45. tjedna kolumna by Max, Cro Cyber Junkie (28.2.2004.) KLUB PISACA (moj Tyler Durden i ja) Postoje ljudi kojima se uopće ne nadaš da ćeš ih vidjeti ili da ćeš dobiti telefonski poziv od njih makar ste nekad davno bili jako dobri, čak i jedno vrijeme bili cimeri, u ono zlatno doba studiranja i života u Zagrebu. Govorim o Kikiju, upravo onom Kikiju kojeg sam spomenuo u 40-toj kolumni pod naslovom ŤPrijatelji Stari Gdje Ste?ť, a spomenuo sam ga i u Božićnoj kolumni, 38-oj po redu. Što se dogodilo? Prije nekoliko dana, baš usred kreativnog ludila (u prijevodu: pisanja kolumne), u sobu mi ulazi majka i kaže da me treba neki Kristijan koji jako sporo govori. Nisam imao pojma koji bi to Kristijan mogao biti jer ga ionako nitko od nas nije zvao punim imenom. I kad sam začuo Kikijev glas, baš sam se ugodno iznenadio. Kaže da je stigao iz Ljubljane, tu je već nekoliko dana, sutra putuje natrag i htio bi se vidjeti samnom večeras. Ja sam, naravno, pristao. Spremio sam se u roku od desetak minuta i odjurio do mjesta dogovora. Sjeli smo u prvi kafić i tamo ostali dobra tri sata. Pričali smo o svemu i svačemu, o sadašnjosti i o budućnosti... prošlosti se skoro nismo doticali... čudno. Moram priznati da me iznenadio sa nekoliko novosti u vezi njegovog života. Bavi se stvarima koje su prije bile nespojive s njim, barem se meni tako doimalo. Osim informatičkog posla, bavi se glazbom, piše poeziju i romane. Ajd lako za pisanje, ali da Kiki pjeva u bendu, to je već znanstvena fantastika. Nisam odolio da mu se ne pohvalim da i ja pišem. Rekao sam mu i da sam ga spomenuo u čak dvije kolumne, a to je povuklo za sobom i priznanje da sam imao, točnije, da još uvijek imam problema sa heroinom. On je to primio sasvim normalno. I upravo mi je trebalo da to priznam nekoj neutralnoj osobi, pogotovo osobi koja je prije dosta godina živjela za to da umre od droge i alkohola. A k tome, i sam se rodio i živio u ovom grubom gradu pa dobro zna da je tu teško ostati normalan i čist ako nemaš neku dobru zanimaciju, posao ili hobi koji te potpuno ispunjava. Ovakav način priznanja nekome da si (bio) ovisnik o dopu je svojevrsno latentno oslobođenje od jednog dijela bremena kojeg nosi svaki narkoman. I preporučam svakome tko ima takvih problema da porazgovara s nekim tko mu nije toliko blizak, a siguran je da je ta osoba tolerantna i razumna. Nekako, tako je lakše iako se na prvi pogled čini da je teže. Naravno, može se dogoditi da vam se rizik ne isplati pa da požalite što ste priznali osobi koja vašu iskrenost neće primiti s vama tako potrebnim razumijevanjem. Ja sam imao sreće. Već dugo vremena sam planirao nekome tko već nije upoznat s mojom situacijom otvoreno priznati vlastitu slabost, ovisnost o heroinu. Ali, nisam imao pojma tko bi ta osoba mogla biti. Kao da mi je sam Bog poslao Kikija iz Ljubljane, baš u pravo vrijeme. I čini mi se da sam to vrlo lako prevalio preko usta. Moj radar mi je rekao da slobodno mogu to učiniti. No vrijeme će pokazati jesam li učinio ispravnu stvar. Razmijenili smo brojeve mobitela i e-mail adrese pa ćemo vidjeti u kojem tonu će se naša korespodencija nastaviti... ako se uopće nastavi. No imam osjećaj da hoće jer i njemu treba neka veza sa rodnim krajem. Nije lako živjeti sam u tuđini, ma koliko ta tuđina bila blizu. Da ne spominjem već duže vremena aktualne političke i ine probleme koje Lijepa Naša ima sa Deželom. Ma svaka vam čast, slovenci moji, ali hrpa naturaliziranih deželića koja vam kvari prosjek živi u vašoj maloj, nekoć kulturnoj zemlji, okupirali su vas balkanci svih vrsta i oblika tako da više ne ličite na sebe. Nažalost. Pa zamisli samo dokle je to došlo... čak ste usvojili smisao za humor. Eeeej, trebali bi ste se već zabrinuti. A to što nama uredno bušite gume na vašim parkiralištima, vraćate