NO-NECK BLUES BAND, 12.5.2006., Zagreb, Teatar &TD E, da. Mnogi se lupaju po glavi, kao što kaže Ana s prijateljskog web-zina Terapija, zbog toga što su u petak navečer bili negdje drugdje. Teatar &TD, odnosno 'Kultura Promjene' Studentskog Centra, odnosno Žedno Uho Festival imali su čast i zadovoljstvo ugostiti još jedne krasne luđake - No-Neck Blues Band. Wikipedia je oduvijek bila pametnija od mene. No-Neck Blues Band postoje od 1992., a mjesto rođenja grupe je New York. Članovi benda, kaže Almighty Wikipedia, žele biti anonimni (nemoj jebat, a baš sam mislio da žele postati nova lica L'Oreala), pa uglavnom upotrebljavaju umjetnička imena poput Angelblood, Izititiz i Slaughter. Objavili su već petnaestak albuma od kojih je najfriškiji 'Embryonnck', izašao ove godine za Staubgold Records. Prije nego što su stigli u Hrvatsku, odsvirali su nekoliko koncerata u Italiji, a već u subotu su svirali u Beogradu, na Ring Ring Festivalu. Okej, obavio sam ovaj štreberski dio, mogao bih sad napisati i kako mi je bilo. Dobro mi bilo, majke mi drage! Ovaj sam put došao na vrijeme, bio spreman čak i pogledati predgrupu (domaće Azot), no moćni Tadija nam šalje sms u kojem nas podržava u odluci da popijemo još jedno Kasačko pivo. Bilo je kasnije još negativnih komentara Azot nastupa, tako da će se dečki drugi put ili morati više potruditi ili naći novu publiku. Ja se ne bi štel mešati, Kasačko pivo je bilo dobro. A onda su se na stejdž popeli No-Neck Blues Band, šestorica momaka od kojih je lik s bradom do koljena najviše odavao dojam frontmana. A i ličio je na Ilju pomalo, a to nikad nije dobar znak. Počeli su nešto opreznije. Ispipavanje terena na No-Neck Blues način, a možda i ne. Svi smo živnuli kad je bubnjar odlučio sjesti za bubnjeve (nemojte se čuditi, nije vam ovo koncert Gibonnija, ovdje je bilo improvizacije i života) - u tim trenucima No-Neck Blues Band su se bez problema našli u istom psihodeličnom loncu u kojem su već odavno još neki dragi zagrebački gosti - Acid Mothers Temple i Damo Suzuki. Zatim je na red došao vizualni performans. Bubnjar je odustao od sviranja bubnjeva i odlučio se malo poigrati sa scenskim rekvizitima iz bekstejdža. I, što mu je prvo zapelo za oko, pitate se? Ogroman drveni križ, naravno, kojeg je ovaj Ringo Starr iz paralelnog svemira prvo okrenuo naopako, a onda i zapiknuo u set bubnjeva. Instrumenti koje su na razne inovativne načine koristili No-Neck Blues Band bolje da se ni ne trudim nabrajati. Od ovih konvencionalnijih, bio je tu bas (btw, basist je bio sjajan) i lap-steel, a od ovih manje uobičajenih, bilo je tu svega. Od stvari kojima ne znam ime do stvari kojima znam ime, ali očito nisam znao kako se sviraju, hehe. Ako ste mislili da su činele dio bubnjeva po kojima se lupa palicama (ili metlicama, molit ću lijepo!), u krivu ste. Činelama se u biti lupa po ostalim perkusijama. U jednom trenutku glazba je stala, a No-Neck Bluzeri su nam objasnili kako i oni imaju mrčndajza za prodati. Nakon što su skužili da hoćemo još, vratili su se svojim instrumentima i ostalim čudesima i bacili se na bis. E, tek tada počinje pravi vizualni kaos. Bubnjaru se očito nije dalo sjediti za bubnjevima i svirati, ali zato mu se dalo ući u vreću i izvijati se po stejdžu. Pošto nakon nekoliko sekundi više nismo znali gdje mu je koljeno, a gdje glava, vreća koja se izvija izgledala je kao bilo što. Što god hoćemo, otprilike kao i stihovi Damo Suzukija par dana kasnije. Da ne bi sve ostalo samo na izvijanju u vreći, čovjek se nakon nekog vremena bacio sa stejdža - da, dok je još bio u vreći. Bez brige, živ je. Eto. Neki su umirali od smijeha, neki su željeli pomoći čovjeku u vreći, a ja sam pomislio: 'E to je koncert!'. |
