WILCO, 28.5.2007., Stuttgart, Longhorn Priča počinje ovako nekako: u nedjelju navečer nazvao me Marin i rekao mi da bez obzira na odustajanje dvojice ljudi, on i Jole ipak namjeravaju otići u Stuttgart na koncert popularnog vokalno instrumentalnog sastava Wilco. Joletov stari je kupio novi auto, tako da je Joletu ostao stari i nije bilo potrebe ni za rentanjem automobila, a Jole toliko voli Wilco da mu nije problem niti odvesti tih 1600 kilometara u dva dana (niti Marin niti ja nemamo vozačku). Što mi je preostalo? Ništa, bio bih potpuno lud da se nisam brzinski spremio, vratio vlakom u Zagreb i u ponedjeljak ujutro krenuo s njima dvojicom na put. Šteta što nisu svirali negdje bliže (samo od Minšena do Študgarta ima 250 kilometara ), ali kaj sad. Naoružani cigaretama, red bullovima, vodom i rokenroul glazbom, polako smo krenuli iz Zagreba prema Europi. Sloveniju je mazilo kasno proljetno sunce, no u Austriji je već bilo osjetno hladnije, a u Njemačkoj je počela padati kiša koja nije stala sve do trenutka kad smo idući dan konačno izašli iz Njemačke. Stali smo samo jednom, negdje kod Minšena i smrzli se skroz naskroz. Kad smo došli u Študgart, prvo što nas je zaprepastilo je nedostatak ljudi na ulicama. Mislim da smo od ulaza u grad do kluba Longhorn vidjeli sve skupa deset ljudi. Ne znam kako je vikendima, ali u ponedjeljak predvečer Študgart je mirnije mjesto i od Krapine. Pred Longhornom smo parkirali oko pola osam, a pred klubom se skupila hrpica od nekih sto ljudi, čekalo se da nas puste unutra. Kupili smo mrvicu jeftinije karte od lokalnog muljatora i ušli u klub veličine... Pa, možda Tvornice, stvarno ne znam s čim da ga usporedim, em nisam neki vizualni tip, em je dobar dio kluba ispunjen separeima. Naravno, dobrostojeći mladi (i ne samo mladi, jer je barem trećina posjetitelja bila u već zrelim godinama, i tu ne mislim na primjerice Darkove zrele godine nego na zrele godine jednog Akija Rahimovskog) Njemci odmah su doletjeli do mrčndajz štanda na kojem su se, osim svih albuma, mogle kupiti i Wilco majice & jakne. Ja za razliku od Joleta i Marina nisam kupio majicu, ali sam zato ostavio poprilično puno para na šanku (mala točena piva dva i pol eura). Uglavnom, ni u snu nisam mogao očekivati toliko mirnu i kulturnu atmosferu. Osjećao sam se kao da sam došao na izložbu, a ne na koncert jednog od najvećih rokenroul bendova. Dajte si zamislite da za šankom Tvornice postoje ljudi zaduženi za ekspresno brisanje šanka kad slučajno premjestiš svoju pivu za par centimetara. Bizarno. Naravno, na pive sam čekao najviše osam sekundi, a u veceu nikad nije bilo nikog. Kad me u jednom trenutku za vrijeme koncerta nazvala Sandra, baš sam prao ruke u veceu i pričao sam s njom normalnim glasom, bez dernjave. No dobro. Predizvođačica, izvjesna Carla Bozulich (nije ni Njemica ni Rvatica nego Amerikanka) počela je svirati već oko 8 i 20. Vani je još bio dan, a nama niš nije bilo jasno. Nije nam se baš svidjela, premda joj je bio rođendan i premda su je uglavnom pratili dečki iz Wilca, ponajviše taj čudesni gitarist Nels Cline. O najbizarnijem DJ-u ikad bolje da ne počnem. Longhorn se do tog trenutka već fino popunio, ali čekajući Wilco bez problema sam se u roku od par sekundi uspio odvući do vecea, na šanku uzeti nove tri pive i vratiti u sredinu, osmi red, bez prolivene kapi. Njemci su super fini i pustili su me da zauzmem staro mjesto. Evropa. A onda su se konačno (negdje malo iza 9 navečer, da, znam, bizarno, opet) na