DARKO RUNDEK18.5. 2002. Zagreb, Tvornica
Ovaj koncert ste nedavno mogli pogledati i na Lijepoj Našoj Hrvatskoj Televiziji, u sklopu ciklusa poslovično glupog naziva Koncerti za kartu više. Karta više se, doduše, na ovom koncertu stvarno tražila - dobro je što sam ja svoju kupio dan prije.
Prvo što čovjek primjeti i oko čega se raživcira kad uđe u prepunu Tvornicu je i dalje broj celzijusa. Ja stvarno ne razumijem kako klub koji najjeftiniju kartu naplaćuje 50 kuna ne može srediti ventilaciju. Ljudi božji, pa redari su me srušili vukući dečka koji je ostao bez svijesti. Da se taj i napio ili nadrogirao (dakle, ako nije Tvornica jedini krivac), normalna ventilacija ga je mogla osvježiti. I sam se Rundek u prvoj izjavi za kamere nakon koncerta prvo morao dobro obrisati ručnikom ošamućeno brbljajući nešto o borbi za goli život na stejdžu, da bi tek nakon pola minute mogao početi pričati o samoj svirci.
A sama svirka je bila super i televizija ovaj put definitivno nije prenijela ni djelić atmosfere. Ako vam se televizijska verzija sviđala, na koncertu bi vjerojatno poludjeli od sreće i izgubili svijest trčući prema bini (do koje se jednostavno nije moglo doći, kraj toliko stisnutih, znojnih tijela). Svirali su se uglavnom stari Haustorovi hitovi, plus par stvari s Rundekovih solo albuma iz devedesetih. Mene je posebno razveselila energična obrada španjolske antifašističke budnice Ay Carmela (da se zna protiv koga se treba boriti, uvijek) koja je bila zadnji od zadnjih biseva. Trubači su, kao i uvijek, bili sjajni, posebno je simpatična bila opuštena Jasna Bilušić, ali se, koliko sam prisluškivao druge ljude, malo kome svidio Žan Jakopač (onaj ćelavi iz Šo! Mazgoon, za neupućene) i njegove Slashovske solaže na gitari. No, neinovativni Žan nije mogao umanjiti sjaj glavne zvijezde Rundeka koji je samopouzdano vladao stejdžem i cijelom Tvornicom kao Tuđman donedavno Hrvatskom. U ovom slučaju, nitko se nije bunio.
I jedna zanimljivost - posebno je simpatično vidjeti pijane 30-something tipove koji se skidaju, polijevaju pivom i urlaju na Ulaulala i Duhove (valjda u zadnje vrijeme ne izlaze koliko su izlazili prije petnaestak godina, pa je red da na ovakvom jednom spektaklu propisno otkače). Takvih je ovaj put bilo dosta, pa smo moje splitske i crnogorske frendice i ja bili valjda jedni od najmlađih ljudi u cijeloj Tvornici. A već nam se bliži dvadeset i druga!
mhabijanec@hotmail.com
