OBOJENI PROGRAM
17. + 18.3.2000.
Palach (Rijeka) + Tvornica (Zagreb)Teško je to opisati. Prvo, ja ih jako volim. Onda, nema kod nas koncerata, a svaki bend iz Srbije nosi sa sobom posebnu (pa da, svi imamo neko mišljenje o tome) vrstu emocija. Dakle, nije "samo" koncert. Odlučio sam otići na oba, pogotovo nakon propalog izleta u Beč na Violent Femmese. Walkman, cigarete i sunce odlični su suputnici i ako putuješ sam. Suncem okupan Gorski kotar je prekrasan, a neobično je ići na more ako se nećeš kupati, prvi put sam bio u Rijeci samo na kopnu.
Palach je ugodno mjesto, tamo su cijene uvijek jeftinije nego u ostalim klubovima, a šanse da ćeš sresti neko drago lice su velike. Odličan nastup za zagrijavanje, nažalost prekratak imao je i simpatični Mario, čovjek kojega su svi opisali sa "on ti je legenda". Ako može Mance, može i Mario, zašto ne. Samo ako gitara izdrži.
Obojeni su inače došli vlakom do Zagreba, ovaj put ih je 6, pridruženi član je tonac, koji je dvosatnim namještanjem omogućio onu čaroliju pop muzike, tzv. heavy bass pop. Prateći vokal je naravno, ženski i pripada Tamari iz Vukovara. Bubnjar je jako mlad (srednjoškolac) i uz novog basistu čini "jednu od" postava čiji je stalni član već nekih 8-9 godina predobri Dragan, koji je opet imao omiljenu majicu Megacity 4, kao onomad u Sloveniji. Kebra sada liči na DeeDeeja i nešto se više kreće po stageu nego prošli put. Svi su bili primjetno nervozni, što zbog dugog i napetog iščekivanja papira, što zbog putovanja. Naravno, i osjećaj da imaš koncert 200 m od Jadrana je poseban, ako dolaziš iz Novog Sada. Na večeri su jeli rižoto s lignjama i vjerujem da još uvijek pamte okus. Čuo sam da su nedavno promijenili zvuk i aranžmane i jedva sam dočekao da provjerim uživo kako su to zamislili. Ubacivanje elektronike se mnogima nije svidjelo, a meni se baš svidjelo zbog pojačavanja osjećaja bijesa i neke hladne ogoljenosti inače prekrasnih pjesama. "U tvoj osmeh stane sve" sigurno nikad nije zvučala tako moćno i autentično. I repertoar čine malo teže, mračnije pjesme, novi aranžmani bacaju svjetlo na neke nove dijelove koje nikad prije nisam uočavao. "Pametni i lepi" je te večeri zvučala kao posljednja ljubavna pjesma, nema više ničega, mrak. Hoću reći, tom promjenom dobili su nove pjesme, jednu novu dimenziju, sada baš "reči same ne govore". Neke su ostale nepromijenjene, samo da podsjete o čemu se tu radi. Kao i do sada, Urbana priča, a mnogi posjetitelj koncerta mogao se pronaći u svemu tome, vrlo slično se dogodilo i kod nas. Svirali su nekih sat i 45 minuta, veći dio tog vremena popunile su novije pjesme. Neke su svirane na foru medleya, spajanjem dijelova jedne dobili su odličnu potpuno novu pjesmu. Da ne seciram previše kao neki kritičar, meni je baš ta promjena bila super, način kako su odsvirali, zato što je vrlo veliki dio čekao stare pjesme i kad su odsvirane na način drukčiji od onog na albumu, bilo je zatečenih i nespremnih na takvu vrstu izazova. I to se odlično moglo osjetiti. A zapravo kako su onda preslikali svoju unutrašnjost, tako su napravili i sada. Iskreno i zanimljivo, samo što je zid ovaj put malo više nakrivljen i malo više utiče na život. Huh, da idem dalje, bolje bi mi bilo.
Nakon koncerta prespavao sam kod dragog prijatelja Pigija, uživao u iskrenoj toplini njegovog skromnog doma i stopirao do Zagreba. Stopiranje je odlična stvar, pogotovo ako ti stane Joža iz Metlike koji navija za Hajduk i radi za Dallas records. Jedva čekam da ga opet negdje vidim.
U Zagrebu je bilo malo drukčije. Možda i zato što sam ih gledao noć prije, a i publika u Tvornici je bila malo drukčija od one riječke. Čini mi se da su tamo više uživali i da je puno uzbudljivije bilo u Palachu. Tvornica je odlično mjesto i daj Bože da tamo bude još puno onakvih koncerata. Čovjek koji je svojevremeno pjevao o "pisanju pisama i sviranju kraj rijeke" zadužen je za zvuk i super je opisao Obojene "kaj je ovo, neki postpunkpop, onako britanski, jel". Sreća da im nije morao namještati zvuk, jer Rizoli su bili sve samo ne dobra predgrupa. Ali zato sam to vrijeme iskoristio za susrete s dragim ljudima, koje nisam vidio mjesecima. Još više mi je bilo žao što na koncertu nisu bili neki za koje sam znao da su dušom prisutni. Drago mi je i za Obojene, mogu biti ponosni, napravili su dobar koncert bez puno reklame i pompe koja inače prati bendove iz Srbije, podsjetili su nas na čaroliju muzike (melodije!!!), koliko gubimo zatvaranjima u torove svih vrsta i kako nam nedostaju dobri koncerti.
Poslije koncerta otišli su u Lapidarij, a ja sam sa užitkom pogledao kako Malnar zajebava Canjugu i zaspao. Povratak vlakom kojim su i Obojeni išli kući omogućio je slaganje dojmova jednog više nego zanimljivog vikenda. Kako je to rekao jedan prijatelj, količina emocija koje istisne tijelo uronjeno u sve te izvrsne pop-pjesme jednaka je količini čudne energije koju nam isporučuju iz zvučnika Obojeni program. Jedva čekam sljedeći susret.
Toni Šarić