| URI CAINE TRIO, 19.4.2005.,
MD Lisinski, ZG U sklopu Zagrebačkog glazbenog biennala gostovao je njujorški pijanista Uri Caine sa svojim triom u kojem još sviraju Drew Gress (kontrabas) i Ben Perowsky (bubnjevi). Uri Caine svoju je glazbenu karijeru započeo 80-tih godina prošlog stoljeća objavljujući albume za njemačku diskografsku kuću JMT producenta Stefana Wintera, zatim od kraja 90-tih do danas izdaje seriju hvaljenih albuma za Winter&Winter na kojima se na lucidan način poigrava sa glazbenom ostavštinom evropskih klasičnih kompozitora (G. Mahler, J.S. Bach, R. Wagner, R. Schumann). Ovaj nastup vrijedan pamćenja zbio se u prepunoj maloj dvorani Lisinski. Kako sam zakasnio na koncert uvodnu stvar nisam čuo, no već se je po gromoglasnom pljesku publike moglo zaključiti da je svirka sjajna. Trio njeguje suvremeni pristup interpretaciji jazza, postmodernistički melting pot tradicije jazz tria i suvremenih strujanja. Motor sastava je izvrstan Ben Perowski na bobnjevima, oko jezgre njegovih ritmova trio razvija glazbenu strukturu, koja zatim permutira ovisno o trenutnom nadahnuću pojedinog člana sastava. Koncertni repertoar se je sastojao od autorskih skladbi, jazz standarda, komada iz pjesmarice klasične glazbe (G. Mahler) i dijelova potpune improvizacije. Bez obzira izvode li neku suptilnu baladu ili energično marširaju u bobop ritmu sviraju zanosno, uvjerljivo i nadasve komunikatvno. Cerberus Shoal svirali su u sklopu nedavno završenog festa Žedno Uho. Kako mi se nije išlo u Pivnicu ili neku drugu krapinsku birtiju, a dodatno ponukan usporedbom benda sa genijalnim japancima Acid Mother Temple na festivalom bookletu, ošlo se u KSET. Predgrupa su bili Tigrova Mast (ZG). Nisu moj par rukava, pa ću ih jednostvno zaobići. Cerberus Shoal čine dvije cure i tri momka, izgledaju ko da su ispali iz šezdeset osme, ne baš ko iz hrvatskog proljeća, nego onog kalifornijskog, sa kaleidoskopskim očima, nogama u magic busu i glavom u acidu. U svojoj glazbi miješaju uistinu svašta, od kantautorskog roots rocka, ili bi se reklo americane, psihodelije 60tih (na pamet mi padaju Captain Beefheart i njegov magični bend), kurentnog post rock izričaja, konstruktivne buke meni omiljenih Sonic Youth, i još tucet svega. Konfuzan nastup poprilično kaotičnog benda sudeći po viđenom. Uz standardni rock instrumentarij koriste i harmoniku, te razne egotične udaraljke i zvečkalice. Međusobno se izmjenjuju na intrumentima, višeglasno pjevaju, ideja im definitivno ne manjka, no možda su malo prekratki sa koncentracijom. Songovi su im podugački i bend zna uslijed izvođenja izgubiti fokus, pa se jedno vrijeme traže, pa se nađu, pa im se zatim sound izoštri, pa prelaze iz veselih raspoloženja u neke negativne vibracije, i onda opet tak u krug, no sve to rade sa određenim šarmom, iskreno i lucidno. Usred svirke jedna od djevojaka je uzela magični štapić i obučena ko dobra vila obilazila KSET bockajući ljude po glavi, ono, ispunjavajući želje. Lucy in the sky with diamonds. Bend izgleda i zvuči ko karavana totalno nadevanih hippija koji uživaju u onom kaj rade. Ak su bili čisti, onda im definitivno ništa ni ne treba. Ploče im nisam slušal, vjerujem prema odgledanom koncertu da im albumi nisu za svakodnevno uživanje, a niti za svačiji ukus. Meni su se dopali. Prije par godina gledao sam u KSET Brotzmanov Die Like A Dog Trio (sa H. Drakeom i W. Parkerom) i Joe McPhee-a sa grupom The Thing (M. Gusstavson & comp.), dva sjajna koncerta koja su mi ostala dugo u sječanju, pogotovo Die Like A Dog 3, kao osobna referenca, barem kad su free jazz koncerti u pitanju. Dovoljan razlog da se Rogo i ja zaputimo u metropolu. Nastup je neočekivano kasnio, svirala je i nenejavljena predgrupa, domaći improvizacijski dvojac, kojima ne znam ime, na gitari i perkusijama, solidan nastup i uvertira za majstore. Uz Petera Brotzmanna (tenor, alt i sopran sax, klarinet) i Joa McPheea (tenor i sopran sax, đepna truba) kvartet čine Kent Kessler na kontrabasu i Michael Zerang na setu bubnjeva. Ponovila se je ona jazz istina da je sastav onoliko dobar koliko je dobar bubnjar, a Zerang je te večeri briljirao, odsviravši koncert doslovno zatvorenih očiju, praćen efektnim kontrabasistom, stvarao je idealnu podlogu za improvizacije legendarnih majstora. Nakon izvrsnog prvog seta, majstori su drugi set odsvirali na tenor saksofonima, dva songa od po dvadesetak minuta, za koje ne postoje reči da se opišu, barem ih ja ne poznajem, hm, taj drugi set je meni bio jedan od najemocionalnijih koncertnih doživljaja ikad. Dajem bubreg za snimku ako slučajno postoji (Halo KSET? Mate?). Da sam kojim slučajem bio opijen, trebal bi se zavezati za stolac da ne poletim. I was lost in music. Na putu kući Rogo i ja nismo pričali. Nema se kaj reči. Zadnji put me glazba tak ponesla na prvom natupu Acid Mother Temple. Beauty is a rare thing.
|
