NEIL YOUNG

Wiesen (AU), 19.7.2001.

Lete krave po Wiesenu

Previše sam intimno vezan za neke pjesme Neil Younga da bi ga samo tako propustio. Pogotovo kad su ove godine počeli umirati meni jako dragi muzičari. I, na kraju krajeva, previše sam svojih američkih heroja propustio uz priču kako idem na more. Inače, već nekih 7 godina traje moje druženje sa tim zanimljivim Kanađaninom. Te 1994. sam uspio nabaviti (sasvim slučajno, kao i većinu najboljih stvari) najvažnije albume i zaljubio se u njegovu poetiku i glas i neobičan način sviranja sola, teško ponovljiv, ali sa srcem i iz sve snage. A to uvijek i tražim.

Dugo i temeljito planirana akcija sa šifrom Neil Young posebno je dobila na zanimljivosti kada su preostala dva mjesta u autu zauzeli Sale-lešnikove-rolice Dragaš i Darko-traminac-Glavan. Da ne ispadne kako se nešto hvalim, radi se o dva rijetko zabavna i draga suputnika/sugovornika, kako hoćeš i volio bih još koji put s njima otići na neki koncert. Obojica imaju dovoljno iskustva, kako muzičkog tako i onog "on d roud", i znaju kako provesti vrijeme u iščekivanju nečega što godinama priželjkuješ: da i vama sad otkrijem - to je hrana&priče o hrani. Kud ćeš bolje.

Vrijeme leti, zanimljive priče&još zanimljivije kobasice se redaju i za čas eto ti pola 9 kada je na programu Willy Deville, jedan od new wave prvoboraca, u ono vrijeme znan kao Mink De Ville, i kasnije, vražičak jedan, mijenja ime, počinje svirati Hey Joe i danas nastupa kao ne baš pretjerano uzbudljiv izvođač, ali čija je Spanish Stroll ponajbolja stvar na izvrsnoj That Summer kompilaciji, bez koje je tulum u VK krajem 80-ih bio nezamisliv. Zadovoljno sam pjevušio prateće vokale na toj pjesmi, a koja je i bila znak da će uskoro doći Neil Young sa svojima.

Taj Wiesen je inače jako zanimljivo mjesto, nekakvo austrijsko seoce, a koje ima na festivalskoj karti Evrope značajno mjesto, lista izvođača koji su ili će tek svirati je više nego impresivna: PJ Harvey, Manu Chao, Black Uhuru, BB King, Ibrahim Ferrer, itd itd. Naravno, poslovično fini i sterilni posjetitelji, gdje niko nikog glasno ne doziva, ne gura se, svi mirišu, i pristojno su obučeni i trijezni taman kolko treba; moram priznati da je iskustvo neobično i dragocjeno. Skupilo ih se 7-8 tisuća, recimo. Ali vraćam se na ono zbog čega sam i prevalio 700 km.

Instrumenti i pojačala na stageu su iz 70-ih, statua nekog indijanskog poglavice samo podsjeća na Youngovu veliku ljubav, a sve skupa daje malo hippie ozračja, a koje nekako u najboljem smislu te riječi i vežem za Neil Younga još iz doba CSN&Young višeglasja. Mada je meni draža ona njegova faza kad je rekao povijesno NE hipicima i otišao dalje svojim putem.

Vrlo vitalni i raspoloženi Neil Young nosi kaubojski šešir i majicu Sonic Youth, odajući još jedno od svojih priznanja mlađim pronositeljima slave onoga o čemu i on sve ove godine pjeva. Jako je teško opisati kako je postavljena ta zvučna zidina (otac noisea, ne kažu bez razloga), to što oni proizvode svojim instrumentima. O Crazy Horseu neću, samo da me impresionirao Frank Sampedro (ritam gitara) svojom ustrajnošću, cijeli koncert nije odsvirao ni tona sola, jedino je svirao "one orgulje" na Like a hurricane. I ona ritam sekcija, na onakvom razglasu dobili su moju najvišu ocjenu. Nakon otvaranja sa Don't cry no tears, još par električnih za zagrijavanje i počinje impresivni akustični blok. Neil Young sa akustičnom gitarom i usnom harmonikom. Nisam mogao izdržati i pred kraj Don't let it bring you down sam zaplakao, na opće čuđenje suputnika. Jebiga, nisam mogao. Ta pjesma je opasna. Nakon nje prelazi na klavir pa na orgulje, a to je tek tuga. U najčistijem obliku. Ona čudna verzija Long may you run je nešto najljepše što je ikada smislio bilo koji autor u pop/rock muzici.

A onda slijede hitovi. I to je isto teško opisati, pa neću, samo ću navesti da je službeni dio završio sa desetminutnom Like a hurricane, i sad ne znam koliko je tebi ta pjesma draga, pa ovisno o tome koliko si zamišljao/la neku live verziju, ćeš i shvatiti. Ali ono je twister, lete krave po Wiesenu, onakav završetak i onakvo tretiranje gitare, ne, zaboravi heavy metal izdrkavanja: ono je bilo nešto. Zapravo je sve jako teško opisivo, i nema smisla izmišljati riječi za opis, uglavnom, na bis nakon 2ipo sata završavaju sa Roll another number i - počinje kiša. Ista ona koja je stala pet minuta pred početak koncerta. Davno je jedna prijateljica rekla da on može narediti nešto oblacima. A mi se onako mokri&zadovoljni vraćamo do auta, Zagreb je bio oko 4 sata daleko, a Vinkovci nikad bliže. Više ne idem na put bez neke country kasete.

Toni