UFO, 2. dan, 17.6.2005. Osijek

Festivali... Što dalje, sve mi je teže pratiti ih iako u teoriji sve zvuči kao da se radi za nas-koji-nemamo-toliko-volje. I još je u Osijeku i još je besplatno. Ali, da prvo ispričam kako mi je bilo. Otvorenje izložbe Igora Hofbauera je nešto zbog čega bi došao i da nije svega što je još bilo te večeri. Njegovi plakati i, uopće, njegov koncept i realizacija mi je predobro. Taj trash-art i poruka koju odašilje mi se jako sviđa i uživo pogledat te plakate samo budi želju za - krađom, jako bi volio imat neke od njih negdje na zidu, a to je i najveći kompliment koji mu ja mogu dati. Poseban kompliment ide i na račun predgrupe: Tigrova mast, band o kojem sam čuo samo pohvale i koji su mi hvalili najrazličitiji ukusi na svijetu, uživo zvuči baš tako - odlično. Trio koji ima fakin KORG orgulje (one male, bolesne), čije zvukove u superodzvanjajućem prostoru Kazamata (koji je, bajdvej, odličan koncertni prostor i koji bi se mogao puno bolje blabla... to je tužna priča i nije tema naše večerašnje emisije) super nadopunjuju vrlo noise ritam sekcija a sve skupa daje trominutne nabrijane instrumentale, kakve baš nemate često puta priliku čuti. Sva trojica su inače gitaristi i imaju svoje bandove a u ovome uživaju. Puste i krv junačku (odličan štos), oznoje se i uživo zvuče zabavno i kul, da ne tražim sad neke tamo riječi. Jako su mi se svidjeli. Iako jedva čekam da ih čujem u nekom netakosuperodzvanjajućem prostoru, taj fakin KORG. I super idu uz vizualni Hofov dio, odličan spoj.

A priču da je Rambo noć prije počeo svirati u pola 4 smo uzeli kao istinitu i otišli okolo naokolo, iskoristili priliku da obiđemo osječke prijatelje koje ne viđamo tako često, tako da nismo vidjeli ništa od demo bandova, a svjedoci kažu da su bili okej Punkart iz Tuzle, koji imaju pjesmu o žoharima u opštini Tuzla, ali koji "imaju preduge kose da bi bili punk":-). Inače je zanimljivo koliko tuzlanska scena ima pristupa ovom festivalu, svake godine budu najbrojniji inozemni predstavnici upravo iz Tuzle, i baš dobro da je tako. U Tuzli žive Čampi i Graha, sve odreda divni ljudi. Uglavnom, želja organizatora da zvijezde večeri sviraju na kraju, pošto onda niko ne bi gledao demo bandove je donekle razumljiva, ali naravno da suprotan učinak koji stvara na one manje strpljive u publici ima više štete nego što to organizator može zamislit, pa im dajemo veeeliki minus, kao oni u glamour teve-emisijama.

Mi smo pogledali Popeye, iz Pule, koji su mi nekad u Bjelovaru na Crnom mačku zvučali puno opasnije, ali nismo odgledali cijeli nastup, i gledali smo pažljivo neke metalce koji su se ugurali ispred Darkwood Duba, na frku. Iako pažljivo i nije prava riječ za to, ali momci su super otprašili svoj set, na oduševljenje malog broja metalaca. Al glupo mi je pričat pošto ne znam ni ime banda.
I sad ću tek ispričat nešto suvislo, o Darkwood Dubu. Zbog kojih su ljudi čekali do pola 4, ali probajte samo zamislit kako može biti na otvorenom, u praskozorje, kad oni sviraju na solidnom razglasu i prilično motivirani. Prethodni osječki nastup je bio prava mala svečanost, u zatvorenom prostoru su dali sve od sebe, odsvirali perfektan koncert, za pamćenje svih koji su se uspjeli nagurat. Ovaj put su ispred nas bili obični ljudi, koji su pravili sitne greške, kojima je smetala rasvjeta kao i svima nama, koji su osjetili da je tih 200-300 ljudi zaslužilo njihov pošten nastup ako ništa a ono zbog strpljivog čekanja. A nastup su složili od mirnijih pjesama, prilagodivši ga valjda ambijentu i situaciji, ubacili su spontano jednu stvar sa albuma Paramparčad, a bis koji su odsvirali je jedan od najljepših koje sam odgledao. Zamislite: subota, pet ujutro, cijelu noć ste svaštanešto radili, nakon skoro dva sata uživanja u tim zvucima, temperatura odgovara, oko vas ljudi plešu i pjevaju te stihove, na stageu neka smiješna vespa i šef osiguranja prekriženih ruku... U backstageu plešu smiješna voditeljica i Njoj Slični, presmiješno osiguranje žmiri i jedva čeka da ode na prvu jutarnju kavu i konjačić, potpuno besposleni i pospani. A band isto pokušava privesti brod u mirnu luku, ostavljajući za kraj sjajnu U nedogled, kako je i red.

Eto. Zapravo sam najviše htio opisat situaciju na tom bisu, to mi je bilo prekrasno iskustvo, koje ću još dugo pamtiti. A red je još malo i o festivalu: bilo je bolje nego prošle godine, solidni su i tzv. hedlajneri, gostovanje Laibacha je, hm, dobro. Ograđen je prostor, ima i stolova za odmorit, mineralna košta 10 kuna, ulaz je besplatan, satnice se ne pridržavaju baš, ali tome nisam bio svjedokom pa neću. Pridruživanje još nekih događaja kao što je izvrsna izložba je pun pogodak, a ako se nastavi i idućih godina, moglo bi biti baš okej.

samo ptice iznad mene: tonisaric@inet.hr