stejdžu pojavili majstori. Jole, Marin i ja bacili smo prije koncerta čak i malu okladu, ali nitko od nas nije pogodio da će prva pjesma koju će Wilco odsvirati biti 'Shake It Off', uvjerljivo najlošija stvar s novog, jako dobrog albuma 'Sky Blue Sky'. I ta je pjesma zvučala sjajno, tako da smo znali da je pred nama jedan čudesan koncert. I bio je čudesan. Tweedy i ekipa odsvirali su nam skoro cijeli novi album (na kojem briljira Nels Satrijani Cline, a bogme je briljirao i na koncertu), ali i pola Yankeeja ('I Am Trying To Break Your Heart', 'Kamera', 'War On War', 'Jesus etc', 'Heavy Metal Drummer'...), pola predzadnjeg albuma 'A Ghost Is Born' ('Kidsmoke', 'Hummingbird', 'Handshake Drugs', 'I'm A Wheel'...), nekoliko stvari sa 'Summerteetha' ('A Shot In The Arm', 'I'm Always In Love', 'Via Chicago' koju je zbog Joletovog idola, bubnjara Glenna Kotchea potpuno nemoguće opisati)... Šteta što nije bilo niti jedne pjesme s 'Being There', nadao sam se da ću uživo čuti jednu od najdražih mi pjesama svih vremena, 'Misunderstood', ali stvarno im ne mogu ništa zamjeriti. Vratili su se na dva bisa i to ne neka bezvezna bisića, nego dva prava rokenroul bisa koja su zajedno trajala skoro sat vremena. Koncert su završili s 'The Late Greats' i u roku od par minuta već smo bili istjerani iz Longhorna. O publici isto bolje da ne pišem. Jedini ljudi koji su tijekom koncerta pustili glas bili smo nas trojica Rvata, jedan Austrijanac i dvoje Švicaraca. U jednom trenutku, jedna se mlada Njemica okrenula prema Joletu i zamolila ga da bude malo tiši. Svašta. Nismo se baš toliko derali, samo smo tu i tamo pjevali zajedno s Jeffom. Kad smo kod Jeffa, stara prznica nije mogla ne prokomentirati par Amerikanaca koji su, 'kao i obično', bili najveći debili (sreli smo ih na šanku tik prije koncerta, nalijevali su se redbull-votkama i kenjali o 'starom' i 'novom' Wilcu), a nije ostao dužan niti nekom starijem, sijedom frajeru koji je upao u klub za vrijeme tonske. S obzirom na tihe i mirne Njemce, Jeff nas je sigurno čuo kad smo mu se derali: 'Come to Croatia', tako da smo i taj ambasadorski dio posla obavili bez greške. Nakon koncerta smo zajedno sa spomenutih dvoje Švicaraca krenuli u potragu za hranom. Potraga je trajala dva sata, u međuvremenu smo se osamnaest puta izgubili, zaustavila nas je policija, napravili smo sto dvadeset šest prometnih prekršaja, sreli valjda troje ljudi i na kraju uspjeli pojesti kebab u strogom centru grada. Nakon toga smo parkirali na prvo slobodno mjesto koje smo uočili jer ionako nigdje nije bilo nikoga, odspavali par sati i krenuli natrag doma. Stravičan pljusak stvarao je stravične probleme, tako da nam je, zahvaljujući zastoju na auto-cesti, od Študgarta do Minšena ovaj put trebalo još sat vremena duže. U Austriji konačno više nije bilo kiše, u Sloveniji je opet sjalo sunce, a u Zagreb smo stigli u deset navečer. Nakon toga, konačno sam se naspavao ispruženih nogu. Spavao sam 14 sati i spavao bih i više da nisam imao grižnju savjesti. Treba tu i tamo i zaraditi neku kunu, a ne samo trošiti eure u Europi. Izvjesni stevebob123kfg me ni ne znajući spasio i stavio jedan klipić na youtube kako ja ne bih trebao aploudati svoje lo-fi snimke snimljene raspadajućim mobitelom. Uglavnom, isplatilo se - Wilco uživo zvuči sjajno, besprijekorno uvježbano, Jeffov glas ponovo je spreman za svakodnevno, višesatno pjevanje, zvuk je čudesan, a sve te predivne pjesme ionako već znate napamet. Je li tako? |
