ON THE ROAD
Nova Gradiška, 15.8.1998.

Put do raja popločen je dobrim namjerama, a put do Nove Gradiške dobrom autocestom. Iako je na put kretala dvosedminska postava krankenHausa (za one kojima je matematika slabija strana - sedam minus dva, jednako je pet, ili možda ipak četiri, shvatit ćete iz priloženog) atmosfera na putu bila je više nego odlična. Tješila nas je nada u susret s trećim članom koji nas je trebao pričekati na cilju.

Glavni razlog nepopunjenosti benda (brojčane, a ne tjelesne) bio je brodolom koji je doživio bubnjar (I.F., 25 godina). Nenadana havarija prouzročila je u dotičnom psihičke posljedice. Samo po sebi, razumljivo je da je dalmatinski dio benda pokazao svoje samaritanske sklonosti i pružio besplatnu i nesebičnu njegu unesrečenom.

Sam ulazak u grad izazvao je u nama jezoviti osjećaj promašenog odredišta. Ako ste si ikad pokušali dočarati kako se jadna Alisa osjećala u zemlji čudesa - e, to bi vam otprilike bilo to. Evo što je u nama izazvalo tu sumnju. Prošavši pored stočetrdesetitri stambena objekta, koji su izgledali useljeni ili useljijvi (znakovi ljudske prisutnosti bili su vidljivi iz pažljivo obrađenih vrtova) uspaničarili smo se, ne vidjevši više od ravno jednog para (čitaj dvoje) ljudi. Navedena situacija bila bi razumljiva u vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva. No, priznat ćete da u subotnje poslijepodne ovakvo što teško može proći (osim ako nismo u potpunosti upoznati sa novogradiškim strastima, od kojih bi jedna mogla biti i subotnje poslijepodnevno spavanje). No, strahu je bilo sve manje mjesta, jer se proporcionalno s približavanjem centru grada povećavao i broj prolaznika. Možda bi utrošili još neko vrijeme na precizno lociranje naše destinacije da do nas nisu doprli zvuci živahne glazbe. Ti su nas zvukovi doveli na mjsto događaja gdje je sve upućivalo na dobru zabavu kojoj su prilog trebali dati i krankenHausi. Pošto smo bili u smanjenom sastavu, shvatite da smo morali udvostručiti energiju, no razumije se legalnim načinima i sredstvima. Ogromni stimulans dala nam je pozitivna reakcija organizatora. Tu ubrajamo: vatrogasce, koji su nas bodrili velikim količinama besplatnog piva (a i jedan mladoženja), mormone, koji su nas poštedjeli svojih visokomoralnih stavova i dali nam prilike da se opustimo, lokalni metalci koji su nam pokazali što znaći frcati od energije i ništa manje važne obilne porcije svježe pripremljenih ražnjića (oni manje sretni ili manje poduzetni zadovoljili su se teletinom). Duboka isprika onima koji su dali svoj prilog, a nenamjerno su izostavljeni s ovog popisa.

Razlog ranijeg dolaska u Novu Gradišku bila je silna želja za tonskom probom, a pošto nismo našli adekvatnijeg mjesta na probu uputili smo se u obližnji parkić. Razumijet ćete našu nemoć i prepuštenost okrutnoj sudbini kad vam kažem da su nas u našim plemenitim namjerama ometali žubor vodoskoka, ptice pjevice i vriska i cika raznježene djece koja su nam, uz sve nedaće, još i krala instrumente.

I da konačno pređemo na opis centralnog dogadaja.

Sama svirka počela je oko osam sati (navečer). Od bendova koji su se najviše istakli treba spomenuti Dobre Duhove, krankenHaus, Jackie kill the Bitch, Deor Xantippe i Out of Time (koji jedini od bendova koji su nastupili nisu zastupljeni s pjesmom na Cdu). krankenHaus su nastupali peti, odsvirali dvije skladbe ( "duH? i ?jači od tebe" ). Ponekad manje znači i bolje. Da su samo sa dvije skladbe i u nepotpunom sastavu uspjeli postići pozitivnu zaluđenost mase moglo se vidjeti po burnom pljesku, nasmješenim licima, nalik onima iz hippyevskog pokreta i skandiranju "krankenHaus, krankenHaus?.

Možda bi se moglo kao najtočniji opis ovog događaja (Novogradiškog glazbenog ljeta) navesti da je sve ličilo na Woodstock u malom. Na kraju bih željela još jednom svima od srca zahvaliti na dobrodošlici i srdačnom prijemu. Posebna pohvala i zahvala organizatoru Novogradiškog glazbenog ljeta koji se potrudio da cijeli dogadaj protekne u vrhunskoj atmosferi, a bez incidenata.

Valentina Trojko (uz pomoć Jasminke Trojko)