6.7. 2007. Požega, Dirty Old Festival NoMeansNo - Od sumraka do zore u Velikoj Saznavši za NoMeansNo turneju po Hrvatskoj ovoga ljeta, čvrsto sam odlučila da je vrijeme da me prestane biti sram što ih nisam nikad gledala uživo tako da ću otići na barem jedan od koncerata. Kako sam u Rijeku bila spriječena poluposlovnim obvezama, a Split je iziskivao više od mog nejakog budžeta, Velika je bila ta! U tom simpatičnom mjestašcu kraj Požege dešavao se Dirty Old Festival u trajanju od dva dana, 6. i 7. srpnja. Petak je bio moj. Kad sam sišla s vlaka u nešto poslije 20 sati, nakon 2 i sitno sati vožnje, ljubazni gospodin na kolodvoru u Velikoj me uputio kako do mjesta događaja. Prvotni plan je bio pratiti grupicu mladih koji hitaju prema DOF lokaciji, međutim, u to doba nije bilo čak ni jednog izoliranog primjerka takvih grupacija. U nevjerici se konačno približavajući čistini pred šumom, tzv. crime scene, primijetih kako se ljudi guste, niču šatori, a već su se i nazirali zvuci petog benda prve večeri, Strung Out. Pet minuta do 21, ljudi su još dobrano hrlili na događanje, stvarajući kolonu pred ulazom. Uspješno se probivši do istoga pa i preko granice, zahvaljujući susretljivom osoblju Festivala (od kojih je jedan, usput budi rečeno, i pohvalio ovaj web-zine ), konačno sam mogla pratiti ovaj festival... također po prvi puta. Ha, što 'š, mlada sam, učim. Sve skupa je počelo oko 18:30 domaćima Looked Green, nastavilo se Drugim Dojmom, Brunom te Sizifom koje sam, sve odreda, na manju ili veću žalost, propustila... za razliku od ranoranećeg groupie kolege (autor fotki) kojeg sam pokušala (i uspjela!) locirati on d fejs of d plejs. Kao što rekoh, Strung Out, kalifornijski pankeri ili, točnije, "melodični hardcore skate punkeri", su već zarili prste i glasnice u svoj repertoar. Svidjeli mi se jesu, a i publika je reagirala energično, poskakujući s veseljem, no dug put učinio je svoje... Nakon utažene žeđi, bio je red i na glad pa, da se ne bi puno mućkalo, fine roštiljke pomogle su mi popiti pivo nakon čega sam mogla u miru dočekati, je l, bend s početka priče (s tek 25 kuna manje). Po završetku Kalifoničana, očekivala sam Straightaway iz Pariza, no umjesto njih se u 22:10 na stage penju kanadski 'silverhairs'. Prethodnima se, kaže legenda, između ostalog, pokvario kombi... ah, ti kombiji... Zgotovljujući 15-minutno prčkanje po svojim instrumentima i (ostaloj) opremi na struju, Rob Wright nas je primjereno pozdravio s "Hello, assholes!", pritom dodajući, ne bi li se tko našao uvrijeđenim, "we're assholes!". Uslijedio je gromoglasan vrisak nestrpljive publike koji se pretočio u prvu NoMeansNo pjesmu večeri - pogađate, I'm an Asshole. Iako je meni i ovo bilo dovoljno, zbog ovisnosti o javnom međugradskom prijevozu bila sam primorana popratiti program do kraja. Tako su Nekih pola sata po ponoći na pozornicu iskočili 'luđaci' iz Španjolske znani kao, ne Španjolska Inkvizicija koju nitko ne očekuje, već The Locos,
No kako Duracell nikad ne reklamiraju na živim ljudima, tako ranojutarnje ure u dobrom dijelu festivalaša ipak bude slike udobne vreće za spavanje u obližnjem šatoru ili pokojeg kreveta u građevini koju vuk iz Tri praščića baš i ne bi mogao otpuhati... Mene je čekalo četrdesetminutno protezanje nogu do kolodvora kroz pustinju i prašumu, uz društvo žuborećeg potočića uz cestu. Dražesna je ta mala Velika u miru noći. No, da ne poetiziram previše, pri dolasku na kolodvor, zauzeh udobno slobodno mjesto na stepenici gdje sam u snovima dočekala zoru i vlak u kojem sam iste nastavila do... presjedanja u Novoj Kapeli pa tako do Zagreba... NMN setlista: tekst: KRISTINA foto: groupie
|
Zadnji su na redu bili Atheist Rap punk rokeri s bliskog nam istoka. Dobro su voljeni u ovim krajevima jer su novosadski dečki prvenstveno zabavni, kao i glazba koju sviraju. Čujuć od kolega koji ih pomnije prate, ne mijenjaju baš set listu kroz nastupe, no to publici, činilo se, nije smetalo. Bilo im je lakše pjevati sve stvari uz pocupkavanje do iza 3 a.m. 
