JONATHAN RICHMAN, Zagreb, Močvara 29.03.2005. Odavno na jednom mjestu nije bilo toliko važnih osoba, svi su došli pogledati ga. I predgrupe su bili Lou Profa i Zdena. I nismo ih stigli pogledat, zato što nismo znali da su predgrupe i zato što su svi nešto spominjali odlazak na Steve Mackaya, kao super kombinaciju. Toliko poznatih na jednom mjestu, e to je zanimljivo. Jako me zanimaju njihove reakcije, pošto poslije koncerta nitko nije pokušao uz pivo analizirati, kako je već red. A meni je bilo dobro. Iako se ne spominje često u medijima i sramotno malo ljudi prati njegovu karijeru, Jonathan je došao promovirati novi album i nije došao jahati mrtvog konja svirajući hitove koje svi čekaju. I to mi je nekako jako skretalo pozornost: svi čekaju Nešto, glupavo odobravanje izvikivanjem idiotskog Yeah!, presmiješni transparent koji su razvukli iz prvih redova, štajaznam, sve mi je nekako bilo usiljeno. Baš bi volio da je koncert bio u nekom malom mjestu gdje ne znaju za njegove pjesme, sigurno bi bilo ugodnije. Ali tako to ide. Svaka čast Kornelu što ga je doveo, još da vidim Mike Watta i ovo će biti divna godina.
Još jedna stvar mi je super bila: kako on kontrolira cijelu stvar. I kako se poslije toliko odsviranih koncerata može čovjek zabaviti. Fino - sviraj kad ti se svira, soliraj koliko ti se da, otpjevaj između toga neke od najdirljivijih ljubavnih stihova i otpleši kad ti se čini da je ritam dovoljno zabavan. Nemoj izaći na bis kad te zovu i otkrij im ljepote i humore drugih jezika, otvoriće ti se mogućnost da zabaviš i isprovociraš, u isto vrijeme. I možda je on u suživotu s tim leptirićima takav, možda smo mi svi prema takvim ljudima jako nepravedni, ali je bilo divno slušati jednog prekrasnog čovjeka i autora koji tvrdoglavo živi u svom svijetu i iskreno nam se obraća. A možda sam ipak ja jako sentimentalan, pa ne primjećujem da je Jonathan ipak, hm, malo možda... Ma nema veze. Inače poslije odgledanog koncerta obično ne slušam jedno vrijeme te pjesme, ali ovaj put ću napraviti iznimku: već mi se pojavila ideja o richman-kompilaciji za auto, dolazi proljeće i stalno ću imati pred očima onaj ples. Sasvim dovoljan razlog za dobro raspoloženje i to je jako puno što danas možeš dobit od nekoga. in dis bar tings vr maj vej: tonisaric@inet.hr |
A
Jonathan je - takav. Kad se baš ne prate novi albumi, može te iživcirati
15-minutna verzija In che mondo viviamo, na nekoliko jezika s pripadajućim
koreografskim dijelom. Njegov ples je zaista na granici smiješnog
i njegov izraz lica je već malo prešao tu granicu, ali Jonathan
je iskren u tome i neizrecivo je glupavo diskutirati na tu temu.
Njegovi ljubavni stihovi i priča o zimi u Bostonu su fakin Emocije
i smiješno je od takvog čovjeka očekivati ozbiljan nastup, s pomno&ziheraški
složenim repertoarom. Jonathan improvizira, tamo gdje neki drugi
preko kurca odrađuju i ja mu skidam kapu zbog toga. Od prvog dana
je pokušao svirati i pjevati o stvarima koje ga zanimaju i koje
mu se događaju, napustio je sve moguće unosne diskografske kombinacije,
objavljuje na etiketama koje ne polažu previše u marketing i svira
tamo gdje on odluči. Ide spavati oko ponoći, ne oblači se kul ni
rokerski, ima sijedu bradicu i uredan obiteljski život. Pleše kao
što djeca plešu kad im zasvira nešto po mjeri, svira neku old school
akustičnu gitaru i ima prijatelja Tommyja koji mu daje ritam i koji
diže zvučni dojam za sto. Odsvirani Pablo Picasso, Egyptian Reggae,
I was dancing in the lesbian bar, naslovna sa zadnjeg albuma i sve,
ali ono što ću pamtiti je Let her go into darkness, s jednim od
najboljih uvoda i Jonathanovim gestikuliranjem, dokazom njegovog
talenta i sposobnosti da te natjera da ga zavoliš. Huh, možda pretjerujem,
ali trebali ste vidjeti to. 