nas s granice ko da smo kužni i gubavi, uredno palite naše zastave, gurate nam prste u oči tijekom rukometnih utakmica, veselite se kad se netko od Kostelića polomi ili opasno oboli pa završi u bolnici na dulje vrijeme (da ne bi možda pomoću tuđe nesreće koji slovenski skijaški genijalac profitirao? ... malo morgen), mrtvo hladno izbrišete nekoliko tisuća ljudi sa popisa stanovnika, pokradete milijune štedišama Ljubljanske banke, tražite izlaz na otvoreno more preko našeg pa se smrtno uvrijedite kad proglasimo gospodarski pojas (što je puno pravo jedne suverene države), držite svoje vojnike na hrvatskom teritoriju, sve je to sasvim OK. Nema beda. Sve mi se čini da se bosanski lonac preselio malo sjevernije. Uh, baš sam se raspalio. Ali morao sam ovo napisati. Predugo se to kuhalo u meni, a već me dobro poznajete pa vam nije neki šok ako sam bez dlake na jeziku. Naravno, i Hrvatska ima svojih grijeha prema Sloveniji, ali nije na meni da o njima govorim. Biti ću do daske pristran, to je moje puno pravo i dužnost. Ipak sam ja pravi hrvatski domoljub i to namjeravam ostati do kraja svog života. Na radiju sam slušao pjesmu "Evo Me Doma" splitske grupe Leut Magnetic i nešto mi je palo na pamet, jedan davni osjećaj me puko u mozak. Tužno je koliko sam izgubio radosti, uživanja u običnim stvarima. Sjećam se kako bi bio sretan kad bi se tijekom studentskih dana vraćao doma busom iz Zagreba nakon mjesec ili dva povlačenja po faksu i menzama. Dovoljno mi je bilo stupiti nogom na domaće tlo... ma šta, već bi noć prije putovanja bio presretan, napaljen na ludilo koje bi uslijedilo sutradan. Opijanja po rodnom gradu, ludovanje s prijateljima, majčina kuhinja, a sve knjige bi ostavio u Zagrebu da se ne moram opterećivati učenjem. Ili recimo kad bi dobio slobodan vikend u vojsci, najljepši petak na svijetu. Ustaneš ujutro čio i svjež, s radošću obavljaš sve vojničke dužnosti jer znaš da ćeš nakon ručka skinuti uniformu i sjesti u autobus i otprašiti iz tog mučilišta... to je bio takav adrenalin... s ničim se to nije dalo usporediti... čista droga. Da mi je sad postići barem zrno tih toplih osjećaja... imao sam dobar razlog za postojanje. Mislim da bi me iz ove letargije mrdnula samo temeljita promjena nagore pa da opet počnem cijeniti svaki običan dan, bio sunčan ili ne. I to da ta gadna promjena ima svoje trajanje, da se opet zaželim običnog postojanja u slobodi duha i tijela. Kad bih mogao, sad bi potpisao da opet odem u vojsku, makar na par mjeseci. Ali to je stvarno iluzija jer u tom slučaju ponovno služenje vojnog roka ne bi imalo svoju draž kretanja u nepoznato, a samim tim bi bilo dosadno i bezveze. No s tim sam samo htio reći da mi treba neka korjenita promjena, po mogućnosti nagore. Sad to zvuči vrlo kontradiktorno jer je i ovo gdje sam trenutno jedna od gorih situacija u kojima se čovjek može naći. Ovisnost o heroinu... malo stvari je gore od toga, naravno, u slobodnom i razvijenom svijetu. Rat, glad i bolest su ipak neprirodna stanja koja neću trpati u svoju priču. Iako, i rat sam doživio, bilo je dana kad sam bio i jebeno gladan bez kune u džepu, a ni bolesti me nisu zaobišle. I još uvijek sam bolestan jer ovisnost o heroinu i jest bolest. Znači... nije sve tako kristalno jasno. Osjećam se vrlo prljavo, nesretno, zarobljeno iako se na prvi pogled tako ne doima moj život. Dapače, ljudi koji me ne poznaju ili me znaju samo površno, niti ne slute u kakvim sam govnima i od čega se sastoji moj zajebani život. Već sam jednom napisao da mi se Max doima kao netko drugi, kao da ja nisam on. Možda me upravo taj perverzni odmak od vlastite realnosti spašava da ne poludim, ali u isto vrijeme taj odmak je kriv za moju pasivnost jer ne osjećam u cijelosti vlastite probleme pa stoga niti nemam ogromnu potrebu da nešto