoliko godina ništa. Pojavio se iznenada u rodnom selu s Irenom. Ta Irena bijaše također prava krasotica te je uskoro pola sela počelo gavarit po ruski. Uskoro se doznalo i to koliki tko zapravo ima u selu, a i šire. Jer, Mike bijaše Zuhälter, a Irena Arbeitärin. Posao, doduše, i nije baš cvjetao, što zbog opće krize, što zbog Mikeovog upornog držanja cijene. I, tada u posao ulijeće moja malenkost s ogromnim, crvenim - Fordom taunusom. Ta nesretna limuzina vrijeme je uglavnom provodila pod mojim prozorom ja ga ne napojim, ja se dizne bojim, ja se dizne bojim, jer sve proguta Uglavnom, nekako im je uspjelo (zahvaljujući lokalnim i Fordovim konjima) skucati dovoljno maraka za put do Dojčare te se tako u vidu lastina repa izgubiše u poznatom pravcu. I opet nekoliko godina tajac. Dakle, nekako uoči godišnjice suprugine smrti nazove me nepoznati glas na njemačkom. Prihvatim razgovor i odgovaram kurtoazno, ali tko zove? Mike. Da čuo je šta i kako je, no što se tu može. Ako netko doista razumije, onda je to on. Uglavnom, poziva me da dođem k njemu u Frankfurt i počnem raditi s njim za jednog njemačkog špeditera. Hm, njemački sam poznavao otprije. Ta, godinama sam preživljavao od poznavanja nekoliko stranih jezika, dok me je, kojeg li apsurda, maternji svodio na socijalni slučaj. Doduše, u domovini taj isti jezik pribavio mi je status profesionalnog književnika, a sad mi se, evo u dijaspori, nudio posao profesionalnog šofera. Međutim je, stjecajem okolnosti, moj prvi gastarbajterski posao u Njemačkoj bio zaštitarski. Sic! Mikeov brat Mik bavi se između ostaloga i uslugama profesionalne zaštite te mi tako bi ponuđeno da pođem s ekipom u Sindelfingen čuvati ni manje ni više nego Thompsona. Isukrste blagi, pomislih. Sa strade do estrade! Doduše, čovjek nikad ne zna kakva će ga uvreda i poniženje zapasti, ali ovo, ovo je bilo previše. Ja da idem čuvati pjevača za kojega niste sigurni da li, dok pjeva, boravi na stageu ili u wc-u, zapravo! Ja, kojemu su se prethodno u branšu (slobodni umjetnik) uvalili jedna kabaretska pevaljka - Severina te socijalni slučaj nakon dvadesetdva milijuna prodanih ploča - Mišo. Dakle ja, taj i takav trebao sam čuvati jednog Thompsona. Njega, koji je prijetio četnicima i u Srbiji, trebao je, među ostalima, čuvati i tamo neki lirski lišaj (kakvima već smatraju pjesnike). I to od antikrista i masona što progone Thompsona. No, kako nisam htio uvrijediti prijatelja, pristadoh. Uostalom, moglo bi čak biti i zabavno. Uz to, obećan je prihvatljiv honorar. Jer gdje je Thompson, tu je i lova. Radilo se o organizaciji dočeka Nove godine na kojemu će za dom(ovinu), a i šire, nastupiti Marko Perković. . U Sindelfingen smo stigli u predvečerje i od šefa osiguranja dobili upute što nam je činiti i kako postupati. Radilo se o velikoj dvorani za oko 8-10 tisuća ljudi i sve je ukazivalo na veliku feštu. Pozornica se nalazila odmah lijevo do ulaza, a ja sam trebao stajati u drugom uglu lijevo i paziti na vrata kroz koja se moglo samo izaći, ne i ući, znate ona. Odmah do njih nalazio se švedski stol, kojega, pretpostavljao sam, nije trebalo čuvati, naprosto zato što je bio švedski (eat and take away as much as you can). Doduše, nikako mi nije bilo jasno zašto je šef osiguranja toliko inzistirao samo na vratima. Kao i većini ljudi, i meni je tek kasnije postalo