MOONLEE FESTIVAL, 25.2.2005., Zagreb, Pauk
+
ZABRANJENO PUŠENJE, 5.3. 2005., Zagreb, Boogaloo

Za početak, mali in memoriam. Premda se smrt Domagoja Šeksa u medijima razvlači isključivo zbog činjenice da se radi o sinu jednog nebitnog političara, ja bih je spomenuo u sasvim drugačijem kontekstu. Šeki je, naime, bio 'zin-maker, aktivist, Attackovac, DJ, član Radikal Dub Kolektiva i kao takav je izravno kreirao sadržaj i stil ove rubrike, mnoge moje izlaske i puno dobre atmosfere. Zajebant koji je na zadnjem Neurosongu obukao narodnu nošnju i otpjevao "Ja se konja bojim", nasmješeni pozitivac koji je zajedno s pankerskom ekipom iz Radikal Duba u jednom trenutku otkrio svu ljepotu i slobodu repetitivnog, hipnotičkog duba. Zbog medijske nabrijanosti na njegovu smrt, a unatoč količini tih silnih naslova u kojima se nije spominjao Domagoj nego "sin Vladimira Šeksa", bilo ga je teško izbaciti iz glave. A najgluplje je kad čovjek skuži da živi u ovom i ovakvom svijetu. Eto, i Domagoj je otišao na svoj posljednji trip, samo malo poslije Huntera Thompsona. Mogu reći samo – idealna škvadra. Do viđenja, Šeki.

Moonlee Festival je bio tako davno da ga se više ni ne sjećate. Ja ga se sjećam dobro, pošto sam nakon sto godina tih dana bio vani dvaput zaredom - dan prije u Močvari; svirali su neki novi, friški bendovi, ali pošto sam pošteno odgledao samo Death Disco (koji su odličan retro-new-wave-psiho-punk koji je sad ionako jaaaaako in, a uz odrješitu i bijesnu ritam-sekciju imaju i sjajne povremene gitarističke izlete u psihodelični kraut post rock new punk samting), a ostatak vremena proveo ćaskajući s raznim ljudima s kojima se viđam prerijetko (jer sam sad ozbiljan građanin koji radi, sluša zadnjih par predavanja i biva nominiran u Zlatna Koogla kategoriji Najbolji Novi Izvođač, hint hint), neću više o tome, nego o Moonlee pulenima.

Naime, na Moonlee Festivalu me dočekala puno mirnija i ozbljnija atmosfera, mnogi su se napili dan prije pa im se uopće nije dalo doći, a ja sam se uklopio, ostao potpuno trijezan i uglavnom stajao na mjestu. Sjećam se da su me boljele noge i da sam se u glavi stalno ispitivao zašto ljudi uopće toliko vole taj post-rock. Ja ne znam. Meni je najbolji Moonlee bend te večeri bila Analena, a priznajte da to ne očekujete od čovjeka koji sluša te neke plačipičke i pedere. Analena je, dakle, ponovo rasturila cijeli klub, ovaj put Pauk (kojem držim fige da nastavi s dobrim i ne pretjerano komercijalnim programom), a lakoća kojom se Ana pretvara iz milog djeteta (u pauzi između dvije stvari) u divlju zvijer (u svakoj pjesmi) je nevjerojatna, očaravajuća, a sve skupa zvuči sjajno i iskreno. Na kraju su se opet malo izmijenili na instrumentima i zvučali opet odlično. I baš je super taj bend.

Na Entreat sam, btw, zakasnio, a što je najbolje, ljudi od kojih to nikad ne bi očekivali mrtvo su ozbiljno izjavili kako im su ti slovenski metalci bili najbolji bend večeri. Evo, još jedan dokaz da ljudi nisu uvijek dosadne, predvidljive dosade od stvorenja. Isprika cijenjenom puku i štovanom organizacijskom odboru, ja sam ih fulao i još bio sretan što sam stigao taman na Lunar. A Lunar su se do kraja izmatematizirali, utrenirali, usavršili, koji god izraz želite. Ja tu teško nalazim emocije i brzo se počinjem meškoljiti, ali iskrenost i predanost se osjete, vide i čuju. Dakle, not my cup of tea, ali ovaj put ću biti objektivan i čak vam ih i preporučiti. Ako volite repetitivni post-rock. Ja sam sve sigurniji da ga ja nikad neću zavoljeti.

Don't Mess With Texas je još jedan hrvatski post-rock dragulj, u kojem svira i Saša iz prošle postave Lunara i "nikad prežaljenog" Reactora, no ja se opet meškoljim, prebacujem težište s lijeve na desnu nogu, na trenutku su mi fini, ali većinu vremena se pitam zašto taj Saša više ne radi pop-dragulje koji bi se, ako želi, mogli odsvirati i na izazovan i na... Ma, na taj post-rock način, znate što želim reći. Saša je jednom davno imao krasan lo-fi one-man projekt Polaroid i ne znam gdje su se sakrile sve one heavenly pop hit ideje i dionice. Dakle, i Don't Mess With Texas je super bend, gou ček it aut, bravo bravo, imaju i klavir koji daje osjetnu dozu originalnosti i inovativnosti, ali nisam vam ja za to. I za kraj, puno sreće mr. Moonleeu. Jednom od rijetkih brandova u hrvatskom undergroundu. Stvarno, dajbože da se ostvari plan i želja redovitog izdavanja albuma. Ono, pravih štampanih.

