14. SVJETSKI FESTIVAL ANIMIRANIH FILMOVA - ZAGREB 2000

21.-25. 6. 2000. Zagreb, Lisinski

Ja livo crtiće. I zato volim i ovakve festivale. Otkako su ukinuli besplatan Cartoon network, a remek-djela kao što su Simpsoni ili South park dostupni su s odvratnim njemačkim sinkronizacijama, ostaje ti relativno zanimljiva Animavizija i slučajan susret na nekom od kanala TV Beograd sa urnebesnim crtićima iz 80-ih. I šta, naravno da ću doći u ZG. Kao i 92, i 94 (jedva čekam novog Nick Parka, moj prvi susret s Wallacom&Gromitom se može mjeriti samo sa prvim preslušavanjem Sonicsa), i 96 i 98. A kad malo bolje pogledam, svih tih godina na Festivalu mi je bilo odlično. Ako i nisu bili neki crtići, bila je dobra zajebancija. Pogotovo otkad je u Lisinskom. Klimatizirano. Veliki ekran. Super. Preskačem onaj dio o tradiciji, ugledu Zagrebačke škole, Vukotiću, Marušiću, to se zna a i to će pisati po novinama. Ja ću umjesto uvoda reći samo da mi je bilo okej. Nekakve primjedbe ću preskočiti, a one se i odnose na nebitne stvari, čak su zbog njih nastajale i odlične fore. Tako da ja dajem visoku prolaznu ocjenu i nastavljam priču po danima. A njih je bilo 4, pošto na petom nisam mogao biti.

PRVI DAN
Otvorenje k'o otvorenje. Ovaj puta su u publici bili i političari višeg ranga, ali najbolje je što je publike bilo puno i što je bila raspoložena. Nas dvojica smo sreli ekipu iz Kutine, naširoko znane strip veseljake. I odmah sam vidio kako će to biti sljedećih par dana. Naporno, ali zabavno (kako je rekao Jozo Gašpar kad je opisivao visinske pripreme). Propustili smo prvu projekciju filmova izvan konkurencije kao da smo znali šta nas čeka iza devet. Prvo kanadsko/norveška majstorija "Moja je baka glačala kraljeve košulje". Opisivat ću crtiće onako kako u Večernjem opisuju filmove, jednom rječju. Dakle - simpatično. I odmah zatim, francusko remek-djelo "Na kraju svijeta", koje je sve ono zbog čega volim crtiće. I Matakovića. I Ramonese. Dobio je neku nagradu, ne glavnu iako je onaj pljesak i smijeh najveća nagrada. Slijedi češki "Pad", sve ono zašto volim crtiće ali ako sam dobro raspoložen. Da ne serem o nekim trendovima u animaciji, eksperimentu, ne mogu reći da je loše, ali... Slijedi prva priča o "Ljutitom dječaku", britanska jednominutna zajebancija o dječaku koji ide ulicom, slomi ruku i kost koja je virila pojede pas. Dajte nam još!!!! Ali daju nam prekrasnu ekranizaciju "Starac i more", Petrovljeva Oscarom nagrađena odlična i tehnički nevjerojatno uvjerljiva priča, koja ima isti onaj "ali". Znam da bi ovo bio omiljeni crtić svih učiteljica hrvatskog jezika, kao što im je omiljeni pjesnik Tadijanović. Ali da je impresivno, impresivno je. Te večeri čega se sjećam je još i domaći predstavnik i odlična parodija "Europa i Italija" kojom se tip super narugao talijanskim običajima u prometu i na ulici. Svake večeri je na početku projekcije bio i film člana žirija i svi su bili odlični. Jedino me živciralo što sam i ja kao i svi bio uvjeren da se jedan od članova zove Bill Clinton, da bi u subotu shvatio da mu je prezime Plympton. Bezveze ono smijuljenje.

DRUGI DAN
Gledali smo odlične španjolske crtiće devedesetih, koji su isto kao i igrani prepuni crvene boje, seksa i muško-ženskih problema. Popodne su bili i indijski ali mi je to zazvučalo preegzotično, a i termin nije odgovarao. U konkurenciji malo meditativniji tonovi, filmovi koji te "tjeraju" na razmišljanje. Općenito, čini mi se da ima sve više crtića u kojima se priča, nekako se ne ostavlja puno publici, valjda su prije mislili da smo pametniji. Uglavnom, te večeri prikazan je i pobjednik "Zora novog dana" koji se meni i nije naročito svidio. Ta svinja i pijetao i sve to. Okej, samo dosadno... Takav avangardniji odabir filmova rezultirao je i boljom zajebancijom među nama. Jedan (da ne spominjem imena) je imao program i u njemu minutažu svakog crtića. Kad je počeo jedan od filmova, a ono sve neke boje, prašina, čudna muzika i mi ga pitali koliko će trajati taj film. On kaže 9 minuta, a jedan dobaci: "Pa, zar nije već prošlo?" Posebno mi je žao H. koji je i curu pozvao u izlazak, na baš TE crtiće. Mogu misliti koliko se trudio objasniti joj da nisu SVI takvi, da je to samo ove večeri, slučajno. Sjećat ću se i drugog dijela "Ljutitog dječaka", bolesnog "Periwig-makera" i mučne "Netolerancije". Ostalo je bilo ipak preteško za moj želudac. Čak smo pokušali gledati i prvi slovenski dugometražni crtić o nekom biku, ali nisu nas zadržali više od 10 minuta.

