Baš smo prije par sati Djole i ja pričali o koncertima, stripovima, filmovima i životu, i kad me pitao na kojem sam koncertu zadnjem bio, pomislio sam: 'Gle, stvarno, pa koji kurac ja ne idem češće van? Nije da nema sadržaja, jebemu'. Onda sam se sjetio da mi je plaća kasnila tri tjedna i da nisam imao para. Tako da ću vas poštedjeti dosadnih priča o 'mirnijim godinama i tihom životu'. Nije se imalo love.

Marin i ja smo, doduše, krenuli na Vudu Popaja prije nekoliko dana, no dočekalo nas je pedesetak ljudi koji bi isto na koncert, ali iz određenog razloga stoje vani i međusobno se zabavljaju pitanjima 'E, imaš kartu za prodat?'. Da, Vudu Popaj je rasprodao KSET, a neki su ga toliko htjeli vidjeti da su za kartu koja je u pretprodaji koštala 25 kuna nudili i 150, možda i više. Ja sam poželio kupiti kartu (na blagajni, za 35 kuna, naravno ne i od nekog profitera koji će je eventualno prodati za 200), a ne gnjaviti Matu za akreditaciju (jer sam tad još imao nešto sitno love), no to se pokazalo lošom idejom. Every little thing must go wrong. Svaki dan mi u zadnje vrijeme na pamet pada ova maksima.

Planiralo se i na Sabot (plus Death Disco), ali je iste večeri na rasporedu ZFF-a bio Viskijev kratki film. Na kraju smo Sandra i ja odustali i od toga (sorry, Viski), jer nismo imali para, a iduće jutro smo tražili stan. I našli. Ovaj ima centralno grijanje! Dosad smo živjeli u stanu koji je u mnogočemu savršen (trebate vidjeti balkon, o tugo jesenja), no baba koja je tu prije živjela se bojala plina (jer da bi to moglo eksploudirati), pa je sve na struju, a grijanje je 'po želji'. Mi smo poželjeli hrpetinu uljnih radijatora i još neke side-kick grijače i preživjeli tako jednu zimu. Ovu, tako nam boga, nećemo.

Digresije, digresije, pardon, my bad. Dakle, u razgovoru s Djoletom (da, riječ je o prvoj rečenici iz prvog odjeljka!) sam shvatio da sam zadnji put na nekom koncertu bio još početkom mjeseca. Trećeg listopada, dakle, posjetili su nas teksaški folk-rock melankoličari Okkervil River.

I ovaj krasan bend, kao i njihov alter-americana kolega M. Ward (pa i kao Will Oldham prije par godina), na koncertu zvuči prilično žešće i energičnije nego na albumu, no to je, jednom kad se čovjek navikne, sasvim okej. Mnoge bi štovane posjetitelje vjerojatno nešto duži niz sastavljen samo od lijepih balada uspavao, no ja nisam taj. Meni bi to pasalo. No, ni ovako nije bilo loše, ama naprotiv!!!

Dok na recentnom albumu 'Black Sheep Boy' (na kojem skoro da i nema brzih pjesama, no zato ima pregršt krasnih balada, a tu je i jedan lepršavi pop-hit, 'Black') više vuku na Bright Eyes, ponekad čak i na Decemberistse (recimo, u 'A Stone'), na koncertu mi često na pamet padaju jedni Counting Crowsi. Muzičari su tako svirali lijepe pjesme, a posjetitelji su se zabavljali - kao u dobra, stara vremena prošlih koncertnih sezona. Ništa se nije promijenilo, KSET je ostao jedna od najdivnijih konstanta u životu Zagreba.

A za one koji su se na koncertu zaljubili u Okkervil River (koji su se, koliko sam ja čuo, i sami ugodno iznenadili - pih, zar to znači da do sada nisu čuli za kultni hrvatski klub u kojem svi vole svirati?) i njihovog frontmana Willa Robisona Sheffa dodatna informacija - idućeg mjeseca izlazi im novi EP.

Očekuje nas bolji koncertni mjesec. 29.11., u Aquariusu, a u organizaciji Močvare, su Mercury Rev (koje svi koji smo ih voljeli moramo pogledati i unatoč lošem ovogodišnjem albumu, kao što će svaki pravi obožavatelj Phila Collinsa obavezno doći na najveći koncert jednog iritantnog daveža koji je Dom Sportova ikad vidio!), a već 2.11. počinje novi, šesti No Jazz Festival. Sam Prekop & Archer Prewitt sviraju 12. studenog, a najave ostalih koncerata pogledajte u (kako neočekivano) rubrici 'najave koncerata', odnosno na službenim stranicama KSETa (www.kset.org).

Da vidimo jesam li zaboravio napisati nešto važno. Plaća, Vudu Popaj, novi stan, ti neki muzičari iz Amerike, Mercury Rev, Phil Collins. Ne, sve je u redu.

mhabijanec@hotmail.com