jasnije. Ta vrata su ustvari bila prva i jedina do skladišta pića i hrane, a kako je riječ o našim poslima, ja sam trebao paziti na to da netko nešto ne iznese iz skladišta. Tek tada mi je laknulo. Inače si nikada ne bih oprostio. Ovako, bio sam na teškom i odgovornom zadatku motrenja unutrašnjih neprijatelja, a ne Markovih utvara. Inače Thompsona čuvaju ljudi u crnom. I svijetlim kravatama. Jedan od njih također je bio odjeven u crno; odijelo, košulja i cipele. Međutim je bio bez kravate te se ubrzo, u onom predkoncertnom movingu pojavio s kravatom u ruci. Da zna li ju 'ko svezati, jeba joj pas mater, nisan je nikad ni prije nosija, a neću ni posli. Avaj, svi junaci nikom ponicaše i u crnu zemlju pogledaše. Očajničkim pogledom tražio je od nas prisutnih ima l' 'ko od junaka da zna rukovati s tom najpoznatijom hrvatskom uljudbenom ujdurmom. Tajac. Ja se nisam htio miješati, a kako sam bio u riflama i dolčevitki, nikako nisam mogao biti sumnjiv da tu nešto bojkotiram. Ali, tko je onda ostalima svezao njihove, pitao sam se, riješen u namjeri da ipak interveniram. U posljednjem trenutku pojavio se momak koji je tvrdio da zna kako se to radi, ali otpozadi, jer mu je tako lakše. Sprijeda ne zna jer mu je naopako. Poseban naglasak u uputama od strane šefa bio je na tome da pazimo na novinare. Svaki koji nema akreditaciju mora biti prijavljen njemu. I tako je stvar krenula. Neka predgrupa je cijelo vrijeme izvodila Thompsonove pjesme, a Ťposlať uglavnom nije bilo. Ustvari uopće ga nije bilo. Oko mojih vrata nisu se motala sumnjiva lica, a švedski stol je doslovce polizan već s drugim valom gostiju. Zvijezda se pojavila oko jedanaest, iz Čavoglava, pravo u glavu, a uz poglavnikov blagoslov. I tako sve do zore sve do dana, sve do Jure i Bobana, pobratima Ivana usw. Spavati u busu, na povratku u Frankfurt, nije dao Mik, vođa puta i organizator. Svojim hrapavim glasom obavještavao je liebe Reisende o svemu i svačemu, pola na njemačkom, pola na hrvatskom, bolje reći miješajući ta dva jezika. ŤLiebe Reisende nalazimo se na duršrajze kroz Kroatiše zagorje. S moje links zajte befindet sich Ajfelov toranj, a s desne Moskva, mada bi Moskva trebala biti lijevo, koliko je meni Sonst, nach Moscau fährt man tako što voziš, voziš, voziš (voziš je ponovio dvadesetak, tridesetak puta) i am Freitag links. Nalazimo se na Poljudu Žungul, Žungul (oponaša Edu Pecija), Holcer, Holcer ništa! Za pet minuta ulazimo u Zagreb koji je glavni grad republike Peščenice i ima 150000 stanovnika, koji su mahom porijeklom Hercegovci iz Moldavije Dajte, uzmite mu mikrofon! Prekini više! - čuju se nemoćni vapaji iz stražnjeg dijela busa. Jer, on je vođa puta, organizator i šef i Molim lijepo. I tako, Miku se ne spava, e nećete bogami ni vi. Ponovno uzima mikrofon u ruke i nastavlja Liebe Reisende, wir sind jetzt U Frankfurtu Mik nekom švapskom petljarošu čestita Novu godinu objeručke, tj. i s lijeve i s desne strane. Isplati meni dvjesto eura i ode s društvom, kartonom piva i nekoliko boca whiskyja u gajbu, na reprizu. Prva vožnja taxijem, Navigacijski uređaj vodi Pakija i mene k Bornheimu noch vierzig meter, dann links *** Na kraju, meni osobno u cijelosti je laknulo tek nakon Dreletovog vritnjaka na dočeku Kostelićevih Konačno je na Jelačić placu došlo vrijeme špeka i luka/ nema više vukova, vila i hajduka
|