i promijenim. Iz tog razloga ne mogu dostići onaj prag tolerancije kad ti je stvarno svega dosta i kad odlučiš definitvno prekinuti ovakvo životarenje. Zajebano, zar ne? A nikako da se sastanem sa samim sobom. Max mi stalno bježi, a kad ga i uhvatim, u trenu mi isklizne iz ruku i potjera se opet nastavlja... ako uopće imam snage nastaviti ganjanje osobe koja ne želim biti, koju moram ubiti da bi ja bio slobodan. Ponekad se susretnemo pa popričamo (kad se roknem dopom), a ponekad ga uopće ne prepoznajem (kad se stvarno razvalim da ne vidim na oči). Jedino vrijeme kad smo skupa je vrijeme krize. Ali tada ja ne želim znati za njega i okrećem glavu, tražim izlaz. U pravilu, izlaz za mene pronađe Max, izlaz u obliku dopa. A onda smo opet u miru, volimo se i poštujemo. On je moj Tyler Durden. Kolumne pišemo u podjednakom obimu. Recimo, onu kolumnu pod naslovom ŤTour de Folijať napisao je on, a nedavnu kolumnu ŤLjubavť sam napisao ja. Neke smo i skupa napisali. Kad bi išao analizirati jednu po jednu jasno bi mogao razlučiti tko je napisao koju i koje smo skupa napisali. Na primjer, početak ove kolumne (susret sa Kikijem) sam napisao ja, on je nastavio sa dijelom u kojem se nije libio pristojno ogaditi Sloveniju. To je tako karakteristično za njega. Ja takvo nešto nikad ne bi napisao zapravo, možda bi i napisao, ali nikad to ne bi poslao da se objavi. Eto, i meni je trebalo jako dugo da skužim da sam podvojena heroinska ličnost i da je Max onaj opaki i autodestruktivni dio mene, kao što je u filmu ŤKlub Boracať i Brad Pitt bio onaj dio Edwarda Nortona koji se probudio u jedno nezgodno vrijeme i napravio totalni ršum. Sutra ću kupiti pištolj i pucati si u usta... možda Max na taj način nestane iz moje glave.
TREĆE UHO (slušaj vamo!), kolumna no. 44, 22.2.2004. LJUBAV (zvono od mutnog stakla), kolumna no. 43, 6.2.2004. VANILLA SKY, kolumna no. 42, 27.1.2004. JEDNA OD POSLJEDNJIH (vijesti iz podsvjesti), kolumna no. 41, 22.1.2004. PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih), kolumna no. 40, 18.1.2004. NOVOGODIŠNJA KOLUMNA, kolumna no. 39, 1.1.2004. BOŽIĆNA KOLUMNA (nepodnošljiva lakoća postojanja), kolumna no. 38, 26.12.2003. MALENA II (plus bonus track: dan poslije), kolumna no. 37, 13.12.2003. SVEGA POMALO II, kolumna no. 36, 7.12.2003. AL ALLELE, kolumna no. 35, 00.00.2003. SANJIVA DOLINA (ili: kako postati trol) kolumna no. 34, 14.11.2003. HORROR MJESECA STUDENOG, kolumna no. 33, 8.11.2003. UMJETNOST PSOVANJA, kolumna no. 32, 31.10.2003. JUNKYARD DOG, kolumna no. 31, 24.10.2003. PLACEBO PODPITANJA, kolumna no. 30, 16.10.2003. TOUR DE FOLIJA (bello imposibile), kolumna no. 29, 6.10.2003. NEKI NOVI FILM, kolumna no. 28, 3.10.2003 IPAK SE MOŽE, kolumna no. 27, 26.9.2003. LIJEPA F., kolumna no. 26, 19.9.2003. ŠMRKANJE TRAVE U VENE, kolumna no. 25., 12.9.2003. ŠTO AKO...? (Razum, Osjećaji i Ćevapi), kolumna no. 24., 30.8.2003. VRUĆINA , kolumna no. 23., 21.8.2003. MALENA , kolumna no. 22., 14.8.2003. VEZE I VEZICE, kolumna no. 21., 8.8.2003. SUPERNOVA PRIČA, kolumna no. 20., 1.8.2003. X, kolumna no. 19, 25.7.2003. NOVO DOBA, kolumna no. 18, 16.7.2003. HIDDEN DRAGON, CROUCHING KING (Godine Zmaja), kolumna no. 17, 29.6.2003. RONOV ODLAZAK, kolumna no. 16, 22.6.2003. OMNIBUS , kolumna no. 15, 15.6.2003. NEDJELJA, PONEDJELJAK, kolumna no. 14, 8.6.2003. KEEP IT REAL, kolumna no. 13, 1.6.2003. THE SPACE BETWEEN, kolumna no. 12, 22.05.2003. KLASIKA II (Kuća Duhova) , kolumna no. 11, 16.5.2003. NEUGODAN SUSRET , kolumna no. 10, 1.5.2003. IDEMO DALJE, kolumna no. 9, 22.4.2003. NAPOKON DETOX, kolumna no. 8, 7.4.2003. SVEGA POMALO, kolumna no. 7, 28.3.2003. BOXING HEPTANONI, kolumna no. 6,16.3.2003. PROPOVJED, kolumna no. 5, 9.3.2003. PLJUNI I ZAPJEVAJ, kolumna no. 4, 1.3.2003. REZIME,
kolumna
no. 3, 25.2.2003. |
