THE WHITE STRIPES

+ predgrupa WHIRLWIND HEAT

30.05. 2003 Beč, Dvorana WUK

Hm. White Stripes u Beču, a nitko na Zbrdazdola da napiše kako je bilo. Eto, ja se usudih to napraviti sa zakašnjenjem od 3 mjeseca, jer me taj koncert dan danas drži. Dojmovi su prejaki, kao da sam ih gledao prošli vikend.

Prolazeći kroz Beč vidio sam mnoštvo plakata, među ostalima i za koncerte Patti Smith, Iggy Popa, Isaaca Hayesa…, pa čak i Severine (!?), ali nigdje plakata White Stripes! Njima je i bez plakata uspjelo napuniti dvoranu WUK s otprilike 1000 ljudi, baš kako odgovara takvom bendu (a i meni). Karte su, naravno, bile rasprodane.

Na štandu su se prodavale uobičajene stvarčice - ploče (da, vinilne) po 20 EU i nekakvi kompleti sa plakatom i bedžom (ne znam točno što je još bilo unutra) za 15 EU. Više je ljudi kupovalo te kompletiće nego ploče. Bez veze! Majica nije bilo ili su bile rasprodane.

Mnogi su govorili kako je stage jednostavan, što je u biti istina, ali je bio isprepleten sitnim detaljima koji su se mogli vidjeti tek izbliza. Za vrijeme koncerta sam bez problema bio 3 metra od stagea iako je bila nesnošljiva gužva i vrućina, a poslije koncerta sam došao do samog ruba stagea i promatrao. To se zove totalni dizajn (ne zove im se treći album bez razloga DE STIJL). Sve u tri boje - crvena, bijela i crna. Crveni stage sa setom bubnjeva (okrenut bočno prema publici) ispod kojeg je bio crni kružni tepih. Sve ostalo je bilo u crveno-bijeloj boji: stolica s imenom MEG, Fender gitarska pojačala (inače crna) pa čak i kablovi za gitaru!!! Naravno, i njih dvoje su bili 'ukomponirani' u sliku - Meg obučena u crno, a Jack u sve tri boje. Na stageu je još bio i piano na kojem je bila mala skulpturica slona kao simbol zadnjeg albuma ELEPHANT. Zanimljivo su bili postavljeni mikrofoni, prvi prema publici, drugi prema pianu, treći prema bubnju, a imali su različite efekte koji su se osjetili kad je Jack pjevao istu pjesmu, malo na jednom, malo na drugom mikrofonu.

Uvijek sam se pitao kako bendovi s tri člana mogu zvučati uživo kao da ih ima pet (na primjer Motorhead iz početne faze). Od kada sam čuo White Stripes pitam se kako bend od samo dva člana može zvučati tako kompletno! Prva pjesma BLACK MATH i direktno u glavu. Zvuk je kao na albumu, glas također, što je danas dosta rijetko. Eh, lako je u studiju sve ispeglati! Nije bilo puno govorancije. Jack je prašio i samo je rekao 'this is my big sister'. Nadam se da sam dobro čuo, jer su neki čuli 'my little sister'. Je li riješena zagonetka brat i sestra ili muž i žena!? Svirali su oko sat vremena sa bisom od desetak minuta i prošarali sve albume. Nisu svirali neke hitove koje je publika očekivala, kao na primjer FELL IN LOVE WITH A GIRL, ali je zato Meg sišla sa bubnja i stidljivo otpjevala IN THE COLD COLD NIGHT i opet je zvučalo kao na albumu! Najintrigantniji dio koncerta je bio SEVEN NATION ARMY. Stalno se postavljalo pitanje o 'lažnim bas dionicama', ali stvar je prilično jednostavna. Jack je majstor - sve je odsvirao, naravno, na jednoj gitari!!! Kada je svirao bas dionice koristio je otpuštenu gornju žicu simulirajući zvuk basa (zajedno sa pedalom), a nakon toga bi zavukao slide po ostalih pet žica. Svirali su YOU'RE PRETTY GOOD LOOKING, HELLO OPERATOR, DEATH LETTER, DEAD LEAVES AND THE DIRTY GROUND, HOTEL YORBA, WE'RE GOING TO BE FRIENDS, ASTRO, I THINK I SMELL A RAT, JACK THE RIPPER, HARDEST BUTTON TO BUTTON, zadnji singl-spot I JUST DON'T KNOW WHAT TO DO WITH MYSELF, i ostale pjesme kojima je Jack dokazao da majstorski zna svirati i pjevati, a malo teatralnosti koju je izvodio samo s mikrofonom u ruci podsjetilo me na Bowiea u predstavi Elephant Man. Hm, možda je odatle (i iz filma) potekla ideja za naslov zadnjeg albuma?

Za one koji žele znati više: Na njihovom albumu DE STIJL se nalazi posveta blueseru Blind Willie McTellu i Gerritu Rietveldu. Dizajner i arhitekt Gerrit Rietveld je, zajedno sa slikarima Pietom Mondrianom i Theom van Doesburgom, osnivač nizozemskog pokreta 'De Stijl' koji je trajao od 1917 do 1931 godine, a zvao se još i neoplasticizam. Svjetski je poznata njegova 'De Stijl' kuća Schroder-Schrader (ja bio i vidio) u Utrechtu u Nizozemskoj iz 1924 godine. Njihovi utjecaji su se očito proširili i na White Stripes. Hvala im na Jackovoj i Meginoj inspiraciji!

Biljan Heretik