NO MEANS NO
2.7.2005. Zagreb, KSET

Pita me Sinke, prijatelj koji gravitira komercijalnoj muzici, kako je bilo na koncertu. Ja kažem fenomenalno i on me pita po čemu. Šta je to po čemu je taj bend Nomeansno odsvirao tako dobar koncert.

Zapravo na to nije tako lako odgovoriti. Kad sam prvi put čuo njihove studijske albume, nisu mi se uopće svidjeli. Gruba muzika, naporna. Svrstao sam ih s Jesus Lizard u bendove koje treba poštovati ali ne i slušati. I onda sam došao na njihov koncert u Pauku i raspametio se. Nisam znao nijednu pjesmu koju su svirali ali bilo je fenomenalno.

Vratimo se na koncert u Kset. Ostaje nepoznato zašto su uopće svirali u tako malom prostoru. Nije bilo nikakve promocije a svejedno su karte rasprodane tjedan dana prije koncerta. Dolazim taman na vrijeme i penjem se na galeriju i gledam odozgora Toma Wrighta koji sjedi za bubnjevima okrenutima bočno i postavljenima drito ispod galerije. Svatko je mogao postaviti kamericu na galeriju i odsnimat iz ptičje perspektive njegov nastup i to prodavat nadobudnim mladim bubnjarima. Ima cvikse i šarenu kao havajsku košuljicu, liči na njemačkog turista.
Silazim dole. Gužva kod šanka je pregolema, ali iskustvo mi govori da kad je puno starije ekipe u publici, gužva se smanjuje prema stageu a ne povećava. Guram se naprijed i dolazim na rub mosh pita, idealno mjesto na kojem ima prostora i blizu si stageu a nije preopasno. Dobro vidim svu trojicu. Ćelavi čiča John Wright piči po basu u sredini stagea. Na nekim pjesmama se naginje sasvim naprijed i ljudi iz prvih redova ga hvataju po glavi. Za gitarom Tom Holliston koji čak i liči na nešto pa su se poslije koncerta cure najviše s njim slikale.

I po čemu su tako dobri? Odlični su muzičari. Njihova muzika je zahtjevna, agresivna i plesna. Nekakav jazz-punk. Face su, ne znam zašto. Ti pedesetogodišnji (pro)ćelavi Kanađani su naprosto face. Baš bih volio da mi je netko od njih stric ili ludi susjed. Uživam u muzici, iako opet baš ne znam stvari. Silaze sa stagea i kad se vrate na bis, idu s "mojim" stvarima. Počinju s Big dick, kojeg posvećuju cariniku koji ih zadnji put nije pustio preko granice, zbog čega je koncert bio otkazan. Sviraju i Oh no Bruno, a uz posebnu napomenu da inače ne ispunjavaju želje (ali ovu je zaželio Mate Škugor), sviraju Victory. Mojoj sreći nema granica. Victory mi je najjača njihova stvar. Guram se u prvi red i sav se trgam i krivo mi je šta sviraju zatvorenih očiju pa ne vide da znam sav tekst. Izlaze na još jedan bis, sviraju ukupno dva sata! Ne sjećam se kad sam zadnji put gledao bend da odsvira dva sata u komadu. Rokaj, čiča! Završavaju s Now. Kasnije su si spremali stvari po stageu pa je svako mogao doći do njih i pospikati. Slikam se s jednim Tomom, uzimam autogram od drugog. To je treći autogram kojeg sam tražio u životu (prvi General Mitu, drugi Vlada Divljan).

Ako idete istraživati NoMeansNo, probajte s albumom Wrong. I u svakom slučaju pokušajte ih vidjeti uživo. A možete i u tekstovima naći nešto što će vas zamisliti, pa za kraj par misli o vjeri i životu...

Znaš, kad bih mogao birati da li da vjerujem ili da ne vjerujem, da znaš da bih odabrao da ne vjerujem. Odabrao bih da ne vjerujem. Ali ne mogu birati... da ne vjerujem! Nema jebene šanse!
(Rags and bones)

Kad sam krenuo na ovaj put, mislio sam da nikad neće prestati. Kad sam pošao ovom cestom, mislio sam da joj nema kraja. I kad sam zakoračio, tako sam duboko upao. A mislio sam da ću zauvijek zadržati stvari koje sam teškom mukom stekao. A šta misliš da sad gledam, poput zida koji stoji predamnom? Poraz, a ne pobjedu. Poraz, a ne pobjedu. Poraz, a ne pobjedu.
(Victory)

OZREN HARLOVIĆ