Zabranjeno Pušenje. I bet you didn't see that coming. Što da kažem? Mogu na prste izbrojati ljude koje znam a da ne vole Pušenje. Kruno i ja smo proveli noći i noći uz Pušenje. Vlado i ja smo ih obojica stavili u naše liste 15 najboljih bendova ikad. Siniša i ja svaki put kad se vidimo otpjevamo barem jednu. U birtiji koja je obilježila moje srednjoškolske dane i najdirektnije moguće utjecala na to kakav ću čovjek postati, Pušenje je sviralo bez prestanka. "Meteor" smo Marin i ja čuli čak i na novim Decemberistsima neki dan. Ili je to bio M Ward? Bit će da je M Ward (ne, ipak su Decemberiststi – op. gonzo-novinar dan poslije). Nije bitno. Uglavnom, četiri stara albuma Zabranjenog Pušenja su nešto apsolutno predivno i esencijalno. Prvi album "hrvatskog" Pušenja bio je dobar. Prvi album "srpskog" Pušenja slušali smo jer nam je bilo drago opet čuti Neletov glas, pa makar pjevao i nebuloze. Nakon toga smo svi prestali mariti, ali i dalje znamo napamet sva ona četiri stara albuma i barem trećinu "Fildžana".

Ja do prošle subote nikad nisam otišao na koncert Pušenja, jer sam za integralnu postavu bio premlad, a Seju i gažere iza njega nikad nisam imao potrebe gledati. No, neke stvari su se prošli vikend poklopile (bio je to vikend nakon mog prvog pravog radnog tjedna, a ima li boljeg načina za hedonističko, vremeplovsko vikend-opuštanje od pjevanja "Kanyona Drine" u prvi redovima nekog rock-kluba čiji ti konobari svaki put naplate drugu svotu novaca za isto piće? Možda i ima, ali to trenutno nije bitno), pa sam zatražio i dobio akreditaciju (hvala Pišti i Darku), navukao osmijeh i krenuo putem faksa (Boogaloo klub se, naime, nalazi u istoj zgradi gdje je i moj faks).

Stigli smo (Sandra i ja. Moram vam priznati da sam se bojao kako Sandra možda neće uživati u "starim uspješnicama" koliko ja, ali trebali ste je čuti kad je počela "Selena") taman na neku drugu, treću stvar, naručili piće, ugledali super atmosferu u publici i automatski nam se smješak stvorio na licu. Bend je za to vrijeme kombinirao sve one stare krasotice i ove nove koje ne znamo (ma znamo većinu, ali stvarno si ne mogu zamisliti da s istim žarom pjevam "Dobre Jarane" i, ne znam, "Karabaju", čovječe), a mi smo pjevali, smijali se i pili. Vrijeme je brzo prolazilo.

Zaključci:
1. Sejo nema neki glas, ali sad kad se konačno rješio gitare, to još nekako i funkcionira.
2. Basist je bog. S imidžem Elvisa iz zadnje faze, odnosno bivšeg jebača, s onom nenadjebivom polu-otvorenom košuljom koja pokazuje taman toliko da je urnebesno, čovjek automatski briše sve mračne misli. Bog.
3. Gitarist je jedan od onih tipova koji super sviraju, ali vidi se da bi najradije u svaku stvar umetnuo najljigaviju sweet-metal solažu. Tako i izgleda.
4. Violinist je, barem te večeri, preuzeo ulogu predstavljača benda, ali pošto smo Sandra i ja bili sasvim desno – kraj zvučnika, nismo ništa uspjeli razumjeti, pa vam ne mogu reći koliko je bio duhovit, ali vam mogu reći da je to predstavljanje članova iz perspektive nekog tko ne čuje razgovijetno niti jednu riječ bilo prava tortura. Nakon toga nam je trebalo dobrih pola sata da se vratimo u prethodno raspoloženje, a tad je koncert već bio završio i to bez da su odsvirali "Kažu Mi Da Novog Frajera Imaš", "Meteor" i "Murga Drot". Pih.

No dobro, publika je stvarno bila onoliko pozitivna i razdragana koliko sam i očekivao da će biti, nije bilo baš previše tih poslijeratnih stvari i zanimljivo je da je Pušenje jedan od rijetkih bendova za koje bih volio da zauvijek sviraju stare stvari i da odjebu daljnje pisanje pjesama. Mislim, ili to, ili bi Sejo stvarno trebao napisati nova remek-djela. Nešto puuuuno jače od "Karabaje".

Koncert su završili "Guzonjinim Sinom", logično, nek se mladi šutaju i vesele. Ja nikad nisam volio tu stvar. I dosta mi je pisanja jer je već četiri ujutro. A vi poslušajte onaj uvod iz "Pišonje I Žuge U Carstvu Droge" i recite da to nije najbolja gitaristička dionica ikad. Ajde ako se usudite.

mhabijanec@hotmail.com