PRIREDBA, Seaside Summer Festival, 23.06.2007., Rijeka Na neke festivale uvijek valja otići, posebno ako znaš da tamo sviraju Nomeansno. Stoga stara banda, Zupy The Schwanzmeister, Eugen The Giant, Hule The Skladištar i moja malenkost uprtili bisage i njemačkom kočijom oznake A6 krenuli put Rijeke. Nedostajao je samo Branko V. od milja zvan Ignacio, koji taj vikend bio na sajmu rabljenih termofora i lijekova za staračku sklerozu s istekom trajanja. Kako put ne bi prošao bez nekih akcija, tako sam odmah Zupyu objavio da prvo moramo do Velike Gorice po moj mobitel koji ostao u kamionu-agregatu s kojim se vratio noć prije iz Koprivnice s Drava Rock Festivala. Sva sreća da Schwanzmeister večer prije obrijao glavu pa mu nije imalo što otpasti s nje od užasa te spoznaje. U Gorici nas čekao dobri duh Branko, koji uredno sačuvao mobitel, popili pivu, popričali malo o uzgoju i načinu pripreme puževa, počeli padati opasni recepti, pa zaključili da nam pametnije nastaviti putem Rijeke. Na cesti pravi propuh, glavnina turista, vikendaša i onih koji pospajali praznične dane već se negdje brčkala u moru i pržila na suncu, podrigivala od pive, ćevapa i roštilja, jer riba se u nas jede samo kad je post, osim u nekim južnim krajevima naše Horvacke. Kratak predah kod Delnica donio je pravo osvježenje, ali doslovno, jer nakon pustinjskih temperatura tamo puhao prohladan vjetrić, nekih 16 stupnjeva, da ljudima poput Schwanzmeistera ispadali Montana sendviči iz ruku, što možda zbog spomenute hladnoće a što zbog mogućeg prekomjernog onaniranja. Misterij nije nikad otkriven. Da sad ne duljim više turističkim putopisom, stigli mi i do Preluka, uredno sparkirali kočiju, uputili se prema ulazu, podigli karte i akreditacije te pravac osmatranje lokacije. Prostor veoma simpatičan, pravi festivalski, nedaleko od obale, a sve djeluje kao da i nije ograđen. Dobra organizacija uvidjela se samim time što WC-i bili čisti, a na red za cugu nije se trebalo čekati, iako me oduvijek na tim festivalima živcirali oni bonovi za istu, kao da igram monopoly. Mislim, radije brojim i zadnju lipu iz džepa nego da šećem tim papirićima kao da sam netom izašao iz kladionice. Vjerovatno je ovo ljeto na festivalima hit da se satnice pomiču ili najavljeni bandovi ne nastupaju zbog nekih x-files razloga, tako da to nije zaobišlo ni Priredbu. Uz samo kašnjenje programa, nisu nastupili Pasi, što je razgnjevilo dosta posjetitelja. Ostali bandovi koji prije njih nastupali, COG, Hesus Attor i One Piece Puzzle bili sasvim ugodni uz neobavezno čavrljanje i iščekivanje glavnih zvijezda festivala (ako netko misli na Zion Train, vara se). Vrijeme je bilo ugodno, lagani povjetarac (nekima izgovor da kupe majicu dugih rukava na štand NomeansNo), idealno zapravo da se izdivljaš u divoti prašine koje bilo obilje na samoj lokaciji. Tekst: Miroslav Sušnik Foto: Antun Zupanc a.k.a. The Schwanzmeister
|
Naša skromna ekipa odgledala je više od nekolicine koncerata NomeansNo u svojim dugogodišnjim koncertnim hodočašćenjima, a zajedničko svima je činjenica da NoMeansNo nikad nisu razočarali. Ti vitalni sjedokosi "mladići" iz zemlje drvosječa stigli su u neformalnom izdanju, tako da zapravo prvo pomislio da im Del Boy iz popularnih Mućki uvalio odjeću. Ali kad su zagospodarili pozornicom, zaboraviš na te fashion-guru komentare i prepustiš se brutalnoj ljepoti njihove glazbe. 
Braća Wright i da nisu biološka braća netko bi pomislio da jesu samo da ih čuje koliko se ritmički savršeno sjedinjavaju, a gitarist Tom, koji me osobno podsjeća na neku genetsku verziju Toma Waitsa i Davida Byrna odlično se uklapa u taj iznimni trio. Zadnji puta ih gledali prije dvije godine u Ptuju, a dan kasnije i u Zagrebu, gdje su svirali presjek dosadašnjih albuma, dočim je setlista na ovom nastupu bila više usmjerena na zadnji album, All Roads Lead To Ausfahrt, što ne govori da su stvari s tog albuma manje kvalitetne, već da se nisu imale toliko prilike "zavrtjeti" se u ušima obožavatelja. Zvuk je, s obzirom na moj prvi posjet Priredbi, bio jako dobar, samo koncert NomeansNoa proletio kao neki mlažnjak. Što dovoljno govori koji je to užitak bio da ni ne primjetiš tu vremensku kategoriju. Već spomenuto pomicanje satnice dozvolilo je NoMeansNo da na bis odsviraju Dark Ages i Now, a zatim se ozareni, kao i obožavatelji u publici, povukli sa stagea. Zbog obaveza nekolicine članova naše ekspedicije, na povratak smo se odlučili odmah poslije koncerta NMN, tako da nismo odgledali ostatak programa. Da ne spominjem sad premorenost kočijaša Schwanzmeistera i spavanja na nekom odmorištu kojeg ni uz GPS uređaje ne bi locirao, te odbijanja posjeta kulturološkim objektima koje nude janjetinu i slične gurmanske delicije, bijaše to jedan veoma lijep provod i još bolji koncert. Zahvaljujemo organizatorima na susretljivosti uz želju da se ponovno tamo vidimo i dogodine. 