TREĆI DAN
Huh, opet je počelo avangardnije, ali ovaj put sa duhovitijim rješenjima. Jučer je bila fora u dočaravanju atmosfere, a danas se radi o neobičnim završecima. E, super. Pogotovo je bilo smiješno zamišljati lica roditelja koji su (ipak, vikend je) doveli djecu na crtiće. Dobro, današnji klinci imaju pomaknut prag tolerancije, ali opet - porod parcova i ispijanje krvi nije za svakoga. Baš me zanima kako su im roditelji poslije objasnili sve, ali vjerujem i da je jedan sladoled u stanju učiniti čuda. Ona priča o parcovima je nešto najodvratnije što sam vidio i skidam kapu i zbog animacije i zbog fantastičnog završetka. "Labirint" je okej, ali malo passe, malo kafkijanski neugodno, if ju nou vot aj min. "Selo idiota" je dobro, iako ne koliko bi čovjek očekivao po nazivu. Židovska priča, fino i duhovito. "In/dividu" Nicole Hewitt je nešto najhermetičnije što sam ikad vidio i žao mi je što je snimljeno našim novcima, pošto je britanskih crtića već bilo dovoljno, pa se moglo naći mjesta i za našu Nicole. "Hoću i ja tih tableta!" je najduhovitiji komentar njenog uratka. Pamtit ću još i kako sam se glupo osjećao dok je trajala "Fuga", kako mi je žao tih 7-8 minuta života, koje su otišle u nepovrat. Sjećat ću se gotovo navijačkog povika kada je predstavljen autor filma: "Zapamti mu facu, pa ćemo ga razbiti na izlazu!". Ostali filmovi nisu vrijedni neke priče, bili su vrlo dobri. I onaj Plymptonov film je super, napokon nešto duhovito. A i ti američki crtići su nepravedno zapostavljeni na račun "teških" (istočno)europskih. Ako ne računamo majstora Francuza s ruskim prezimenom. I pokojeg Britanca. Pokušali smo gledati i Švankmajerovog "Fausta", mislim, svaka čast Švankmajeru, ali dugometražno nije naročito uvjerljiv, pogotovo sa onakvih saundom, onaj engleski se nije razumio, a Močvara je nudila ipak bolji provod.

ČETVRTI DAN
Od crtića koji nisu u konkurenciji isto bi se dao napraviti solidan festival i ne mogu baš reći da sam skužio kriterij, ali ajde. Nisu prošli, bit će bolje idući put, kako bi ih vjerojatno utješio Mlakar. U konkurenciji do sada nije bilo nekih crtića koji su se izdvojili, osim što je prvi dan stvarno bilo odlično, ovo je sve bilo ujednačeno. Posljednja prilika. Odmah na početku meni najbolji film na festivalu "Ring of fire", teško opisiva animacija, sa kaubojskom tematikom, ono, preispitivanje, animirana Americana, dva klinca briju po Divljem Zapadu, a sve impresivno i zanimljivo. Bez daha. Svih pet prstiju u zraku, ne znam jesu li ih oni u Večernjem ikada dali. Trebao je taj Nijemac platiti Prestonu da mu napiše muziku. To bi onda bio šou. Film je dobio neku nagradu, nije mu prva i, što se mene tiče, sve ih je zaslužio. Super mi je bio i onaj tužni o curici koju tata piči. Nekoliko Koreanki (5,6 mislim) je sudjelovalo u nastajanju i bile su na projekciji, simpatične u zahvaljivanju na aplauzu. "Ljutiti dječak" po treći put uspijeva, ovaj put je putovao autom i pravio pizdarije. Svidio mi se i danski "Rex the runt", duhovit i simpatičan, a onda u samom finišu remek djelo, film kakav sam oduvijek htio vidjeti (pada mi na pamet i Woody Allen, svidjelo bi se i njemu), o muhi koja je u kurcu što stalno gleda i jede govna. Zove se Louvie i teško je prepričati na račun čega se sve žalila, ali jedna rečenica je dovoljna: "Znaš, teško je biti nešto bolje kad 5 godina jedeš samo govna...". Svaka čast autoru, skinuo je i onaj legendarni pokret muhe, kad ona kao da pere prednje noge/ruke.

Sutradan sam vidio na teletekstu nagrade, koje mi nisu naročito ni važne, jedino mi je super što nisu dali Grand Prix tipu koji je već dobio Oscara. Glupo je i što publiku nisu ništa pitali, navodno zbog nesporazuma. Ali ja se ne ljutim. Žao mi je što nije bio moj bugarski prijatelj, ali zato su ga više nego uspješno zamijenili kutinski Ima-li-k'o-noviji-bicikl zajebanti i jedva čekam neku novu zajebanciju s njima. A o Festivalu neću puno, opet možete žaliti što niste vidjeli tih 15-ak crtića, a koje će vjerojatno Blaža pustiti, ali vi ćete tada biti na moru.

Toni Šarić