STEVE WYNN & The Miracle 3

6.11.2001. Valencija

 

Loving the Sinner Hating the Sin

Kako ne pisati osobno o stvarima i ljudima koje volite? Kako u Doba Interneta privući nekoga da posluša neki od albuma za koje je na ovaj ili onaj način odgovoran Steve Wynn? I, ko je uopće taj čovjek? Opet u uvodu moram spominjati zapravo nikad prežaljeni Ritam: novine koje su dobrim dijelom usmjerile sva moja glazbena zanimanja i otkrile mi Nove Svjetove. Jedan od njih je svakako i tzv. Novi Američki Rock, odnosno čedo revolucije započete 80-ih koja je danas ostala zapamćena po nekoliko izvrsnih bendova bez kojih je nemoguće zamisliti današnju rock muziku. Ima li neko da nije čuo za R.E.M., znate li nekog koji nije čuo "Add it up" od Violent Femmesa, sjećate li se Los Lobos? E, pa njihov cijenjeni kolega je junak ove Priče. On je tih ranih 80-ih nakon punk/new wave eksperimenta, osnovao Dream Syndicate. Definitivno jednu od najbolje čuvanih tajni američkog rocka, te 1982. snimili su remek-djelo, "Days of Wine and Roses", album o kojem su ispisane tisuće stranica i sigurno će ih biti još toliko. Ako vam se pruži prilika i upoznate nekog iz Osijeka ko ima taj album, spržite ga, presnimite, kupite, nabavite si Svoj Primjerak jer ako niste čuli "When you smile", sigurno ne znate kako zvuči Implozija, koliko treba fitilja da dođe do nje uopće i koliko je Steve Wynn fantastičan autor. O naslovnoj stvari da i ne govorim: radi se o Himni.

2 godine poslije slijedi "Medicine Show", malo drukčiji, ali zapravo Steve&Ekipa nastavljaju istraživati prostor koji su trebali Stonesi. I to na način da se zamislite nad Istinom o Stonesima: ovo je jebeno dobar Stones album i šteta što je označio kreativnu prekretnicu. Slijedi nekoliko lošijih EP-ja da bi san prestao sa albumom "Ghost Stories" i to sa izvrsnom "When the curtain falls", pomalo proročki. Pod imenom Dream Syndicate objavljeno je nekoliko kompilacija, live izdanja i poslije 20-ak godina, mirne duše može se reći da je Dream Syndicate bio solidan bend, oslanjajući se na tradiciju vjerno su prenijeli svoje vrlo osobne poglede na svijet i pokazali svijetu da je Steve Wynn jedan od najzanimljivijih rock autora koje je Amerika ponudila. Dokaz ovoj tvrdnji su i njegovi projekti koji su, osim terapijskog, imali i vrlo konkretan, kreativni karakter i učinak.

Sredinom osamdesetih se družio sa još jednim Prvakom, Dan Stuartom iz Green On Red i njihov "Lost Weekend" definitivno nije uludo izgubljen. Kao što nije ni Gutterball, projekt iz prve polovice 90-ih pod kojim je potpisao 3 solidna albuma. Njegova druženja sa istomišljenicima uglavnom su trajno zabilježena i osim povećih količina alkohola i neprospavanih noći, zajednička im je karakteristična atmosfera Steveovih trominutnih priča. On nema previše akustičnog, oduvijek je bio električan, koristio je električnu gitaru kao moćno sredstvo za iskazivanje svojih emocija.

Solo karijera počinje 1990. kada svojim imenom potpisuje zanimljiv country-rock album "Kerosene Man", već u naslovu jasno odredivši koliko je zapravo opsjednut putovanjima i odmetništvom. Slijedi "Dazzling Display", malo popičniji ali vrlo solidan, zapravo ugodan album. Iza njega 1994. dolazi "Fluorescent", akustičniji od oba prethodnika i Steve nastavlja raznovrsno u vrlo redovitim razmacima do nabrijanog prošlogodišnjeg "Here Come the Miracles", kada se okružuje izvrsnim pratećim bendom The Miracle 3 a u što sam se imao prilike uvjeriti u Valenciji 06.11. na njihovoj evropskoj turneji.

Koncert je počeo prekrasnim akustičnim nastupom Chris Cacavasa, Wynnovim starim pajdašem iz 80-ih o kojem bi se moglo isto naširoko, ali za one-koji-znaju da napomenem da je na uporno navaljivanje iz publike rekao "hvala, ali Green On Red više ne postoje" i odsvirao nekoliko krasnih akustičnih stvari iz solidne solo karijere, kao uvod u r'n'r koncert Steve Wynna. Mene je prvo zaprepastila njegova vitalnost, mislim, on ima fine 4 banke i njegovi vršnjaci ne prave onakve pizdarije s gitarom. Za bubnjevima je cura i praši ih opako, basista k'o basista - ne obadaje previše ostale, a istetovirani solo gitarista je izgledao kao da svira u Humpersima ili 9 Pound Hammer: bilo ga je milina gledati. I slušati, svirali su 2 sata, napravili presjek prekrasnog Wynnovog opusa, bilo mi je žao što ga nisam imao priliku još bolje upoznati.

Dobar dio ovih albuma možete naći na katalogu Glitterhouse records, a pretraživanje Internetom je možda najbolje započeti na www.stevewynn.net pa onda kud vas put odnese... Uglavnom, u tih 2 sata je stalo i ljubavi i mržnje, i želje i nemoći, i bola i sreće za svih 100-ak posjetitelja, sve ono što rock and roll predstavlja i pruža onima koji su pokušali malo pojačati potenciometar ili kad su bili u kurcu, poslušati kako preživjeti i izaći iz svega jači&bolji. Meni je drago što sam prisustvovao izvrsnom koncertu, baš mi je prijalo pratiti čudesne slijedove asocijacija koje su mi prolazile glavom slušajući omiljene pjesme uživo razmišljajući o situacijama koje su mi se dogodile zahvaljujući tim prekrasnim pjesmama.

I zapravo Tjedan Americane u Valenciji je jedna od stvari po kojoj ću pamtiti 2001. Jedino što mi se čini da bi mi bilo još ljepše da je Danijela bila sa mnom, nekako sve više mislim da takvu muziku nije baš pametno slušati sam u četiri zida...

Toni