NENORMALNI BALAŠEVIĆ, 24.3.2007. Zagreb, Boogaloo

"U subotu dolazi Nenormalni Balašević u Boogaloo. Ideš?"
"Kad počinje?"
"U 21 h."
"Naravno."
Opet zvoni mobitel..
"' Ajmo večeras na tekmu. Neće biti velika gužva."
Kad je nogomet u pitanju, nemam srca nikoga odbiti. Ovisnik sam. Opet isti odgovor: "Okej."
U subotu ujutro mislio sam da se sve urotilo protiv mene. Lagana viroza i glavobolja su učinile svoje, a Makedonija večeras dolazi u Maksimir. Aaargh! Ipak sam isplanirao moju subotnju večer. Tješio sam se da će koncert početi kasnije, pa ću prispjeti na sve. Prvo ću na lijepo tekmu, pa onda gas do Boogalooa. Ali kad sam ja u pitanju, ne može sve proći tako lagano. Povjerovao sam obećanjima meteorologa da će biti lijepo vrijeme, pa sam odlučio ne obući svoju eskimsku bundu. Zajebunio se. Ukočio sam se od hladnoće. Što se utakmica više bližila kraju, to sam bio svjestan komplikacija oko mog eventualnog dolaska na Nenormalne: tramvaji nikad ne voze poslije utakmice. Je li vam se ikad dogodilo da se bili umorni, promrznuti i gladni i sve što želite je zavući se u topli krevet i što prije uletjeti u Morfejevo carstvo? Posljednje što želite je otići u miljama udaljeni Boogaloo? E tako je meni bilo prošlu subotu, ali želja da bar malo osjetim remorkersku atmosferu bila je jača od kruljenja mog želuca, hladnoće i činjenice da je željeni Boogaloo bio jaako udaljen za moje umorne noge. Do obećanog mjesta proživio sam pravu zonu sumraka, ali pijane starce, skitnice i ružne nimfomanke prepričat ćemo drugi put.
Ispred kluba sam. Čujem Balaševića unutra. Pomislio sam: Ma super. Još nisu počeli. Sigurno je DJ pustio neke njegove stvari dok se bend ne spremi. Ulazim unutra i vidim da sam se opet prevario. Nenormalni Balašević udara sve u šesnaest. Publika je u transu. Dolazim do svoje ekipe: "Kad su počeli? Prije sat i pol." A sumpora ti.. No, nema vremena za gubljenje. Pogledom sam obilazio Boogaloo koji je dupkom bio pun. Pozitivna atmosfera i rijeka točenog piva su se stopile u jedno. Primijetio sam da je kolektivna hipnoza učinila svoje: svi plešu i pjevaju, grle se i vole. Nisam ja takav tip kolektivnog grljenja s potpunim neznancima, pa makar i Balašević bio u pitanju. Kakav je bio bend? Fantastičan. Nisam očekivao onakvo nešto. Boogaloo ih je dobro smjestio, Zagreb odlično ugostio, a publika je od početka do kraja bila jednoglasni back vokal. Odličan vokal, gitarist i frontmen ovog malog čuda je Nenad Jelenković. Nisam očekivao od njega onako ležeran pristup i opuštenost. "Svi smo mi gosti ovdje - samo je Đole zvijezda." Kod ostalih tribute to bendova čuješ samo ono kurtoazno Hvala, Laku noć i gud baj. Ali ne. Ovaj odlično skida Balaševića u svim segmentima. Čak je hvatao maramice na kojima su bile ispisane želje euforičnih cura. Saksofonist je maestralno odradio svoj dio posla. Jedino mi ga je žao što je tri puta morao rastavljati, pa opet sastavljati svoj organon. Cura s violinom je bila totalno zanesena dok je basist bio previše samozatajan za moj ukus. Nenormalni su sa sobom doveli i harmonikaša kojega uopće nisam čuo iako sam bio pet metara od enormno velikog zvučnika. Događaj je večeri bio kad je frontmen na binu doveo mladog liječnika koji je na svoj rođendan odsvirao svojoj curi neku Đoletovu pjesmu. Ne znam tko je u onaj trenutak bio veća faca: Nenormalni Balašević ili hrabri doktor. Ne znam što bih još mogao napisat, a da ne ispadnem patetičan. Momci i cure su dostojni imena koji nose: napravili su emotivan spektakl i spojili nekoliko generacija.
Koncert je trajao otprilike tri sata. Eh, da... Drago mi je što se Jelen nije ugledao na Balaševića u njegovim predugim monolozima. Ne volim nikome davati ocjene, pa tako ni ovdje. Bend je bio sjajan, a publika još sjajnija. Jedino mi je krivo što nisu odsvirali više balada. Ovo je samo jedan diletantski subjektivni osvrt. Nešto mi je ostalo nejasno: gledao sam raju oko sebe. Što je to što ljude tako duboko dira? Zašto plaču zatvorenih očiju? Je, je.. Bilo je i toga. Zašto su sretni? Meni se čini da je danas malo ljudi koji djeluju pozitivno na druge, a ljubav više nije u modi. Mislim da Nenormalni nisu mogli odabrati bolji termin za koncert - početak proljeća i buđenje života.
Dok Balašević ne najavi svoj pravi nastup, samo nam preostaje uživati u njegovim imitacijama. Iako je ova kopija dosta vjerna, ništa se ne može mjeriti s originalom.

IVAN ORLEANSKI