RAMBO AMADEUS
(8.3.2003. Zagreb, Tvornica)
Nije Rambo mrtav još!
(fotka iz Orto kluba, Ljubljana)Kad je Rambo The Balkan Boy počinjao paliti i žariti prostorima bivše Juge, bio sam premlad. U špici rata, a vjerojatno i Rambove karijere, bio sam nešto stariji, ali se Ramba nigdje nije moglo ni čuti ni vidjeti. Tako da sam Ramba otkrio tek prije par godina, preko Georga & Ilirke, mojih ex-Marshmallows kompanjona. Umrli smo od smijeha kad smo čuli Beton, plesali i pjevali zajedno s Halidom Invalidom Harijem, išli na izlete uz najbolji balkanski on-the-road ljetni hit Đede Niko, pa smo onda opet malo umirali od smijeha uz Santa Mariju i tako unedogled. Rambove kazete postale su punopravni član našeg malog benda, a tih dana smo bome puno putovali i svirali i baš nam je bilo lijepo. Onda su se za jedan prvi maj na krapinskom brdu Strahinjščica Georg & Ilirka i zaljubili, ubrzo nakon toga kupili stan, oženili se, a nedavno još i izrodili dvije djevojčice. Sve to uz Ramba.
Naravno da smo išli na prvi Rambov zagrebački koncert u Tvornicu prije tri godine (jel' sam se to ja zabunio ili je stvarno već toliko vremena prošlo?), ali uz nepostojeću ventilaciju i groznu gužvu tako tipičnu za ziherašku Tvornicu nismo mogli puno uživati. Ja sam imao sreću što sam se našao u Dubrovniku ljeta 2000., baš tih dana kad je i Rambo trebao svirati u Lazaretima. Odsvirao je koncert repertoarom, pa čak i nekim forama identičan onom iz Tvornice, ali bila je manja gužva, Rambo se već dobrano riješio tereta prvih koncerata, ekipa je bila luđa, a ja osunčaniji. Otplesao sam i otpjevao cijeli koncert u prvim redovima, žicao travu i lovu za pive i sjajno se zabavljao.
Mislim da je ovaj jučerašnji koncert Ramba zadnji sa mnom u publici, ali nema smisla sad nešto plakati, nego ću vam objasniti zašto je tome tako.
Kad je Riječni Rak usred koncerta rekao: "E, daj si zamisli ovo bez njegovih sranja, ono, da samo svira cijeli koncert, to bi bilo sjajno", prvo sam se šokirao, a onda shvatio da je i meni to palo na pamet, ali sam misao lukavo želio potisnuti. Pa Rambovi monolozi između i usred pjesama su oduvijek bili najzanimljiviji dijelovi koncerata (pa i onih koje sam samo slušao na kazetama i cedeovima) - stihove pjesama ionako već svi znamo napamet. Ovaj put je Rambo puno pričao i na trenutke je znao bljesnuti, ali često je zazvučao isforsirano, isplanirano (što se tiče folova koji su često uključivali i aranžman za cijeli bend) i samim time - neduhovito.
Sam zvuk je bio na trenutke jazzy ali onako dosadno, presvirano jazzy, a u globalu poprilično mračan. Nekako kao da je falilo urnebesnih hitova, što je teza koja definitivno ima smisla, pošto se repertoar sastojao uglavnom od novih stvari (od kojih je jednu prekinuo sam Rambo, pošto mu je dosadna. Što bih ja tu trebao dodati?), uspjelijih numera s bezveznjikavog albuma Čobane Vrati Se i tek nešto boljeg Titanica, te samo nekoliko starih dragulja kakva je primjerice nenadjebiva Fap Mašina.
No, nije Rambo mrtav još. Ovaj put nam je opisao kako je nastala legendarna Mjesečina (s kojom on nema veze, ali James Bond ima, samo da znate), kombinacija Žganje Ravea, Evribadi Dens Nau i Zastavnika Džema s kraja bisa (dobro, nakon prvog bisa su se Rambo i ekipa još jednom pojavili na stejdžu i a kapela zapjevali Ptico Što Ljubiš Zvijezde, ali to je trajalo niti minutu) i dalje rastura - slažu se čak i oni koji se nisu nagutali eksera, bend je fino uvježban (za moj ukus, previše uvježban, barem u ovom slučaju), a mogu, naravno, shvatiti i to da se Rambu više ne da svirati Balkan Boy, Fala Ti Majko i Beton (ja sam na koncert kasnio deset minuta, a često sam išao i na šank, pa je moguće da je neke od ovih stvari i odsvirao. Šteta što nije bilo Darka koji bi vam ispisao cijelu playlistu i još vas informirao o tehničkim detaljima. Ja nemam pojma koliko je bilo ljudi, kakav je bio razglas i te stvari. Znam da je piva premala i preskupa i da sam bio neizmjerno sretan što na stejdžu ovaj put nisam vidio budaletinu Dinu Dvornika koji je skoro upropastio već spomenuti Rambov koncert na istom mjestu otprije tri godine).
Ali svaki novi Rambov album ima za mrvu lošije tekstove (premda uvijek postoji tih par bisera), a o glazbi da ni ne počinjem (poslušajte Čobane Vrati Se i ako ne primijetite ogroman nedostatak inspiracije, plaćam rundu). Kad su koncerti bili sastavljeni od greatest hits materijala, to nikome nije bilo bitno. Sad, kad se Rambo, vjerojatno raspižđen publikom koja uvijek traži spomenute Balkan Boy i Fala Ti Majko (na to dosadno kvocanje publike nije imun nitko osim valjda Rolling Stonesa) na stejdžu želi fokusirati na recentna izdanja, to sve više upada u oko, a uho je sve nezadovoljnije.
No, star je već pomalo taj Rambo. Ljudi ga i dalje vole, čovjek jedri, svira, ima obitelj, radi neku animiranu emisiju s prijateljima (jel' to tko vidio?), jako zabavan web-sajt (www.ramboamadeus.cg.yu) i čini se da je sretan. A ako je sretan on, svjetski mega car, onda svi moramo biti sretni. Tko zna, možda na novom studijskom albumu opet napravi par malih remek-djela, pa nas još jednom pod stare dane razveseli i oduševi. Ja bih definitivno trebao posjetiti Georga & Ilirku.
Nakon koncerta su se iz zvučnika zaorili Partibrejkersi, što je bio znak da se ode kući gledat Malnara. Jelena je opet rigala, a ja sam si pripremio jednu opuštajuću kupku. Rambo? Car.
